{"id":66450,"date":"2021-01-07T06:44:45","date_gmt":"2021-01-07T14:44:45","guid":{"rendered":"http:\/\/www.spiritofbosnia.org\/?p=66450"},"modified":"2021-04-26T07:11:18","modified_gmt":"2021-04-26T14:11:18","slug":"selected-poems-of-milorad-pejic-in-czech-translation","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/volume-16-no-1-2021-january\/selected-poems-of-milorad-pejic-in-czech-translation\/","title":{"rendered":"Izabrane pjesme Milorada Peji\u0107a u prijevodu na \u010de\u0161ki"},"content":{"rendered":"

Iako je malo jezika na koji je bosanskohercegova\u010dka knji\u017eevnost toliko prevo\u0111ena kao na \u010de\u0161ki, izbori iz poezije pojedina\u010dnih pjesnika su tako rijetki da svaki od njih predstavlja kulturni doga\u0111aj. Od 1911. \u2013 kad je objavljen prvi izbor jednog na\u0161eg pjesnika \u2013 do danas proteklo je 109 godina i objavljeno devet izbora. 14<\/sup><\/a><\/p>\n

I obimom i izgledom reprezentativno izdanje pod naslovom Istinite pri\u010de: Izabrane pjesme<\/em> u prijevodu Jaroslava \u0160ulca u septembru 2020. objavila je izdava\u010dka ku\u0107a Protimluv iz Ostrave. Knjiga je uz autorovo u\u010de\u0161\u0107e predstavljena \u010de\u0161koj publici: 30. septembra u Fr\u00fddek-M\u00edsteku, 1. oktobra u Ostravi, 3. oktobra u T\u00e1boru i 6. oktobra u Pragu. Ovaj \u010de\u0161ki izbor popra\u0107en je pogovorom Istinita pri\u010da o M.P.<\/em> koji ovdje prenosimo u cjelini.<\/p>\n

Istinita pri\u010da o M. P.<\/strong><\/p>\n

Bio jednom jedan pjesnik koji je jednom davno, u jednoj zemlji koje vi\u0161e nema napisao zbirku pjesama koja se zove Vaza za biljku krin<\/em> (Sarajevo, 1985). Ovaj bajni uvod bi nam trebao olak\u0161ati objektivno sagledavanje cijelog pjesni\u010dkog opusa Milorada Peji\u0107a. Znate li onu staru pri\u010du o mornarima koji su se nakon dugogodi\u0161njeg putovanja vratili istim brodom kojim su otplovili? Bio je to isti brod samo \u0161to na njemu vi\u0161e nijedan dio nije bio isti \u2013 svi su vremenom bili o\u0161te\u0107eni i zamijenjeni novim. Sve je isto kao kad je Milorad Peji\u0107 pisao svoje prve pjesme po\u010detkom osamdesetih, iako se sve promijenilo. Vrijeme je postepeno ukidalo dr\u017eave, re\u017eime, ustave, himne i adrese \u2013 ali, da parafraziram pjesnika, stihovi ne gube na te\u017eini.<\/p>\n

Kad sam kao student knji\u017eevnosti i bibliotekarstva u Sarajevu 1986. prvi put pro\u010ditao ovu njegovu zbirku pjesama ostao sam totalno fasciniran i ta fasciniranost me dr\u017ei do danas. U Sarajevu sam ubrzo li\u010dno upoznao i najpoznatije pjesnike ili sam makar imao mogu\u0107nost da ih sre\u0107em u gradu ili vidim na knji\u017eevnim manifestacijama \u2013 jedino Milorada Peji\u0107a nije bilo nigdje. Tako je ostalo do danas \u2013 nigdje ga nema ali svi istinski ljubitelji poezije \u201ena maternjem jeziku moje otad\u017ebine\u201c znaju za njega. Nikad nije bio \u010dlan udru\u017eenja knji\u017eevnika, gost Kluba pisaca, dio knji\u017eevne scene. A ako to isto reknem drugim rije\u010dima to zna\u010di da je uvijek bio originalan i svoj. I zato je neuporediv. I nemjerljiv.<\/p>\n

U ljeto 1987. godine postao sam vlasnik jednog primjerka te zbirke koja me otad prati po svijetu. U intimnoj pri\u010di Izlet<\/em>, nabrajaju\u0107i zavi\u010dajne zvuke, pi\u0161em i o njoj:<\/p>\n

\u201eSvi ti zavi\u010dajni zvuci, kao niz oluk, slili su se u jedan stih: \u02bcsitnim golubijim prstima kora\u010da ludilo po limenom krovu\u02bb. Stih je iz zbirke u koju je na nekoliko mjesta udaren pe\u010dat biblioteke iz mog grada. Kad sam se kao student knji\u017eevnosti nakon prve godine na feriju odmarao od antike i klasika oti\u0161ao sam u na\u0161u biblioteku da posudim knjigu pjesama od nekog na\u0161eg suvremenog pjesnika. Bibliotekarka mi je rekla:
\n\u02bcNa onoj hrpi ima\u0161 suvremene poezije koliko ho\u0107e\u0161. To je na otpis, mi nemamo gdje s tim knjigama. Nosi sve ako ho\u0107e\u0161.\u02bb
\nKad sam na kamari ugledao \u017eute korice knjige Vaza za biljku krin<\/em> koju sam uzalud tra\u017eio po sarajevskim knji\u017earama \u2013 ushi\u0107eno sam ju podigao i upitao:
\n\u02bcMogu li je uzeti?\u02bb
\n\u02bcNosi!\u02bb
\nI otad je nosim i i\u0161\u010ditavam, sve ove godine. I kad god listaju\u0107i je nai\u0111em na pe\u010dat biblioteke u \u017eelucu osjetim nelagodu kao da sam je ukrao. Vi\u0161e puta sam pomislio da bi im je trebao vratiti ali znam da bi me samo ismijali.
\nZvuk listanja knjige, na njega sam zaboravio.\u201c 15<\/sup><\/a><\/p><\/blockquote>\n

