<\/p>\n
Bosanska umjetnost prikazuje rat kao zastra\u0161uju\u0107i, bolan i duboko unakazuju\u0107i; istovremeno, nudi o\u0161tru kritiku \u201eduboko zabrinute\u201c politi\u010dke zajednice i organizacija koje tako le\u017eerno crtaju linije na mapama. Granice, redovi za vodu, hladnokrvno ubijanje odraslih i djece. Sve je to prisutno u bosanskim djelima odabranim u nastavku. Za Ukrajince, ove slike i performansi vjerovatno ne\u0107e biti \u0161okantni; radije, slu\u017ee kao podsjetnik da se zlo iznova izmi\u0161lja i ponavlja. Rat u srcu Evrope. Zimske olimpijske igre 1984. u Sarajevu, UEFA Euro 2012. u Ukrajini. Gradovi koji su samo nekoliko godina prije do\u010dekivali stotine sportista i milione navija\u010da sada su granatirani i uni\u0161tavani svakodnevno. Rat se doslovno mo\u017ee pratiti u stvarnom vremenu.<\/span><\/p>\n Na\u0161av\u0161i se u epicentru zla, na\u0161 je zadatak da ga shvatimo, da zabilje\u017eimo svoje \u017eivotno iskustvo izdr\u017eljivosti i otpora, da sa\u010duvamo dokaze i da govorimo istinu. Bosanci su to u\u010dinili; Ukrajinci to rade; a drugi \u0107e u\u010diniti isto u budu\u0107nosti.<\/span><\/p>\n Rat u Bosni i Hercegovini trajao je od 1992. do 1995. godine i postao je jedna od najve\u0107ih tragedija dvadesetog stolje\u0107a. Vi\u0161e od 150.000 ljudi je ubijeno, a preko dva miliona je raseljeno. Vo\u0111eni vjerskom i etni\u010dkom mr\u017enjom, \u010ditavi gradovi i sela su uni\u0161teni; stotine d\u017eamija i crkava su uni\u0161tene i spaljene. 7<\/sup><\/a><\/span><\/p>\n Opsada glavnog grada trajala je 1.425 dana. To je najdu\u017ea opsada grada u modernom ratovanju. Tokom tog vremena, u Sarajevu je ubijeno 11.541 osoba, uklju\u010duju\u0107i 1.601 dijete; vi\u0161e od 56.000 ljudi je ranjeno.<\/span><\/p>\n Prema podacima Memorijalnog centra u Sarajevu, grad je u prosjeku dnevno ga\u0111an sa 329 granata razli\u010ditih kalibara, sa razornom snagom. Dana 22. jula 1993. godine, Sarajevo je pretrpjelo rekordnih 3.777 granata. Ukupno je tokom opsade na grad ispaljeno vi\u0161e od 50.000 tona artiljerijske municije.<\/span><\/p>\n Uz opsadu glavnog grada, jedan od najozlogla\u0161enijih doga\u0111aja bosanskog rata bio je masakr u Srebrenici. Smaknu\u0107e 8.372 civila 1995. godine postalo je najte\u017ei zlo\u010din u Evropi od Drugog svjetskog rata, a Me\u0111unarodni krivi\u010dni sud za biv\u0161u Jugoslaviju u Hagu ga je prepoznao kao genocid. 8<\/sup><\/a><\/span><\/p>\n Svi ovi potresni doga\u0111aji ostavili su dubok trag na bosanskim umjetnicima i duboko oblikovali njihov rad. Umjetnost je postala ne samo sredstvo promi\u0161ljanja i obrade kolektivne traume nakon rata, ve\u0107 i na\u010din dokumentiranja stvarnosti i terapeutsko sredstvo.<\/span><\/p>\n U knjizi <\/span>Slike krize: Kulturne i umjetmi\u010dke prilike u Bosni i Hercegovini<\/span><\/i> 1990\u20132020,<\/span><\/i> 9<\/sup><\/a><\/span>Irfan Ho\u0161i\u0107 pi\u0161e \u201c[\u2026] dok su periferije grada bile okru\u017eene vojnim snagama, [\u2026] Sarajevo je do\u017eivjelo procvat dru\u0161tvenih inicijativa, umjetni\u010dkih izlo\u017ebi i kulturnih doga\u0111aja kao oblik otpora vojnoj okupaciji, jer je umjetnost postala svojevrsna egzistencijalna \u010dinjenica i potreba poput vode, hrane i zraka.