za Christinu Pluhar 

Pustio sam glasove sirena da me vode, 

i započeo novi dan. I ne znajući riječi 

znam – tako se pjeva o ljubavi i slobodi.  

Prošli smo dug put, od jutra do mraka. 

Režimi su se mijenjali kao godišnja doba, 

ljudi opadali kao lišće. Još su Odiseju rekli: 

začepi uši, zavest će te! Oduvijek su govorili 

svašta, porobljavali pričajući o slobodi. 

Jave: umro u zatvoru, na vješalima, pred 

streljačkim vodom. Prešute, da umro je slobodan, 

da se iz starog mraka rađa novi dan, i da 

na ovom svijetu ćorsokak nije jedini put. 

U tunelu strave, od ulaza do izlaza, svega je 

nekoliko desetina koraka, koje optičke iluzije 

i jeftini trikovi čine teškim. Da bi vidio moraš 

naučiti da ne vjeruješ vlastitim očima. 

U labirintu ogledala nećeš naći svoje lice, izađi 

– i kriva će se slika svijeta raspasti. Odveži se 

od jarbola lađe, za koji si se sam privezao, izvadi 

vosak iz ušiju, ne boj se umilnog pjevanja sirena, 

sklopi oči, i slijedi lepet krila izgubljenih ptica. 

(Syracuse, 31.12.2022. – 1.1.2023.)

The preceding text is copyright of the author and/or translator and is licensed under a Creative Commons Attribution-NonCommercial-NoDerivs 3.0 Unported License.