Iz šuma voda visokih tajanstven grad se diže,
zbijen i mračan, nad sjajem bijelog slapa;
svježina mlaza bije sve to bliže,
vječita mladost vode što nam oči sklapa.

Tu vrije snaga Zemlje neobuzdana.
Jedna se rijeka čudno u drugu ruši.
Bjelina vode kraj gustih, crnih grana
samoćom snježnom odsijeva u duši.

Sve predjele ljepote i djevičanske svježine
Osjećam u vrtlogu tog bučnog pada;
sve zore i sutone šumovite daljine
duboke Bosne, zemlje voda i hlada.

Kraj raspuklih pećina s tišinom gorskog bilja,
u huku pjena bisernih sve ko da nekud plovi.
Krajina puna izrovanih špilja
i stabla pod kojima odmaraju se snovi.

Beskrajni život diše iz vodene lepeze,
i divno je što glas zašutjeti nam mora
u nemoći i zanosu, ko od neke jeze,
dok vječno novi šum pronosi dušu gora.

Tu mali smo i spojeni duboko s izvorima
svog nepoznatog bića, rasutog kao voda,
bez cilja u ljepoti što opaja i virovima,
bez traga kao duga u prelivima svoda.

The preceding text is copyright of the author and/or translator and is licensed under a Creative Commons Attribution-NonCommercial-NoDerivs 3.0 Unported License.