\u201d<\/span><\/p>\n Sli\u010dan proces se odvijao i u Ukrajini. Inicijalna ruska invazija na Donbas 2014. godine izazvala je umjetni\u010dki polet, stvaraju\u0107i djela koja su prikazivala \u017eivot u isto\u010dnim regijama i u mirnodopsko i u ratno vrijeme. Na primjer, umjetni\u010dka knjiga <\/span>Kolektivne fantazije i isto\u010dni resursi<\/span><\/i> Katerine Aliinyk i Nata\u0161e Chychasove pojavila se u ovom periodu, kao i performans Dane Kaveline koji prikazuje utopijski svijet u kojem se oni koji su poginuli u ratu vra\u0107aju u \u017eivot. Kao i u Bosni, ova i hiljade drugih djela u ukrajinskoj umjetnosti odra\u017eavaju teme gubitka doma i \u010de\u017enje za povratkom. Na\u0161a iskustva se razlikuju, ali su bliska i, tragi\u010dno, prepoznatljiva. Ono \u0161to ih ujedinjuje je rat i zajedni\u010dko iskustvo pro\u017eivljavanja istog.<\/span> Ovaj \u010dlanak istra\u017euje nekoliko umjetni\u010dkih djela nastalih tokom rata u Bosni i nakon njega. Raspon emocija, senzacija i refleksija sadr\u017eanih u ovim djelima nudi dublje razumijevanje na\u010dina na koji grad, dr\u017eava i dru\u0161tvo funkcioni\u0161u u brutalnoj ratnoj realnosti. Odlu\u010dila sam podijeliti radove u dvije kategorije, prave\u0107i razliku izme\u0111u dva razli\u010dita pristupa koja su umjetnici koristili poku\u0161avaju\u0107i da se suo\u010de s traumom. Prva grupa radova o kojima se ovdje raspravlja nudi komentar bosanskih umjetnika o (ne)funkcionalnosti i neintervenciji me\u0111unarodnih organizacija. Ovdje vidimo velika imena, ali malo akcije, suhoparnu birokratiju i linije nacrtane na mapama kao da su odvojene od stvarnog \u017eivota.<\/span><\/p>\n Druga grupa se fokusira na ljudske emocije – strah, bol gubitka i u\u017eas suo\u010davanja sa neprijateljskim zlo\u010dinima.<\/span><\/p>\n Kada razgovaram s Bosancima o ratu u Ukrajini, oni klimaju glavom s osje\u0107ajem prepoznavanja, a razgovor se obi\u010dno vra\u0107a na njih same: \u201eIsto je bilo i kod nas – bez vode, bez struje, osim mo\u017eda na par sati\u201c, a zatim \u201eSamo smo morali \u010dekati da se ne\u0161to potpi\u0161e…\u201c Neka od umjetni\u010dkih djela koja prikazuju ratnu svakodnevni \u017eivot u Bosni i Hercegovini podsje\u0107aju me na rane dane potpune invazije, kada sam \u017eivjela u Kijevu, u Lisovom masivu (stambenom naselju): jedina hrana koja je ostala u supermarketu Silpo bila je kondenzirano mlijeko, a \u010dekanja u redovima u apoteci moglo je trajati tri ili \u010detiri sata.<\/span><\/p>\n U bosanskohercegova\u010dkoj umjetnosti redovi, kanisteri za vodu i razne improvizirane sprave koje \u010dine svakodnevni \u017eivot malo lak\u0161im ili barem podno\u0161ljivijim, ponavljaju se u slikarstvu, instalacijama i filmu.<\/span><\/p>\n \u0160to se ti\u010de globalne politike i uloge me\u0111unarodnih organizacija, pojavljuje se dinamika koja blisko odra\u017eava ukrajinsko iskustvo. U po\u010detku se \u010dini kao da su o\u010di cijelog svijeta uprte u va\u0161u tragediju i pretpostavlja se da \u0107e, ako nas vide, sigurno pomo\u0107i. U po\u010detku se oslanjamo na tu pomo\u0107; kasnije je smatramo vi\u0161e iznena\u0111enjem nego o\u010dekivanjem. Na kraju, dolazi do bolnog saznanja: ve\u0107ina ljudi na takozvanom Zapadu bi se mu\u010dila \u010dak i da locira na\u0161u zemlju na karti, a nipo\u0161to nisu spremni bojkotovati agresorske nacije samo zato \u0161to su nas te nacije napale. To nas dovodi do prve grupe djela odabranih za ovaj \u010dlanak. Djela\u2026<\/span><\/i><\/b><\/p>\n …O globalnim politikama<\/i><\/b><\/p>\n Slika <\/span>UN\u2014Ujedinjeno Ni\u0161ta<\/span><\/i> nalazi se u Memorijalnom muzeju genocida u Srebrenici, Galerija 11\/07\/95. To je ogroman, vi\u0161espratni prostor pun interaktivnih eksponata. Posjetioci mogu sjediti za ra\u010dunarom i pratiti, sat po sat, dan po dan, kako je masakr pripreman i izvr\u0161en. Mogu pogledati fotografije sa ekshumacija, pogledati nekoliko dokumentarnih filmova i pro\u010ditati imena svih koji su ubijeni.