{"id":935,"date":"2011-07-08T22:14:31","date_gmt":"2011-07-08T20:14:31","guid":{"rendered":"http:\/\/www.spiritofbosnia.org\/?p=935"},"modified":"2012-10-19T12:37:10","modified_gmt":"2012-10-19T10:37:10","slug":"remembering-sarajevo","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/volume-6-no-3-2011-july\/remembering-sarajevo\/","title":{"rendered":"Sje\u0107anje na Sarajevo"},"content":{"rendered":"

Sljede\u0107a tri zapisa dio su “Povremenog dnevnika o ljubavi i ratu,\u201d koji je autor tek djelimi\u010dno napisao. Dnevnik treba da obuhvati pedeset godina autorovog \u017eivota u Bosni \u2013 od njegovog ranog djetinjstva u Sarajevu prije Drugog svjetskog rata do dana\u0161njih dana.<\/em><\/p>\n

Osmijeh – prolje\u0107e 1939, prolje\u0107e 1941. <\/strong><\/p>\n

Njen osmijeh\u2026 Ah, \u0161ta bih samo dao kad bih mogao spjevati odu tom rajskom ukazanju sa tako obi\u010dnim imenom! Ali kako bih mogao i nagovijestiti rije\u010dima onu bujicu emocija koje mi je taj osmijeh slao pod ko\u017eu i veselio cijelo moje bi\u0107e!? Poput kakve zanosne simfonije, njen osmijeh je imao uvertiru, dva do tri “stava”, i finale. Uvertira \u2013 titranje usana koje je postajalo sve izra\u017eenije, otkrivaju\u0107i sve vi\u0161e i vi\u0161e lelujavu bjelinu njenih zuba \u0161to obasjavaju du\u0161u posmatra\u010da, sve dok se crte njenog lica ne bi pretvorile u kantatu koja opjevava toplotu njenog unutarnjeg bi\u0107a\u2026 Kako da nazovem pojedina\u010dne stavove simfonije njenog osmijeha kada mi se \u010dini da nikakve rije\u010di nisu dostojne njihove blistave ljepote? Ali siguran sam u jednom: svi ti stavovi su bili “cantabile,” jer su u mom tijelu proizvodili onu istu hemiju koju bi proizvela lijepa melodija. Jedan od tih stavova zaista je i bio pjesma u koju bi utkala “Mimile”, ime koje mi je dala iz milja. Finale njenog osmijeha bilo je carstvo bla\u017eenstva, \u0161to se oslikavalo na svakoj crti njenog lica, od vrha \u010dela do vrata, u kolu slatko\u0107e, ljepote i razdraganosti koja me je hipnotisala. Bio je to osmijeh Laure Papo Bohorete, ili tete Laure, kako sam je ja zvao. Laura Papo Bohoreta bila je jedan od rijetkih sefardskih pisaca koji su pisali judeo-\u0161panskim jezikom (poznatim i kao ladino), jezikom \u0161panskih Jevreja iz \u0161esnaestog stolje\u0107a, kada su oni protjerani samo zato \u0161to nisu slijedili istu religiju kao kraljica Izabela.<\/p>\n

A onda\u2026 u prolje\u0107e 1941. godine, nacisti do\u0111o\u0161e u Bosnu i odvedo\u0161e moju tetu Lauru. Stradala je… Nije stradala od ruke \u017eivih, jer \u017eivi bi prepoznali ljubav i ljepotu u svakoj \u0107eliji njena tijela, ve\u0107 je stradala od ruke \u017eivih mrtvaca. \u017divot u svom najuzvi\u0161enijem obliku prekra\u0107en smr\u0107u – djelo mrtvoro\u0111enih hominoida. \u201cGdje je tu pravda?\u201d, pitalo se \u0161estogodi\u0161nje dijete u meni. Kako iko mo\u017ee oduzeti djetetu cijelu galaksiju njegovog emocionalnog kosmosa, galaksiju koju je porodila Priroda, kao \u0161to je porodila i Mlije\u010dni put? Ipak, teta Laura i ja smo na neki \u010dudnovat na\u010din trijumfovali nad tim mrtvoro\u0111enim hominoidima: njen osmijeh jo\u0161 uvijek grije moju du\u0161u, dok njihovi ledeni kosturi hlade zemlju u kojoj su zakopani. Njena ljepota jo\u0161 uvijek osvjetljava moje emocionalne staze, dok njihovi ostaci one\u010di\u0161\u0107uju bo\u017eiju zemlju. Sje\u0107anje na nju i dalje \u017eivi kao spomenik ljepoti i magiji \u017eivota, a na njih kao kosmi\u010dki izmet.<\/p>\n

