Ti\u0161ina. Samo kotao kvrca i katkad varnica prsne, pa se kao u ljutini raspr\u0161ti i utrne. Kroz porazbijane crkvene prozore \u0161iri se te\u017eak, zagu\u0161ljiv miris od zejtina i tamjana i mije\u0161a se s mlakim rakijavim zadahom koji se di\u017ee povrh uzavrelog kotla.<\/p>\n
– Daj mi ka\u017ei, Mi\u0107ane! – tr\u017ee se majstor Gli\u0161o kao iz dubokog premi\u0161ljanja, prima\u010de se vatri, istrese lulu o dlan, pa je opet napuni i metnu ugljen… – Daj mi ka\u017ei, Mi\u0107ane, more\u0161 li ikako znati \u0161to Simeuna ne zakalu\u0111eri\u0161e? Eto, re'\u0107emo, slu\u017ei\u0161 ve\u0107 puni’ trideset godina kalu\u0111ere, pa \u0107e\u0161 to, ja mislim, bolje znati nego iko drugi. E da ‘vamo re\u010de\u0161 da nije u\u010devan, jest brate, bogme duplo, kabasto u\u010devan! Eno u namastiru ima makar dva tovara knjiga, pa koju go\u0111 otvori, zna u njoj, na moju du\u0161u, ko i sarajevski vladika, a da i ne me\u0107emo u ra\u010dun ovog banjalu\u010dkog trbu\u0161atog Likotu \u0161to nosi \u0161krljak ko i svaki \u0161vapski \u0161ikutor, sram ga i stid bilo Kristova li\u0161ca!<\/p>\n
– I ja se, ljudi, tome \u010dudim: \u0161to bi to moglo biti posrijedi? – \u010du se neko iza kace, pa zijevnu i strese se.<\/p>\n
– E moj brate, u\u010devan veli\u0161! On ‘vamo u\u010devan jest, ama nije sve ni u nauci. Sjarni-de, Gli\u0161o, taj ugar\u010di\u0107!<\/p>\n
– Junaci moji, ja bi’ reko da je tome rakija najvi\u0161e kriva.<\/p>\n
– Ono da…, dodu\u0161e…, ‘nako po pravi…<\/p>\n
– Ja ne znam – zavija i zaple\u0107e Mi\u0107an.<\/p>\n
– Rakija, Mi\u0107ane, rakija! Nemoj zavijati. \u010casnog mi krsta, krstio se njim ve\u0107 klanjo ko Tur\u010din ili nosio \u0161krljak ko trbu\u0161ati Likota – sram ga i stid bilo Kristova li\u0161ca! -, ako Simeun nije do sada popio toliko rakije da bi se na njoj, kad bi se pu\u0161tila kroz badanj, moglo samljeti dvadeset ul\u010deka sirove zobi!<\/p>\n
– Ti, majstore, uvijek pregoni\u0161! – ljutnu se Mi\u0107an. – Dvadeset ul\u010deka sirove zobi! Ne grije\u0161i, bolan, du\u0161e!<\/p>\n
– Ne gudi ni ti, Gli\u0161o, ba\u0161 tako debelo! – \u010du se onaj iza kace i opet zijevnu. – Piju, a i pili su, dragosti moja, i drugi. Ili je pokojni Silavestar pio, ili je \u017eiv rob nije pio, pa ga jope’ zaigumani\u0161e, pa zaproigumani\u0161e, dok ga \u010dak i ne zajermona\u0161i\u0161e. \u0160ta ti veli\u0161 Mi\u0107ane?<\/p>\n
– Bolje da i to rade nego da nose \u0161krljake i da se po Banjoj Luci \u0161ajcaju sa \u0161vapskim rospijama ko trbu\u0161ati Likota, sram ga i stid bilo Kristova li\u0161ca! I to mi je vladika i jedan Kristov svje\u0161tenik! – viknu majstor Gli\u0161o i prezrivo pljunu.<\/p>\n
Mi\u0107an ih pogleda mrko, debelo, pa mirno, kao s nekom tugom nastavi:<\/p>\n
– \u0106ud je njemu njegova kriva, \u0107ud! On \u0107e \u0161je\u0111eti s tobom, razgovara\u0107e se, bratski \u0107e se ljubiti i grliti, onda \u0107e sko\u010diti i podvrisnuti: “Stoj! Budi mene miran” – pa \u0107e te na mrtvo ime isprebijati ako je ja\u010di. Kro\u0161to, za\u0161to, to nek’ sami bog zna. A pravo, po du\u0161i kad budemo govoriti, mekana je srca i podatne ruke: zalogaj bi \u010dovjeku iz usta dao. Nema vajde kriti, voli bra\u0107o, i da malo udari u stranu kad \u0161to o sebi govori. Ali njegova la\u017e, njegove, ‘o\u0107u re\u0107i, be\u0161jede, nijesu nikom na \u0161teti.<\/p>\n
