dok hodamo kroz šumski tunel
iznad nas visi nepokretno decembarsko nebo
škilje zvijezde kroz spletove krošnji
u sedam sati navečer
ledene igle na grabovim ograncima
otpadaju i lome se po nataloženom lišću
puše jugo
sjećam se Proklete avlije
mahnitanja duhova u zraku
grane se trljaju jedna o drugu
škripe kao čeljusti kosturâ u kući užasa
ispod umaštene uniforme
tijelo mi je znojna opruga pritisnuta gravitacijom
i strahom
idemo u patrolu brisanim prostorom
močvarna trava je vlažna i njeni duguljasti jezičci
ližu nam šake koje stežu tamni metal pušaka
rafal svjetlećih metaka u velikom luku odlazi iza brda
kao đerdan serijski spojenih zvijezda padalica
ne mislim da će meni ispuniti želje
u tupom tijelu što misli na toplinu vatre, cigare i hranu
na Azrino lice koje ne uspijevam sastaviti u mislima
na ulicu Maršala Tita broj 89 iz koje sam istjeran
na flašu karlovačkog piva od pola litre koju često sanjam
kao metaforu slobode
došli smo do pružnog nasipa
kamenje je premazano mekim injem
moje stražarsko mjesto je baš tu
anonimno i beznačajno kraj drvenog praga
gledam površinu Une namreškanu sitnim valovima
gustu vodenu tamu
rat je, kažu, revolucija u najčistijem obliku
moj did Bećo Šehić je 1933. osnovao ćeliju KP u Bosanskoj Krupi
zajedno sa svojim bratom Ismetom dvije godine je proveo u Jasenovcu
oba su bili partizani
moj drugi did, Almas Sedić, je sa Crvenom armijom ratovao na Sremskom frontu
ja sam u lošem ratu
poginulo mi je stotinu saboraca čijih se lica još uvijek sjećam
mrtvi su gomila nepoznatih imena i prezimena na drvenim nišanima
u dozlaboga lošem ratu
niko od njih neće ostati vječno mlad
kao Che Guevara
lice sa visokotiražnih američkih magazina.

© 2007 Faruk Šehić

The preceding text is copyright of the author and/or translator and is licensed under a Creative Commons Attribution-NonCommercial-NoDerivs 3.0 Unported License.