Mo\u017eda vam se mo\u017ee u\u010diniti da je nebitno kako sam do\u0161ao do nje, ali to nam govori da su te pjesme nastajale u svijetu na kojem za njih nije bilo mjesta: to je bila faza predratnog ispiranja mozgova i epidemije nacionalnih pjesnika (sa naglaskom na nacionalni). Svjestan situacije u kojoj se nalazi, jo\u0161 sedam godina prije nedobrovoljnog odlaska iz domovine, Peji\u0107 dobrovoljno odlazi u svojevrsnu vrstu egzila \u2013 u svoj poetski svijet. Sedam godina kasnije iskrao se iz zavi\u010daja \u201enose\u0107i sa sobom jedino \/ maternji jezik, poput mornara na pusto ostrvlje \/ izba\u010denog \u0161to vlada samo nepotrebnom vje\u0161tinom\u201c (Put<\/em>).<\/p>\n

Peji\u0107 je od onih koji misle da su za bilje\u0161ku o autoru dovoljni datum ro\u0111enja i datum smrti. U nedostatku ovog drugog evo nekoliko \u0161turih biografskih podataka: nakon zavr\u0161etka Ekonomskog fakulteta u Sarajevu, vratio se u svoju rodnu Tuzlu, zaposlio u Titovim rudnicima uglja, nabasao ponovo na Nadu Ostoji\u0107 (sa kojom se upoznao na Omladinskoj radnoj akciji \u0160amac-Sarajevo 1978), rodila im se prva k\u0107erka i zapo\u010deo je rat. Krenuli su iz svoje Tuzle, i Bosne koja je tonula u mrak, kao \u0161to u zemlju tone rudnicima potkopana Tuzla, da bi se zaustavili tek na krajnjem sjeveru \u0160vedske (Kiruna), kod \u201e\u0161arafa na globusu\u201c. Par godina kasnije, u gradu Lule\u00e5, do \u010dije luke zimi mogu doplovit samo ledolomci, rodila im se i druga k\u0107erka. U Lule\u00e5 i Soleftte\u00e5 na sjeveru, ostaju do 2017. godine, a kad su im djeca zavr\u0161ila \u0161kolovanje i ostala raditi na jugu, Peji\u0107 se sa suprugom, od \u201eom\u010de polarnog kruga\u201c, povukao u Lund, na jug \u0160vedske, ne da bi se pribli\u017eili civilizaciji ve\u0107 da budu bli\u017ee djeci.<\/p>\n

Mladost provedena u socijalisti\u010dkoj Jugoslaviji, njen krvavi vi\u0161egodi\u0161nji raspad, druga polovina \u017eivota provedena u egzilu, sve to u okviru globalnih promjena kroz koje prolazi na\u0161a potro\u0161a\u010dka civilizacija \u2013 to bi bio ram za svijet u kojem je nastajala njegova poezija.<\/p>\n

Bitan detalj u ovom biografskom osvrtu predstavlja njegova profesija. Peji\u0107 koji cijeli svoj radni vijek radi kao ekonomista, zahvaljuju\u0107i svojoj profesiji bio je po\u0161te\u0111en prokletstva izdr\u017eavanja pisanjem \u2013 te dvije stvari je uvijek imao jasno odvojene.<\/p>\n

Dok se u novim dr\u017eavama nastalim raspadom Jugoslavije veli\u010dala pravovjerna i nacionalna knji\u017eevnost, Peji\u0107 je u sjeverskoj samo\u0107i \u201ena minus dvadeset sedam\u201c stvarao poetski svijet u kojem patriotizam nije vrlina nego bolest.<\/p>\n

***<\/p>\n

Vaza za bilj<\/em>ku krin istkana je od najkvalitetnijeg materijala \u2013 od najfinijeg jezika, a pri tome je rije\u010d o programskom \u010deprkanju po otvorenim ranama. Jedan od klju\u010dnih stihova koji bi mogao poslu\u017eiti kao kalauz za ulazak u tajne odaje Peji\u0107eve poezije glasi: \u201eGledamo, gledamo, gledamo… \/ Bez snage da sklonimo o\u010di i ne poludimo.\u201c (Zamak.<\/em>) Taj stav da se stvari, bez obzira na sve, trebaju sagledati onakvim kakve jesu odlikuje njegovu poeziju od prve pjesme do danas.<\/p>\n

Mikroskopski pogled lirskog subjekta u ovoj zbirci toliko je usidren u detaljima da su pjesme naizgled apstraktne. Me\u0111utim, dovoljno je napraviti korak-dva unatrag i detalji se, kao kod poentilisti\u010dke slike, po\u010dinju sklapati u cjelinu. Nikad nisu puki katalog sugestivnih slika, autor im uvijek daje dublji smisao i zna\u010denje.<\/p>\n

