U Beogradu je 18. jula 2010. godine Boris Tadi\u0107, predsjednik Republike Srbije, bio doma\u0107in Ivi Josipovi\u0107u, predsjedniku Republike Hrvatske. Taj doga\u0111aj je, kada se preispituje u bosanskohercegova\u010dkom vidiku, i po\u017eeljan i va\u017ean. Cijelo dvadeseto stolje\u0107e srpskih i hrvatskih odnosa obilje\u017eava bosanskohercegova\u010dko pitanje kao njihovo sredi\u0161te. Ono je na zavr\u0161etku tog stolje\u0107a dostiglo svoj vrhunac u direktnoj uklju\u010denosti gotovo svih raspolo\u017eivih mogu\u0107nosti srpskog nacionalnog projekta, na jednoj, i hrvatskog nacionalnog projekta, na drugoj strani, a prije svega gotovo svih dr\u017eavnih potencijala tih republika biv\u0161e Jugoslavije koje su kroz disoluciju Federacije u kojoj su bile uklju\u010dene postale nezavisne i suverene.<\/p>\n
Taj vrhunac je zapravo rat protiv bosanskohercegova\u010dkog dru\u0161tva i njegove dr\u017eave, rat u kojem su te obje susjedne dr\u017eave aktivno sudjelovale. Njihova uklju\u010denost bila je koordinirana i cilj joj je bio onemogu\u0107iti strukturiranje bosanskohercegova\u010dke dr\u017eave kao \u010dinitelja politi\u010dke arhitekture Zapadnog Balkana. U pretpostavljenom rastrojstvu bosanskohercegova\u010dke dr\u017eave tra\u017eeno je gradivo za pro\u0161irenje Srbije i Hrvatske.<\/p>\n
Nije mogu\u0107e promatrati susret predsjednika Srbije i Hrvatske a da on ne bude uspore\u0111ivan s ranijim odnosima prema Bosni i Hercegovini. S obzirom na svoje tragi\u010dne i zlo\u010dina\u010dke sadr\u017eaje naro\u010dito su va\u017eni i paradigmati\u010dni za sve ozbiljne analize i uspore\u0111ivanja dogovori i pothvati poznati kao Cvetkovi\u0107-Ma\u010dek 1939. i Milo\u0161evi\u0107-Tu\u0111man 1991. godine.<\/p>\n
U tim srpskim i hrvatskim nacionalnim programima, razvijanim i primjenjivanim tokom devetnaestoga i dvadesetoga stolje\u0107a, poricani su integritet i budu\u0107nost bosanskohercegova\u010dkog dru\u0161tva i njegove dr\u017eave. Na toj osnovi provo\u0111eni su zlo\u010dini protiv bosanskohercegova\u010dkog stanovni\u0161tva i razaranja gotovo svih oblika kulturne pluralnosti. U posljednjem ratu su\u0161tina tih obrazaca je jasno pokazana. Iako su primjenjivani na druk\u010diji na\u010din, obrasci antibosanstva su ostali jednaki onim iz devetnaestoga stolje\u0107a.<\/p>\n
Na svim promatra\u010dima i sudionicima me\u0111unarodnog poretka u kojem je mir najvi\u0161i ideal, a naro\u010dito na bosanskohercegova\u010dkim ljudima \u010dijih se egzistencija ti\u010de sve \u0161to je u vezi s njihovom dr\u017eavom, obaveza je da preispituju taj susret i njegov sadr\u017eaj na osnovi uspore\u0111ivanja sa svim sli\u010dnim u pro\u0161losti. Mudar odnos prema tome susretu mo\u017ee biti samo onaj koji pretpostavlja i kriti\u010dki preispituje njegove pozitivne i negativne u\u010dinke na bosanskohercegova\u010dku budu\u0107nost. Zadovoljstvo lijepim rije\u010dima koje karakteriziraju svaku javnu politiku je daleko od svake mudrosti.<\/p>\n
