Radije bih da gledam
oduševljena
kako vrana znalački skrha orah
(tu skrivenu suštinu do koje se stiže jedino
razaranjem svijeta!)
ispustivši ga iz kljuna s visine
iznad gradske raskrsnice
a onda čeka da prođu ti dosadni automobili
pa da s mirom jede

Radije bih da u bašti Zemaljskog muzeja
što prije moguće
u objektiv foto-aparata uhvatim
deset kvadrata kaćuna nevjerovatnih
koji će tu biti
tek nekoliko jutara
jutara u koja ih ne vide oni
što trče za vlašću, slavom ili kruhom

Radije bih
da s toplim francuskim pecivom i mirisnom
kafom pored izloga svog malog gradskog pribježišta
mislim o tome kako ću slike sa šafranima
poslati svijetu
ako ga ujutro uopšte bude

Radije bih
da glavu zabijem u zemlju koja me ionako čeka
da s krticama potražim gomolje šafrana
da ih zamolim neka potraju duže ove tužne godine

Jer napolju se odvija drevna drama
Među zavađenim narodima:
Kome će pripasti vlast i čast
Kome će krv i tlo
Ko će pisati historiju
Koga će uhapsiti i tući dok ne prizna sve što ne zna
Koga će ubiti i baciti u jarak pored puta u nekoj dalekoj zemlji

Radije bih
Ali moram
odmah na ulicu, u razjarenu masu da stanem
rame uz rame s onim koje ne znam i s kojim nemam ništa
zajedničko osim ove zemlje lijepe i uboge

Eto, stojim tamo i treba da to opjevam oduševljenim pjesmama

A kako opjevati One Gore
Koji pljuju po Onim Dolje
Dok se kolo odo sreće ne zavrti
Iznova
Za koji sat?

Sarajevo, 11. februar 2014.

The preceding text is copyright of the author and/or translator and is licensed under a Creative Commons Attribution-NonCommercial-NoDerivs 3.0 Unported License.