kod nadzirne postaje od debla
i bačvi ispunjenih pijeskom
skupina blijedih putnika autobusa
stoji u krivudavom redu, ovisna
o muskarcu kojeg će se gumbi
na bluzi uskoro rasprsnuti od trbuha.

jesam li ja Židov: musliman: katolik:
koga on danas hoće više mrziti:
hoće li ga moje ime na listu
zamašćenog papira zbuniti ili
potaknuti izvući me iz reda
za rukav košulje kao da sam

odbaciv komad ljudskog roda, dostojan
življenja ili umiranja, kako je stric
nekoć govorio, na temelju izgleda
mojeg spolovila: jesam li spasen ili
izgubljen ako se on nenadano sjeti,
ili ja, da smo pohađali istu gimnaziju:

dok pokušavam umiriti trzanje
vratnih mišića, odagnati misao
kako moram prihvatiti da netko
bez nadzora nad životom veća kukavica
biva od onoga tko nad njim vlada,
on se postavlja ispred mene,
nakiseo mu dah moj dah postaje:

Znaš li je li Marija još uvijek tamo:
riječi prže moje obraze poput žeravice:
tamo znači u gradu: i ja ćutim
kako mi hladan znoj curi niz hrptenjaču:
jesam li gotov ako kažem da, ako kažem ne,
gradim se da sam ga, ili nisam, prepoznao:

no on se samo ceri i pruža mi
moje papire, stupa nastranu i kretnjom
prsta poziva mladu ženu do mene
da van istupi, pogledavajući još uvijek
prema meni dok se ja njišem amotamo
i zurim onkraj njega, onkraj života,
u zupčaste siluete golih stabala na sljemenu
gdje izdišuće dnevno svjetlo još titra.

Iz knjige pjesama Vrijeme zatvaranja, 2008 – © 2008 Mario Susko

The preceding text is copyright of the author and/or translator and is licensed under a Creative Commons Attribution-NonCommercial-NoDerivs 3.0 Unported License.