Sada\u0161nje stanje bosanskohercegova\u010dke dr\u017eave nije shvatljivo mimo pitanja: Kako je ovo stanje nastalo ili kako i \u010dime je sada\u0161nji politi\u010dki poredak proizveden? Na osnovi neupitnih historijskih \u010dinjenica u posljednja dva desetlje\u0107a mogu\u0107e je posvjedo\u010diti: razorne uklju\u010denosti milo\u0161evi\u0107evske Srbije i tu\u0111manovske Hrvatske su neosporivo najva\u017eniji uzroci sada\u0161njeg stanja bosanskohercegova\u010dke dr\u017eave i njenog dru\u0161tva. Bez dr\u017eavnih mo\u0107i koje su koristili predsjednici Slobodan Milo\u0161evi\u0107 i Franjo Tu\u0111man u ratu protiv Bosne i Hercegovine sada\u0161nje bosanskohercegova\u010dko stanje ne bi bilo mogu\u0107e. To stanje mogu\u0107e je prikazati preko tri njegova sadr\u017eaja.<\/p>\n
Prvi sadr\u017eaj je to \u0161to su Srbija, Hrvatska i Bosna i Hercegovina (i Crna Gora) nerazlu\u010divo geopoliti\u010dki povezane, ali i kulturno i ekonomski. Drugi je da stanje bosanskohercegova\u010dkog dru\u0161tva i njegove dr\u017eave, u ovome \u010dinu njegove drame, ima gotovo sve svoje uzroke u dr\u017eavnim politikama Srbije i Hrvatske. Tre\u0107i sadr\u017eaj je da su u sada\u0161nju konstituciju, kao bitan \u010dinitelj zaprije\u010denosti bosanskohercegova\u010dkog dru\u0161tva i njegove dr\u017eave, direktno uklju\u010dene i Srbija i Hrvatska.<\/p>\n
Svaki od tih sadr\u017eaja mo\u017ee biti preispitivan u okviru politi\u010dke mantre koju su predsjednici Srbije i Hrvatske manje ili vi\u0161e isticali tokom svojih razgovora: Mi priznajemo bosanskohercegova\u010dku dr\u017eavnu suverenost, teritorijalnu cjelovitost i svako rje\u0161enje o promjeni konstitucije koje bi bilo postignuto dogovorom tri naroda i dva entiteta. Uz to je ponavljano i Tadi\u0107evo nagla\u0161avanje uloge Srbije kao garanta Daytonskog sporazuma, \u0161to zapravo zna\u010di sada\u0161nje konstitucijske zaprije\u010denosti.<\/p>\n
Stabilni odnosi triju susjednih dr\u017eava \u2013 Srbije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine \u2013 mogu\u0107i su jedino uz afirmaciju onih principa politi\u010dkog poretka na kojima evropske elite razvijaju traju\u0107u evropsku integraciju. Svaka od strana, a to zna\u010di svaka od dr\u017eava koja je uklju\u010dena u gradnju takvih odnosa, ima dr\u017eavni subjektivitet koji joj omogu\u0107uje pregovaranje, dogovaranje i realiziranje zajedni\u010dkih interesa. Ti zajedni\u010dki interesi se pokazuju i kao preispitivanje razine suverenosti pojedina\u010dnih zemalja i sposobnost da se neki od njegovih sadr\u017eaja prenose na zajedni\u010dke organizacije i ustanove koje postoje kao dio me\u0111unarodnog poretka ili koje njegove sudionice izgrade kao zajedni\u010dku potrebu.<\/p>\n
Me\u0111u svim dr\u017eavama Zapadnog Balkana Bosna i Hercegovina je najslabija. Uzmu li se bilo koji parametri za odre\u0111ivanje razine njene odr\u017eivosti \u2013 kakvi su, naprimjer, prisutnost dr\u017eavne vlasti na cijeloj teritoriji te zakonom ure\u0111eni oblici organiziranja i koordinacije razli\u010ditih funkcija \u2013 jednostavno se mo\u017ee ustvrditi da ni u jednome podru\u010dju me\u0111udr\u017eavnih odnosa Bosna i Hercegovina nije u sada\u0161njim okolnostima ravnopravan partner ni Srbiji ni Hrvatskoj. Takvo stanje je posljedica razbijanja i onemogu\u0107avanja onih dr\u017eavnih struktura \u010dije je funkcioniranje preduvjet za raspolaganje potrebnim suverenitetom kao preduvjetom kompatibilnosti u me\u0111unarodnoj politi\u010dkoj arhitekturi.<\/p>\n