<\/span><\/p>\n Jedna od najupe\u010datljivijih spoznaja koje \u010dovjek sa sobom ponese nakon tri-\u010detiri sata provedenih na ovoj izlo\u017ebi jeste da su masakri u Srebrenici hladnokrvno planirani, izvr\u0161eni i prikriveni. Poslije sam se zatekla kako razmi\u0161ljam: “Ovo je bio sistem koji je uklju\u010divao hiljade ljudi, onih koji su bili voljni da izvr\u0161avaju nare\u0111enja, i onih koji su im to omogu\u0107ili. Za volanima autobusa su bili voza\u010di, bili su tu i oni koji su punili vozila benzinom na pumpama. Srebrenica je pri\u010da o hiljadama ljudi koji su pristali na ono \u0161to se dogodilo.” Ekshumacije iz masovnih grobnica traju i danas; porodice i dalje tragaju za svojim ro\u0111acima. Ono \u0161to me najvi\u0161e zastra\u0161ilo je \u010dinjenica da se ostaci jednog tijela mogu otkriti u razli\u010ditim grobnicama, udaljenim pet do deset kilometara jedna od druge.<\/span><\/p>\n Slu\u0161ala sam intervjue s Ukrajinkama koje su bile u ruskom zarobljeni\u0161tvu i kada su ih pitali kako bi se pravda mogla dobiti, odgovorile su: \u201eDa svaka osoba bude odgovorna.\u201c Njihova imena su poznata, zabilje\u017eena u optu\u017enicama; njihova lica su vidljiva na fotografijama. A historija nam ve\u0107 govori kako je Me\u0111unarodni krivi\u010dni sud za biv\u0161u Jugoslaviju zavr\u0161io svoj rad: 161 osoba je optu\u017eena, 93 osu\u0111ene. Pa ipak, neke porodice jo\u0161 uvijek nisu prona\u0161le svoje pogubljene ro\u0111ake. Dakle, je li pravda zaista zadovoljena?<\/span><\/p>\n Ujedinjeno Ni\u0161ta <\/span><\/i>o\u0161tro prenosi stav mnogih Bosanaca prema me\u0111unarodnim organizacijama op\u0107enito, a posebno prema Ujedinjenim nacijama. U aprilu 1993. godine, Srebrenica je progla\u0161ena \u201esigurnim podru\u010djem\u201c pod za\u0161titom UN-a. Dva dana kasnije, stigao je UNPROFOR (Za\u0161titne snage Ujedinjenih nacija) i po\u010deo razoru\u017eavati bosansko stanovni\u0161tvo. Stanovnici Srebrenice vjerovali su da su za\u0161ti\u0107eni i da \u0107e nasilje zaista prestati. 10<\/sup><\/a><\/span> Bosna nipo\u0161to nije izolovan primjer “muzeifikacije” tragedije velikih razmjera. To se ve\u0107 de\u0161avalo i desit \u0107e se ponovo. Ukrajina \u0107e, po svoj prilici, tako\u0111er imati vlastite visokotehnolo\u0161ke muzeje posve\u0107ene masakrima u Bu\u010di i Mariupolju. Rat koji je svijet, u su\u0161tini, pratio online, bit \u0107e jo\u0161 lak\u0161e rekonstruirati, minut po minut, na ekranima osjetljivim na dodir, nego bosanski.<\/span><\/p>\n …i unutarnje granice<\/i><\/b><\/p>\n Kada je rat u Bosni zavr\u0161en potpisivanjem Dejtonskog sporazuma, granice su postale jo\u0161 jedna centralna tema u bosanskoj umjetnosti. Iako su eksterne granice zemlje ostale nepromijenjene, sporazum je priznao Republiku Srpsku kao jedan od dva entiteta unutar Bosne i Hercegovine (iako ne kao nezavisnu dr\u017eavu). Kasnije, 1999. godine, osnovana je i zasebna administrativna jedinica – Distrikt Br\u010dko – koja je formalno dio oba entiteta, ali sa posebnim statusom.<\/span> … poslijeratnom umjetni\u010dkom kontekstu pojavio se niz radova umjetnika iz Bosne i Hercegovine koji koriste dr\u017eavne, etni\u010dke i identitetske granice ili sam pojam granice kao sredstvo analize politi\u010dkih stavova i kao alat za kritiku njihove konstrukcije. Uspostavljanjem, njegovanjem i odr\u017eavanjem vidljivih ili nevidljivih granica odr\u017eava se etni\u010dka podjela, dok se socijalna ranjivost i ekonomska nestabilnost poja\u010davaju. Na desnoj strani politi\u010dkog spektra granica postaje vojni trofej, ne\u0161to \u0161to se slavi, o \u010demu se raspravlja i teoretizira.