Dan i nebo gore iznad,
postavljeni na svoje mjesto.
Uredna slika za preživljavanje.
Dobro je, kažem, dobro je.
Kosti pod zemljom,
na zemlji stol,
na stolu zdjela s voćem.
Grožđe i šljive.
U hladu smo drveta
vjetar u krošnji, polako, da mu osjetimo dah.
U korijen ne gledamo
ne želimo osjetiti mrak.
Negdje se tope snjegovi,
tutnje potresi,
oluje odnose krovove,
neko plače nad nečijim mrtvim tijelom.
Mi pred našom kućom,
za našim stolom,
kažemo: Dobro je.

Senka Marić Šarić je rođena u Mostaru 1972. godine.

Diplomirala je dramsku umjetnost – dramska pedagogija na Fakultetu humanističkih nauka u Mostaru. Trenutno je na postdiplomskom studiju iz komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu Sarajevo.

Objavila je dvije knjige poezije Odavde do nigdje (1997) i To su samo riječi (2005), obje u izdanju Edicije Rondo, Mostar.
2000. godine je nagrađena Prvom nagradom književnog konkursa Zija Dizdarević za pripovijetku „Priča o srcu“.

Radovi su joj objavljivani u književnim časopisima: Most, Lica, Album, Život i drugim. Piše poeziju i prozu, bavi se i književnim prevođenjem s engleskog jezika. Članica je Društva pisaca Bosne i Hercegovine i Književnog kluba Mostar.

Na evropskom takmičenju za viteza-vitezinju poezije, koji okuplja pjesnike iz Austrije, Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Italije, Madžarske, Slovačke i Slovenije pobijedila je na završnoj manifestaciji održanoj u Mariboru u novembru 2013. i tako dobila ružu od kovanog željeza, 1000 eura i titulu Evropske vitezinje poezije. Ovo su odlomci iz obrazloženja međunarodnog žirija:

„Pjesma Senke Marić Šarić je suptilna, sublimna i mudra. Ona je uspjela da ‘poraste do jednostavnosti’, kao što bi rekao veliki grčki pjesnik Jorgos Seferis. Lirski subjekt ove pjesme istovremeno je i posmatrač i emotivni sudionik kao što je i distanciran i blizak pjesničkoj sadržini, a sve vrijeme odvojen od teških historijskih i političkih događaja koje u pjesmi možemo naslutiti. ‘U redu je’, kaže pjesnikinja, u isto vijeme prekrivajući stišanim, suspregnutim riječima i užas i ljepotu života. Senka Marić Šarić ne odriče se osobne i emotivne umiješanosti u pjesmu. Ona ne iscrtava paralele, nego jednostavno jukstaponira dva niza pjesničkih slika. Nešto neobično se događa u ovoj pjesmi. Ono što nije bilo izgovoreno, odjednom dobiva oblik: ovdje nema ni politike ni rata, ali istovremeno teško je ne pomisliti na nesreće koje ovo dvoje uzrokuje – u ovoj pjesmi osjeti se kako vještina tvori pjesničku napetost. Ova pjesma također ima svoje utemeljenje u kulturalnim tradicijama Evrope: ne možemo zanemariti referencu na arkadijske vrtove u kojima je, koliko god bili idilični, smrt uvijek prisutna. Iskoristi dan, poručuje ova pjesma. Uživaj u krhkoj radosti između dviju nesreća. Uživaj u preživljavanju dok možeš, jer nama ostaje ona nada koja postoji kad nestane nade.“

The preceding text is copyright of the author and/or translator and is licensed under a Creative Commons Attribution-NonCommercial-NoDerivs 3.0 Unported License.