<\/p>\n
D.O.M.
\nCatherine Reginae Bosnensi
\nStephani Ducis San (c) ti Sabbae Sorori,\u00a0
\nEt genere Helene et Domo Principis
\nStephani natae, Tomae\u00a0Regis\u00a0Bosnae
\nUxori. Quantum vixit annorum LIIII
\nEt odbormivit Romae\u00a0Anno Domini
\nEt odbormivit Romae Anno Domini MCCCCLXXVIII
\nDIE XXV Octobris
\nMonumentum ipsius scriptis positum.\u00a0<\/p><\/blockquote>\nTo na grobu mome pi\u0161e, a ne pi\u0161e za\u0161to i kako dospjeh tu, u tu\u0111oj zemlji da umrem. Ali, ispri\u010dat \u0107u Vam ja, Bo\u0161njani moji dobri, jer zbog Vas – sve \u010dinila sam.
\n\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0
\nRodih se 1424-te, ka\u017eu, oni koji su to bolje zapamtili, u Blagaju kraj Mostara grada, a odrastoh u pala\u010di sa bra\u0107om, sestrom, majkom mi Jelenom i ocem hercegom Stjepanom Vuk\u010di\u0107em-Kosa\u010dom. Bijahu to te\u0161ka vremena za moju zemlju, ali prave opasnosti na na\u0161em putu tek su bile; pratila sam oca na va\u017ena skupljanja tada\u0161njih velikana, jerbo moj otac bi najve\u0107i mo\u0107nik zemlje Humske, blizak i vje\u010dno odan kraljevskoj lozi Kotromani\u0107a. Ubrzo su me ljudi zavoljeli, iskreno kao i ja njih, i to ne samo one plemenitoga roda, ne, ne, \u010dak \u0161tavi\u0161e, u dosta raznolikom dru\u0161tvu mi prolazi\u0161e djevoja\u010dki dani. Porazgovarati mi ne bi mrsko ni sa onima u najgoroj bijedi, a draga srca nau\u010dih moje sugra\u0111anke da \u0161iju misno ruho, pa da me bar tako upamte za vijeke vijekova. Kamenim zidinama dok sam tako jednom \u0161etala no\u0107u, upijaju\u0107i modro-plavo nebo iznad poznatih mi predjela, za\u010duh razgovor nepredvi\u0111en za moje u\u0161i. Dvije osobe se do\u0161aptava\u0161e ispod sjeverne kule.<\/p>\n\u201cTako mi svega na svijetu, ta ova prilika je jedinstvena! Na\u0161a Katarina ima dvadesetdvije, njen \u010dasak je kucnuo, a herceg na\u0161 smatra kako je prestolonasljednik Stjepan Toma\u0161 Kotromani\u0107 najbolji izbor\u201d, ushi\u0107eno je govorila moja majka. \u201cZaista, ako nije ponajbolji\u2026 ma \u0161ta ja to zborim, pa na\u0161 otac \u010ditav \u017eivot njeguje prisne odnose sa bosanskim plemstvom, a turska vojska se pribli\u017eava, vremena za gubljenje nema. Bojim se da\u2026\u201d, nastavi moj brat Vladislav ispod glasa, ali se ja ne trudih da ga \u010dujem. Tr\u010dala sam svom snagom niz stepenice, i za tren oka se na\u0111oh u svojoj sobi, di\u0161u\u0107i duboko. Lude misli mi se roji\u0161e glavom; pa oni me misle udati za budu\u0107eg kralja, Stjepana Toma\u0161a Kotromani\u0107a, dobro mi znanog\u00a0\u00a0ve\u0107 godinama. Mila mi je bila ta pomisao svakako, dra\u017eu osobu nisam mogla ni snivati, ali jedna misao me pogodi brzinom munje. Kraljica! Posta\u0107u kraljica svog naroda, i iako sam dobro znala o kakvim olovnim oblacima koji se nadvi\u0161e nad ovu zemlju moji najdra\u017ei pri\u010da\u0161e, nisam mogla sprije\u010diti da mi srce ne presko\u010di jedan otkucaj. Najsre\u0107niji otkucaj.<\/p>\n