\u201c 11<\/sup><\/a><\/span><\/p><\/blockquote>\n Temu granica istra\u017euje i Maja Bajevi\u0107 u svom performansu <\/span>Dressed Up<\/span><\/i> iz 1999. godine. Umjetnica je tokom sedam sati \u0161ila haljinu od mape Jugoslavije, a zatim je obukla i zavr\u0161ila performans tihim odlaskom.<\/span> Umjetnica prepri\u010dava kako je nacrtala kartu Bosne i Hercegovine preko o\u017eiljka koji je imala od djetinjstva, prilago\u0111avaju\u0107i njegove konture direktno na ko\u017ei olovkom, napominju\u0107i da se sam o\u017eiljak mijenja i postepeno blijedi tokom vremena. 12<\/sup><\/a><\/span> Ukrajinska umjetnica Vlada Ralko iznosi sli\u010dna razmi\u0161ljanja o odnosu tijela i dr\u017eave. Ona nagla\u0161ava da je ljudsko tijelo oduvijek poznavalo bol, ali da je to iskustvo sada dostiglo krajnost, jer Ukrajinci bivaju zarobljeni, podvrgnuti mu\u010denju ili ranjeni u ratu.<\/span><\/p>\n \u201eAko sebe smatramo ljudima, ne mo\u017eemo odvojiti smrtnost i bol vlastitog tijela ili tijela na\u0161e porodice od smrtnosti i bola politi\u010dkog tijela, gdje patnja i smrt ne proizlaze iz bolesti ili prirodnog ciklusa \u017eivota, ve\u0107 iz nepravde.\u201c<\/span><\/p>\n Vra\u0107aju\u0107i se na performanse bosanskih umjetnica koje se bave tijelom i dr\u017eavom, vrijedi napomenuti da se, unutar rodno odre\u0111enog okvira, tjelesna promjena rijetko do\u017eivljava kao pozitivna. Umjesto toga, \u010desto se shvata kao kontinuirani gubitak mladosti, energije, reproduktivne sposobnosti i tako dalje. To bi se moglo pro\u010ditati na sljede\u0107i na\u010din: anksioznost zbog gubitka odre\u0111enih fizi\u010dkih atributa izjedna\u010dava se sa anksiozno\u0161\u0107u zbog gubitka atributa dr\u017eave ili same dr\u017eave.<\/span> …u\u017easi rata<\/i><\/b> Osvrnimo se na crte\u017ee Mevludina Ekme\u010di\u0107a.<\/span> \u201eDvije djevoj\u010dice ih gledaju kako prolaze kroz prozor. Smije\u0161e se dje\u010daku, ali im je osmijeh tu\u017ean. […] Nedostaje samo jedan detalj da bi scena zaista podsje\u0107ala na sarajevsku. Snajperista. Pojavit \u0107e se za minutu i po… i povu\u0107i okida\u010d bez emocija. Hitac \u0107e izbaciti dje\u010daka iz kolica i otkinuti mu glavu. Otac \u0107e stajati u zapanjenoj ti\u0161ini.\u201c<\/span><\/p>\n Bosanska kafa se pije najmanje sat vremena. To nije espreso koji se brzo popije dok se \u017euri na posao. To je na\u010din usporavanja, u\u017eivanja u ukusu i dru\u0161tvu, te, kako Aida \u0160ehovi\u0107 nagla\u0161ava, iskustvu i razgovoru. O\u017eivljavanjem ovog rituala u Srebrenici zajedno s porodicama \u017ertava, predstava kao da poru\u010duje: \u201eMo\u017eete uni\u0161titi sve, ali ne i na\u010din na koji zajedno pijemo kafu.\u201c<\/span> Naslov <\/span>Izlaz<\/span><\/i> odnosi se na biblijsku pri\u010du o posljednjoj kugi u Egiptu. Kada je faraon odbio osloboditi hebrejski narod iz ropstva, posljednja od deset kuga koje je Bog poslao bila je smrt prvoro\u0111enih u svakom egipatskom doma\u0107instvu. Va\u017eno je shvatiti da se ovo ne odnosi samo na dojen\u010dad, ve\u0107 na sve prvoro\u0111ene sinove u porodici – dje\u010dake, odrasle mu\u0161karce i starije mu\u0161karce. <\/span>Exodus 12:30<\/span><\/i> ka\u017ee: \u201e[…] i nasta veliki pla\u010d u Egiptu, jer ne bija\u0161e ku\u0107e u kojoj nije bilo mrtvaca.\u201c<\/span> <\/p>\n Prevod: Adela Ju\u0161i\u0107<\/p>\n <\/p>\n Notes<\/p>
