za Dominiku Křesťanovu

Dragi Wayles, vratio sam se sa dugog puta. 

Iz Praga me ispratila i u Syracuse dočekala kiša. 

Je li to nebo plakalo zbog mog odlaska ili povratka? 

Ili to ja običnom pomjeranju s mjesta na mjesto 

pokušavam dati neki patetični viši smisao? 

Avion je s lakoćom uzletio, probio se kroz kišu 

i podigao nad oblake. Sivi i tmurni, gledani odozdo, 

oblaci su sad blještali bjelinom. Htjedoh napisati: 

gledajući oblake iz ptičije perspektive – ali 

odmah shvatih da ih ptice nikad tako nisu vidjele 

– samo se gordost čovječija toliko uzdigla.

Zaslijepljen strahom od letenja, blještavim suncem 

i aureolom oblaka, plovio sam nebeskim plavetnilom,

kao da s onog svijeta vidim ovaj… s pregledom.

Na nebesima je bilo bolje vrijeme nego na Zemlji.

I u paklu je bolje nego tamo gdje se ratuje. 

Slušam muziku. Opušta me. Samo tišina može 

da dosegne njenu snagu. Stotine milja iza nas, 

i noge utrnule od sjedenja u sedlu sjedala. 

A onda – crvena mrlja na dnu obzora: Sunce 

spušteno nisko, opasno nisko, kao da ne zalazi, 

već tone i guši se u bijeloj tišini svjetlosti i sjaja. 

Rutinskim pokretom ruke spustih kapak na prozorčiću 

kao što se sklapa pročitana knjiga.

Iz Evrope sam donio dvije “američke pjesme” 

i prenio pregršt pjesničkih slika koje mi velike kontrole 

u Pragu i Atlanti nisu ni oduzele ni ocarinile… 

A čini se, da se i ovaj email koji ti pišem pretače u pjesmu… 

ali prvo moram – kao što su to nekad činili Indijanci 

kad negdje stignu nakon dugog puta – sjesti i sačekati 

da za mnom stigne i moja duša.

The preceding text is copyright of the author and/or translator and is licensed under a Creative Commons Attribution-NonCommercial-NoDerivs 3.0 Unported License.