Bosanskohercegova\u010dka dr\u017eavna vlast je rastrojena na slo\u017een na\u010din. Dru\u0161tvo te dr\u017eave sa\u010dinjavaju dva kolektiva koja su se u posljednjim stolje\u0107ima razvijala u okviru dva nacionalna programa \u2013 srpskog i hrvatskog. Ta su dva nacionalna projekta bila i ostala u me\u0111usobnoj uzro\u010dno-posljedi\u010dnoj interakciji. Postupno su pravoslavni stanovnici na bosanskohercegova\u010dkoj dr\u017eavnoj teritoriji uklju\u010deni u konstrukciju homogene srpske nacije, a katolici u istu takvu konstrukciju hrvatske nacije.<\/p>\n
I srpski i hrvatski nacionalni programi, kao i svaki drugi, uklju\u010divali su elitu, ideologiju i ustrojstva kojima je nacionalna dr\u017eava, odre\u0111ena historijskim i prirodnim pravom, postala najva\u017eniji a nerijetko i sakrosanktni cilj. To je nadalje zna\u010dilo da je nacionalno pripadanje potrebno povezati s nacionalnom teritorijom. Svaka zamisao o razdvajanju i razgrani\u010denju srpske i hrvatske nacije dovodila je do bosanskohercegova\u010dke teritorije kao enigme i labirinta u kojima je nu\u017eno na\u0107i rje\u0161enje. S postoje\u0107om slo\u017eenom isprepleteno\u0161\u0107u stanovni\u0161tva i kulturnog naslije\u0111a, rje\u0161enje nije mogu\u0107e bez promjena takvog stanja.<\/p>\n
U enigmi i labirintu bosanskohercegova\u010dke teritorije realnost je, me\u0111utim, bila znatno slo\u017eenija. Iako su pravoslavlje i katoli\u010danstvo, u svojoj povezanosti sa srpskim i hrvatskim nacionalnim programima, te njima odgovaraju\u0107e crkve, mogli biti va\u017ena mjera razlu\u010denja i razgrani\u010denja, muslimanska prisutnost je cijeli prostor komplicirala na na\u010din koji je frustrirao i srpsku i hrvatsku elitu. Muslimanska prisutnost je, u skladu s tom frustracijom, gotovo redovito predstavljana kao evropska anomalija. Ako je Europa kr\u0161\u0107anska, \u0161to je ponavljano sve do ovih dana, muslimanska prisutnost je tu suvi\u0161na, pa je njeno odstranjivanje potrebno. U funkciji te potrebe ideologijski je konstruiran i zagovaran historijski diskontinuitet Bosanskih Muslimana u ukupnosti njihovog trajanja.<\/p>\n
U takvim okolnostima traje drama tog evropskog naroda. Poznati Selimovi\u0107ev opis njegove sudbine prikazuje ga kao neprispjelog za svaki poredak u evropskoj slici budu\u0107nosti, pa tako i najtragi\u010dnijeg od svih naroda ovog prostora kojem se historija izruguje. U takvim okolnostima, s ideologijskim antimuslimanstvom i na njemu utemeljenim politi\u010dkim programima, traju frustracije u kojima osporavatelji bosanskohercegova\u010dkog dru\u0161tvenog, kulturnog i politi\u010dkog jedinstva nalaze po\u017eeljne i potrebne razloge.<\/p>\n
Srpska nacionalna cjelovitost, jednako kao i hrvatska, razvija se uglavnom u skladu s evropskim iskustvima i uz pretpostavku kompatibilnosti s njima. Te se nacionalne cjelovitosti prote\u017eu na bosanskohercegova\u010dku teritoriju, pa je o\u010dekivana ravnopravnost bosanskohercegova\u010dkih nacija tuma\u010dena kao pravo na posebne veze sa Srbijom i Hrvatskom kao \u201cmati\u010dnim dr\u017eavama\u201d, ali i kao pravo tih dr\u017eava da se upli\u0107u u sva unutarnja pitanja bosanskohercegova\u010dke dr\u017eave.<\/p>\n