\n<\/b>Dokumentovanje i promi\u0161ljanje: Umjetnost kao egzistencijalna potreba<\/b><\/p>\n
\n<\/span>
\n<\/b>Prepoznatljive slike rata<\/b><\/p>\n
\n<\/span>
\n<\/span>Kada sam napustila Galeriju 11.07.1995., jedna misao me nije napu\u0161tala: kako je zgodno \u0161to, umjesto da sprije\u010de genocid u trenutku njegovog odvijanja, Ujedinjene nacije decenijama kasnije ula\u017eu u visokotehnolo\u0161ke, interaktivne muzeje osmi\u0161ljene da ga detaljno dokumentuju. I to se ne odnosi samo na galeriju posve\u0107enu Srebrenici: tu su i Muzej opsade Sarajeva, Muzej ratnog djetinjstva, Muzej \u017ertava rata i genocida u Mostaru i drugim gradovima.<\/span><\/p>\n
\n<\/span>
\n<\/span>U <\/span>Slikama kriza<\/span><\/i>, Irfan Ho\u0161i\u0107 ka\u017ee:<\/span><\/p>\n
\n<\/span>
\n<\/span>Sam izbor odjevnog predmeta je indikativan. Haljina ima izrazito rodnu konotaciju. Nije to ni odijelo s hla\u010dama, ni odje\u0107a za svaki dan, niti vojna uniforma. Bez obzira na to kako se dr\u017eave i teritorije preure\u0111uju, bez obzira na to kako granate uni\u0161tavaju gradske ulice, od \u017eene se i dalje o\u010dekuje da nosi haljinu – rodna norma koja je u o\u0161troj suprotnosti s jednako reduktivnom idejom da su “dje\u010daci stvoreni za borbu”.<\/span>
\n<\/span>
\n<\/span>Savitljivost tkanine, i sama ideja da se haljina mo\u017ee prilagoditi bilo kome, mo\u017ee se protuma\u010diti i metafori\u010dki: bilo koja politi\u010dka snaga mo\u017ee uzeti kroj i sa\u0161iti vlastitu dr\u017eavu.<\/span>
\n<\/span>
\n<\/span>\u010cak i sam \u010din rezanja tkanine o\u0161trim makazama, odvajanje komada tkanine, \u010ditam kao simbol okrutnosti, nasilne intervencije, ne\u010deg neprirodnog i traumati\u010dnog. Makaze mogu raniti, \u010dovjek jednako lako mo\u017ee sam sebe povrijediti: posjekotina neizbje\u017eno krvari u procesu “preoblikovanja”. Isto va\u017ei i za rukovanje iglom koja mo\u017ee probosti ko\u017eu ili ostaviti tako bolan \u017eulj da prsti bole danima.<\/span>
\n<\/span>
\n<\/span>Ovo me navodi na razmi\u0161ljanje o tome kako su sati \u0161ivanja mogli uticati na tijelo same umjetnice: umor od dugotrajnog rada za \u0161iva\u0107om ma\u0161inom, bol u rukama od rukovanja o\u0161trim alatima. Ovo postaje svojevrsni tjelesni odjek povreda i hroni\u010dnih bolesti, odra\u017eavaju\u0107i posljedice rata vo\u0111enog oko \u201epreoblikovanja\u201c granica, \u010diji je teret pao na hiljade bosanskih mu\u0161karaca i \u017eena.<\/span>
\n<\/span>
\n<\/span>Samo \u0161ivanje se tako\u0111er mo\u017ee simboli\u010dno \u010ditati. Spajanje jednog dijela s drugim kao da sugerira da se ovi fragmenti ne \u017eele sami od sebe dr\u017eati zajedno, ve\u0107 su prisiljeni da to u\u010dine, prisiljeni, fiksirani u jedinstvenu strukturu.<\/span><\/p>\n
\n<\/span>
\n<\/span>O\u017eiljak iz djetinjstva postaje simbol povrede, o\u0161te\u0107enja, stare traume. Mapa Bosne pojavljuje se gotovo kao poku\u0161aj da se ta rana prikrije, da se prekrije tako da ono \u0161to le\u017ei ispod postane zasjenjeno: fragmentacija, agresija, odsustvo jedinstvenog smjera za dr\u017eavu, nerije\u0161ena trauma rata i zaboravljeni veterani. O\u017eiljak iz djetinjstva kao ne\u0161to ru\u017eno, ne\u0161to \u0161to treba sakriti. Mo\u017eda bi crtanje granica moglo da ga izlije\u010di?<\/span>
\n<\/span>