Ako izuzmemo jedan toponim (Grada\u010dac<\/em>) i dvije posvete (Muji Grbi\u0107u i Nadi) u prvoj zbirci ne\u0107emo vi\u0161e nai\u0107i ni na \u0161ta tako konkretno \u2013 njegova tada\u0161nja stvarnost ili stanja du\u0161e dokumentirana su igrom rije\u010di i slika, situiranim u nekonkretizovana mjesta koja mogu biti bilo gdje (Zamak<\/em>, Manastir<\/em>, Ljetnikovac<\/em>, Ostrvo<\/em>, Mo\u010dvara<\/em>). Me\u0111utim, hermeti\u010dna i apstraktna lirika, neuobi\u010dajene (i\u0161\u010da\u0161ene) percepcije i sintakse, postaje vrlo opipljiva onome ko uspije de\u0161ifrirati njen suptilni kod.<\/p>\n

Nastala u jednoj nadljudskoj borbi sa samim sobom, ova zbirka ima svoj jedinstven, prepoznatljiv izraz.  Ne znam za zbirku s kojom bih je mogao uporediti, niti za pjesnika \u010diji uticaj bi u njoj bio vidljiv. Ali zato mi se \u010dini da ima jedan stih od Andri\u0107a koji precizno opisuje stanje lirskog subjekta iz perioda u kojem je stvarao Vazu za biljku krin<\/em>:  \u201eI \u0161to pogledam sve je pjesma i \u010dega god se taknem sve je bol.\u201c 16<\/sup><\/a><\/p>\n

Ova zbirka je neobi\u010dna himna pjesnikovoj \u201eneprolaznoj mladosti\u201c: \u201eKrv mi se smrkava. Jo\u0161 da\u0161ak snage u krilima\u201c (Vodencvijet<\/em>), kao \u0161to je nesvakida\u0161nji i ciklus ljubavnih pisama koji po\u010dinje stihom: \u201eOsim \u0161to sam bolestan, ni\u0161ta ne radim\u201c (Pismo<\/em>).<\/p>\n

Iz svog unutra\u0161njeg lirskog kosmosa utkanog u prvu zbirku, iskora\u010dit \u0107e u spoljni (\u201estvarni\u201c) svijet tek izbijanjem rata. Uobi\u010dajeno je da se na atak odgovara zatvaranjem: je\u017e se zavla\u010di pod svoje bodlje, kornja\u010da u svoj oklop, \u010dovjek zauzima odbrambeni gard \u2013 Peji\u0107 se otvorio. Nakon izbijanja rata njegov poetski izraz postao je precizan i konkretan. Mustra zapravo ostaje ista, ali kao da je izvratio jaknu sa dva lica i po\u010deo je nositi u drugoj boji, ne da bi se kamuflirao ve\u0107 upravo da bi pokazao svoje pravo lice. Izgnan iz neimenovanih du\u0161inih predjela i svoje \u201eneprolazne mladosti\u201c po\u010dinje koristiti toponime, imena ljudi, daju\u0107i stihovima dokumentarni karakter, formu svjedo\u010danstva, istinite pri\u010de. Dokumentarnost, naime, omogu\u0107ava da se nedvosmisleno zauzme stav. Upravo onako kako je pisao \u0408\u00ed\u0159i Kol\u00e1\u0159: \u201eKakav stav zauzme\u0161 u \u017eivotu takve \u0107e\u0161 pjesme pisati\u201c.<\/p>\n

Dok je prva zbirka bila jedan po\u0161teni obra\u010dun sa samim sobom, bez spoljnjeg neprijatelja, nakon nje se morao suo\u010diti sa dotad nezamislivim. Ali kao \u0161to ni u borbi sa samim sobom nije odvra\u0107ao pogled, ne\u0107e ga odvra\u0107ati ni sad, i svijet oko sebe \u0107e promatrati \u201eo\u010dima koje \/ gledaju u\u017eas pravo, kao kad se u iglu konac uvla\u010di\u201c (Put<\/em>).<\/p>\n

O\u010dito je da je Peji\u0107 pjesnik koji pi\u0161e s predumi\u0161ljajem, koji secira \u017eivu stvarnost sa znanstvenom pedantno\u0161\u0107u, ali ono \u0161to je klju\u010dno je da ta promi\u0161ljenost ni najmanje ne umanjuje njegovu spontanost. Naime, kao \u0161to va\u017ei da pjesnik nije barbarogenije koji u ekstazi ili bunilu pi\u0161e velike stihove, isto tako va\u017ei da bez iskre i spontanosti nema velike poezije. Samo znanje nije dovoljno: da je u poeziji presudno poznavanje problematike ili samog jezika najve\u0107i pjesnici bi bili znanstvenici i lingvisti.<\/p>\n

Pjesma je gra\u0111evina koja, kao i ku\u0107a, mora imati i dobre temlje i jake zidove i krov koji ne proki\u0161njava. I prozore, da ima dovoljno svjetlosti. I vrata, da se u nju mo\u017ee u\u0107i. Ratnim razaranjima suprotstavio se projektovanjem i podizanjem suptilnih poetskih gra\u0111evina \u2013 \u201epjesama za prijatelje\u201c, kako je nazivao pjesme koje je slao na nekoliko adresa (Tuzla, Chicago, London, K\u00f6ln, Auckland, Prag), gdje su ih \u017eeljno \u010dekali njegovi \u201eraseljeni prijatelji\u201c (Prijatelji u svemiru<\/em>). Cirkuliranje tih stihova virtualnim bespu\u0107ima dugo je bio jedini na\u010din njihovog postojanja.<\/p>\n

