Imam osamdeset godina i privilegiju da jos\u030c pis\u030cem, o c\u030cemu svjedoc\u030ci i ovaj tekst. Otkako mi je prije skoro c\u030cetiri godine umrla supruga z\u030civim sam u velikom stanu u najpoznatijoj sarajevskoj ulici Ferhadiji, pjes\u030cac\u030ckoj zoni u centru grada, u austrougarskoj zgradi, sagra\u0111enoj neposredno uoc\u030ci Velikog rata. Prozori dviju najvec\u0301ih soba gledaju na Trebevic\u0301, kultno brdo koje opasuje juz\u030cnu stranu grada. Proljec\u0301e je, ali ne osjec\u0301am njegov miris, jer me je sic\u0301us\u030cni virus iz Wuhana strpao u kuc\u0301ni pritvor, a vlasti su to samo ovjerile uredbom prema kojoj svi stanovnici stariji od 65 godina moraju biti u tzv. samoizolaciji. Ne osjec\u0301am osamljenost. Kad je lijep dan, s\u030cirom otvorim prozore i, izloz\u030cen blagotvornom djelovanju sunca, posmatram prorije\u0111ene prolaznike s maskama i rukavicama. Sama izolacija je podnos\u030cljiva, mnogima je c\u030cak i dobrodos\u030cla; odmaraju se i sre\u0111uju stvari koje nisu stizali da srede godinama. Tes\u030ckoc\u0301a, strah i neizvjesnost vrebaju izvan kuc\u0301nih zidova, jer nema nikoga ko bi dao odgovor na pitanje s\u030cta se to zbiva i dokle c\u0301e trajati?<\/p>\n
U proljec\u0301e 1992. snage srpskih separatista okruz\u030cile su Sarajevo i stavile ga pod svoju smrtonosnu fas\u030cistic\u030cku opsadu. Dvadeset i osam godina kasnije, opet u proljec\u0301e, grad se ponovo nas\u030cao u opsadi, ovog puta nevidljivog, podmuklog i nemilosrdnog ubice koji ne s\u030ctedi nikoga. O zlikovcima koji su nas devedesetih ubijali s okolnih brda znali smo sve. Mnogi od njih bile su nas\u030ce dojuc\u030ceras\u030cnje koms\u030cije. O novom ubici ne znamo gotovo nis\u030cta, osim da \u201cnema ni krila ni noge\u201d, nego ga ljudi zastras\u030cujuc\u0301om brzinom izruc\u030cuju jedni drugima. U pokus\u030cajima da suzbiju s\u030cirenje pandemije, ljekari, nauc\u030cnici i politic\u030cari mijenjaju stavove preko noc\u0301i. Borba se vodi na z\u030civot i smrt. Nema jednoglasja o tome s\u030cta i kako c\u030ciniti. Jedan od najvec\u0301ih z\u030civih filozofa Ju\u0308rgen Habermas (90), u razgovoru za njemac\u030cki list Frankfurter Rundschau, dao je savrs\u030cenu definiciju stanja u kojem se svijet nalazi: \u201cNikada do sada nije bilo toliko znanja o nas\u030cem neznanju.\u201d Crkve i dz\u030camije su prazne. (Sarajevske sinagoge su holokaustski ispraznili nacisti u Drugom svjetskom ratu.) Gledam na televiziji nesvakidas\u030cnji prizor. Papa Franjo stoji na kis\u030ci, na potpuno praznom Trgu Sv. Petra. \u201cVec\u0301 nedjeljama izgleda kao da je palo vec\u030ce. Tama se zgusnula nad nas\u030cim gradovima i otela nam z\u030civote, opustjela ih i ispunila zaglus\u030cujuc\u0301om tis\u030cinom. I to se osjec\u0301a u zraku, u gestovima ljudi, u pogledima. Nas\u030cli smo se ovdje uplas\u030ceni i izgubljeni. Osjec\u0301ali smo se snaz\u030cno, sposobni za bilo s\u030cta. Ali, pred olujom, nas\u030ca se ranjivost razotkrila i s njom sve laz\u030cne i suvis\u030cne sigurnosti od kojih smo izgradili navike. Oluja je s nas\u030ceg zas\u030ctic\u0301enog ega otpuhala stereotipne maske. Preostalo nam je tako samo jedno osjec\u0301anje pripadnosti od kojeg ne moz\u030cemo nikada pobjec\u0301i, osjec\u0301anje bratstva.\u201d<\/p>\n