– Kakav je da je, na\u0161 je! Drag nam je.<\/p>\n
S onu stranu crkve \u010du\u0161e se promukli glasovi, odjeknu\u0161e potmulo kroz crkvu, razli\u0161e se i tihano, dr\u0161\u0107u\u0107i izumrije\u0161e u vrhovima \u010detvrtastog zvonika i oblo svedenog kubeta.<\/p>\n
– Eto i’, na moju du\u0161u, kotlu! – tr\u017ee se Mi\u0107an kao da ga ne\u0161to za srce ujede i ustade sa stoca.<\/p>\n
Na avlijskom zidu vi\u0161e kotla zatreperi svjetlost od svije\u0107e, pa se zaigra po kotlu dok se i po nama ne rasu. Iznad oltara prema vatri ukaza se Sopronija Luburi\u0107 Kne\u017eopoljac, proiguman od namastira Gomjenice, i Simeun Peji\u0107 Rudar, \u0111ak od namastira Gomjenice. Ogrnuli nekakve stare, lisi\u010dinom postavljene \u0107urkove, isprije\u010dili poduga\u010dke \u010dibuke, pa idu i pomalo posr\u0107u, a \u0111a\u010de pred njima nosi debelu, vo\u0161tanu svije\u0107u.<\/p>\n
– Dobro ve\u010de, ktitori i prilo\u017eenici sija svjatija obitelji vsego mira!<\/p>\n
– Bog dobro dao, oci na\u0161i du'ovni! – odazva\u0161e se svi i poskaka\u0161e na noge.<\/p>\n
– Rakijo majko! – pro\u0161apta neko u mraku.<\/p>\n
– Ama, vi se ne\u0161to zagovorili o Simeunu i o starim kalu\u0111erima, pa \u010dusmo… Ne da nam se spavati… te do\u0111osmo da… – zaple\u0107e jezikom otac Sopronija.<\/p>\n
– Ne \u0161jedaj, Simeune, na tu klupu! – viknu Mi\u0107an i poodma\u010de mu svoj stolac da sjedne. – Maloprije nam se ne'otice prosu kom, pa je, pro\u0161\u0107e\u0161, mokra.<\/p>\n
– Nije ni on najsuvlji – promrmlja neko iza kace.<\/p>\n
– \u0160ta vi to pri\u010date o meni? – u\u010dini se Simeun kao da i ne \u010du \u0161to onaj u mraku re\u010de.<\/p>\n
– Zbilja, brez \u0161ale, \u0161ta vi to pri\u010date o mom Simenda\u0161u, o mom starom deliji i branitelju ove obitelji i ove na\u0161e svete \u0107abe? – re\u010de vrlo meko, gotovo pobo\u017eno, otac Sopronija i sjede na prag od podruma. – Ja najvolim na pragu…<\/p>\n
– Od podruma! – dodade neko iz mraka.<\/p>\n
– Ama, ko to ve\u010deras neprestano nadovezuje i bronda u mraku?! – razgoropadi se Simeun, sko\u010di pomamno sa stoca i \u017eivo sijevnu o\u010dima. – \u010casne mi trapeze, ja \u0107u \u0161 njim ve\u010deras morati podijeliti mejdan ko birzemanile s Asan-begom \u010cekom od Sane, pa kome bog i sre\u0107a juna\u010dka voljadne!<\/p>\n
Jedva ga umiri\u0161e i svlada\u0161e da ne podvrisne: “Stoj! Budi mene miran!”<\/p>\n
Mi\u0107an im, i njemu i ocu Soproniji, nato\u010di po \u010da\u0161u rakije. Sleti\u0161e sa sviju strana Simeuna da im pripovjedi kako je dijelio mejdan s Asan-begom \u010cekom.<\/p>\n
– Vi ‘o\u0107ete da vam to pripovjedim? E, moja djeco, istrovo je \u0160vabo svijet, ispoganio i prevjerio. U\u0161la u narod nekakva nevjera i prokletstvo. Niko nikom ne vjeruje, pa se bojim da meni ne\u0107ete vjerovati…<\/p>\n
– Jest bogme, Simeune! Po\u0161ljednje je vrijeme nastalo, vidim ja. I vladike po\u010de\u0161e ko i \u0161ikutovi nositi \u0161krljake i \u0161ajcati se po \u010dar\u0161iji u po bijela dana sa \u0161vapskim rospijama, stid i’ i sram bilo Kristova li\u0161ca! – uzdahnu majstor Gli\u0161o i opet prezrivo pljunu.