\u0160etnja – ljeto 1940, ljeto 1992. <\/strong><\/p>\n

Gdje su te rije\u010di koje bi mogle opisati osje\u0107anja petogodi\u0161njeg dje\u010daka dok u ljetnje jutro \u0161eta s majkom kroz mre\u017eu ulica i sokaka Ba\u0161\u010dar\u0161ije, starog sarajevskog bazara? Da li i u jednom jeziku na svijetu postoje rije\u010di koje bi mogle proizvesti muziku op\u010dinjenosti \u0161to pro\u017eima cijelo bi\u0107e djeteta dok kora\u010da bajkovitim svijetom?<\/p>\n

Prvo, zrak ranog jutra u Sarajevu – svje\u017e i srebrnast, treptav i svjetlucav, \u010dini ti se kao da ple\u0161e u ritmu tvog vlastitog razdraganog srca. Zrak \u0161to obiluje umiruju\u0107im miomirisima: miris zimzelenog drve\u0107a sa okolnih planina, reski miris patine vje\u010dnih crkava, d\u017eamija i sinagoga, o\u010daravaju\u0107i mehlem-miris hrane sultana i rad\u017ea, koji se \u0161iri iz osun\u010danih, \u0161irom otvorenih a\u0161\u010dinica\u2026<\/p>\n

Zatim s\u00e2m prostor, ta poeti\u010dna geometrija razli\u010ditih ali uzajamno komplementarnih linija i oblika osmanske, mavarske, austrougarske i secesijske arhitekture. Nikada se nisam slagao sa kriti\u010darima u oblasti umjetnosti koji ne vole mje\u0161avine arhitektonskih stilova. Arhitektura u Sarajevu trebala bi ih uvjeriti da mje\u0161avine gra\u0111evinskih stilova mogu, ba\u0161 kao i mje\u0161avine ljudi, proizvesti neo\u010dekivanu, nepredvidivu ljepotu. Ono \u0161to \u010dini Sarajevo jedinstvenim jesu beskona\u010dna iznena\u0111enja koja nam prire\u0111uju novi i neobi\u010dni oblici, jedan za drugim. \u010cak su i u \u201cturskom\u201d dijelu grada oduvijek postojale varijacije na osnovnu temu. Neki du\u0107ani nalazili su se bli\u017ee ulici, neki dalje, neki su bili u ravni sa ulicom, a neki pod uglom. \u010cini se da je svaki graditelj u svakoj svojoj tvorevini nastojao prikazati svoju jedinstvenu li\u010dnost.<\/p>\n

Tu je, zatim, i ljubavna pri\u010da o sun\u010devim zracima \u0161to grle krovove ku\u0107a, koji, nasumice naslonjeni jedan na drugi, izgledaju kao da su i sami stopljeni u kaskadi zagrljaj\u00e2. Preko krovova – stari dimnjaci nalik na ljude, munare i crkveni tornjevi \u0161to ple\u0161u aleluje u slavu sunca. Izvan i iznad ovog prizora ljubavi i slavlja – okolne planine omotane blagom izmaglicom, da ih ne zaslijepi velelepna predstava \u0161to se bez prestanka odvija dole u kotlini\u2026<\/p>\n

A onda\u2026 jednog sun\u010danog junskog dana 1992. godine, nakon \u0161to je grad bio svakodnevno granatiran vi\u0161e od dva mjeseca, ponovo prolazim Ba\u0161\u010dar\u0161ijom. Mnogi od starih malih du\u0107ana ostali su bez krova. Velika kupola veli\u010danstvene Gazi Husrev-begove d\u017eamije probodena granatama. Stara pravoslavna crkva tako\u0111er jako o\u0161te\u0107ena. Gdjegod pogledam, prah i ru\u0161evine. Kameni zidovi starih razru\u0161enih zgrada pocrnjeli od zapaljivih raketa ba\u010denih sa okolnih brda. Ba\u0161\u010dar\u0161ija lije gorke suze, njeno lice je oskrnavljeno, njeno srce je pogo\u0111eno i slomljeno.<\/p>\n

Ipak, osje\u0107aj sa\u017ealjenja u meni prema onima koji su uni\u0161tili ljepote Ba\u0161\u010dar\u0161ije sna\u017eniji je od osje\u0107aja u\u017easa i gor\u010dine koji me je obuzeo kad sam prvi put vidio te ru\u0161evine. Jer gradovi mogu biti uni\u0161teni i ponovo izgra\u0111eni, ali zlo koje je naneseno Ba\u0161\u010dar\u0161iji nastavi\u0107e da \u017eivi. Svaki metak ispaljen na Sarajevo istovremeno je ispaljen i na potomka onog koji ga je ispalio: to dijete \u0107e biti obilje\u017eeno kroz cijeli svoj \u017eivot kao pripadnik iste grupe \u2013 nacionalne, vjerske ili bilo kakve druge \u2013 onih koji su ubijali sve \u0161to nije njihovo i tako zavje\u0161tali svom potomstvu nezaslu\u017een teret krivice. Krivice koju ni\u0161ta, ni\u0161ta, ba\u0161 ni\u0161ta ne mo\u017ee okajati.<\/p>\n

