Petru Hruški

Kratki dani duge zime, sunce zasljepljuje
jače nego usred ljeta. Na bijeli snijeg, istačkan
otiscima stopala rakuna, pala mračna sjena bora
pregažena jučerašnjim stopama mojih skija.
Pored, tragovi srna – živ promet – ako dobro vidiš.
Ovo nije pustinja, kako tvrde zli jezici velegradski,
već priroda puna zvijeri i zvijezda. Prekrasna prerija,
pokadšto obasjana takvom mjesečinom da se – dok vozim
sobni bickl u smjeru Zapada, ili putujem u snovima –
sve jasno vidi.
 
I dok zima i goli život dovodi u pitanje, riječi
nisu upitne, izbijaju, kao jata riba koja prezime
zavučena u duboku mulju. I čudiš im se, kao travčici
nikloj iz betona – samo naizgled ni iz čega. Kad teško
dugo traje, uđeš u pjesmu kao u topli zimski san i
prekriješ se debelim sniježnim prekrivačem.
Sklupčanog tijela i zatvorenih očiju svedeš svoje potrebe
na minimum, ali ne dokoličiš – štediš energiju.
I povremeno grickaš stihove, tek toliko da ne bi
pio na prazan stomak. 

The preceding text is copyright of the author and/or translator and is licensed under a Creative Commons Attribution-NonCommercial-NoDerivs 3.0 Unported License.