\nPoslije dugog moljakanja i ustezanja, Simeun izvrnu \u010da\u0161u i po\u010de:<\/p>\n
– To je bilo prve ne\u0111elje iza ukopacije, a upravo na ne\u0111elju dana pred onaj moj, ako se po\u010dem \u0161je\u0107ate, zulum u Bronzanom Majdanu, kad sam ono ‘nako po starinski malo prepla\u0161io Majdance i pokupio ne\u0161to nameta. ‘Ustrija je, ko \u0161to znate, bila ve\u0107 zastupila. \u0160vapski soldati izi\u0161li su s jednim kapetanom na Kadinu Vodu, porazapinjali \u010dadore, pa ‘nako \u0107ute. Svijet se bio malo smirio, ali jo\u0161, \u0161to ‘no vele, zaudara kokija od baruta. Tako to potraja jedno dva-tri dana, dok povika\u0161e: “Eto, veli Turaka Kraji\u0161nika na Banju Luku! Eto i’ ka\u017eu, ko na gori lista!” Jedni \u0107e, \u010duje se, udariti, pod Dervi\u0161-agom Pozdercom, preko Poloja, pa na Bronzani Majdan, pa onda ve\u0107 preko sela dolje na Banju Luku; a drugi \u0107e – nali’-de, Mi\u0107ane, jo\u0161 jednu \u010da\u0161u ocu Soproniji! – a drugi \u0107e, pod Asan-begom \u010cekom, krenuti sa Sane uz Kozicu, pa \u0107e prije\u0107i na Tominom mostu preko Gomjenice i udariti na namastir. Tuj \u0107e, pogovara se, u'vatiti konak, ve\u010derati, \u0161enlu\u010diti, pa onda, upravo pred zoru kad se dijeli dan i no\u0107, zapaliti crkvu i krenuti na Banju Luku. Tako se u ono vrijeme novtalo i govorilo, i ovo vam je, djeco moja i Srbovi moji, ko jedno istori\u010desko zbitije.<\/p>\n
Svijet se jope’ uznemiri. Po\u010de\u0161e ljudi sklanjati neja\u010d i sermiju u zbjegove. Svejedno vam je, bra\u0107o, bilo ko kad \u010dojek iza velikog umora legne da spava, pa ga upola sna probude.<\/p>\n
Izi\u0161li ja, pokojni Partenija i Isaija u avliju, pa ‘odamo i jednako pogledamo u Gomjence i oslu\u0161kujemo.<\/p>\n
– \u0160ta \u0107emo, bra\u0107o? Da bje\u017eimo? – uzvrti se Isaija.<\/p>\n
– \u0160ta ti veli\u0161, Simeune? – okrenu se pokojni Partenija meni.<\/p>\n
– Ja velim, ako \u0107ete me poslu\u0161ati: da svete knjige, ikone krstove, ode\u017ede i sve \u0161to se mogne iz crkve dignuti, sklonimo u zbjeg.<\/p>\n
– Pa i ja tako mislim – uta\u010de se Isaija. – Onda bi veli, i mi mogli \u0111ego\u0111 skloniti.<\/p>\n
– Pa onda – nastavi’ ja i ne glede\u0107i na Isaiju, jer znam kakav je junak – pa onda da skupimo jedno pet-\u0161est stotina ljudi, pa da branimo ovu na\u0161u svetu \u0107abu od prokleti’ Agarjana.<\/p>\n
Govorimo mi tako, dok uleti u avliju Stanko Dakovi\u0107:<\/p>\n
– Eto, veli, Kraji\u0161nika uz Kozicu! \u010cuju se pu\u0161ke.<\/p>\n
– \u0160ta \u0107emo, pobogu bra\u0107o?! – uzvrtio se Isaija ko Ciganin u kotlu, pa drk\u0107e ko prut i ‘oda gore i dolje po avliji.<\/p>\n
– \u0160ta je? \u0160to si se upla\u0161io toliko? Kalu\u0111er si. Nema\u0161 djece, pa da \u0107e, ako ve\u010deras pogine\u0161, plakati gladna i gola za tobom. “\u0160ta \u0107emo, pobogu bra\u0107o!” Dobro. \u0160jedi\u0107emo, pi\u0107emo i razgovara\u0107emo se ko i dosad, dok se ljudi ne skupe, pa…<\/p>\n
– Tebi je, Simeune, uvijek do nekakve bresposlice! Glava, bolan, igra.<\/p>\n
– U tebe igra, vidim ja, da mi i ne ka\u017ee\u0161.<\/p>\n
Prepo se Isaija, zamislio se, dok se ne\u0161to ne do\u0161jeti:<\/p>\n
– Da zovnemo, veli, kapetana i soldate s Kadine Vode da nas brane?<\/p>\n
– Te\u0161ko onom koga drugi brani! – do\u010deka’ ga ja k'o iz svog \u0161tuca; sastavi’ vatru u vatru.<\/p>\n