Od prve pjesme iz druge zbirke O\u010di klju\u010daonica<\/em> autor istrajava na fakti\u010dkoj preciznosti i konkretnosti: Ribarsko selo<\/em> nije neko anonimno ribarsko selo ve\u0107 je konkretno situirano na Hvaru; Kalemegdan<\/em> je poznati toponim, Pasuljanske livade<\/em> su naziv konkretnog vojnog poligona u Srbiji. \u010cak ni naziv pjesme Put vi\u0161e<\/em> nije naziv (kao \u0161to su nazivi Izlet<\/em>, Ostrvo<\/em> ili Povratak<\/em> iz prve zbirke) jer je potpisan \u201eNo\u0107nim kupeom prema Bodenu, septembar \u02bc92\u201c. Dakle, to ne mo\u017ee biti bilo koja staza, cesta ili saobra\u0107ajnica, to je onaj jedan jedini put kojim se zauvijek odlazi od svoje ku\u0107e. I tako do kraja zbirke, a i do danas \u2013 dobar dio naslova njegovih pjesama \u010dine imena stvarnih ljudi i toponimi.<\/p>\n

U tom mno\u0161tvu toponima iz njegovog opusa sredi\u0161nje mjesto zauzima jedan mitski: Hyperborea<\/em>, kako pjesnik od milo\u0161te naziva \u0160vedsku, svoju \u201erezervnu domovinu\u201c. Hyperborea je i naslov njegove tre\u0107u zbirke pjesama. 17<\/sup><\/a> Ni taj mitski karakter koji joj pridaje ne\u0107e ga sprije\u010diti da otvoreno prizna: \u201eRado se vra\u0107am ku\u0107i u Hyperboreu \/ ali ne bih ginuo ni pod njenom zastavom\u201c (Hyperborea II<\/em>). I to nije nikakava izdaja ideala o slobodi, ve\u0107 odbijanje da se s njim manipulira u ime bilo kakvih ideala. Iako je od nje napravio gotovo sinonim za svoj poetski svijet, ni to ga ne\u0107e sprije\u010diti da u jednoj od kasnijih pjesma proglasi: \u201eNe postoji Hyperborea!\u201c i \u201eKuda \u0107emo sad, sestro, kad nema Hyperboree?\u201c (Tuottar<\/em>). U njegovom lirskom svijetu \u201epatriotizam je bolest\u201c i nijedna himna nije ni\u0161ta vi\u0161e doli \u201espu\u0161tena \u017eeljezni\u010dka rampa\u201c ispred koje stoji uko\u010den \u201edok voz ne pro\u0111e\u201c. Za njegovu poeziju je malo re\u0107i da je antiratna<\/em>, ona je i antipatriotska<\/em>. \u201ePatriotizam je najve\u0107a bolest. To je u stvari jedan dobro\u0107udni tumor koji stalno te\u017ei da pre\u0111e u svoje prirodno, zlo\u0107udno stanje.\u201c 18<\/sup><\/a><\/p>\n

Ipak, na rije\u010di kao \u0161to su rat zaista \u0107emo rijetko nabasati u njegovom opusu, a i to obi\u010dno u druga\u010dijem kontekstu od onog koji bismo o\u010dekivali (\u201ekrsta\u0161ki ratovi\u201c, \u201esnimak iz hladnog rata\u201c ili \u201eratni veterani\u201c iz nekog \u0161vedskog filma). Zato su dosta frekventne na primjer rije\u010di: put, vrata, povratak, voda, \u0161uma.<\/p>\n

Izuzetna je njegova sposobnost kompresije. Put od izvora do u\u0161\u0107a pre\u0107i \u0107e u dva stiha: \u201eUmij se zato u \u0161aci slapa iz koje \/\u0107e se malo pomalo izle\u0107i okean\u201c (Padjelanta<\/em>).<\/p>\n

Naziv ovih izabranih pjesama Istinite pri\u010de<\/em> \u2013 primjeren je njegovom poetskom realizmu. Na prigovor da mu je poezija puna mraka, jednom prilikom je odgovorio: \u201eMoja je poezija puna mraka i pesimizma jer poku\u0161avam iskreno, izravno sagledati svijet. Samim time, ova poezija odra\u017eava realnu situaciju u svijetu danas, koja je upravo takva, mra\u010dna i pesimisti\u010dna, ustvari nimalo druga\u010dija nego u srednjem vijeku.\u201c 19<\/sup><\/a><\/p>\n

