Ferman dođe iz Stambola,
bujruntija iz Travnika,
baš u šeher Sarajevo,
a na ruke Dizdar-agi:
da hvataju dva Morića,
dva Morića, dva pašića,
Morić Ibru, Morić Pašu;
da hvataju, da ih vežu,
da ih vežu i osude.

Sultanu su dodijali
po tužbama iz Travnika,
iz Travnika od vezira:
da Morići, odmetnici,
ne kabule ni sultana,
ni sultana, ni vezira,
nit’ ikaki’ gospodara,
veće sami gospodare,
gospodare kako hoće.

Kad vidio Dizdar-aga
što mu kaže bujruntija,
hršum čini haskeriji,
da hvataju dva Morića,
da hvataju, da ih vežu,
da ih vežu, da ih vode
pravo gradu u tavnicu,
gdjeno Dizdar brzo kroji:
ko omrkne, ne osvane!

Uhvatiše dva Morića,
uhvatiše, savezaše,
savezaše, povedoše,
baš kad majka pitu suče.

U ruci joj oklagija,
a u drugoj zlatan ibrik.
Haber dođe staroj majci
da Moriće uhvatiše,
u tavnicu povedoše.
Kad to čula stara majka,
sve je jadna pobacala
po avliji, po kaldrmi:
oklagiju prelomila,
zlatan ibrik ulupila,
pa poletje iz avlije,
bosonoga, gologlava,
figanj čini, kose čupa,
vas Hat-mejdan rasplakala.
Pa eto je u Sarače:

Jazuk vama, svi sarači,
što pustiste dva Morića,
što mi jednog ne oteste,
ili kako izmoliste?
Ko će mene utješiti?
Ko li staru prigledati?

Pišći stara kao guja,
i sarači zaplakaše.
Otlen pođe uz Kovače,
ruke lomi, a govori:

Jazuk vama, svi kovači,
što pustiste dva Morića,
što mi jednog ne oteste,
ili kako izmoliste?
Ko će mene utješiti?
Ko li staru prigledati?
Teško meni, jadnoj majci!

Opet leti stara majka
pravo brdu uz Kovače,
dok je stigla Dizdar-agu,
di joj vodi oba sina,
oba sina savezana
sindžirima debelijem.
Bir ih stiže jadna majka,
bir ih stiže, pred njih pade,
pred njih pade, molit stade.
Lijepo moli stara majka:

Bogom brate, Dizdar-aga,
pusti meni jednog sina,
pusti meni jali Ibru,
jali Ibru, jali Pašu!
Išći mala koliko ćeš!
Il’ čifluka, ili kmeta?
Ili voliš suha zlata?
Samo jednog daj mi sina!
Ako li mi pustit nećeš,
kunem ti se dinom mojim,
a i postom Ramazanom,
zaklinjat ću nebo, zemlju,
učinit ću tešku dovu.
Nikad mira biti neće
ni sultanu, ni veziru,
dok nad Bosnom oni budu,
a ni tebi dobra nije!

Kad to čuo Dizdar-aga,
progovara staroj majci:

Pustit ću ti oba sina,
oba sina, bez dinara.

Prevari se stara majka,
prevari se pa se vrati.

Ciče halke u sindžira,
povedoše dva Morića.
Kad su bili na Jekovcu,
progovara Morić Ibro:

A bora ti, Dizdar-aga,
Zastavi der nubečije,
oprosti mi b'jele ruke,
i dodaj mi tamburicu,
da pogledam po Saraj'vu,
ne bi li mi lakše bilo!

Kad to čuo Dizdar-aga,
zaustavi jasakčije,
naokolo nubečije,
oprosti mu b'jele ruke,
dodade mu tamburicu.
Ja da vidiš Morić Ibre!
Kad se lati tamburice,
pritegnu joj tanke žice,
pa zakuca i zapjeva.
Sitno kuca Morić Ibro,
sitno kuca, jasno pjeva:

Dunjaluče, golem ti si!
Sarajevo, sehir ti si!
Baščaršijo, gani ti si!
Ćemalušo, duga ti si!
Latinluče, ravan ti si!
Tašlihanu, širok li si!
L'jepa Maro, l'jepa li si!
Dosta si me napojila,
od dušmana zaklonila,
vakat došo, valja mrijeti!

Opet Ibru savezaše,
savezaše, povedoše,
Morić Ibru, Morić Pašu,
i u grad ih dovedoše,
u tavnicu zatvoriše.
Kad je bilo po akšamu,
progovara Dizdar-aga:

Izvedite dva Morića,
donesite svilen gajtan!

Izvedoše dva Morića,
donesoše svilen gajtan,
udaviše Morić Pašu.
Sve to gleda Morić Ibro.
Progovara Dizdar-aga:

A bora ti, Morić Ibro,
je l’ ti žao tvoga brata?

Progovara Morić Ibro:

Jes’ mi žao moga brata,
još žalije stare majke!

Udaviše dva Morića,
pred kapiju izbaciše,
i dva topa opališe.
Kad to čula stara majka,
poletjela stara majka;
kad je bila na kapiju,
al’ joj leže oba sina,
oba sina udavljena:
na nogama bukagije,
na rukama lisičine,
oko vrata svilen gajtan.

Kad to vidje stara majka –
od jada joj srce puklo.

(Maglajlić, br. 2/1995: 151-156)
Maglajlić, Munib. Usmena balada bošnjaka. Sarajevo: Preporod, 1995, pp. 151-156.

The preceding text is copyright of the author and/or translator and is licensed under a Creative Commons Attribution-NonCommercial-NoDerivs 3.0 Unported License.