Popasno je doba. Sunce privilo kraj i ve\u0107 pada na zaranke. Pu\u0161ke u\u010destale. Pucanj se sve bli\u017ee i bli\u017ee primi\u010de. Isaija uzja konja i pobje\u017ee kapetanu na Kadinu Vodu.<\/p>\n
– I stari su ti bje\u017eali, kukavico sinja! – viknu’ ja i ispali’ \u0161tuc za njim, onda naredi’ momcima da sazovu ljude, pa \u0161jedo’ s Partenijom piti. – Uli’-de, Mi\u0107ane, jo\u0161 jednu \u010da\u0161u ocu Soproniji!<\/p>\n
– Uli’, Mi\u0107ane, uli’, – \u010du se neko iz mraka. – Pa more\u0161 i Simeunu jednu uzgred nato\u010diti.<\/p>\n
– Nek’ je otac Sopronija zadovoljan i po\u010destovan, a za me je lako! – re\u010de Simeun, iskapi \u010da\u0161u, pa nastavi: – Skupi se svijeta puna, ravna ravcijana avlija. Sve naoru\u017eano do zuba do\u0161lo da brani od mrski’ Agarjana ovu svetu crkvu. Pokojni Partenija – i u grobu mu ‘vala! – izvalja cijelo cjelcato bure rakije iz podruma da se narod malo oslobodi i pribere.<\/p>\n
– Pi'te, bra\u0107o i Srbovi moji! Bolje da mi popijemo nego Turci Kraji\u0161nici i Asan-beg \u010ceko, bule\u0161iku mu njegovu i d\u017eamijski \u0161iljak!<\/p>\n
I boga mi, svijet se lijepo i podobro pribra. Stanko \u0110akovi\u0107 uze gusle, prevu\u010de dva-tri puta gudalom, pa kliknu:<\/p>\n
Svaka staza \u017eali po junaka,
\nRavni Azi\u0107 Zalovaru starog,
\nA Tramo\u0161nja Tomu \u0110akovi\u0107a,
\nGomjenica Partu igumana,
\nI junaka Simeuna \u0110aka.<\/p>\n
Vje\u0161t Stankela, bog ga ne ubi\u0107e, pa prevla\u010di sitno po strunji, a grlo ukoritio, pa misli \u010dojek: ne pjeva, ve\u0107 zajedno sa strunjom pla\u010de, jeca, cvili. Mene obuze nekakav silan merak, o\u010di mi usplam\u0107e\u0161e ko dvije \u017eive \u017eeravice, pa podvrisnu’ koliko me grlo donosi:<\/p>\n
– Stoj! Budi mene miran, Asan-be\u017ee \u010ceko, bule\u0161iku ti tvoju!<\/p>\n
– Ginu\u0107emo, bra\u0107o, svi \u0107emo ginuti za ovu svetu \u0107abu!<\/p>\n
– Svi \u0107emo ginuti! – ode odjek gorom i planinom iz pet stotina grla.<\/p>\n
– ‘Vala narodu, koji \u0107e nas tako spominjati kad ve\u010deras poginemo, brane\u0107i Hristov oltar i svetu \u0107abu od mrski’ i ne\u010dastivi’ Agarjana! – jeknu pokojni Partenija ko uboden, a glas mu \u017ealobitno zadrkta i suze ga obli\u0161e.<\/p>\n
– To ne\u0161to, Simeune, mlogo \u017ealobitno. Uli’-de mu, Mi\u0107ane, jednu \u010da\u0161u.<\/p>\n
– O, ljudi, ovo ukrstilo s obadvije strane, pa ne da oka otvoriti! – pro\u0161aputa zlovoljno Mi\u0107an i po\u010de to\u010diti. – Jadan li sam i kukavan, kako \u0107u \u0161jutra starje\u0161ini izi\u0107i na o\u010di!<\/p>\n
– Uto\u010di, Mi\u0107ane, uzgred i meni jednu – pru\u017ei mu i otac Sopronija \u010da\u0161u.<\/p>\n
– Istina, o\u010de Sopronija, to se \u010dini \u010dojeku \u017ealostivno, ali ti je jedna \u017ealobitna pripovjest, ko jedno, \u0161to veli Simeun, istori\u010desko zbitije – razla\u017ee onaj u mraku.<\/p>\n
– Da, da, djeco moja i Srbovi moji, mlogo sam ja crni’ i mu\u010dni’ dana preturio preko ove sijede glave brane\u0107i ovu svetu crkvu od nemilostivi’ i bezbo\u017eni’ Agarjana, te vam je i ovo ko jedno istori\u010desko zbitije! – uzdahnu duboko Simeun i pru\u017ei ruku da primi \u010da\u0161u.<\/p>\n
– Pa to je, bolan Simeune, ko jedna istorija! – uzviknu otac Sopronija meko i kao malo za\u010du\u0111eno, pa izvrnu \u010da\u0161u naiskap.<\/p>\n
