Grad se otkriva ujutro, kada bunovan sa sebe

svlači prekrivač noći. Prolaznike dočekuje 

s krezavim asfaltnim osmijehom rupa i zakrpa 

i objeručke grli zanosnim alejama za koje 

u engleskom nemaju primjeren izraz. Ali 

trotoare obožavam, pa makar bili i grbavi. 

Oni su gradski krvotok. Prodirem u njega, 

samo još ne znam da li kao virus ili antitijelo. 

Korak po korak. Ulicu po ulicu. Rascvjetale 

bašte prikrivaju oronulost kuća, električni kablovi 

vise kao kipu pismo… šalju li to skrivene poruke

zaboravljenim jezikom ili samo odaju fušeraj? 

Zapuštenost kao moda, kao nove poderane farmerke.

Ustajali zrak, miris jointa, ošamućujući postotak 

vlage u zraku. Grad tužan kao moja stara tetka, 

nekad zanosna ljepotica, koja ne umije da se

odrekne mladalačkih gesta, zavodničkih manira… 

Ljetna kiša spira prljavštinu s izboranih ulica, 

mladost se suši i raspada u herbariju sjećanja.

Raduje brojnost crkvi, ali za bogoslužje je prerano…

Ništa se ne događa. Tek poneko pronese 

svoju kafu u plastičnoj čaši za jednokratnu upotrebu. 

Na jednoj kući natpis Resistance, ali pokazuje se 

da je to naziv frizerskog salona. Nema drugih

znakova neslaganja. Samo nanizane zastave. 

Ali odjednom – eto čovjeka! S transparentom: 

Seeking human kindness. Napokon neko ko ima 

šta da poruči i odvažnost da to sam iznese 

pred oči anonimnog svijeta. Ali niko se ne obazire… 

ljudi šeću pse, prolaznici prolaze… 

Pravo mjesto za mene: grad koji živi po inerciji, 

kao i ja. 

Šetam. 

Ptice s grana cvrkuću, više ne pratim o čemu. 

Tražim izlaz iz osjećaja bezizlaznosti. 

Volim pjesme kao što je ova, koje dolaze kao mučnina, 

koje kreću od želuca i ne mogu se zadržati… 

U centru pokraj trotoara nikla jedna cvekla kao cvijet. 

U trenu – snažan miris lipe, iako je lipanj već prošao. 

The preceding text is copyright of the author and/or translator and is licensed under a Creative Commons Attribution-NonCommercial-NoDerivs 3.0 Unported License.