Isticana nekompatibilnost muslimanske prisutnosti u tom procesu konsolidiranja evropskih procesa u ovome djelu svijeta odra\u017eava se na kolektivne ksenofobije i konfabulacije me\u0111u muslimanima o nekim saveznicima i prijateljima negdje u svijetu. Na emocionalisti\u010dkoj i moralisti\u010dkoj razini u toj imaginaciji i konfabulaciji saveznici i prijatelji su u tzv. islamskim zemljama.<\/p>\n
Tako nastaje imaginacijska kultura, karikaturalni \u201cproislamski sentimentalizam\u201d, epigonsko opona\u0161anje pseudoislamskih formi i, \u0161to je u svemu najgore, jednostavna psiholo\u0161ka potkupljivost muslimana za moderne ideologijske projekte koji su upakirani u ideologijski islamizam. To su neke od posljedica frustracije koja je proizvedena nacionalisti\u010dkim osporavanjima iz susjedstva, pasivno\u0161\u0107u nekih od najva\u017enijih \u010dinitelja me\u0111unarodnog poretka i nemogu\u0107no\u0161\u0107u da se iza\u0111e iz ustrajnog segregacijskog okvira te u dr\u017eavi vidi pouzdano sredstvo vladavine pravednih zakona.<\/p>\n
Slabost bosanskohercegova\u010dke dr\u017eave, njeno hrvanje s pitanjima osporavanja i opstanka te suprotstavljenosti nacionalnih elita s realnim psiholo\u0161kim i supstancijalnim podr\u0161kama susjednih dr\u017eava \u2013 uzrokuju da se muslimanske frustracije i ksenofobije ispoljavaju izvan i mimo shvatljivih politi\u010dkih artikulacija koje su preduvjet pregovaranja i dogovaranja o zajedni\u010dkim dr\u017eavnim interesima. Strah me\u0111u Bosanskim Muslimanima je ve\u0107i \u0161to je bosanskohercegova\u010dka dr\u017eava slabija. Taj strah raste srazmjerno snazi prisutnosti politika \u010diji su centri u Beogradu i Zagrebu.<\/p>\n
U takvim okolnostima pseudoreligijske retorike, a naj\u010de\u0161\u0107e i pohlepe za javnim promicanjima, postaju najva\u017enije obilje\u017eje muslimanske prisutnosti u javnosti, \u0161to se uzima kao klju\u010dni dokaz protiv njih a kao korist neprijateljima bosanskohercegova\u010dke dr\u017eave. Tako uskra\u0107enost i slabost dr\u017eavne politike promi\u010de i sna\u017ei tvrdnju o Bosanskim Muslimanima kao nepoliti\u010dkom narodu.<\/p>\n
Mo\u017ee se zaklju\u010diti da su osporavateljima bosanskohercegova\u010dke dr\u017eave po\u017eeljni i potrebni oni dokazi koje nalaze u ksenofobijama muslimana i iz njih izvedenim ekstremnim pona\u0161anjima pojedinaca i skupina. Ako je tako, za\u0161to u svim oblicima muslimanskog ekstremizma ne bi trebalo tra\u017eiti ruku onih istih snaga koje su i jezikom i ognjem i ma\u010dem tokom cijelog dvadesetog stolje\u0107a osporavale bosanskohercegova\u010dko dru\u0161tvo i njegovu dr\u017eavu?<\/p>\n
Bosanki Muslimani nikada u svojoj historiji nisu \u017eivjeli ni s jednim drugim muslimanskim narodom kao svojim susjedom. I dijahronijski i sinhronijski oni \u017eive samo s kr\u0161\u0107anima. Dijahronijski \u017eive s kr\u0161\u0107anima kao svojim neposrednim precima, a sinhronijski s kr\u0161\u0107anima kao svojim susjedima. To presudno odre\u0111uje i njihovu kulturu i njihov mentalitet. Njima se preovla\u0111uju\u0107a opona\u0161anja i inkorporacije iz nesrodnih kultura smrtonosni otrov.<\/p>\n