– Tako je, tako, o\u010de Sopronija: upravo ko jedna, \u0161to reko ti, istorija, ko jedno istori\u010desko zbitije, \u0161to ka\u017eu na\u0161e svete pravoslavne knjige – potvrdi Simeun, ispi \u010da\u0161u nadu\u0161ak, otra brkove, napuni i pripali lulu, pa odu\u0161evljeno nastavi:<\/p>\n
– Stoji narod spreman i naoru\u017ean. Svijetli se i \u0161kripi oru\u017eje, a \u010da\u0161a ide od ruke do ruke. Turci se sve vi\u0161e primi\u010du. Pu\u0161ke jednako pra\u0161te, ne prestaju. U'vatila se, bo\u017ee moj, ona barutna dumagija od neba do crne zemlje! Ni\u0161ta se ne vidi, a podavi nas kokija od baruta. Dok odjednom udari\u0161e talambasi, ciknu turska borija, i pucanj prestade. Na\u0161a mrtva stra\u017ea povika s Tominog mosta: “\u010cujte i po\u010dujte! Okrenu\u0161e Turci na Viluse! Uvano \u0107e u Donjem Pervanu pasti na konak!” – “Za mnom, bra\u0107o!” Vrisnu’ ja ko…<\/p>\n
– Ne, Simeune pobogu brate! Prevali koto, ako za boga jedinog zna\u0161! – viknu prepla\u0161eno Mi\u0107an i uhvati ga za rukav, jer se bija\u0161e u pri\u010danju toliko zanio da bi udario u juri\u0161u posred kotla da ga ne zaustavi\u0161e. Simeun se samo malo tr\u017ee natrag, ni najmanje se ne zbuni ve\u0107 jo\u0161 odu\u0161evljenije i silnije nastavi:<\/p>\n
– Za mnom, bra\u0107o! Za mnom, ko se \u010dasnim krstom krsti i \u010diji su stari na Kosovu kosti ostavili za vjeru i ote\u010destvo! – vi\u010dem ja ko ris, a obuzelo me nekakvo sna\u017eno drktanje i ognjevit merak, te od velike sile po\u010de ode\u0107a na meni pucati.<\/p>\n
– Za tobom i u goru i u vodu, delijo i vojvodo na\u0161! – ode odjek gorom i planinom iz pet stotina grla.<\/p>\n
Pokojni Partenija na brzu ruku o\u010data vojinstvenu molitvu i sveti barjak, pa ga s blagoslovom predade Stanku \u0110akovi\u0107u. Onda mene ispovjedi i pri\u010desti, a ostalu vojsku samo blagoslovi i po\u0161kropi vodicom. Opremi’ se ja za tren oka. Dade mi Partenija svoju pancijer-ko\u0161ulju, gerenalsku kabanicu i onu \u0161krlja\u010dinu \u0161to je neke godine, kad je i\u0161o u Kaursku, kupio od nekog Prajza u Zadru. Obuko’ najprije pancijer-ko\u0161ulju – ne\u0107e mi ni ona, mislim u sebi, biti naodmet – onda obuko’ kabanicu, pa podobro natuko’ \u0161krlja\u010dinu, pripasa’ sablju a \u0161tuc i ostragu\u0161u prebaci’ preko sebe, pa se vrgo’ \u0111ogi na ramena. Vri\u0161ti \u0111ogin poda mnom ko carski at, grize \u0111em i razbacuje pjenu, propinje se na prednje noge, a iz stra\u017enji’ pr\u0161te varnice ko nebeske svjetlice. A kad pirne kroz nozdrve ne\u0107ete mi, bra\u0107o, vjerovati… a kad vrkne i pirne kroz nozdrve, sa drve\u0107a polije\u0107e li\u0161\u0107e!<\/p>\n
– Vjerujemo, vjerujemo, Simeune! \u0160to ne bi’ vjerovali? Uli’-de mu, Mi\u0107ane, jednu \u010da\u0161u.<\/p>\n
– Neka! Ne\u0107u! – odgurnu Simeun osorno rukom \u010da\u0161u, jer je bio pao u onaj nepojmljivi, vatreni zanos kad svi \u017eivci dr\u0161\u0107u i trepere u ognjevitom odu\u0161evljenju, kad rije\u010di \u017eivo pr\u0161te kao varnice, a slike se ni\u017eu neizmernom lako\u0107om, kad la\u017e postaje istina u koju se tvrdom, kamenom vjerom vjeruje i kad se obi\u010dan la\u017eov\u010dina pretvara u \u010dudnovato, zagonetno stvorenje. – Ali, \u010dujte vi \u0161ta \u0107e sad biti! – viknu Simeun i produ\u017ei: – Po\u0111osmo. Povrvi vojska, narod, za mnom ko, ne budi primijenjeno, ovce na solilo. Kod mlina neko povika:<\/p>\n
– Stoj! Ko je?<\/p>\n
– Vojvoda Simeun Peji\u0107 Rudar, \u0111ak od namastira Gomjenice i njegova ordija – javi po komandi barjaktar. – A ko ste vi?<\/p>\n
