11. 06. 2013 su održani najmasovniji protesti povodom nedonošenja Zakona o JMBG, gdje je na ulice izašlo nekoliko hiljada građana. Kao najradikalniji čin izveden nakon rata je svakako blokada institucija BiH. Ono što je karakteristično za ove proteste jeste da se mirnim okupljanjem građana ukazalo na neodgovorno ponašanje političara. Naime, sve bebe rođene od februara ove godine u BiH zbog nepostojanja JMBG su bile izložene riziku od smrtnosti, kretanju izvan granica BiH kao i samom liječenju. Neusvajanjem JMBG koji se novorođenim državljanima određuje jedinstvenim matičnim brojem predstavlja protuzakoniti napad na osnovna ljudska prava građana ove države. Sve ovo je bilo dovoljno da izazove revolt kod građana, pogotovo kada se saznalo za slučaj tromjesečne bebe Belmine Ibrišević, koja zbog JMBG, nije bila u mogućnosti da otputuje na liječenje van granica BiH.

Međutim, po prvi put građani su izašli ujedinjeni u blokadi, stajavši jedni pored drugih gdje nije bilo bitno ko je ko i kome/čemu pripada. Blokada je još jednom pokazala ono čega smo i sami građani svjesni–da je izostanak političke volje oko važnih pitanja upravo glavni krivac za trenutno stanje u BiH. Naime, država koja ima visoku stopu nezaposlenosti, penzionere koji imaju minimalna primanja, visoku stopu korupcije, te čiji su građani na rubu egzistencije i nije mali povod za masovne proteste, demontracije. Zajednički cilj svih građana je bio samo jedan, konačni prestanak odugovlačenja u radu političkih struktura. Političke strukture su pokušavale umanjiti blokadu institucija BiH dajući izjave kako su protesti udar na pojedine političke strukture i rušenje dobrog imidža BiH, što možemo okarakterisati kao krajnje neprofesionalnim. Naravno, iz te perspektive je sasvim logično što su političke strukture ubijeđene da iza neke skupine ljudi koja se ne slaže sa njima stoji opozicija. A zašto? Zato što i oni sami ne bi uradili nešto bez neke koristi te samim time i čitav svijet posmatraju tako. Naime, na ovim protestima su učestovali građani različitih profila, od roditelja, studenata, penzionera, taksista do radnika, pa samim time su se konačno artikulirala neka od bitinih pitanja ovih populacija.

Ovim potestima su građani pokušali da se izbore za prava djece, međutim oni su bili duboko ukorijenjeni u cjelokupnu sliku društva kao i otpor nacionalističkoj politici koja je aktuelna nakon rata. Nakon okončane blokade, činilo se sve da se zadrži i uključi što više ljudi kako jačina protesta ne bi oslabila. Pitanje koje se postavlja ovdje jeste, da li smo bili dovoljno jedinstveni i da li smo svi bili uključeni? Jasno je da su ljudi iz drugog entiteta čitavo vrijeme bili ograđeni od podrške protestima JMBG u Sarajevu, što očigleno solidarnost dovodi u pitanje, ako govorimo o jedinstvu. Iz drugih gradova je također dolazila podrška ali u malom broju. Gdje su bili ostali tih dana? Da li je strah u pitanju? Možda strah od promjena koje bi mogle konačno uslijediti ili su ipak u pitanju one stare tvrdnje “mene se to ne tiče”, “od protesta nema ništa.” A da ne zaboravimo ovdje spomenuti da još uvijek očekujemo da nam neko drugi riješi problem i da za iste je uvijek neko drugi kriv.

I pored svih ukazanih propusta i greški, novo iskustvo nam itekako može poslužiti bilo da je u pitanju koncept organiziranja protesta i istrajnost u zacrtanom cilju. Možda većina građana još uvijek nije u stanju vidjeti pravu sliku države, ali uskoro bi im se ista mogla ukazati pred očima. Protesti za JMBG je dobar motivator, i činjenica da dijeljenje na Vaše i Naše problem ne vodi na do istog cilja, te da su isti nadnacionalni. Na nama ostaje da odlučimo da li će naši politički zahtjevi postati zajednički i zaoštreni. Jer na pitanje da li može biti gore ima samo jedan odgovor. Ako šutimo i trpimo naravno da može!

The preceding text is copyright of the author and/or translator and is licensed under a Creative Commons Attribution-NonCommercial-NoDerivs 3.0 Unported License.