Pros\u030clo je nekoliko dana dok se nisam sjetio da o jednom takvom iskustvu, neravnopravnoj borbi c\u030covjeka s opakim virusom, pis\u030ce u genijalnoj knjizi Alberta Camusa \u201cKuga\u201d. Potreba da je nakon vis\u030ce decenija ponovo proc\u030citam bila je samorazumljiva. Pronas\u030cao sam je u kuc\u0301noj biblioteci, izdanje beogradske Prosvete davne 1956. godine, u prevodu Jovanke Markovic\u0301-C\u030ciz\u030cek. Radnja romana-alegorije, pisanog kao hronika, doga\u0111a se nedefinisane 194… godine u zatvorenom gradu Oranu, napadnutom epidemijom kuge. Glavni lik je doktor Bernard Rieux, koji se stavlja na c\u030celo borbe protiv nevidljivog i nadmoc\u0301nog pacovskog virusa i koji u tu borbu ulazi ne s\u030ctedec\u0301i se. Njegov najvaz\u030cniji suradnik i prijatelj, stari mudrac Tarrou, dolazi na ideju da se osnuju dobro- voljni sanitarni odredi za borbu protiv kuge, od koje c\u0301e, kao i drugi prijatelji i saradnici doktora Rieuxa, i sam stradati. Ima tu vis\u030ce upec\u030catljivo datih likova koje povezuju humanizam, lic\u030cna etika i pitanje o smislu z\u030civota. Me\u0111u njima je novinar Rambert, koji se u S\u030cpaniji borio na strani republikanaca, dakle gubitnik. On se sluc\u030cajno zatekao u Oranu i pokus\u030cava izbjec\u0301i sudbinu koju ne smatra svojom i spojiti se sa z\u030cenom koju neizmjerno voli, ali odluc\u030cuje da ostane me\u0111u onima koji pate. Kroz lik svec\u0301enika Panelouxa Camus problematizira pitanje Boga. Na poc\u030cetku pandemije otac Paneloux drz\u030ci u crkvi propovijed u kojoj tragediju grada Orana pripisuje Boz\u030cjoj kazni, \u201cjer mora da su mnogi vjernici grijes\u030cili.\u201d Me\u0111utim, kada se suoc\u030ci sa smrc\u0301u nevinog djeteta, Paneoluxa poc\u030cinje razjedati sumnja u postojanje Boga. On stupa u sanitarni odred, u kojem poz\u030crtvovano radi sve dok ga kuga ne pokosi. Kad je epidemija najzad is\u030cc\u030cezla, doktor Rieux zakljuc\u030cuje da mu, poslije svega, ostaje samo sjec\u0301anje na kugu i na prijatelje, i odluc\u030cuje da napis\u030ce ovu hroniku, kako bi pac\u0301enike sac\u030cuvao od zaborava i svjedoc\u030cio u njihovu korist, i da kaz\u030ce \u201cda kod ljudi ima vis\u030ce stvari kojima se moz\u030cemo diviti, nego onih koje moz\u030cemo prezirati.\u201d<\/p>\n
\u201cKuga\u201d je objavljena c\u030cetrdeset i pet godina prije nego s\u030cto c\u0301e Sarajevo biti zatvoreno u obruc\u030c srpskih haubica, minobacac\u030ca, tes\u030ckih mitraljeza i snajpera. Knjiz\u030cevnik Miljenko Jegovic\u0301 smatra da je \u201cKuga\u201d temeljni i najvaz\u030cniji roman o opsadi Sarajeva. I zaista, c\u030citav niz doga\u0111aja, prizora i likova izrazitih moralistic\u030ckih evokacija, empatije i nesebic\u030cnog z\u030crtvovanja, na jednoj strani, i terora lokalnih bandi pred oc\u030cima nesposobne vlasti, na drugoj, s\u030cverc i ratno profiterstvo, sve dobro i los\u030ce od c\u030cega je bio sazdan z\u030civot u ratnom Sarajevu, sav taj ritam svakodnevnice, kao da je bio preslikan iz Camusovog romana.
