a znaš da zalud liježeš: sjutra ćeš ustati izmoždeniji
no kad si legao. Izjutra ustaješ iz postelje a znaš
da zalud ustaješ: jučerašnji čeka te dan, sa jučerašnjim
stresovima. S prekjučerašnjim poniženjima. S
nakjučerašnjim očajem. Ova opsada ne traje dvije
godine, već jedan (tje)dan, kome svršetka nema.

Od ovoga bi, čini mi se, moglo da me odmori
Jedino more. A ko zna hoćemo li ga vidjeti više ikad?
Hoću li ikad više da stanem na hridine
Gdje su vazdušne struje toliko jake da ti se
Bačena kapa natrag vraća?

Ali ne čeznem, ovaj put, za morem sa mesnatim
Listovima agava u koje su imena
Ljubavna urezana. Za maslinama izuvijanim
Grčevito kao zelini laokooni. Za klobucima
Meduza što sliče svilenome čadorju iz skaski
Istočnjačkih. Ne čeznem za ubavim
Jednoličjem valovlja koje pjesnik poredi
S metrikom Homerovom. Ne čeznem za tom tintom
Kojom se mogu ispisati milijarde i milijarde
Ilijada i Odiseja

Ja čeznem za onom tugom što te
Obuzme zagledanog u vječno plavetnilo
I zaslušanog u mrmor te vječnosti

Za tugom koja ti kaže da opet imaš dušu.
Ne možda ni za tugom. Već čeznem za onom divnom
I melemnom prazninom.

Uroniti dušu u prazno koje odmara.
Liječi. Pomlađuje. Satima zuriti ni u pučinu,
Ni nad pučinu, već—nako! Po bosanski. Sve dok ne
zaboraviš
I šta si i gdje si i odakle si i kako ti je ime.
Jedino znaš da su u tebi—milje i milje praznine.
I da je morsko prostranstvo iz tebe isisalo
Stoljeća sva, do Adama. Sinja praznina pukla
Do konca svijeta i, unatraške, do njegova početka.
I pojmiš. Ma šta—pojmiš?! Osjetiš na nepcima:
Koja će milina zavladati poslije Sudnjega dana!
Sve će se istrijeti, kao sa školske ploče djetinja žvrljotina

A čista slast će da ostane!
I kušaš unaprijed, bar žlicom kavenom,
Blaženstvo u koje će da se rasprsne svijet!

Published with the permission of the author

The preceding text is copyright of the author and/or translator and is licensed under a Creative Commons Attribution-NonCommercial-NoDerivs 3.0 Unported License.