– Ne pitaj, ve\u0107 udri! Zar ne vidi\u0161 da su balije, \u0161iljak im d\u017eamijski! – povika neko iz ordije i ispali iz pu\u0161ke.<\/p>\n
– Stoj, ne pucaj! – viknu’ ja. – Stoj, ne pucaj! Dr\u017e'te se reda i komande! Ovo je turski asker. Da i’ najprije pitamo, bra\u0107o, \u0161to tra\u017ee oni ovuda?<\/p>\n
– Ama \u0161to \u0107emo i’ pitati, krst im nji'ov! – riknu ko lav pokojni Belemez i isuka nekakvu ‘and\u017earinu da i’ sve iskasapi.<\/p>\n
– Stoj, ne sijeci! Stojte, bra\u0107o, ne sijecite, jer ovo mogu biti i na\u0161i ljudi – sinu meni ne\u0161to kroz glavu.<\/p>\n
– Pa, bra\u0107o i jesmo va\u0161i ako ste Srbovi – odgovara jedan a cepti na njemu o\u0111e\u0107a ko da ga je groznica u'vatila. – Arna ne bi’, veli, reko da ste Srbovi… Kakav vam je to vojvoda ko kakva \u0161vapska gerenalina… kapetanina! Zbilja, da to nije kapetan s Kadine Vode?<\/p>\n
– Ama, kakav kapetan, kakvi na\u0161i, krst vam, ‘o\u0107u re\u0107i \u0161iljak d\u017eamijski! – zavitla Belemez ‘and\u017earinom!<\/p>\n
– Ne sijeci, Belemeze, ja sam… – David – viknu jedan malen \u010dovjek, gotovo prirasto za zemlju.
\n– Ama, jesi li ti to, Davide? Iz daljine reko bi \u010dovjek da si pravi mustapez. Ama, krsnog ti imena, \u0111e nabavi mustapesku o\u0111e\u0107u? O, ljudi, ljudi! – \u010dudi se Belemez i oblije\u0107e oko njeg’. Ko bi, veli, reko i pomislio da je ovo David \u0160trbac! U sva\u0161to li se ovaj \u010dojek pretvara, Kriste, istini bo\u017ee!<\/p>\n
– Ne pretvaram se od bijesa, ve\u0107 od nevolje ljute, bra\u0107o’ Asan-beg \u0107e na namastir! – uzdahnu David, pa se okrenu meni: – Juna\u010de i branitelju ove na\u0161e svete \u0107abe, tvoja glava prva \u0107e pasti. Turci su ljuti na te i na oca Parteniju, jer se pronio glas p'o Krajini da ste vas dvojica kriju\u0107i oko pono\u0107i svake no\u0107i dobivali nekakve nesretne depe\u0161ine iz Crne Gore, i od srpskog knjaza iz Biograda. A sad se jope’ govori da ste vas dvojica neke no\u0107i u gluvo doba nekakve \u010det'ri proklete i nesretne depe\u0161ine – iz Be\u010da dobili. ‘Vamo, vele, oko Sane svak’ vjeruje da ste vi doveli \u0160vabu u Bosnu.<\/p>\n
Istom to David govori, a od Tomina mosta pu\u010de pu\u0161ka, pa se razlije\u017ee pjesma i popjevka:<\/p>\n
– Kurvo ku\u010dko, Simeune \u0110a\u010de! Kurvo ku\u010dko, Parto kalu\u0111ere! – Poznado’ mu grlo.<\/p>\n
– Eto ga, na moju du\u0161u! – povika neko. – Ama, kakva je to na\u0161a mrtva stra\u017ea? Oni javi\u0161e da Turci okrenu\u0161e na Viluse, a vidi sad!<\/p>\n
– Stra\u017ea je pobijena, a ono je bio balijski marivetluk – veli pametni David.<\/p>\n
– Kurvo ku\u010dko, Simeune Da\u010de! Kurvo ku\u010dko, Parto kalu\u0111ere. Jeste li mi konak pripravili? – gigija i popjeva Asan-beg.<\/p>\n
U meni uzavre krv. Po\u010de ode\u0107a na meni od nekakve siline i pasjaluka pucati. Obodo’ konja, pa podvrisnu’:
\n– Kurvo ku\u010dko, Asan-be\u017ee \u010ceko, u susret ti ide Simeune! Vri\u0161ti at poda mnom, baca pjenu, propinje se na prednje noge a ispod njeg sijevaju varnice ko nebeske svjetlice. A kad vrkne kroz nozdrve, – more biti da mi ne\u0107ete vjerovati – kad pirne i vrkne kroz nozdrve, sa drve\u0107a polije\u0107e li\u0161\u0107e! Sretosmo se. On sam, ja sam. Ja podvrisnu’ koliko me grlo donosi:<\/p>\n
– Stoj! Budi mene miran, kurvo ku\u010dko, Asan-be\u017ee \u010ceko!<\/p>\n
