Mi dolazimo iz predjela žalosti
gdje literatura, slikarstvo i glazba nisu neophodni
Osim tugaljive narodne poezije, tu i tamo tek pokoji stih kao bljedokrvni
ukras općenarodnim tiranima
Stoga naše pjesme nemaju uobičajeni šarm
ni dopadljivost, ni spleen. Čak ni zvuk melankolije
koju stvara kiša bubnjanjem po krovu
Mi nemamo krova

Naši stihovi nisu dekadentni
U njihovim prozorima ne zrcale se svjetla velegradova
Tek suze, tek limfa i krv u razlupanom oknu
Oni govore o preživljavanju, o sirovim oblicima razbacanim u blatu
s nešto apsurda. Sretni život u podijeljenim gradovima
prostor metafore kao prostor groba
Ius gladii, bič gladi, korbač osvete što fijuče
nad otvorenim rakama.

Našoj književnosti nedostaje načelo igre, epikurejstvo duha
umjesto pirueta erosa, grč suspensis animis
Kritičari je najčešće karakteriziraju psihološkim sindromom
Urednici je uvijek smještaju u posebne rubrike
u lazaret edicije
Manjak radosti uzrokovan je viškom istine
Barok rečenica zamijenjen elipsama urlika
što se slijevaju u jednu točku, u tišinu

Ali dosegli smo zato trijumf mašte
Govoreći o stvarnosti postižemo čudesne, gotovo nevjerovatne efekte
U našem slučaju izjednačeni su označitelj i označeno:
Pakao za nas nije simbol, nego satiruće iskustvo
Weltschmerz je već stanje rasječenih usta
Vatra nije za nas proplamsaj duha već heraklitsko počelo
koje je progutalo svijet

Nad kraterima hramova revolucionisali smo poetičke forme
otkrili jedini bitni ritam, ritam zemlje što se otvara i zatvara
Ove pjesme pisane su za naše mrtve
Oni nas najbolje razumiju

The preceding text is copyright of the author and/or translator and is licensed under a Creative Commons Attribution-NonCommercial-NoDerivs 3.0 Unported License.