\n<\/span>Pored dinamike \u201erane i zacjeljivanja\u201c, rad tako\u0111er predstavlja dr\u017eavne granice kao ne\u0161to inherentno nestabilno. Postavlja pitanje trajnosti: trag olovke se lako mo\u017ee isprati ili jednostavno obrisati. Za razliku od tetova\u017ee, koja raste s tijelom, granice nacrtane tintom mogu se u bilo kojem trenutku ponovo nacrtati ili izbrisati kao da nikada nisu ni postojale.<\/span><\/p>\n
\n<\/span>
\n<\/span>Ova anksioznost je povezana sa slutnjom onoga \u0161to bi moglo uslijediti. Prema nekim procjenama, tokom rata u Bosni i Hercegovini, srpske snage su silovale oko 20.000 \u017eena i mu\u0161karaca; drugi izvori navode da taj broj iznosi \u010dak 50.000. Gubitak granica, gradova i same dr\u017eave neodvojiv je od gubitka suvereniteta nad vlastitim tijelom. Ono pripada bilo kojoj vojsci koja je preuzela kontrolu.<\/span><\/p>\n
\n<\/i><\/b>
\n<\/span>Druga grupa radova prikazuje anksioznost zbog gubitka, sam gubitak i njegovo prera\u0111ivanje, u\u017ease rata, opkoljene gradove i stvarnost genocida.<\/span><\/p>\n
\n<\/span>
\n<\/span>Ubijeni ljudi, uni\u0161tene zgrade, kola hitne pomo\u0107i, redovi civila koji nose kanistere s vodom. Ove surove realnosti bosanskog rata pojavljuju se u Ekme\u010di\u0107evom radu kroz strogo crno-bijele skice koje djeluju gotovo ubrzano. Pa ipak, one su vje\u0161to prikazane i vrlo detaljne.<\/span>
\n<\/span>
\n<\/span>Tijela mrtvih koja le\u017ee na cestama, njihove stvari razbacane, torbe sa prosutim sadr\u017eajem, vjen\u010dano prstenje jo\u0161 uvijek na prstima i svi ostali tragovi nekada pro\u017eivljenih \u017eivota, podsje\u0107aju na potresne detalje vi\u0111ene na fotografijama masakra u Bu\u010di ili nakon granatiranja stambenih naselja. Iz razru\u0161enih zgrada i stanova, namje\u0161taj i li\u010dne stvari razbacani su po otvorenom prostoru. Fotografija kuhinjskog ormari\u0107a koji je nekako ostao pri\u010dvr\u0161\u0107en za zid bombardirane zgrade privukla je pa\u017enju vode\u0107ih me\u0111unarodnih medija. \u010cinilo se u to vrijeme, da \u0107e svijet sada, nakon \u0161to je svjedo\u010dio takvim zlo\u010dinima, odgovoriti odlu\u010dnom akcijom. Ipak, umjesto ljutnje ili istinske empatije, gledaoci koji su gledali u stvarnom vremenu \u010desto su aplaudirali ukrajinskom “optimizmu” i otpornosti.<\/span>
\n<\/span>
\n<\/span>Ovo, jo\u0161 jednom, navodi na pomisao da se sa oslanjanjem na vanjsku pomo\u0107 ne smije pretjerivati. Takva pedantna dokumentacija rata postaje jo\u0161 jedno sredstvo za nezavisno ostvarivanje pravde, za o\u010duvanje dokaza. Podsje\u0107a na gotovo opsesivnu potrebu da se dokazi o zlo\u010dinima dr\u017ee pri ruci, za svaki slu\u010daj, ako neko pita.<\/span>
\n<\/span>
\n<\/span>Crte\u017e s kolicima podsje\u0107a na pri\u010du iz opkoljenog Sarajeva, koju je prepri\u010dao Ozren Kebo u knjizi “Sarajevo za po\u010detnike”. U poglavlju “Prvi snijeg” opisuje kako je jedne zime otac iza\u0161ao napolje sa svojim malim sinom, ne starijim od tri godine. Dijete moli oca da ga gura u kolicima kroz snijeg; dje\u010dak “vri\u0161ti od radosti dok ih \u010dovjek gura”.<\/span><\/p>\n
\n<\/span>Polo\u017eaji \u017eivih figura na slikama su gotovo uvijek vrlo dinami\u010dni. Ve\u0107 iz samih crte\u017ea, \u010dovjek odmah osjeti da se ne mo\u017ee jednostavno hodati ulicom. Morate se kretati u kratkim intervalima od zaklona do zaklona kako biste negdje stigli do \u017eivota.<\/span>
\n<\/span>