\nIzme\u0111u Sarajeva koje je krvarilo pod srpskom opsadom i Sarajeva koje se danas otima pandemiji Covid-19 postoje bitne razlike. Nije to vis\u030ce isti grad, niti su to vis\u030ce isti ljudi. Nekadas\u030cnje Sarajevo je propalo, iako ne toliko koliko su propale njegove ubice, kojima je su\u0111eno u Hagu. Uostalom, nigdje i nis\u030cta u svijetu nije vis\u030ce isto kao s\u030cto je bilo prije tri decenije. Sarajevo u opsadi bilo je najvec\u0301i konclogor u Evropi nakon Drugog svjetskog rata, njegovo ime je zvonilo diljem planete, njegova sudbina je svjetskim medijima bila jako privlac\u030cna, ali je politic\u030cka Evropa bila ravnodus\u030cna prema patnjama i stradanju njegovih stanovnika, kao s\u030cto je bila ravnodus\u030cna prema etnic\u030ckom c\u030cis\u030cc\u0301enju i masovnom ubijanju civila s\u030cirom Bosne i Hercegovine. U prijestolnicama najmoc\u0301nijih zemalja svijeta balkanski postkomunistic\u030cki nacionalizmi smatrani su izoliranom pojavom, a Sarajevo i Bosna njihovom kolateralnom s\u030ctetom. Danas tes\u030cko da ima zemlje u kojoj nacionalizam nije vladajuc\u0301a ideologija. Sarajevo pod opsadom bilo je nes\u030cto s\u030cto je s danas\u030cnje distance tes\u030cko i zamisliti. Kruh, struja i voda c\u030cinili su sus\u030ctinu prez\u030civljavanja. Agresor nas je lis\u030cio svega toga, nije bilo ni struje, ni vode, ni telefona, nic\u030ceg osim oskudne humanitarne pomoc\u0301i koja je stizala iz svijeta. Nije postojala nikakva veza s ljudima izvan obruc\u030ca. Smrt se valjala ulicama grada. Ali s\u030cto su nevolje bile vec\u0301e, empatija je bila izraz\u030cenija. Otpor umiranju i sila z\u030civota bili su nevjerovatni. Jednog kasnog jesenjeg popodneva, dok su gra\u0111ani c\u030cekali u redu da natoc\u030ce vodu na c\u030cesmi kod Pivare, pala je ciljano ispaljena granata i ubila sedmero mus\u030ckaraca i z\u030cena, a vec\u0301i broj ranila. Tek s\u030cto je radio objavio tu vijest, sreo sam na stepenis\u030ctu koms\u030cinicu s drugog sprata. Sitna, mrs\u030cava z\u030cena bila je sva u buketu plastic\u030cnih kanistera. Krenula je na c\u030cesmu na kojoj se samo sat ranije desio masakr, udaljenu oko kilometar i po od nas\u030ce zgrade. Na moje c\u030cu\u0111enje, rekla je: \u201cSad nema guz\u030cve, moz\u030cda nema nikoga.\u201d Ne mogu zaboraviti fotografiju koju je snimio neko od desetina fotoreportera velikih svjetskih agencija, koji su po cijenu z\u030civota tragali za dobrom fotkom. Na toj fotografiji, snimljenoj negdje na prelazu izme\u0111u dana i noc\u0301i, vidi se c\u030covjek bez jedne noge, sa s\u030ctakom u jednoj i buketom cvijec\u0301a u drugoj ruci, kako ide sam sablasno pustom ulicom. Vjerovatno je cvijec\u0301e nosio svojoj z\u030ceni. Njegovo potamnjelo lice odavalo je i odluc\u030cnost i strah. Mora da su negdje u blizini odjekivale granate.<\/p>\n
