dok hodamo kroz šumski tunel iznad nas visi nepokretno decembarsko nebo škilje zvijezde kroz spletove krošnji u sedam sati navečer ledene igle na grabovim ograncima otpadaju i lome se po nataloženom lišću puše jugo sjećam se Proklete avlije mahnitanja duhova u zraku grane se trljaju jedna o drugu škripe kao čeljusti kosturâ u kući užasa ispod umaštene uniforme tijelo mi […]
u Sarajevu april je zaista najokrutniji mjesec gdje se miješa fantastika i horor u retortama tijelâ duhovi vise u zraku, duhovi literarne šizofrenije samo ih trebaš uzbrati, te tužne grozdove vasionâ zašto ćeš plaćati vlastitom krvlju na Bistriku i Kovačima kuće su ograđene visokim zidovima a ljudske duše otvorene ko kupole otomanskih džamija zrak je britak kao mjesec mrtvih u […]
živim onkraj svih stvari ne pripadam izmima, niti sam izašao ispod nečijeg šinjela najviše mrzim književne večeri i festivale tu osjećam svu tugu kako se nataloži u ljudima sediment beskoristan, osim za umjetnost živim onkraj svih stvari pored Saturnovog prstena na Rajskim otocima, u jantarnim kućama prošli vijek učinio nas je prerano ostarjelima stari smo već stotinu godina živim onkraj […]
to je moja rijeka u njoj sam se prepoznao tamo gdje su gusti šaševi pletenice sedrenih nimfi što u augustu, kad padne vodostaj, pokazuju svoja bedra po kojima hodaju užareni kupači dok madžar prska zrakom to je moja rijeka brza kao misao na onoga koga voliš sposobna kao opal da mijenja nijanse to je meandar u obliku šljaštećih vena niz […]