Neshvatanje te \u010dinjenice te udaljavanje od nje u bilo koju frustracijsku imaginaciju oduzima tome narodu mogu\u0107nost artikuliranja politi\u010dke svijesti kao preduvjeta sudjelovanja u gradnji politi\u010dkog poretka kojeg nema i ne mo\u017ee biti bez realnih politi\u010dkih, ali i svih drugih odnosa sa Srbima, Hrvatima, Crnogorcima, te svim drugim sudionicima u prostoru i vremenu njihove egzistencijalne drame. Oduzima im i mogu\u0107nost artikuliranja i realiziranja prava i du\u017enosti, mogu\u0107nost da u pravnome poretku grade prijateljstvo sa svima te odlu\u010dnost da se suprotstave svim oblicima obespravljivanja.<\/p>\n
Dok su u bosanskohercegova\u010dkoj politici kao drami neizmirenih suprotnosti jednostavno vidljive prisutnosti Srbije i Hrvatske, Bosanskim Muslimanima ili Bo\u0161njacima se, kao psiholo\u0161ka i stvarna potreba tih politika, \u017eele u\u010ditati veze s \u201cislamskim svijetom\u201d, \u201cfundamentalisti\u010dkim organizacijama\u201d te \u201cnovom turskom ulogom na Balkanu\u201d. Kada se ka\u017ee \u201c\u017eele u\u010ditati\u201d, time se nikako ne kani isklju\u010diti i stvarno muslimansko prihvatanje uklju\u010denja u taj oblik artikuliranja muslimanske kolektivne svijesti i s njom povezanih strahova.<\/p>\n
Tako je u stanju kolektivnih svijesti te s njima povezanih politi\u010dkih i svih drugih pona\u0161anja proizveden trokut u kojem njegove tri strane sa\u010dinjavaju Srbi, Hrvati i Bo\u0161njaci. U takvoj zamisli nacionalnih homogenosti i razdvojenosti pred tri naroda u Bosni postavljen je zahtjev koji nigdje u Evropi, niti igdje gdje su primjenjivana iskustva zapadne politi\u010dke filozofije, ne mo\u017ee biti ispunjen: tri naroda se moraju dogovoriti, \u0161to zapravo zna\u010di tri politi\u010dke stranke s najvi\u0161e glasa\u010da ili tri alijanse oko njih.<\/p>\n
Zahtjevi da bude ispunjena ta konfuzna politi\u010dka postavka su bitna premisa dr\u017eavnih politika Srbije i Hrvatske. One na toj premisi ustrajavaju, iako su kao dr\u017eave u vi\u0161e navrata bile uklju\u010dene u aktivno razaranje bosanskohercegova\u010dke dr\u017eave. Usput valja istaknuti da ne postoje, niti su postojali, bosanskohercegova\u010dki politi\u010dki programi koji bi na sli\u010dan na\u010din bili protiv Srbije i Hrvatske.<\/p>\n
Mogu\u0107e je navesti brojne oblike sada\u0161nje uklju\u010denosti Srbije i Hrvatske u Bosni i Hercegovini koji su u doslovnome smislu u funkciji onemogu\u0107enja konsolidiranja dr\u017eavnog sistema, iako su predstavljani i branjeni kao dr\u017eavne i nacionalne du\u017enosti i prava, dobre politi\u010dke volje i tome sli\u010dno. Jo\u0161 uvijek nije napravljena cjelovita analiza tih uklju\u010denosti, ali one su vidljive na svakome koraku.<\/p>\n
To su uklju\u010denosti u pitanja obrazovanja i kulture, socijalne skrbi, energetike, segregacije bosanskohercegova\u010dkih gra\u0111ana, relativiziranja dr\u017eavne vlasti, neprihvatanja odgovornosti za postoje\u0107e stanje, \u0161ti\u0107enja i skrivanja ratnih zlo\u010dinaca i tome sli\u010dno. Nema bitnih posljedica rata protiv Bosne za \u010dije otklanjanje Srbija i Hrvatska nude svoju aktivnu i konstruktivnu uklju\u010denost. Naprotiv, obje su dr\u017eave manje ili vi\u0161e pasivne prema nastavljanju antibosanskohercegova\u010dkih programa u kojima je opstanak dr\u017eave i sada osporavan jednako kao i ranije.<\/p>\n
