Ti, pismo arapsko, puno si krivih
sabalja i mladih mjeseca.

Nema više aždaja u Ropušnjačkoj pećini
Ali nema ni blaga na kojem ležale su

Ovuda, bogznakad, na konjima,
Prođoše osvajači,
A i sad, evo, kišemo od prašine
Što digoše je
Njihova kopita.

I kuda li se djenula stouha duša djetinja
Što slušala je putanje sniježnih pahulja
Slušala korake prednemanjićkih sjena.

Runiš li se, o svijete, narandžin cvijete,
Ili sam sve više tljena,
Kao što svaki dan biva sve plića, sve nejasnija
Ta jazija iz Azije,

Te dimiskije, ti mlađaci
S nišana iskošena.

© 2008 Marko Vešović

The preceding text is copyright of the author and/or translator and is licensed under a Creative Commons Attribution-NonCommercial-NoDerivs 3.0 Unported License.