U svom lirskom kosmosu bio je prinu\u0111en suo\u010diti se ne samo s ratnim ludilom i tragikom izbjegli\u0161tva, ve\u0107 i sa sveop\u0107om degradacijom i debilizacijom ljudi u na\u0161oj nenasitnoj potro\u0161a\u010dkoj civilizaciji. Ali sa opasnostima izvana stoje u potpunoj ravnote\u017ei opasnosti iznutra: ljudska oholost i pohlepa su jo\u0161 jedna od velikih tema u njegovoj poeziji Autor se suptilno, ali vrlo kriti\u010dno odnosi prema savremenoj kulturi gomilanja, potro\u0161nje i nezasitosti. \u201eDanas imamo gdje da spavamo i \u0161ta da \u010ditamo \/ ali nismo ni izdaleka sretni kao nekad davno \/ kad smo bili nesretni, kad nismo imali ni\u0161ta \/ \u2013 ni moje<\/em> ni tvoje<\/em>\u201c (Mykena II<\/em>), ka\u017ee pjesnik podsje\u0107aju\u0107i na opasnost od za\u010daranog kruga oholosti u koji tonemo kao u \u017eivi pijesak. Pohlepa je prepoznata i kao ne\u0161to trajno, transgeneracijsko, jer \u201eentuzijazam plja\u010dka\u0161a faraonskih grobnica ne jenjava, a zvuk njihovih pijuka biva historijska konstanta.\u201c 20<\/sup><\/a><\/p>\n

U mnogim pjesmama ve\u0107 naslov sugerira anga\u017eovanost (Krsta\u0161ki ratovi<\/em>, Afganistan<\/em>, Terorist<\/em>, Pri\u010da sa zapadne strane<\/em>, Pri\u010da sa isto\u010dne strane<\/em>). La\u017e je jedna od rije\u010di koja je izborila status lajt-motiva u njegovom opusu: \u201eUzorni gra\u0111ani. Oni su isto nedu\u017eni sve dok la\u017e, \/ ko elektri\u010dni osigura\u010di, od preoptere\u0107enosti ne crkne.\u201c (Krsta\u0161ki ratovi<\/em>). Bolna je deziluzija znati da smo skloni da navijamo \u201eza la\u017ei koje naj\u017ee\u0161\u0107e laju\u201c (Pri\u010da sa isto\u010dne strane<\/em>) i da smo \u201egluvi pred onim \u0161to \u010dujemo i slijepi pred onim \u0161to vidimo\u201c (Afganistan<\/em>).<\/p>\n

Od plja\u010dka\u0161a faraonskih grobnica koji krampaju \u201edanono\u0107no s koljena na koljeno\u201c (Faraon<\/em>), preko krsta\u0161kih ratova u kojim dobri momci dobro ginu \u201eza na\u0161u stvar \/ na bankovnim ra\u010dunima\u201c (Krsta\u0161ki ratovi<\/em>), do poziva na \u201eodbrane na\u0161ih vrijednosti<\/em>\u201c (Su\u0111enje Guliveru II<\/em>), Peji\u0107 osvjetljava sa svih strana, iz svih uglova tu prastaru pri\u010du, jeftini d\u017eeparo\u0161ki trik: dok se dvoje \u0107u\u0161kaju ostali \u010dlanovi bande okupljenim promatra\u010dima kradu nov\u010danike iz d\u017eepova. Upravo to \u0161to su te la\u017ei i manipulacije i na globalnom planu jednako jeftine predstavlja njegovu veliku frustraciju: \u201eNe shvatam kako nam uop\u0161te uspijeva da o tome ni\u0161ta ne znamo?\u201c (Pri\u010da sa isto\u010dne strane<\/em>).<\/p>\n

Iako je ve\u0107 odavno jasno da: \u201eJedno su Biblija \/ i njene barke, a ne\u0161to sasvim drugo \/ stvarni \u017eivot\u2026\u201c (Potop<\/em>), to se mora ponavljati jer ljudi zaboravljaju. \u0160to je stariji, Peji\u0107 se sve \u010de\u0161\u0107e okre\u0107e Bogu ali ne da bi tra\u017eio utjehu ili opro\u0161taj ve\u0107 da bi s mladala\u010dkom odva\u017eno\u0161\u0107u ali bogatim iskustvom stao \u201egoloruk pred la\u017enim bogovima\u201c (Saint Columba<\/em>).<\/p>\n

Iako mu priznaje da je genijalan: \u201eBog je genijalan!\u201c, odmah daje do znanja da je prozreo njegov trik: \u201eSamog sebe je izmislio \/ i poturio gradu…\u201c (Sarajevo, susret kod Loleka<\/em>). Za vjeru u Boga je na\u0161ao zgodno pore\u0111enje sa \u0161upljim tomovima knjiga, luksuzno opremljenim i sa zlatnim naslovima, koji stoje \u201eu vitrinama salona namje\u0161taja\u201c (Transsibirska \u017eeljeznica<\/em>). A u pjesmi o odstrijelu jednog labuda kojem je dana primjerena pravna forma (\u201epo presudi gradskih otaca\u201c) ne\u0107e se ustru\u010davati ni da mu otvoreno ka\u017ee: \u201eBruka\u0161 se, Bo\u017ee!\u201c (Labud<\/em>).<\/p>\n

Tra\u017ee\u0107i preko oglasa zapu\u0161teno imanje na osami na jugu \u0160vedske, koje bi sa suprugom kupili i preuredili po svojim zamislima, nai\u0161li su na zapu\u0161tenu crkvicu na prodaju. Iako im se svidjela nisu je kupili:<\/p>\n

\n

\u201e…Odustali
\nsmo iz sli\u010dnog razloga: ti iz straha da bi te\u0161ko
\nbilo sve one slijepe mi\u0161eve delo\u017eirati a ja
\nda bi dugo trebalo dok Bog iz nje sasvim
\nne izvjetri.\u201c
\n(Crkva na prodaju<\/em>)<\/p>\n<\/blockquote>\n