\n<\/span>Realnost kretanja ulicama tokom ratnog vremena pa\u017eljivo je rekonstruisana u kratkom filmu <\/span>10 minuta<\/span><\/i> reditelja Ahmeda Imamovi\u0107a. Naslov je suptilno preoblikovan u kratkoj filozofskoj razmjeni na po\u010detku. U poslijeratnoj sada\u0161njosti, jedan od likova ulazi u foto studio i tra\u017ei da se njegove fotografije od\u0161tampaju. Fotograf mu ka\u017ee da \u0107e mu trebati deset minuta, na \u0161ta klijent odgovara: \u201eKako se tako va\u017ean i odgovoran zadatak mo\u017ee zavr\u0161iti za tako kratko vrijeme?\u201c<\/span>
\n<\/span>
\n<\/span>Film se zatim prebacuje na sje\u0107anje tined\u017eera \u010dija ga majka \u0161alje s kanisterima po vodu ba\u0161 kada po\u010dinje granatiranje. Re\u017eiser jasno stavlja do znanja gledaocu da deset minuta nije dovoljno samo za \u0161tampanje fotografija. Za to vrijeme, neko mo\u017ee uspjeti pre\u017eivjeti ili umrijeti.<\/span>
\n<\/span>
\n<\/span>Jo\u0161 jedna slika koja do\u010darava frustraciju i nesigurnost \u017eivota u djelimi\u010dno uni\u0161tenom gradu je slika reda za vodu. Neki ljudi dr\u017ee kanistere, drugi kante; iscrpljeni su, pogled im je uprt u tlo.<\/span>
\n<\/span>
\n<\/span>U istoj knjizi, Ozren Kebo pi\u0161e: \u201eZaslu\u017eujemo li vodu? Da, zaslu\u017eujemo. Koji je najsla\u0111i gutljaj vode? Onaj koji je zaslu\u017een. I stoga je najsla\u0111a voda ona iz kanistera.\u201c<\/span>
\n<\/span>
\n<\/span>Tema gutljaja kao osnovne mjerne jedinice pojavljuje se i u performansu Aide \u0160ehovi\u0107 <\/span>\u0160to te nema<\/span><\/i>.<\/span>
\n<\/span>
\n<\/span>Performans je izveden u raznim gradovima \u0161irom Bosne i Evrope, ali najva\u017enije je to \u0161to je 2020. godine predstavljen u samoj Srebrenici. Umjetnica je postavila \u0161olje upravo na mjesto gdje su mu\u0161karci bili prisilno odvojeni od \u017eena i odvedeni na pogubljenje.<\/span>
\n<\/span>
\n<\/span>Komentari\u0161u\u0107i rad, Aida \u0160ehovi\u0107 primje\u0107uje da \u0161oljice za kafu u znak sje\u0107anja na \u017ertve o\u017eivljavaju ritual zajedni\u010dkog ispijanja kafe. Nagla\u0161ava: \u201eNe pijemo kafu iz takvih \u0161oljica kada sjedimo sami ispred ra\u010dunara. Zajedni\u010dka kafa je namijenjena razmjeni iskustava i razgovoru.\u201c Na taj na\u010din, gest \u010duva i kontinuirano ponovo o\u017eivljava vitalni dio bosanskog identiteta, upravo onog identiteta koji je genocid nastojao izbrisati.<\/span><\/p>\n
\n<\/span>
\n<\/span>Kada sam volontirala 2022. godine u uni\u0161tenim selima u oblasti Kijeva, na\u0161 tim je popravljao krovove i \u010distio ru\u0161evine u Hostomelu. U selu Horenka, \u017eena \u010diju smo ku\u0107u obnavljali donijela nam je kafu, zobene kekse i slatki\u0161e “Roma\u0161ka” (nazvane po kamilici).<\/span>
\n<\/span>
\n<\/span>Dok je pro\u017eivljavala gubitak doma i tugovala za svojim susjedima, ona je \u2013 poput majki Srebrenice \u2013 nastavila ritual pripreme i dijeljenja kafe. U Bosni nije obi\u010daj poslu\u017eivati \u200b\u200bkafu samu; u kafeima se na poslu\u017eavnik uvijek stavlja komad lokuma. Isto va\u017ei i za Ukrajinu. I tako je \u017eena iz Horenke, \u010dak i dok se nalazila usred smrti i razaranja, nastavila da se pridr\u017eava rituala gostoprimstva, nude\u0107i slatki\u0161e i kekse, jer je to ono \u0161to je uobi\u010dajeno i \u0161to se smatra ispravnim.<\/span>
\n<\/span>
\n<\/span>
\n<\/b>Izlaz<\/b>
\n<\/b>
\n<\/span>Kona\u010dno, tu je i najpoznatiji bosanski umjetnik, Safet Zec. Njegova djela djeluju kao sa\u017eetak svega \u0161to je re\u010deno, napravljeno i pretrpljeno. Serija <\/span>Izlaz<\/span><\/i> sastoji se od trinaest slika posve\u0107enih iskustvu smrti i gubitka.<\/span><\/p>\n
\n<\/span>
