Šumska tišina i osama
andricmak-dizdarsebilj

Šumska tišina i osama

To je tišina i osama od kojih možda Bog počima
Što se zelene i plave poput polarnog leda
I kakvih ima samo u duši što se iz svoga
Mesa maločas iščupala i, izbavljena od svjetskoga
Zla, kuglu zemnu odozgo gleda
Orlinjim očima.

To je tišina i osama kad osluškuješ perje ptića
Kako raste, kad osluškuješ kako zova,
Međ zidinama, iz neprisustva ljudskog niče,
A stijene ti, na tren, zaliče,
Na orijaške naslage kartona policijskih
Sa otiscima miliona iščezlih bića
Čiji se mrmor čuje s nova.

To je tišina i osama na vilinome atu koji,
Dok leti, stoji.
U toj tišini i osami ima i vlat
Nad dušom vlast.

U toj tišini i osami krik jastreba
Dušu umije obasjati Kao u noći far auta
Zeca kraj puta.
Duša, odjednom, u toj tišini i osami
Niti šta ima
Niti šta treba
Niti uzeti niti dati.

Dok sluša lišće kojim drveće šuška u tami
Ko gledalište programima.
To je tišina i osama u kojim sati
Stoje, dok teku.
To je tišina koja dupljama drveća nekud
Kroza te gleda.
Šumska tišina u kojoj si božijoj volji
Ko biljka predan.

© 2008 Marko Vešović

Creative Commons License
The preceding text is copyright of the author and/or translator and is licensed under a Creative Commons Attribution-NonCommercial-NoDerivs 3.0 Unported License.

ISSN: #1931-4965 // © 2006-2018 Duh Bosne