Ideologije i religije deformiraju, poezija oblikuje i stvara. Ona obnavlja sposobnost ljudskog percepiranja i promi\u0161ljanja stvarnosti u ovom svijetu u kojem se stare dogme naslje\u0111uju ne kao nasljedne bolesti ve\u0107 kao boja ko\u017ee.<\/p>\n

Dok su u Vazi za biljku krin<\/em> njegova \u201eputovanja korak biljke u saksiji, nikojom snagom\u201c (Pismo I<\/em>), nakon odlaska u emigraciju s lako\u0107om preska\u010de \u201esa kontinenta na kontinent, \/ kao zelene \u017eabe sa jednog na drugi list lokvanja\u201c (Selidbe<\/em>), od novozelandskih pla\u017ea preko Tarfale u Laponiji, od New Yorka, preko beogradskog Kalemegdana, do Praga.<\/p>\n

Peji\u0107 nije \u201esakuplja\u010d slika\u201c, da upotrijebim izraz kojim je jednom prilikom Petr Hru\u0161ka precizno dijagnosticirao ponaj\u010de\u0161\u0107e nesretni spoj poezije i turizma. Za slikom se ne putuje, slika se \u010deka. O tome je pjesma Kebnekaise<\/em> (\u201euzalud sve te ekspedicije\u201c… \u201etaj prizor vrebam ve\u0107 osmu godinu\u201c… \u201eSve ostalo je sre\u0107a\u201c). Na putovanja ne odlazi u potrazi za slikama, smislom ili novim svjetovima. On samo obilazi svoje \u201eumorne prijatelje\u201c (Prijatelji u svemiru<\/em>). U svakom od gradova \u010dije ime predstavlja naslov njegove pjesme ima svoje ljude: \u201eDanas smo ra\u0161trkani po zemljama kao rakovi po fjordovima\u201c (Geiranger II<\/em>).<\/p>\n

U pjesmi Ostrvo<\/em>, jo\u0161 iz prve polovine osamdesetih, anticipirao je svoj \u017eivot. Ono \u201enisam stigao\u201c zna\u010di \u2013 kako je autor pisao svom \u010de\u0161kom prevoditelju \u2013 \u201eda nisam stigao nazad do zavi\u010daja ali tako\u0111e da nisam stigao nigdje i nikud (ni vremenski ni prostorno) i ni\u0161ta ostvario. To je kao jedna varijanta Odiseja ali sa obrnutim epilogom: on je stigao a ja nisam jer sam odabrao da ostanem na ostrvu izobilja i bezbjednosti, dakle odustao od vra\u0107anja iz razloga \u02bbmaterijalne\u02bc prirode. Sad kad pogledah tu pjesmu rado bih joj izmijenio zadnju re\u010denicu u: Sve je izgubljeno. Naime, \u02bbSve sam izgubio\u02bc je opis li\u010dne drame, dok \u02bbSve je izgubljeno\u02bc zna\u010di da niko vi\u0161e nema \u0161anse.\u201c<\/p>\n

Za pjesmu Grada\u010dac iz zbirke Vaza za biljku krin<\/em>, nazvanu po gradi\u0107u iz sjeveroisto\u010dne Bosne u kojem se nalazi poznata kula, sjedi\u0161te Husein-kapetana Grada\u0161\u010devi\u0107a, moglo bi se re\u0107i da je prete\u010da svih onih pjesama naslovljenih po gradovima \u0161irom svijeta: \u0160tokholm<\/em>, K\u00f6ln<\/em>, Praha<\/em>, New York<\/em>, Queenstown<\/em>, K\u00f8benhavn<\/em>, Chicago<\/em> i dr.). Ali i svijest o uzaludnosti putovanja nalazimo u prvoj zbirci: \u201eToliki put, toliko nestrpljenje a ve\u0107 smo i ovdje \/ bili\u201c (Ljetnikovac<\/em>) jo\u0161 s po\u010detka osamdesetih, jo\u0161 prije nego \u0161to je bio bilo gdje, jer kraj svijeta se, kao i zalazak sunca, jasno vidi i iz Tuzle.<\/p>\n

Svojevrsna putovanja predstavljaju i njegovi odlasci\/bijegovi u prirodu. Posebno jake su one pjesme sa nordijskim imenima: Kebnekaise<\/em>, Kaitum<\/em>, Padjelanta<\/em>, Geiranger I<\/em>, Geiranger II<\/em>, Tarfala<\/em>, Sarek<\/em>… Priroda, taj beskrajni izvor motiva, zauzima u njegovoj poetici posebno mjesto, a najbolja je nedirnuta priroda bez ljudi i Boga. Pjesmu Tarfala<\/em> po\u010dinje stihom: \u201eNe volim nedirnutu prirodu kad se u nju upletu ljudske ruke\u2026\u201c, a zavr\u0161ava: \u201eNe radujem se \u010dudima prirode u koja su umije\u0161ani Bo\u017eiji prsti\u201c. Ili kako je to u svom prikazu Hyperborea<\/em> primijetila Adisa Ba\u0161i\u0107: \u201ePrisustvo \u010dovjeka u prirodi je u Peji\u0107evim pjesmama uglavnom prepoznato kao naru\u0161avanje sklada, \u010dovjek je \u010de\u0161\u0107e bahati uljez, izvor opasnosti ili pragmati\u010dni potro\u0161a\u010d nego \u0161to je sastavni dio prirode.\u201c 21<\/sup><\/a><\/p>\n