Kad me ugleda, prepade se silno, poblijedi, obamrije. Oru\u017eje mu ispade iz ruku.<\/p>\n
– Sja\u0161i, balijo! – zagrmi’ ja i naperi’ \u0161tuc. On sja i stade ko uko\u010den, onijemio od stra.<\/p>\n
– Bacaj sve \u0161to ima\u0161 od oru\u017eja uza se jo\u0161! Pobaca sve.<\/p>\n
– Uzja\u0161i, Tur\u010dine! – vi\u010dem ja i uvijek dr\u017eim naperen \u0161tuc – nije \u0161tuc ve\u0107 majku svoju. – Sja\u0161i, Tur\u010dine; uzja\u0161i, Tur\u010dine, balijo; uzja\u0161i, jope’ balijo! Sja\u0161i, Asane; uzja\u0161i jope’, Asane! Sja\u0161i, be\u017ee; uzja\u0161i jope’, be\u017ee! Sja\u0161i, \u010ceko; uzja\u0161i jope’, \u010ceko! – komandijeram ja, a on sja'iva i uzja'iva.<\/p>\n
– Aman, dosta.<\/p>\n
– Nije dosta, nije. To se tebi \u010dini, Asan-be\u017ee, da je dosta! – drmnu’ ga \u0161tucom me\u0111u ple\u0107i i viknu’:<\/p>\n
– Nek’ sja\u0161e asker da uzja\u0161e ba\u0161ibozuk! Nek’ sja\u0161e ba\u0161ibozuk da uzja\u0161e carski redip! Nek’ sja\u0161e carski redip da uzja\u0161e carski suharija! Nek’ sja\u0161e carski suharija…<\/p>\n
– Aman, dosta je; aman, dosta je! – vi\u010de Asan-beg, a oznojio se pa jedva di\u0161e.<\/p>\n
– Nije dosta, Asan-be\u017ee, nije! To je pred ve\u010deru, pa \u0107e\u0161 bolje i sla\u0111e jesti. To je, Asan-be\u017ee, i zdravo u jednu ruku. – Drmnu’ ga jope’ \u0161tucom i podviknu’: – Nek’ sja\u0161e suharija da uzja\u0161e suba\u0161a! Nek’ sja\u0161e suba\u0161a da uzja\u0161e pa\u0161a! Nek’ sja\u0161e pa\u0161a da uzja\u0161e vezir! Nek’ sja\u0161e vezir da uzja\u0161e valija! Nek’ sja\u0161e valija da uzja\u0161e gazija! Nek’ sja\u0161e gazija da…<\/p>\n
– Aman, dosta je! Pomagajte, ljudi!<\/p>\n
– Ama, nije dosta, Asan-be\u017ee. \u0160ta je tebi ve\u010deras? E kad si se umorio, uzmi tu serd\u017eadu iz terkija i prostri je, pa malo odmori.<\/p>\n
Prostrije on serd\u017eadu i po\u010de da sjeda.<\/p>\n
– Ne \u0161jedaj, Asan-be\u017ee! – viknu’ ja i drmnu’ ga jope’ \u0161tucom me\u0111u ple\u0107i. – E, ba\u0161 ti ja ni\u0161ta ne znam, Asan-be\u017ee’ bolje \u0107e\u0161 se na konju odmoriti. Ja\u0161i!<\/p>\n
– Liv\u0161e \u0107e mi biti na travi.<\/p>\n
– Ne\u0107e, Asan-be\u017ee, ne\u0107e. Mene ti pitaj! bolje ja to od tebe znam. Ja\u0161i, \u0161iljak ti d\u017eamijski! – pu\u010de \u0161tuc po le\u0111ima, i Asan-beg uzja.<\/p>\n
– Ama \u0161ta je to ve\u010deras, ako za boga jedinog zna\u0161?! Ubi’ me, ne mu\u010di me vi\u0161e. Alal ti krv, ubi’ me! – preklinje Asan-beg. – Alal ti krv i ovog i onog svita.<\/p>\n
– \u0160ta je tebi, Asan-be\u017ee, ve\u010deras? Da se nijesi zbilja bogami, umorio? E, ba\u0161 ja ni\u0161ta ne znam! Sja\u0161i, sja\u0161i, liv\u0161e \u0107e ti biti na travi. I ti ima\u0161 pravo. Skini uzgred i sedlo, pa se malo nasloni i odmori, u tom \u0107e ti i Partenija pripremiti gospocku ve\u010deru. Nadamo se mi tebi ima ne\u0111elja dana. Doveli smo i dvije Vlahinje. O, da i’ vidi\u0161, Asan-be\u017ee, pa da ti se o\u010di dvije nagledaju, dao bi pola Krajine!<\/p>\n
On skide sedlo, \u0161jede, pa se malo nasloni i oda'nu, a ja potego’ ostragu\u0161u me\u0111u ple\u0107i:<\/p>\n
– E, ba\u0161 ja, Asan-be\u017ee, ni\u0161ta pod bogom \u017eivim ne znam, a vidim ne zna\u0161 ni ti. Ja\u0161i! Najbolje se bolan, \u010dojek more na golu konju odmoriti kad je zorli umoran. Ja\u0161i, Ja\u0161i!<\/p>\n
– Aman, \u0161ta \u010dini\u0161 ve\u010deras sa mnom?! – jeknu Asan-beg i jedva uzja gola konja.<\/p>\n