Mantru osporavanja bosanskohercegova\u010dke dr\u017eave Milorad Dodik ponavlja odlu\u010dnije nego \u0161to su to \u010dinili Milo\u0161evi\u0107 i Karad\u017ei\u0107 te Tu\u0111man i Boban. O tome predsjednik Borislav Tadi\u0107 ustrajno \u0161uti. Mo\u017ee li se njegovo basiranje uz ariju njegovog voljenog politi\u010dkog prijatelja u Banjoj Luci, basiranje prema kojem je on za svako rje\u0161enje o kojem se dogovore tri naroda i dva entiteta, smatrati i\u010dim do podr\u017eavanjem i podsticanjem novog \u010dina bosanske drame kojeg prori\u010du izjave Milorada Dodika. Me\u0111u tim izjavama je i ova varijacija: \u201cSiguran sam da \u0107e do\u0107i dan kada \u0107e srpski narod odlu\u010divati o svojoj sudbini na referendumu. Bosna i Hercegovina je za Republiku Srpsku mora, a kao i svaka mora, ona traje dok mora.\u201d (Oslobo\u0111enje, 25. juli 2010. godine, 2)<\/p>\n
A kako se narodi, \u0161to u bosanskohercegova\u010dkom slu\u010daju zna\u010di etnonacije, mogu dogovoriti? Zna\u010di li to da oni moraju biti teritorijalizirani, svedeni svaki od njih pojedina\u010dno u svoje granice, te osposobljeni da izaberu svoje demokratske predstavnike kao zastupnike i ovla\u0161tene pregovara\u010de naroda? Je li to mogu\u0107e u postoje\u0107em stanju dva entiteta koja nisu de iure etnonacionalni, \u0161to zna\u010di da de iure pripadaju istodobno i posve svakome od tri naroda i svima njima zajedno te i cijelom bosanskohercegova\u010dkom narodu koji nije svediv na tri etnonacije?<\/p>\n
Ti su entiteti, prema takvoj koncepciji etnonacija, de facto vlast etnove\u0107ine nad onima koji su tu, na zemlji koju nastanjuju u ukupnosti svog trajanja, u\u010dinjeni manjinom. Takav se koncept de facto preslikava na sva bosanskohercegova\u010dka podru\u010dja. Slika segregacijske konstitucije dr\u017eavne cjeline prenijeta je od vrha do najni\u017eih razina. Njome su kolektivne zasebnosti prisiljavane da postanu ili ve\u0107ina ili manjina, te da im sudbina vi\u0161e ovisi o nekoj etnove\u0107ini nego o njima kao pojedincima i dr\u017eavi.<\/p>\n
Takvo segregacijsko stanje u ukupnosti bosanskohercegova\u010dke dr\u017eave ima svoje oslonce u onemogu\u0107enoj dr\u017eavnoj vlasti te direktnim i indirektnim podr\u0161kama Srbije i Hrvatske \u201csvojim\u201d etnokomponentama u bosanskohercegova\u010dkoj dr\u017eavi. Nijednoj od tih dr\u017eava bosanskohercegova\u010dka dr\u017eavna vlast ne mo\u017ee biti partner, jer za to nema potrebne kapacitete. Nema ih, jer se separatisti\u010dkim i autonomisti\u010dkim djelovanjima u okviru starih nacionalnih programa podsti\u010de ovisnost o zamisli monocentri\u010dkih nacija.<\/p>\n