Tako i bi, tog majskog dana 1446-te g., nakon \u0161to pre\u0111oh na rimokatoli\u010dku vjeru iz svoje bogumilske, vjen\u010dali su me za kraljevinu Bosnu, neraskidivo povezali Bosnu sa Hercegovinom, te tek na kraju, mene sa mojim suprugom. Sre\u0107nijeg dana nisam upamtila, o, da, nadma\u0161ili su ga samo dani ro\u0111enja moje drage djece: Sigismunda, Katarine, i tre\u0107eg djeteta koje ljudi ne zapamti\u0161e, a niz te\u0161kih dana koji su hitali prema nama, izbje\u0107i nismo uspjeli. Najlak\u0161e bi bilo re\u0107i da su dani na\u0161eg kraljevanja bili bezbri\u017eno netaknuti, ali daleko od istine bi to bilo. Stalni upadi turske vojske ohrabrene nemirima me\u0111u na\u0161im ljudima, \u0161to pukom, \u0161to plemstvom, koji se bori\u0161e oko podjele par\u010dadi zemlje, \u010dinili su surovu svakodnevnicu. Eee, Bo\u0161njani moji, da ste mogli naslutiti godine pod tu\u0111inskom vladavinom koje vas \u010deka\u0161e, ne biste gramzivi niti lakomisleni bili. U toj dimom na\u010dinjenoj zavjesi nemira, priliku iskoristi\u0161e neprijatelji da ubiju svoga kralja. Te 1461-ve godine, u crno zavi\u0161e mene, Katarinu Kosa\u010du, drugu \u017eenu svoga mu\u017ea, ali prvu koju kraljicom proglasi, uz blagoslov Svete Stolice.<\/p>\n
Njegov najstariji sin,\u00a0Stjepan Toma\u0161evi\u0107, naslijedi krunu, i podari mi titulu Kraljice majke, koja me zadr\u017ei na na\u0161em dvoru. Me\u0111utim, u silovitom upadu vojno mo\u0107nih Turaka, 1463-\u0107e godine gospodnje, zemlja na\u0161ih otaca pokleknu. Tuga mi srce raspara kada sam \u010dula za stradanja na\u0161ih branioca koji nisu napustili Bosnu, ni predali ma\u010deve ispred vidno ja\u010de vojske, nego su pru\u017eali otpor za domovinu \u010dasno. Kako da ih ja onda napustim? Kako da tek onako kraljevinu, ni\u0161ta manje vrijednu nego bilo koju, napadanutu bezbroj puta do sada i opet uzdiglu pomo\u0107u njene djece, predam tu\u0111incu? Zar oni koji \u0107e je silom oteti, raniti je da krvari na o\u010di drugih kraljevina Evrope, i tako natopljenu krvlju, potom da je priviju i di\u010de se njenim ljepotama kao da je njihova sopstvena? To nismo mogli dopustiti, niti ja, niti jedan pravi sin niti k\u0107er Bosne. I tada primih najte\u017ei od svih udaraca: sti\u017ee vijest da je kralj odolijevaju\u0107i do zadnjeg daha \u2013 ubijen, a da su moja nemo\u0107na djeca odvedena u ropstvo. U tom \u010dasu samo jedna misao me odr\u017eala na \u017eivotu \u2013 neko \u0107e se silan na\u0107i da osveti moju djecu i na\u0161 pokoreni narod, neko \u0107e da nam pritekne u pomo\u0107, ne\u0107e nas Svijet zaboraviti, ne smije!<\/p>\n
Iz istih stopa se povukosmo ja i vjerni dvorjani do grada Kupresa. Molila sam se svakim te\u0161kim i prete\u0161kim korakom za pomo\u0107 koju nam obe\u0107ava\u0161e sa zapada, ali koja nao\u010digled sviju nas jo\u0161 nije pristizala. Tu smogoh snage da okupim odre\u0111en broj vojske za odbranu, i uz jedinu preostalu vjeru \u2013 u Boga \u2013 dadoh da se sagradi crkva Presvetog Trojstva na nesebi\u010dni dar narodu mom. Kora\u010dali smo ne osvr\u010du\u0107i se za sobom, znaju\u0107i da sve \u0161to nam je sveto ostavismo za sobom. Preko Stona stigosmo do