– Ni\u0161ta zlo, Asan-be\u017ee, ne \u010dinim. Dijelim mejdan.<\/p>\n
– Aman, zar se tako dili mejdan?<\/p>\n
– ‘Vako dijeli mejdan Simeun Peji\u0107 Rudar, \u0111ak od namastira Gomjenice, ako nijesi po\u010dem znao. On druk\u010dije ne zna. Ubi’ ga, Asan-be\u017ee, posijeci, on druk\u010dije ne umije. A ba\u0161 bi mu drago bilo kad bi i druk\u010dije znao, ali \u0161ta \u0107e\u0161 kad ne zna!<\/p>\n
Sja\u0161i, uzja\u0161i! – vi\u010dem ja, \u0161tuc mu ispravlja le\u0111a, a on sja'iva i uzja'iva na onako gola konja. – Sja\u0161i, uzja\u0161i! Sja\u0161i, uzja\u0161i! Sja\u0161i, uzja\u0161i! Sja\u0161i, uzja\u0161i! Sja\u0161i…<\/p>\n
– Dosta je, ako za boga jedinog zna\u0161!<\/p>\n
– Nije dosta, bolan Asan-be\u017ee! Jo\u0161 jedno dvije-tri'iljade puta, pa \u0107e biti dosta, da ti i ne ka\u017ee\u0161… Sja\u0161i, uzja\u0161i! Uzja\u0161i, sja\u0161i! Uzja\u0161i, sja\u0161i! Sja\u0161i, uzja\u0161i! Sja\u0161i, uzja\u0161i!<\/p>\n
Srce mu prepu\u010de. Udari mu krv i na nos i na usta, i na u\u0161i i na o\u010di. Stra'ota, bra\u0107o, pogledati! \u0160ta bi vam, djeco moja i Srbovi moji, vi\u0161e duljio? Sve vam je ovo ‘vako bilo, i ovo vam je ko jedno istori\u010desko zbitije – zavr\u0161i Simeun kao s nekom tugom.<\/p>\n
Onaj izi\u0111e iz mraka, poljubi ga u ruku, i pru\u017ei mu \u010da\u0161u hladne rakije:<\/p>\n
– Ovo sam ja cijelu ve\u010de za tebe ‘ladio, delijo na\u0161 i branitelju ove na\u0161e svete \u0107abe! Primi ovu \u010da\u0161u, nazdravi mi, oprosti mi i blagoslovi me!<\/p>\n
– ‘Vala ti, sinko, na tvojoj \u010dasti i \u010destvovanju: Bog nek’ te blagoslovi, ova sveta crkva i otac Sopronija! – jedva izgovori Simeun i prinese \u010da\u0161u ustima, a suze ga obli\u0161e.<\/p>\n
Petar Ko\u010di\u0107 1877-1916<\/p>\n
<\/p>\n
Notes<\/p>
Ti\u0161ina. Samo kotao kvrca i katkad varnica prsne, pa se kao u ljutini raspr\u0161ti i utrne. Kroz porazbijane crkvene prozore \u0161iri se te\u017eak, zagu\u0161ljiv miris od zejtina i tamjana i mije\u0161a se s mlakim rakijavim zadahom koji se di\u017ee povrh uzavrelog kotla. – Daj mi ka\u017ei, Mi\u0107ane! – tr\u017ee se majstor Gli\u0161o kao iz dubokog premi\u0161ljanja, prima\u010de se vatri, istrese […<\/a>]<\/p>\n","protected":false},"author":2,"featured_media":0,"comment_status":"closed","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_exactmetrics_skip_tracking":false,"_exactmetrics_sitenote_active":false,"_exactmetrics_sitenote_note":"","_exactmetrics_sitenote_category":0,"ngg_post_thumbnail":0,"footnotes":""},"categories":[360],"tags":[],"class_list":["post-66958","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-volume-18-no-3-2023-july","contributor-petar-kocic","volume-18-no-3-2023-july"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/66958","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/users\/2"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=66958"}],"version-history":[{"count":6,"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/66958\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":66996,"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/66958\/revisions\/66996"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=66958"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=66958"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=66958"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}