Aktivne uklju\u010denosti Srbije i Hrvatske u bosanskohercegova\u010dku egzistencijalnu i politi\u010dku dramu tokom dvadesetoga stolje\u0107a, s njene dvije kulminacije \u2013 jednom u Drugom svjetskom ratu i drugom u procesu disolucije Jugoslavije, nisu prestale ni u prvoj deceniji tre\u0107eg milenija. Te uklju\u010denosti nisu jednake onim iz prethodnih vremena, ali su\u0161tina im je ista. I pasivne politike Srbije i Hrvatske, nakon njihovih uklju\u010denosti u ratu protiv Bosne i Hercegovine, djeluju razorno, jer i to onemogu\u0107uje promjenu dr\u017eavne razorenosti u sposobnosti aktivnog dogovaranja sa susjedima i drugim \u010diniteljima me\u0111unarodnog poretka.<\/p>\n
Ako se ho\u0107e koherentan i odr\u017eiv politi\u010dki poredak u koji su uklju\u010dene Bosna i Hercegovina i njeni susjedi, potrebno je troje: temeljna promjena pona\u0161anja Srbije i Hrvatske prema Bosni i Hercegovini, \u0161to zna\u010di njihovo isklju\u010divanje patroniziranja, tutorstava i nezakonitog arbitriranja u bosanskohercegova\u010dkoj drami; odlu\u010dna podr\u0161ka najva\u017enijih \u010dinitelja mira i integracije u Evropi i svijetu pluralnom bosanskohercegova\u010dkom dru\u0161tvu i njegovoj dr\u017eavi koja uva\u017eava i \u0161titi tu pluralnost; isklju\u010divanje svih oblika segregacije i aparthejda iz javne politike, te odlu\u010dno ka\u017enjavanje svih destruktivnih i zlo\u010dina\u010dkih djela protiv ljudskosti u bosanskohercegova\u010dkoj ukupnosti.<\/p>\n
Susreti i izjave Borisa Tadi\u0107a, predsjednika Srbije, i Ive Josipovi\u0107a, predsjednika Republike Hrvatske, o kojima se svjedo\u010di u julu ove godine ne sadr\u017ee nikakve konkretne dokaze o potrebnoj promjeni politika njihovih dr\u017eava prema bosanskohercegova\u010dkom dru\u0161tvu i njegovoj dr\u017eavi. Niko im, na\u017ealost, iz bosanskohercegova\u010dke politike nije ni uputio uvjerljiv spisak tih nu\u017enih i konkretnih promjena koje bi poslu\u017eile novom \u010dinu bosanskohercegova\u010dke drame bez \u010dijeg pozitivnog razrje\u0161enja nema i ne mo\u017ee biti ni mira ni stabilnosti niti pravde i napretka u zemlji, njenom susjedstvu, Evropi i svijetu.<\/p>\n
Navedena tri uvjeta normaliziranja dru\u0161tvenih, kulturnih politi\u010dkih i ekonomskih prilika na Zapadnom Balkanu, koji su zapravo tri strane jednog cilja bosanskohercegova\u010dke politike prema svijetu, a prije svega prema Srbiji i Hrvatskoj, ozbiljiva su ako postoje kao sredi\u0161nji i glavni zadatak onih \u010dinitelja politi\u010dkog poretka koji brane bosanskohercegova\u010dku dr\u017eavu kao op\u0107e dobro. Ako Srbija, Hrvatska i Bosna ne budu ravnopravne dr\u017eave u me\u0111usobnim odnosima, uz uva\u017eavanje da Bosna i Hercegovina nije i ne mo\u017ee biti nacionalna dr\u017eava na na\u010din kako su to Srbija i Hrvatska, koherentan odnos me\u0111u njima nikada ne\u0107e biti mogu\u0107.<\/p>\n
Da se do takvog ravnopravnog odnosa do\u0111e, najve\u0107a odgovornost je na Srbiji i Hrvatskoj. To nikako ne zna\u010di da sada\u0161nji \u010dinitelji bosanskohercegova\u010dkog politi\u010dkog poretka nemaju dug, koji je mo\u017eda i najve\u0107i, da definiraju i obznane sve neprihvatljive oblike pona\u0161anja Srbije i Hrvatske prema bosanskohercegova\u010dkoj dr\u017eavi. Ako to Silajd\u017ei\u0107 i Kom\u0161i\u0107, kao \u010dlanovi predsjedni\u0161tva, ne mogu zajedno, prije\u010dili ih iko da bosanskohercegova\u010dkoj i svjetskoj javnosti predo\u010de spisak svih neprihvatljivih odnosa