D\u017eamija \u2013 jesen 1943, ljeto 1992. <\/strong><\/p>\n

Neki se doga\u0111aji izdvajaju u na\u0161im sje\u0107anjima po tome \u0161to su se nekako dotakli najdubljih slojeva na\u0161e du\u0161e. Jedan takav doga\u0111aj u mom \u017eivotu bila je posjeta \u010detiri stolje\u0107a staroj Gazi Husrev-begovoj d\u017eamiji u Sarajevu u pratnji mog oca, koji se, kao duboko pobo\u017ean \u010dovjek, osjetio du\u017enim da svog osmogodi\u0161njeg sina povede na d\u017eumu.<\/p>\n

Bilo je blago jesenje podne, dvije visoke lipe u dvori\u0161tu d\u017eamije prosule svoj \u017eu\u0107kastosme\u0111i nakit dole na kamene plo\u010de. Pomjeraju\u0107i se tamo-amo na povjetarcu, li\u0161\u0107e na podu poplo\u010danog dvori\u0161ta li\u010dilo je na pokretni mozaik. Tamnozeleni paviljon na sredini dvori\u0161ta natkrivao je fontanu za\u0161ti\u0107enu elegantno uvijenim metalnim \u0161ipkama \u0161to su tvorile kupolu, dok je \u017eubor vode u fontani prizivao slike iz Hiljadu i jedne no\u0107i…<\/p>\n

Premda sam i ranije bio u Gazi Husrev-begovoj d\u017eamiji, tek mi se ovom prilikom, iz nekog neobja\u0161njivog razloga, ljepota njene unutra\u0161njosti po prvi put ukazala u svojoj punoj \u010daroliji.<\/p>\n

Posjetio sam mnoge bogomolje (moja omiljene znamenitosti na putovanjima), ali mi se \u010dini da se ni jedna od njih ne mo\u017ee mjeriti sa skladom i proporcijama glavne sarajevske d\u017eamije. Centralni dio pod kupolom je velik ali ne prevelik, boj\u00e2 je mnogo ali ne previ\u0161e, zidovi su ukra\u0161eni bogatim ali ne prebogatim dekoracijama. Maleni prozori smje\u0161teni odmah ispod kupole nemaju obojena stakla, \u0161to omogu\u0107ava da prirodna, blistavo bijela svjetlost obasjava kaleidoskop boja u d\u017eamiji, boja \u0161to pletu svoje pute po \u0107ilimima, zidovima i kaligrafskim napisima. Uzdignuti trijemovi bo\u010dno od ulazne kapije sa elegantnim talasastim stupcima svojih balustrada od crvenosme\u0111e orahovine pru\u017eali su dobrodo\u0161licu dostojnu bo\u017eanske harmonije i kontrapunkta unutar d\u017eamije.<\/p>\n

Kada je imam po\u010deo u\u010diti Kur\u2019an na arapskom, kao da se s\u00e1mo nebo spustilo u d\u017eamiju. Njegove melizme – krilate ko\u010dije \u0161to nose u neki drugi svijet, njegov treptav glas – otkucaji srca \u0161to kuca u ekstazi, stanke izme\u0111u ajeta – ti\u0161ina \u0161to majestozno odjekuje. Rasko\u0161ni ukrasi prosuti po d\u017eamiji \u2013 grandiozni hor \u0161to se pridru\u017eio imamu da pjeva u slavu Boga. Lica klanja\u010da ozarena poetskom pobo\u017eno\u0161\u0107u. Sam vazduh u d\u017eamiji plamti od zvukova \u0161to nebom odjekuju \u2026<\/p>\n

Od tada sam \u010duo imame u mnogim dijelovima muslimanskog svijeta kako u\u010de Kur\u2019an, ali mi se \u010dini da se nijedan od njih ne mo\u017ee uporediti sa imamom Gazi Husrev-begove d\u017eamije iz vremena mog djetinjstva. Jednom prilikom sam \u010duo sljede\u0107e obja\u0161njenje jednog Muslimana iz Turske: Osmanlije su prenijele bosanskim muslimanima kiraet (stil recitovanja Kur'ana) od prije vi\u0161e od \u010detiri stolje\u0107a, koji su Turci uglavnom napustili. Ne poti\u010de li nevjerovatna ljepota bosanskog kiraeta iz vremena kada je traganje za ljepotom bilo fokus ljudskog \u017eivota, \u017eivota u kojem je ljepota bila u srcu svakog ljudskog pegnu\u0107a?<\/p>\n