Ratna je godina devedeset i trec\u0301a, najtez\u030ca koju Sarajevo pamti. Trebalo je imati mnogo empatije i hrabrosti i tes\u030ckim i nesigurnim putem uputiti se u sarajevski pakao. A dvije velike z\u030cene, Joan Baez i Susan Sontag, imale su i jedno i drugo. S\u030cezdesetih godina jedna od najvec\u0301ih pjevac\u030ckih zvijezda u svijetu, aktivistkinja pokreta protiv rata u Vijetnamu, Baez je u dvorani kina Imperijal odrz\u030cala spektakularan humanitarni koncert u znak podrs\u030cke stanovnicima napac\u0301enog grada. Nekako istovremeno dos\u030cla je i knjiz\u030cevnica Susan Sontag, jedna od najpoznatijih americ\u030ckih z\u030cena svog vremena. Ostala je nekoliko sedmica, is\u030cla gradom s pancirom, druz\u030cila se s njegovim stanovnicima i dijelila njihovu sudbinu. Potom je ponovo dos\u030cla u ljeto te godine i na scenu Narodnog pozoris\u030cta postavila Beckettovu dramu \u201cC\u030cekajuc\u0301i Godota,\u201d komad koji je simbolizirao sudbinu opsjednutog grada \u2013 ratno Sarajevo c\u030cekalo je nekog svog Godota. Pred sam kraj rata, Sontagova se ponovo obrela u polurazrus\u030cenom i iznurenom Sarajevu. U tek osnovanom Media centru, c\u030ciji je utemeljitelj bio poznati sarajevski novinar Boro Kontic\u0301, razgovarala je s novinarima i izme\u0111u ostalog rekla: \u201cTreba da znate da su tragedije kao mlijeko \u2013 brzo se kvari.\u201d Kao da je slutila da c\u0301e i tragedija Sarajeva postati monopol jedne etnopolitike i njenih protagonista.<\/p>\n
Ratna je godina devedesetc\u030cetvrta, kasna jesen. Profesor Hidajet Repovac i njegova supruga Aida krenuli su na koncert sarajevskog Gudac\u030ckog orkestra. Na putu do Kamernog teatra, gdje se koncert trebao odrz\u030cati. Pratila ih je neobic\u030cno jaka kis\u030ca. Granate su pljus\u030ctale na sve strane. Kad su dos\u030cli u Kamerni, osim c\u030clanova orkestra nisu zatekli nikoga. Ni nakon skoro pola sata niko se drugi od posjetilaca nije pojavio. Uprkos tome, gudac\u030ci su za dvoje jedinih posjetilaca izveli kompletan program. Dobili su iskren i dug aplauz profesora i njegove supruge, istinskih ljubitelja muzike. Uzbu\u0111enje do suza bilo je obostrano. Kultura u najs\u030cirem smislu bila je c\u030cudo sarajevskog otpora, front koji su c\u030cinili glumci i reditelji, muzic\u030cari, slikari, knjiz\u030cevnici, pjesnici, novinari, z\u030cene i djevojke koje su, kad god je to bilo moguc\u0301e, izlazile na ulice, uredno obuc\u030cene, sre\u0111ene frizure i nas\u030cminkane. Tada je u Sarajevu bilo neuporedivo vis\u030ce urbanih stvaralaca u punoj snazi nego s\u030cto ih ima danas. Vec\u0301ina nije vis\u030ce me\u0111u z\u030civima, umro je i profesor Repovac. Neki su nakon rata napustili Sarajevo, a neki izgubili volju i snagu da se bore s vjetrenjac\u030cama nacionalizma.<\/p>\n
Naravno, ljudi gube z\u030civot u ovoj tes\u030ckoj i neizvjesnoj mirnodopskoj bitci. Ali nije moje da pis\u030cem o virusu korona, osim s\u030cto mogu rec\u0301i da se Sarajevo od pandemije brani na slic\u030can nac\u030cin na koji to, manje-vis\u030ce, c\u030cini sav ostali svijet. Ali, Sarajevo ne samo s\u030cto vis\u030ce nije predmet me\u0111unarodne medijske i diplomatske paz\u030cnje, nego je tek epizoda na svjetskim pandemijskim vidicima. Vis\u030ce od 90 posto njegovih danas\u030cnjih stanovnika c\u030cine Bos\u030cnjaci, njegov kosmopolitizam je, c\u030cini se, izgubio svoju istorijsku autohtonost. Vis\u030cestoljetno iskustvo zajednic\u030ckog z\u030civota i manje-vis\u030ce podnos\u030cljive me\u0111usobne tolerancije vjerskih, etnic\u030ckih i