Dubrova\u010dke Republike koja se uspje\u0161no branila od istog okupatora. O boravku kratkom uz dobrostivu vlastelu njihovu ne\u0107u mnogo govoriti, pamti to narod, ali vrijedno spomena je da ba\u0161 njima ostavih u zalog ma\u010d mog supruga kralja, u zalog mom sinu Sigismundu ako se oslobodi te\u0161ke ruke turskog ropstva. Ni oni me ne moga\u0161e dugo dr\u017eati pod okriljem svojim, te me otpravi\u0161e s dostojanstvom i svim mojim dvorskim stvarima kako prili\u010di pripadnicima kraljevskih porodica, na put za Rim, moje posljednje mjesto nadanja.<\/p>\n
Ni tu moja nada ne popusti, ni kada \u010duh da su mi djecu preobratili na vjeru novu, i da su oti\u0161la vjerovatno zauvijek od majke i korjena svojih plemenitih. Avaj, narode moj, \u010dime si ti to zaslu\u017eio? Bo\u0161njani uvijek svoja posla gledahu, a nas gleda\u0161e \u017eeljno sa strane, kao da samo mi imamo \u010dasne ljude, kao da samo mi imamo zavisti vrijedne rijeke i planine, kao da imamo posve neopisiv, jedinstven duh koji pro\u017eima na\u0161a bi\u0107a. I ne prevari\u0161e se, imamo. I ima\u0107emo, sigurno je, kao i to da ovo pripovijedam iz svoje postelje u Rimu, u vje\u010dnom gradu u kojem pomo\u0107i Bosni ne na\u0111oh. Vje\u010dna i Bosna bi\u0107e, jer nema tih vojski niti napada\u010da kojima \u0107e izbrisati na\u0161u svijest o tome ko smo. To da su nas pokorili, uvijek im se samo \u010dinilo.<\/p>\n
\u00a9 2011 Maida Krzovi\u0107
\n<\/p>","protected":false},"excerpt":{"rendered":"D.O.M. Catherine Reginae Bosnensi Stephani Ducis San (c) ti Sabbae Sorori,\u00a0 Et genere Helene et Domo Principis Stephani natae, Tomae\u00a0Regis\u00a0Bosnae Uxori. Quantum vixit annorum LIIII Et odbormivit Romae\u00a0Anno Domini Et odbormivit Romae Anno Domini MCCCCLXXVIII DIE XXV Octobris Monumentum ipsius scriptis positum.\u00a0 To na grobu mome pi\u0161e, a ne pi\u0161e za\u0161to i kako dospjeh tu, u tu\u0111oj zemlji da umrem. […<\/a>]<\/p>\n","protected":false},"author":2,"featured_media":0,"comment_status":"open","ping_status":"open","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_exactmetrics_skip_tracking":false,"_exactmetrics_sitenote_active":false,"_exactmetrics_sitenote_note":"","_exactmetrics_sitenote_category":0,"ngg_post_thumbnail":0,"footnotes":""},"categories":[136],"tags":[],"class_list":["post-956","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-volume-6-no-3-2011-july","contributor-maida-krzovic","volume-6-no-3-2011-july"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/956","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/users\/2"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=956"}],"version-history":[{"count":10,"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/956\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":958,"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/956\/revisions\/958"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=956"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=956"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=956"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}