Onda\u2026 ljeta 1992. godine, nakon \u010detiri mjeseca granatiranja i hiljada granata ba\u010denih na moj voljeni grad, pro\u0161etao sam Ba\u0161\u010dar\u0161ijom i pro\u0161ao pored Gazi Husrev-begove d\u017eamije. I dan-danas se moje cijelo bi\u0107e gr\u010di od boli zbog onog \u0161to sam vidio. Dvori\u0161te sa njegovim lipama, fontana, munara, stubovi, vanjski trijem, kupola \u2013 sve je bilo oskrnavljeno o\u017eiljcima od granata, svuda su bile rupe \u0161to su vonjale mr\u017enjom i vandalizmom. Cijeli prizor je li\u010dio na kadar iz kakvog horor filma snimljen nakon prolaska vanzemaljskog \u010dudovi\u0161ta kroz zemaljsku gra\u0111evinu, \u010dudovi\u0161ta koje nema nikakvog osje\u0107aja za ljudske vrijednosti \u2026<\/p>\n

\u010cini mi se da su zlo\u010dini pri\u010dinjeni bogomoljama najodvratniji od svih zlo\u010dina protiv \u010dovje\u010dnosti. Kakav god da je na\u0161 odnos prema bogovima, nepobitna je \u010dinjenica da su za milione obi\u010dnih smrtnika bogomolje sveti\u0161ta transcendentalne nade, glavni oslonci \u017eivota, oltari tradicije i kolektivnog identiteta \u0161to hrane s\u00e1mo srce kulture, sveta mjesta koja pru\u017eaju uto\u010di\u0161te od patnje i agonije. Ubiti crkvu, d\u017eamiju, sinagogu ili bilo koju bogomolju zna\u010di prekinuti pup\u010danu vrpcu nade, kulture i identiteta.<\/p>\n

Zastanimo na trenutak i pomislimo na one koji su mogli zaustaviti ubijanje svega \u0161to se naziva bosanskim \u2013 od ljudskog tijela do ljudske nade \u2013 ali to nisu u\u010dinili. Nastavimo istim mislima misliti o onima koji su mogli zaustaviti ubijanje svega jevrejskog prije pola stolje\u0107a, svega protestantskog prije nekih dvije stotine godina, svega indijanskog prije nekih pet stolje\u0107a, svega\u2026 \u010dini se da ovoj listi skoro da nema kraja. Da li su oni koji nisu zaustavili genocid i svaki drugi oblik \u201c-cida\u201d koji je \u010dovjek kadar po\u010diniti ikad pomislili da bi i oni jednog dana mogli postati \u017ertve, da bi i oni mogli vapiti za pomo\u0107i koja ne sti\u017ee, pa ne sti\u017ee? Ho\u0107e li iko prekinuti ovaj zatvoreni krug indiferentnosti, ili \u0107e on na kraju dovesti do uni\u0161tenja \u010dovje\u010danstva, tog jedinog svjetla na kraju tunela ispunjenog moralnom tamom, tunela u kojem, izgleda, danas \u017eivimo?<\/p>\n

Bilje\u0161ka urednika:<\/strong><\/p>\n

Ovaj tekst je prvobitno objavljen u ameri\u010dkom knji\u017eevnom listu The Bookpress, god. 6, broj 6, oktobar 1996, u gradu Itaci, dr\u017eava Nju Jork.<\/em><\/p>\n

Prevod: Maja Pa\u0161ovi\u0107 i Midhat Ri\u0111anovi\u0107<\/em><\/p>","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Sljede\u0107a tri zapisa dio su “Povremenog dnevnika o ljubavi i ratu,\u201d koji je autor tek djelimi\u010dno napisao. Dnevnik treba da obuhvati pedeset godina autorovog \u017eivota u Bosni \u2013 od njegovog ranog djetinjstva u Sarajevu prije Drugog svjetskog rata do dana\u0161njih dana. Osmijeh – prolje\u0107e 1939, prolje\u0107e 1941. Njen osmijeh\u2026 Ah, \u0161ta bih samo dao kad bih mogao spjevati odu tom  […<\/a>]<\/p>\n","protected":false},"author":2,"featured_media":0,"comment_status":"open","ping_status":"open","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_exactmetrics_skip_tracking":false,"_exactmetrics_sitenote_active":false,"_exactmetrics_sitenote_note":"","_exactmetrics_sitenote_category":0,"ngg_post_thumbnail":0,"footnotes":""},"categories":[136],"tags":[],"class_list":["post-935","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-volume-6-no-3-2011-july","contributor-midhat-ridjanovic","volume-6-no-3-2011-july"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/935","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/users\/2"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=935"}],"version-history":[{"count":30,"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/935\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":1998,"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/935\/revisions\/1998"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=935"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=935"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=935"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}