NAGRADA

U dvorištu Narodne biblioteke podižu
na kamion kontejner do vrha napunjen
nevažnim knjigama, osuđenim na smrt
spaljivanjem u gradskoj toplani kako bi
oslobodile police za popularna izdanja.
Kad je kamion krenuo ispalo je nekoliko
lakših. Jedna tanka sa koricama boje
trule višnje sletila je ko list na vjetru
i pala otvorena pred nju na trotoar.
Djevojka je čučnula i pogledala par
stihova. ”Spasićemo je sirotu”, reče
i gurnu poeziju u njegov ranac.

Taj sam zaljubljeni par vidio uveče
pod kamenim mostom. Spremali su se
za počinak, beskućnici. Kad su se uvukli
u vreću za spavanje i prikrpili jedno uz
drugo, ona je izvadila knjigu a on upaljač.
Spržio je palac dok mu je čitala, ali je
držao plamen sve dok plina nije nestalo.
Nije mi poznato da je ikada neka knjiga
pjesama veću nagradu dobila.

Decembar 2012

KNJIGE

Tokom rata često sam se selio, zaboravljajući
svaki put pregršt knjiga ili ostavljajući poneku
koju nisam mogao dalje nositi. Na kraju sam
prazne šake prokrijumčario preko granice,
ali verujem da su knjige još u životu.

Nikad neću saznati čiju prašinu dišu u regalima,
ali zasigurno ih nikad niko ne otvara. Kao da
ozračene leže na policama napuštenih kuća
oko Černobila. Oko kuća namnožile se šume,
nakotilo zvjerinje… Jeleni otpalih rogova turaju
glave kroz prozore i njuše poeziju.

Januar 2012

BOSNA

1.
Ne živim već godinama u zemlji
gdje sam rođen. Ali je posjećujem
i to na isti način kao kad smo ko djeca
obilazili najbližu rodbinu. Iako svoj
medju svojima, osjećaš da si gost.

2.
Poneku riječ više ne prepoznajem.
I mnoga lica. U selima prazne
kuće i puni grobovi. Ako odškrineš
vrata, od živih stvari vidjećeš šaren
ibrik za kafu i bijele fildžane za njim.
Kao da kvočka i pilići preko sinije
prelaze.

3.
Razočarenje stari i suši se s godinama.
Ali ne gubi na težini.

Januar, 2012

© 2013  Milorad Pejić

The preceding text is copyright of the author and/or translator and is licensed under a Creative Commons Attribution-NonCommercial-NoDerivs 3.0 Unported License.