Sve je baš kao na ovoj fotografiji – mutno. 

Magle su kod nas česte, slike često zamagljene. 

Dok se utisci srede i riječi slože, 

magla se digne i raširi mi obzore. 

Sve je baš kao na ovoj fotografiji, samo se 

ne čuje bučni lepet krila 

jata 

koje odleti mimo objektiva. 

Ali zvuk se zavukao pod kožu.  

Kao i ljetni kreket žaba u san… po svu božju noć. 

Jednako ovisan ostao sam i o zvuku dodira 

gramofonske iglice i ploče, o zvuku 

listanja knjige… 

Zumiram sliku u prozoru. 

Ono što ne vidim i ne čujem – ne zaboravljam. 

Kao pisanje svjetlom, poezija je

prinuđena na izbirljivost.

Ali bez neizrecivog ne može.

Približavam i udaljavam, 

uveličavam i umanjujem. 

Obmanjujem se 

preciznim slikama  

i nedvosmislenim riječima, 

dok lišće šutke obavlja fotosintezu 

i teške kiše padaju, 

da pročiste zrak 

i navodne pogled. 

Sve je baš kao na ovoj fotografiji, 

samo što nema raskošne omorike koju sam zasadio 

da bi mi, kad naraste, zaklanjala pogled. 

Kao sjekirom, posjekla je granata. 

Nema ni duda, ni oraha, ni djeda, ni oca. 

A ne vidim ni sebe. 

Pogled iz sobe u kojoj sam proveo djetinjstvo

nosim kao boju očiju. 

Ostalo se istrošilo i promijenilo. 

Izmijenile se kradomice i ćelije u organizmu. 

I vrijeme kojeg nema prođe. 

I magla se opet spušta 

da bi me spasila 

od hipnotišuće jasnoće. 

Syracuse, juni 2025.

The preceding text is copyright of the author and/or translator and is licensed under a Creative Commons Attribution-NonCommercial-NoDerivs 3.0 Unported License.