i djelovanja Srbije i Hrvatske prema dr\u017eavi na \u010dijem su \u010delu. Samo u odnosu na tako definirane probleme, koji su posljedica djelovanja kakva nisu prihvatljiva u evropskoj politi\u010dkoj arhitekturi bilo bi mogu\u0107e odmjeravati danas preovla\u0111uju\u0107i stav o protivbosanskohercegova\u010dkom djelovanju Milorada Dodika, njegove grupe i njihovih saveznika. Budu\u0107i da to ni jedan ni drugi nisu uradili, postavlja se pitanje: Da li politi\u010dka konfuzija uz nedostajanje niza dr\u017eavnih dokumenta \u2013 da se kao primjer navedu samo nedostajanja prostornog plana i energetske strategije dr\u017eave \u2013 odgovaraju i tim pojedincima i\/ili skupinama \u010dije politi\u010dke i lukrativne volje oni zastupaju?<\/p>\n
Pluralnost bosanskohercegova\u010dkog dru\u0161tva nije mogu\u0107e razlu\u010diti na na\u010din koji bi etnonacije bile teritorijalizirane. Sada\u0161nje posljedice ratnog poku\u0161aja da se to u\u010dini nasilno moraju biti otklonjene. Ako su mir, sigurnost i pravda cilj politi\u010dkih reformi u bosanskohercegova\u010dkoj dr\u017eavi i \u0161irem geopoliti\u010dkom prostoru, sada\u0161nja slabost dr\u017eave mo\u017ee biti otklonjena u definiranju i funkcioniranju onih njenih sadr\u017eaja koji \u0107e postupno razorna i razgra\u0111uju\u0107a djelovanja preina\u010diti u centripetalnu snagu \u0161ti\u0107enja mira i neselektivne pravde.<\/p>\n
\u00a9 2010 Rusmi Mahmut\u0107ehaji\u0107<\/em><\/p>","protected":false},"excerpt":{"rendered":" U Beogradu je 18. jula 2010. godine Boris Tadi\u0107, predsjednik Republike Srbije, bio doma\u0107in Ivi Josipovi\u0107u, predsjedniku Republike Hrvatske. Taj doga\u0111aj je, kada se preispituje u bosanskohercegova\u010dkom vidiku, i po\u017eeljan i va\u017ean. Cijelo dvadeseto stolje\u0107e srpskih i hrvatskih odnosa obilje\u017eava bosanskohercegova\u010dko pitanje kao njihovo sredi\u0161te. Ono je na zavr\u0161etku tog stolje\u0107a dostiglo svoj vrhunac u direktnoj uklju\u010denosti gotovo svih raspolo\u017eivih […<\/a>]<\/p>\n","protected":false},"author":2,"featured_media":0,"comment_status":"open","ping_status":"open","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_exactmetrics_skip_tracking":false,"_exactmetrics_sitenote_active":false,"_exactmetrics_sitenote_note":"","_exactmetrics_sitenote_category":0,"ngg_post_thumbnail":0,"footnotes":""},"categories":[62],"tags":[],"class_list":["post-641","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-volume-6-no-1-2011-january","contributor-rusmir-mahmutcehajic","volume-6-no-1-2011-january"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/641","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/users\/2"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=641"}],"version-history":[{"count":2,"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/641\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":803,"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/641\/revisions\/803"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=641"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=641"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=641"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}