kulturnih razlic\u030citosti razarano je topovima i masovnim ratnim zloc\u030cinima, a taj posao dovrs\u030cavaju tri etnonacionalistic\u030cke politike. Danas\u030cnje Sarajevo nije vis\u030ce paradigma jednog boljeg svijeta, ono je paradigma rus\u030cevina tog svog vlastitog svijeta koji je postojao i kojeg pamtimo. Ali, razoreno moz\u030ce biti iznova izgra\u0111eno, a izgubljeno prona\u0111eno. Nije bez smisla nada da bosanski ideal religijski pluralnog drus\u030ctva ne moz\u030ce biti unis\u030cten te da u buduc\u0301nosti svijeta mora iznova otkriti i svoj razlog i svoju svrhu. Ne c\u030cudi to s\u030cto su bas\u030c novi stanovnici Sarajeva, koji su milom ili silom stigli mahom iz ruralnih krajeva u glavni grad, najglasniji u protestu protiv mjera predostroz\u030cnosti. Na njihovu \u201crazmaz\u030cenost\u201c reagovao je i jedan cinik: \u201cTes\u030cko je biti stalno kod kuc\u0301e, ali zar nije tez\u030ce biti na respiratoru.\u201d Nama koji smo doz\u030civjeli opsadu Sarajeva devedesetih ove mjere nisu tes\u030cko pale. Moz\u030cda uvo\u0111enje policijskog sata nije imalo nekog smisla, ali on je trajao svega 32 dana. Do tog policijskog sata nisam drz\u030cao, jer ionako rano idem u krevet. Ali kad sam se jednom probudio oko dva sata iza ponoc\u0301i i pogledao kroz prozor, vidio sam zastras\u030cujuc\u0301e pust grad. Prizor je bio takav da me je obuzeo strah. Odjednom sam na ivic\u030cnjaku parka ugledao jednog psa. Djelovao je potpuno izgubljeno. Okretao je glavu c\u030cas na jednu, c\u030cas na drugu stranu ulice i oc\u030cajnic\u030cki oslus\u030ckivao ne bi li c\u030cuo neki znak z\u030civota. To je jos\u030c vis\u030ce pojac\u030calo moju nelagodu. Razmis\u030cljao sam o tome s\u030cta bi uradio c\u030covjek koji bi ostao sam u napus\u030ctenom gradu? Poludio ili se ubio? Ili bi primijetio jednog ovakvog psa i krenuo zajedno s njim u neko sretnije mjesto, gdje god ono bilo?<\/p>\n
Ratni \u201cpolicijski sat,\u201d koji mi je uveo Ratko Mladic\u0301, vojni komandant zloc\u030cinac\u030ckog pohoda protiv Bosne, da bi u Hagu bio osu\u0111en na doz\u030civotnu robiju, trajao je puna 44 mjeseca. Za to vrijeme ubijeno je oko 11.000 gra\u0111ana ovog grada, od c\u030cega 1.600 djece. Mladic\u0301eva naredba svojim podre\u0111enim komandantima, koji su bili zaduz\u030ceni da odrz\u030cavaju oc\u030caj i bezna\u0111e me\u0111u stanovnicima grada, glasila je: \u201cRazvucite im pamet!\u201d Mladic\u0301 je z\u030celio da Sarajevo pretvori u ogromnu psihijatrijsku kliniku. Ali, duh Sarajlija je bio jac\u030ci. O mentalnom zdravlju gra\u0111ana nisu lamentirali psihoterapeuti i psiholozi, jer bi to djelovalo deplasirano, ako ne i smijes\u030cno. Stanje nas\u030ceg mentalnog zdravlja bilo je izraz nas\u030ceg otpora. Empatija nije bila stvar politike, nego je spontano is\u030cla od vrata do vrata, iznu\u0111ena opsadnim stanjem. Sve u svemu, dramaturgija prez\u030civljavanja bitno se razlikovala od ove pandemijske. Danas se mediji u svojoj antipandemijskoj kampanji intenzivno bave mentalnim aspektom prez\u030civljavanja. Psihoterapeuti, psiholozi i sociolozi preplavili su TV-ekrane. Ponekad mi idu na z\u030civce. Kao najbolji lijek protiv frustracija i anksioznosti, koje