Došla sam živjeti s Dunjom, kćerkom moga ujaka, sa šest godina, nakon što je umrla moja
mama. Kad su me, mjesec dana nakon mamine smrti, očuhova nova žena i njen sin htjeli
poslati u sirotište, pobjegla sam od kuće. S donje strane starog kućnog teleofona, moja
susjeda je pronašla broj telefona Dunjinog oca koji je mama zalijepila. Pronašao me u
vodenici u susjednome selu, gdje bih se sakrila kad bih kao mala željela biti sama. Kad sam
bila djevojčica, posjećivao nas je puno češće. Onda se oženio, rodila se Dunja i stric je odselio
živjeti na ženinom imanju, nekoliko desetina kilometara od nas. Mama je rekla da on
napokon može živjeti svoj život.

Bile smo premale i preusamljene da ne bismo bile kao sestre: od početnog durenja, do
bezuvjetne ljubavi prošlo je tek nekoliko sedmica. Negdje u njenim šarenicama pronašla sam
boje moje mame, mene, bake. Bila mi je stranac, i ja sam se svaki dan trudila u njoj
prepoznati nešto svoje. U našoj sobi u potkrovlju, lebdio je slatki dah djevojačke ljubavi,
vesele i pomalo intenzivne, sročene u stvari koje smo samo mi razumjele.

“Kuc-kuc.”

“Ko je to?”

“Trnoružica.”

“Koja Trnoružica'”

“Trnoružica, smrzla joj se guzica!”

Bila je sjetna atmosfera u kući, za kuhinjskim stolom, uvijek. Moj stric i njegova žena bili su u
vidno hladnim odnosima. Poljupci koje su udjeljivali jedni drugima bili su mimika navike i
diskretan signal podnošenja ili savezništva bez ljubavi.

Kad nije bila sa mnom, Dunja je uglavnom sjedila s ocem, koji joj je čitao naglas iz knjige koja
se zvala “Leksikon velikih povijesnih trenutaka”. Dunja i moj stric bili su nerazdvojni. Priroda
njihove privrženosti odmicala je, skoro fizički, ljude iz sobe, i Dunja i njen otac su bili
uglavnom sami.

Prvo ljeto kod Dunje bilo je i prvo ljeto s porodicom za mene. Dunja, stric i ja smo išli skupa
na rijeku, ja bih plivala, Dunja bi uglavnom sjedila pored oca na travi. Vraćali bismo se
navečer, umorni i cijedeći se pod Mejrinim pogledom koji se dimio iza prozorskih zavjesa u
kuhinji. To sam se ljeto zaljubila. To sam ljeto strgala sa svog keveta plahte od egipatskog
pamuka koje su Dunjini dobili za vjenčanje, zakrvavljene mojom prvom menstruacijom, i
zakopala ih na livadi.

“Kuc-kuc.”

“Ko je to?”

“Keith Richards”

“Koji Keith Richards?”

“Keith Richards ima dobru travu.”

Jedne zime, bilo nam je četrnaest godina, snijeg je napadao tri i po metra i svi smo čistili
blistave hrskave gomile leda ispred kuća. Dani, kratki i hladni, titrali su kao zvijezde u
dubokoj, tamnoj zimi. Nismo išli ni u školu. Stric je lopatao dva dana, zatim se počeo žaliti na
povrijeđeno koljeno, i uglavnom bi ostajao u kući. Bio je mračniji, zabrinutiji. Već na jesen,
počeo je pričati kako je mjesna škola nedovoljno dobra za nas, pogotovo za Dunju, i da bi
morala više čitati, ako želi upisati fakultet. Činilo mi se da sam ga svojim dolaskom podsjetila
na činjenicu da će Dunja jednom otići od kuće. Da će voljeti i druge ljude. Da će živjeti.
“Kuc-kuc.”

“Ko je tamo?”

“Tišina.”

“Koja tišina?”

“Tišina, ja spavam.”

Negdje oko deset sati svake noći, taman kad bi Dunjina majka legla spavati, moj stric je
kucao na vrata naše sobe ili kuckao nečim od svoj strop, što je bio poziv za Dunju da siđe
dolje.

