Petru Hruški Kratki dani duge zime, sunce zasljepljuje jače nego usred ljeta. Na bijeli snijeg, istačkan otiscima stopala rakuna, pala mračna sjena bora pregažena jučerašnjim stopama mojih skija. Pored, tragovi srna – živ promet – ako dobro vidiš. Ovo nije pustinja, kako tvrde zli jezici velegradski, već priroda puna zvijeri i zvijezda. Prekrasna prerija, pokadšto obasjana takvom mjesečinom da se – […]
dajem konačni oblik nečemu. Ni jedna šolja kojom grabim vodu, ni jedan krčag u kojoj je nosim ne doseže ravnotežu između punog i praznog. Danas se ne usuđujem na nešto više no da oplijevim baštu, pograbim riječi, bacim ih na kompost i čekam proljeće, da ih prevrnem.
Postoje stvari znane i neznane, između su, kažu, vrata. I dok stojim i čekam ispred jednih takvih vrata između one koja postoji i onog što se nije moglo roditi, uviđam kako su ljudska bića ranjiva: i nerođeni ih mogu ubiti.
Iako je malo jezika na koji je bosanskohercegovačka književnost toliko prevođena kao na češki, izbori iz poezije pojedinačnih pjesnika su tako rijetki da svaki od njih predstavlja kulturni događaj. Od 1911. – kad je objavljen prvi izbor jednog našeg pjesnika – do danas proteklo je 109 godina i objavljeno devet izbora. I obimom i izgledom reprezentativno izdanje pod naslovom Istinite […]
i vjetar goni stado sitnih bijelih oblaka, kao ovce. Ipak nisam siguran da će pasti kiša. U nebo se ne može pouzdati, i s krajnjim naporom zalijevam paradajz. Tek sazrijeva, i znam da ga neću dočekati. Odlazim, ali gotovo da osjećam slast u ustima koja će ga jesti. Bez zavisti, i to me ispunjava zadovoljstvom.
ne znaš na šta ćeš nagaziti u mračnoj aleji, iza škole, gdje je neko nekog ostavljao, gdje je mala izdaja najavila velike poraze. Zakoračiš li pogrešno, zaslijepi te bljesak uspomene, pukne čir, izlije se krv u mozak. Nevino se čudiš, od novih bolesti ne vidiš stare rane.
Iako je još ljeto, po okolnim vrhovima bijele se oblaci snijega. Potok pored puta skače kao koza. Pomisliš: tu je ljepše nego na nebu, ali prejaku misao razblaži neočekivani pljusak – sklanjaš se u podivljali hladnjak pokraj porušene kuće. U dnevnom boravku, kuhinji, hodniku, šljiva, šipak, kopriva, čičak. Iza kuće voćnjak, polje minsko. S lišća kapaju kapi kiše, s grozdova […]
Tražeći ko zna šta nabasao sam na komplet luksuznog srebrenog escajga potonulog na dno posljednje kutije s nepotrebnim stvarima. Ne paše ni uz šta u mojoj kuhinji i mom životu osim uz davne majčine predstave o mojoj budućnosti.
svoditi račune, prijatelju, jer svako zrnce u pješčaniku ionako padne na svoje mjesto. Ono što je nekad boljelo sad nam je tuđe: proteklo je kao film na platnu dok smo, grickajući košpice, sjedili udobno zavaljeni u svoje snove. Ali kad se nakon predstave svjetlo upali, ostane mučan osjećaj: poput ljuspi prazni dani, i ispremetani. Nikad nam nije bilo potrebno ništa […]
bila je takva zima da su se labudovima opne lijepile za zaleđenu Vltavu. I nikako nisu mogli odletjeti iz mog sjećanja. Kao ni ti. Na takvoj hladnoći – niti je više boljelo niti je moglo zarasti. Valjalo je čekati.
Pokrivala se dekom preko glave. Govorila je: Iako vidim pupoljke na granama, proljeće više nikad neće doći. Ponekad nije imala snage ni da se javi na telefon. Čekao bih pred vratima, nije otvarala. Šutke bismo sjedili, ona s jedne, ja s druge strane – čekajući da se nešto dogodi. I događalo se: proljeće je, usprkos svemu ponovo dolazilo. Skupljala bi […]
Dani & Anni Redford i Newman, u slavnom filmu iz ‘69. Idoli generacija. A kako i ne bi bili kad dobro izgledaju, precizno pucaju i najdramatičnijim trenucima prisebno vode dijaloge? I ranjeni i opkoljeni tačno znaju šta da rade: iz Bolivije prebjegli bi u Australiju. “Tamo nećemo biti stranci, tamo se govori engleski”, kaže Butch. Muči ih to što su […]
Novogodišnji dan snijeg je prekrio polje minsko. Adin Ljuca Stalaktit (DTP Smart Tešanj, 2015)
Gorjele su na sve strane ulične svjetiljke i blještale okićene jelke. Petarde, rakete, vatromet. Praznična pucnjava činila je atmosferu opuštajućom, gotovo zavičajnom. Pričao sam joj o Dancu kojem sam uz pivo, na nikakvom engleskom, pokušavao objasniti zašto za Božić ne idem kući. U hladnoj sobici zbijali smo se jedno uz drugo slušajući eksplozije kestenja u rerni. A mislili smo da […]
Kada mi je poslije nekoliko godina do ruku ponovo došla Polemika između Brodskog i Kundere (od kojih je jedan pjesnik a drugi romanopisac, ali obojicu volim više kao esejiste), po navici sam pustio da me nosi ljepota njihovih rečenica. Na kraju me i odnijela. Zavela. Kao sjajni pisci, dakle mađioničari, „opsjenari prvog reda“, zaveli su me kao što su, uostalom, […]
“Halo?”, javio se Saša. “Halo, ovdje Adin, halo…”, pokušao sam nadglasati buku tramvaja koji je upravo prolazio kraj govornice. “Adine, čovječe, ti si živ?! Živ si, jebo te, živ! Odakle zoveš?” “Iz Zagreba.” “Ama, jasno mi je da zoveš iz Zagreba. Kako si se izvukao? Mislio sam, čovječe, da si mrtav. Znam tačno gdje si bio, vidio sam na vijestima… […]
Miloradu Pejiću Tebe, za koga se priča da si slijedio miris sjevernog jelena, nisam mogao pratiti. Ne zbog toga što su tamo gdje živiš slike oštre kao žilet, niti zato što svaki ulazak u toplo zamuti pogled magleći stakalca naočala. Ne zbog nedostatka snage: niko ne zna odakle mu, niti šta je to što ga pokreće. Uzalud bi bio i […]
Učili su nas kakva je klima u Etiopiji, koliko ima ovaca na Novom Zelandu. Učili su nas kolika je površina SSSR-a i sa kojim zemljama graničimo. Kad mi je susjed došao na vrata u čizmama, a ne u kućnim papama kao nekad, pomislio sam: površina SSSR-a promjenljiva je kao broj ovaca na Novom Zelandu. Kad mi je susjed došao na […]