se javljaju kao plod kuc\u0301ne izolacije, preporuc\u030cuju c\u030citanje knjiga. Jednog hladnog aprilskog prijepodneva ugledao sam u parku nekog mla- dic\u0301a kako lez\u030ci na le\u0111ima na crvenoj prostirci, na poluizgaz\u030cenoj travi, ispod visokog c\u030cempresa, sav u crnom, od tes\u030ckih zimskih cipela, do skijas\u030cke kape, i c\u030cita neku knjigu. Bio je to performans nekog dosjetljivog Sarajlije s porukom: Ostanite kod kuc\u0301e i c\u030citajte knjige! Ali, u poseljac\u030cenom gradu, kakvo je danas\u030cnje Sarajevo i kakvi su mnogi drugi gradovi na prostoru bivs\u030ce Jugoslavije, knjige malo ko c\u030cita.<\/p>\n
Najpoznatiji stanovnik moje ulice je klos\u030car Ramiz. On je zapravo klos\u030car samo po tome s\u030cto z\u030civi na ulici. To je krupan, snaz\u030can s\u030cezdesetogodis\u030cnjak, kratko os\u030cis\u030can, lica uokvirenog tankom bradom, inteligentan i komunikativan. O Ramizu su pisale novine. Navodno je imao kuc\u0301u u Zenici, ali izgleda da nije bio zadovoljan svojom sudbinom, pa se preselio na ulicu. Ramiz spava po okolnim garaz\u030cama i haustorima. Bilo ljeto ili zima, on je u Ferhadiji c\u030cim se na ulicu spuste prve jutarnje zrake sunca. Dolazi uredno obuc\u030cen, u pratnji svog psa, nosec\u0301i podmetac\u030c od debelog stiropora na kojem sjedi, ruksak, crnu torbu i komad kartona koji sluz\u030ci kao prostirka za psa. Njegova ulic\u030cna adresa nalazi se tac\u030cno preko puta mojih prozora. Ramiz pedantno razmjes\u030cta svoje stvari, pali cigaretu i znatiz\u030celjno posmatra ostale ranoranioce. U neko doba vadi iz torbe smotuljke hrane, razmotava ih, nekoliko zalogaja najprije daje psu, a potom i sam poc\u030cinje jesti. Hrane svakodnevno ima u izobilju, donose mu je mesari iz susjednih Markala i vlasnici buregdz\u030cinica. Poneki prolaznik mu tutne u ruku metalnu novc\u030canicu. Ramiz ni od koga ne traz\u030ci nis\u030cta i zato ima sve s\u030cto mu treba. Mlade turistkinje vole da se s njim slikaju, ponekad potegnu gutljaj pic\u0301a iz njegove boce. Kad padne aks\u030cam, Ramiz pedantno pakuje svoje stvari, otpatke stavlja u korpu za otpatke i zajedno s psom odlazi \u201ckuc\u0301i.\u201d Posmatrajuc\u0301i ga pomislim kako svi mi moz\u030cemo biti zaraz\u030ceni virusom korona, svi osim Ramiza.<\/p>\n
Vrac\u0301am se Camusu. Kad je kuga prestala, jedan njegov junak kaz\u030ce: \u201cNeki kaz\u030cu: \u2018To je kuga, pretrpjeli smo kugu.\u2019 Samo s\u030cto jos\u030c ne traz\u030ce da budu odlikovani. Ali s\u030cta je to kuga? To je z\u030civot, eto to je sve.\u201d<\/p>\n
Ramiz moz\u030cda nije c\u030citao \u201cKugu\u201d, on nije heroj i nikome nis\u030cta ne preporuc\u030cuje. Ali iduc\u0301i za suncem, od njegovog izlaska do zalaska, on na svoj nac\u030cin dokazuje da je i pandemija Covid-19\u2013 z\u030civot. I da je to sve.<\/p>\n
Eto zas\u030cto je Ramiz vaz\u030can lik u ovoj sarajevskoj pandemijskoj pric\u030ci.<\/p>\n
<\/p>\n
<\/p>\n
Ovaj esej je predstavljen na \u0160estoj internacionalnoj konferenciji SARAJEVO I SVIJET: U pandemijskim vidicima, April\/Maj, 2020. Zahvaljujemo se autoru i Internacionalnom Forumu Bosna za dozvolu ponovnog \u0161tampanja ovog rada.<\/em><\/p>\n <\/p>\n