I kad se \u010dini da od svijeta i ljudi bje\u017ei u najudaljenije nedirnute kutke prirode on se bavi aktualnim dru\u0161tvenim problemima. Mo\u017eda upravo o \u010dovjeku najvi\u0161e govore njegove pjesme u kojim nema ljudi, u kojim je pjesni\u010dki subjekt s\u00e2m nad liticama, ispod vodopada, u dubokim sjevernim \u0161umama, fjordovima, tamo gdje je mo\u0107na priroda potro\u0161ila ljude: \u201ePotro\u0161io je ljude u njima \/ Geiranger…\u201c (Geiranger I<\/em>). Tamo gdje je s\u00e2m: na pa\u0161njacima irvasa, iza gle\u010dera, na kraju svijeta, na mjestima \u010dija nordijska imena zvu\u010de tajanstveno i zastra\u0161uju\u0107e\u2026 odatle ne mo\u017ee donijeti ni\u0161ta drugo \u201eosim spoznaje da \u017eivi\u0161 pogre\u0161no i na pogre\u0161nom mjestu\u201c (Padjelanta<\/em>).<\/p>\n

Me\u0111utim, kao da mu ni odlazak na kraj svijeta ne pru\u017ea dovoljnu distancu. Peji\u0107 \u0107e u nizu pjesama oti\u0107i jo\u0161 dalje. Tek \u0107e mu pogled iz Apollo 17, tek kad je spazio planetu \u201eZemlju u grobnoj ti\u0161ini mraka\u201c omogu\u0107iti da bude \u201edovoljno daleko \/ od samog sebe da bi jasno po prvi put vidio \/ ko sam. I gdje sam. I odakle sam.\u201c (Apollo 17<\/em>). 22<\/sup><\/a><\/p>\n

Njegov lirski subjekt je u stanju da se poistovjeti i sa majkom Zemljom, i da se iz pozicije Planete obrati ljudima i poru\u010di im: \u201eKad se izujem i zakora\u010dim u tamu svemira svi \u0107ete bit na mome pogrebu\u201c (Planeta<\/em>). I nakon svih tih putovanja moralo se sti\u0107i i do Apokalipse: \u201eU jednoj te istoj apokalipsi dvaput skon\u010dava svijet\u201c, i prvo se ukida budu\u0107nost. \u201eDruga je propast okrutnija ali pravedna jer \u0107e nas \/ izbrisati iz pro\u0161losti…\u201c. Propovjednici iz ove pjesme koji nas dr\u017ee u poslu\u0161nosti, sik\u0107u na nas \u201esa govornica od hrastovine ko preko uspravljenih mrtva\u010dkih sanduka\u201c (Apokalipsa<\/em>).<\/p>\n

Ljudskost i toplinu nalazi tamo gdje ih niko drugi ne bi tra\u017eio: \u201eAli dokle god pogled se\u017ee \/ i misao dopire najbli\u017ee mi je ono \u0161to je propalo: \/ vr\u0161anski prozori.\u201c Pjesmu Vr\u0161ani<\/em> napisao je uz ciklus fotografija Vr\u0161anski prozori<\/em> Muje Grbi\u0107a. Njena apokalipti\u010dna atmosfera je samo naizgled apstraktna \u2013 ona je u autorovom stilu usidrena u konkretne detalje. Vr\u0161ani su napu\u0161teno selo iznad Tuzle iz kojeg su ljudi odeselili zbog eksploatacije ugljena.<\/p>\n

Povratak, provjeravanje pro\u0161losti, tako\u0111e je svojevrsna vrsta putovanja. O tome je niz pjesama Balkan<\/em>, Bosna<\/em>, Tuzla<\/em>, Vr\u0161ani<\/em> i dr. Pitanje povratka je jedan od bitnih motiva u njegovom pjesni\u010dkom kosmosu. \u010cak i ako \u010dovjek ne pamti: \u201eKrv se sje\u0107a\u201c (Hyperborea I<\/em>).<\/p>\n

Pitanje povratka u kontekstu izbjegli\u0161tva ima posebnu te\u017einu. U jednoj od istinitih pri\u010da, na\u0161 pjesnik koji je samo jedan od milijuna onih koji su zauvijek napu\u0161tali svoj rodni grad u pjesmi lapidarno nazvanoj Selidbe<\/em> govori o jednoj neo\u010dekivanoj vrsti straha: \u201estrahovali smo da se ne udaljimo isuvi\u0161e od onog \/ pred \u010dim bje\u017eimo\u201c, i na putu od zavi\u010daja do Hyperboreje za koju ne zna da li postoji, primije\u0107uje grbavo drve\u0107e \u201e\u0161to, nagnuto nad rijekom \/ Torne, pu\u0161ta korijenje\u201c. Iako je tema egzodusa jedna je od najvi\u0161e obra\u0111ivanih u historiji umjetnosti, malo gdje je slijepa \u010de\u017enja izbjeglice za zavi\u010dajem tako precizno opisana kao u pjesmi Losos<\/em>. Riba bi se vratila na svoje \u201erodno dno\u201c da slijepa svevide\u0107a ruka nije podigla hidrocentralu: \u201eZaboravna \/ je priroda kad bo\u017eijoj ribi iz \u00c5ngerman\u00e4lven \/ nije oduzela sje\u0107anje na zavi\u010daj te jednako \/ udara u beton i kidi\u0161e u nepoznato.\u201c<\/p>\n