\n<\/span>Na ovim poznatim slikama, \u017eene \u010dija su tijela i lica iskrivljena patnjom prikazane su u tihom kriku koji se ne mo\u017ee osloboditi. Umjetnik kao da nas vodi u one egipatske domove u no\u0107i kada je An\u0111eo Gospodnji pro\u0161ao kroz Egipat i uzeo prvoro\u0111en\u010de. Prikazane \u017eene vi\u0161e nisu mlade: Zec detaljno prikazuje svaku boru na svakom licu – tragove zami\u0161ljenosti, pro\u0161log smijeha i iznena\u0111enja. Sve \u0161to je ostalo od njihovih pro\u0161lih emocija su prazne, utrnule, suzne o\u010di.<\/span>
\n<\/span>
\n<\/span>Protagonistkinje su uglavnom starije \u017eene. To sugerira da su one majke koje oplakuju svoje pogubljene sinove. Pa ipak, na jednoj slici vidimo i mu\u0161ko lice, \u0161to uvodi jo\u0161 jedan sloj tuge, onaj krivice pre\u017eivjelog. Ako je svaka porodica izgubila sina ili mu\u017ea, neizbje\u017eno se postavlja pitanje: \u201eZa\u0161to moj, a ne njen?\u201c i, za pre\u017eivjelog, \u201eZa\u0161to oni, a ne ja?\u201c<\/span>
\n<\/span>
\n<\/span>I jo\u0161 jednom, figure na slikama negdje \u017eure. Jo\u0161 jednom su tu ti kratki naleti pokreta, jo\u0161 jednom postoji samo deset minuta tokom kojima treba pre\u017eivjeti ili umrijeti. I iako dje\u010dakovo tijelo na platnu izgleda samo mlitavo, prva pretpostavka je da je on ve\u0107 mrtav.<\/span>
\n<\/b>
\n<\/span>Reporta\u017ee iz bilo kojeg ukrajinskog grada potvrdile bi ovu impresiju. Kada su ruske snage granatirale Mariupolj 2022. godine, novinske fotografije su prikazivale oca kako utr\u010dava u bolnicu nose\u0107i osamnaestomjes\u010dno dijete u naru\u010dju. Ista dinamika dr\u017eanje, isti osje\u0107aj haosa i ista mlitavost djetetovog tijela u naru\u010dju uznemirenog \u010dovjeka. To dijete nije pre\u017eivjelo.<\/span>
\n<\/span>
\n<\/span>Ipak, kada se pogleda slika Safeta Zeca, primje\u0107uje se da on jedva prikazuje krv. Dje\u010dakova rana nije prikazana; umjesto toga, tu su samo bijele ko\u0161ulje, bijele hla\u010de i kratke hla\u010de. Od o\u010deve lijeve strane prsa prote\u017ee se tanka, jedva vidljiva crvena linija, ali za mene ona ne predstavlja fizi\u010dku povredu. Radi se o emocionalnoj boli koja izbija iz tijela, dok \u010dovjek i dalje tr\u010di, funkcionira na granicama izdr\u017eljivosti, ignorira sve ostalo jer postoje stvari koje se prvo moraju u\u010diniti: sti\u0107i do bolnice. Mo\u017eda ipak uspijemo.<\/span>
\n<\/span>
\n<\/span>Upe\u010datljivo je da je dje\u010dakovo lice prikazano realisti\u010dno, dok se \u010dini da se o\u010devo stapa s pozadinom. Povr\u0161ina slike gotovo podsje\u0107a na korice \u010dasopisa i novinske stranice; mo\u017ee se razaznati naziv modne ku\u0107e Chlo\u00e9. U kapitalizmu se \u010dak i vrhunske torbice i cipele moraju reklamirati dok se rat odvija i snajperisti pucaju. Mo\u017eda \u0107e, ako ovi ljudi pre\u017eive, slaviti \u017eivot kupovinom novih parfema. O\u010devo lice tako\u0111er podsje\u0107a na isje\u010dak iz novina. Usta su mu otvorena, zubi su mu vidljivi, vri\u0161ti. Ne gleda u nas, ve\u0107 u stranu, tra\u017ee\u0107i pomo\u0107.<\/span>
\n<\/span>
\n<\/span>Mo\u017eda ipak uspijemo.<\/span>
\n<\/span>
\n<\/span>Ipak, ono \u0161to ostaje uznemiruju\u0107e jeste koliko je \u010dista odje\u0107a likova, gotovo sjajna kroz sliku, dok ostavljaju haoti\u010dnu, nejasnu pozadinu za sobom i kre\u0107u se prema gledaocu. Dok otac nosi dijete, \u010dini se da \u0107e mu noga svakog trenutka izletjeti iz okvira i pre\u0107i njegove rubove – prema nama.<\/span>
\n<\/span>
\n<\/span>A to zna\u010di da jo\u0161 uvijek postoji \u0161ansa za pomo\u0107 i spas.<\/span><\/p>\n