Ja bih ostajala sama i u košnici toplog svjetla slušala se kako dišem. Zaspala bih kad bi mi niz
noge kao trnci prošla škripa vrata naše sobe.

Jedne noći, međutim, Dunja je ušla na vrata i čučnula ispred moga kreveta. Držala sam oči
zatvorene, suze su mi ključale ispod trepavica. Ustala sam i nisam plakala. Pretvarala sam se
da sam sve što sam gledala, vidjela samo tu noć. Pretvarala sam se da sve što znam, znam jer
mi ona to kaže. Da sam čula i mislila, i strepila, i strahovala, i plakala, samo od te noći.
Sjedenje za stolom narednih dana, mjeseci, godina postalo mi je nepodnošljivo. Jela sam
pred televizorom, sa psom, Dunjina majka je odustala od namjere da me se prisili sjediti za
stolom. Bila je bolesna. Prestala je kuhati. Polako smo Dunja i ja preuzimale domaćinstvo.
Osim što je govorila manje, smijala se manje, Dunja je postala demon mira. Lice joj se
isklesalo u skulpturu umorne odlučnosti, oči potamnile, pokreti izgubili titravost i dugačka se
vunena suknja ljuljala oko njenih nogu kao umorna ptica. Stric je, u momentima kad sam
imala snage pogledati ga, a pogled mi je bio težak kao sram koji nije moj, bio ljut i glasan.
Cijela je kuća postala spomenik tišini u kojoj zvoni njegov glas. S vremenom, poslije posla je
počeo svraćati u kafanu, i sve kasnije dolazio kući.

Godine koje su dolazile činile su se kao vakuum, kao bezvrijeme i nemjesto u kojem
obitavamo, zagledane u nejasni, zamagljeni obzor, koji smo možda i umislile.

Četiri zime su prošle, dvije operacije krajnika, prošao je maturski ispit, oznojene večeri nad
knjigom, kiseli miris jutarnje kafe, naši planovi pupali su u travi, bijeli, sitni, hrabri i krhki,
prvo livadsko cvijeće iz mokre i hladne zemlje.

Dunjina majka umrla je tog proljeća, osam dana prije mog osamnaestog rođendana. Dan
sprovoda bio je bijel, uglačan, hladan, ali odlučno bistar. Dunja i ja smo, nakon sprovoda,
otišle kući, koračajući u novim cipelama po blatnjavoj popločanoj stazi između grobova. U
mojoj torbi šuškali su papiri, knjige, novac i telefon. Stric je otišao s drugovima piti. Vidjela
sam da se okrenuo za nama dok smo silazile s ceste na sporedni put koji je vodio do našeg
imanja.

Od ulaska u kuću do izlaska, nismo izmijenile niti riječ. Ručale smo i nakon toga, prilegle u
potkrovlju.

“Kuc-kuc.”

“Ko je tamo?”

“Zauvijek.”

“Koje zauvijek?”

“Zauvijek ne postoji.”

U vrijeme večere, Dunja je pustila ploču Boba Dylana. Popela sam se na sprat, i iz potkrovlja
krenula niz stepenice s bidonom punim reskog, teškog, ljutog tečnog smrada, koji je u mojoj
glavi izazvao festival bizarnih radosti i probudio čula za koja nisam znala. Tri puta sam se
vraćala u potkrovlje, ispraznivši po staroj kući pet bidona benzina. Oko ponoći, dok je
provincija spavala, bacile smo dvije šibice, koje su zapalile puteljak polivene trave koji je
vodio do trijema. Planula je kuća, i dugo će vreli bljesak biti jedino čega ćemo se sjećati iz
svog djetinjstva.

Dunja je zapisala u očev “Leksikon”:”13. 4. 2012. Azra i Dunja su napustile roditeljski dom. Malo je mjesto pokraj velike rijeke
progutala vatra u noći s nedjelje na ponedjeljak. Nikada se više nisu vratile.”

The preceding text is copyright of the author and/or translator and is licensed under a Creative Commons Attribution-NonCommercial-NoDerivs 3.0 Unported License.