I kao uvijek, Peji\u0107 \u0107e i u pitanju povratka oti\u0107i jo\u0161 korak dalje. Ostavit \u0107e na stranu egzoduse i logore i okrenuti se u\u017easu normalnog svakodnevnog \u017eivota. Naime, kao jedan od najte\u017eih povrataka mo\u017ee se pokazati povratak samom sebi: \u201eSretni su oni kojih se ovo ne ti\u010de, \u010dija tijela \/ uvijek nalaze put natrag, iz svakog zrcala\u201c (Otkri\u0107a<\/em>).<\/p>\n

Za fenomen za koji Petr Hru\u0161ka koristi izraz \u201eskuplja\u010di slika\u201c, Peji\u0107 koristi ne\u0161to druga\u010diju formulaciju: \u201enatankati patnju\u201c:<\/p>\n

\n

All Inclusive<\/p>\n

Rijetko, ali kad god se zadesim u prijestonici
\nposjedim s knji\u017eevnicima Kraljevine. Potro\u0161ili
\nsu, vele, supstancu, nedostaje im inspiracije.
\nDvjesto malokrvnih godina nose kao prokletstvo.
\nProsto mi zavide \u0161to sam porijeklom iz srebrenih
\nkrajeva gdje i dan-danas pristi\u017eu transporti
\nna gubili\u0161ta.<\/p>\n

Ipak sumnjaju u istinite pri\u010de, avet teretnog
\nkamiona \u0161to istresa obuvene cipele na \u0161kolsko
\ndvori\u0161te. Najvi\u0161e ih zbunjuju propupale vitice
\nvrbe ive \u0161to, hu\u0161kane vjetrom, \u0161amaraju bijelim
\nnoktima uhap\u0161enike…prije pucnja u potiljak!<\/p>\n

Ne volim kad izvoljevaju ali razumijem Kraljevine
\npisce kad putuju all inclusive u meke diktature
\nna drugoj strani globusa da li\u010dno, na licu mjesta,
\nza svoje \u0161pijunske romane i fantasti\u010dne pjesme
\nnatankaju patnje.<\/p>\n<\/blockquote>\n

Vaza za biljku krin<\/em> pokazuje da su za stvaranje velike poezije dovoljne zavi\u010dajne slike i mirnodopski \u017eivot. Iako su stihovi iz te zbirke nastali u jednom svijetu koji je davno i\u0161\u010dezao do mene dopiru jasnije od \u017eamora \u017eivih ljudi oko mene. Normalnom \u010dovjeku je dovoljan i njegov vlastiti o\u010daj. I umije\u0107e. I ne mora i\u0107i tankovat na tu\u0111oj patnji.<\/p>\n

Ovo su stihovi koji pozivaju na stalnu budnost i to ne samo pred spoljnim opasnostima, ve\u0107 i pred onim koje vrebaju u nama. Upozorava nas da se \u010duvamo \u201enamjerne patnje i sra\u010dunatih ljubavi\u201c. Iako zna da nas \u010deka dvostruki kraj, vlastita smrti i propast civlizacije, ukidanje budu\u0107nosti i ukidanje pro\u0161losti, podsje\u0107a \u010dovjeka: \u201eNisi \/ izgubljen \u010dak i ako si beskrajno nesretan \/ ukoliko slijedi\u0161 vonj sjevernog jelena\u201c. (Sarek<\/em>)<\/p>\n

Ne osje\u0107am potrebu da Peji\u0107ev poetski svijet analiziram dalje i dublje, onako kako to \u010dine kriti\u010dari. Bojim se da bi to bilo udaljavanje od su\u0161tine. Ja se s njegovom poezijom volim suo\u010davati na drugi na\u010din, kao \u0161to sam mu onomad odgovorio pjesmom na rukopis Tre\u0107eg \u017eivota<\/em>:<\/p>\n

\n

I\u0161\u010ditavaju\u0107i Tre\u0107i \u017eivot 23<\/sup><\/a><\/p>\n

Bezbroj rije\u010di, i jo\u0161 vi\u0161e zvijezda i drugih nebeskih
\ntijela kru\u017ei oko nas, a, opet, u mojoj glavi
\niz rije\u010di kosmos<\/em>, kao iz crne rupe, zjapi praznina.<\/p>\n

Tragati za neuhvatljivim stihovima isto je \u0161to i slijediti
\nsjaj davno uga\u0161ene zvijezde: slomljene gran\u010dice,
\nuga\u017eena trava, otisak kopita u me\u0111uplanetarnoj pra\u0161ini…<\/p>\n

Na kraju ve\u0107 gotovo i\u0161\u010ditanog Tre\u0107eg \u017eivota<\/em>, jasno je
\n\u0161ta \u0107e biti, ali ne i ono \u0161to je bilo. Kao iz zasjede
\nizranjaju rije\u010di, opipljive poput slova iz knjige za slijepe.
\nOsje\u0107am ih kao miris tek utrnule svije\u0107e.<\/p>\n<\/blockquote>\n