Dan je bio blag

kažu očevici

kad se bijeli oblak digao prema nebu

Prvo se sav križni put

ne svojom voljom vinuo k nebesima

Na začelju je Isus po običaju

sam nosio svoj križ

Gospa je sa sedam žalosti

pokrila oči

S ljiljanom u zubima sveti Anto je tražio

zaboravljenog

iza teških vrata krstionice mladog Boga

Sveti Marko je odbio iseliti se

On je patron a u svakom događaju

moraju postojati svjedoci

radi vjerodostojnosti priče

Mozaik iza glavnog oltara na kom su

milošću autora prikazani utemeljitelji samostana

razgradio se u tisuće raznobojnih kamičaka

Svaki je u ćeliji ponio svijest o tome

Čak i ako autor preživi nikad se neće naći

za istim stolom

na slici

Kad je samostan s Plehana selio na nebesa

ostavio je klecalo za one

koji se na vrijeme pokaju

u što je i mali Isus na leđima svetog Ante

duboko sumnjao

Svi su se manji sveci distancirali od zemlje

To je donekle bilo razumljivo

jer su imali rezervnu domovinu

Na kestenu ispred samostana

ostala su oba zvona

obješena

Zadnje što je klečeći vidio

zaštitnik samostana sveti Marko

bilo je sunce kroz dim

bijelo i tanko

kao hostija

Zagreb, 1993.

The preceding text is copyright of the author and/or translator and is licensed under a Creative Commons Attribution-NonCommercial-NoDerivs 3.0 Unported License.