LIFSCHULTZ: Dok govorimo o multinacionalnim dr\u017eavama, mo\u017eete li elaborirati pobli\u017ee Va\u0161 argument iznesen u knjizi Nacionalno pitanje u Jugoslaviji da su demokratija i jugoslovenski \u201eunitarizam\u201c bili nekompatibilni fenomeni. U drugim multinacionalnim dr\u017eavama kao \u0161to su Pakistan i Indija, na primjer, tvrdi se upravo suprotno. Dakle, raspad Pakistana 1971. vidi se prvenstveno kao nestanak demokratije u jednoj sve autoritarnijoj dr\u017eavi. Mogu li se postaviti ikakve \u0161ire teze ili donijeti ikakvi zaklju\u010dci o multinacionalnim dr\u017eavama i demokratskim strukturama?<\/p>\n
BANAC: Ja ne tvrdim da multinacionalne dr\u017eave i demokratski sistemi moraju biti u raskoraku u svim slu\u010dajevima. Ono \u0161to tvrdim jeste da je to bio slu\u010daj s jugoslovenskim iskustvom. Razlog za to mo\u017eemo na\u0107i u prirodi ju\u017enoslovenskih nacionalnih ideologija, posebno srpske nacionalne ideologije. Jedan na\u010din da ovo ilustruje je da uzmemo u obzir na\u010din na koji su Jugoslaviju konceptualno gledali razni konstituivni narodi. Na primjer, mislim da su Srbi \u2013 posebno Srbi iz Srbije \u2013 cijeli jugoslovenski teritorij posmatrali kao ne\u0161to \u0161to je njihovo. Za Srbina, boraviti u Sloveniji ili Makedoniji nije bilo kvalitativno druga\u010dije iskustvo od boravka u centralnoj Srbiji. Nesrpske nacionalne grupe su upravo suprotno gledale na dr\u017eavu. Hrvat ili Slovenac koji je privremeno, poslom ili iz drugog razloga, boravio u centralnoj Srbiji, znao je da se nalazi na drugom podru\u010dju, druga\u010dijem od njegove zemlje. Posesivna priroda srpske nacionalne ideologije povremeno se ispoljavala kroz ideologiju jugoslovenstva. No, spoljni znaci nisu uop\u0161te bitni ako je su\u0161tina posjedovanje. To je bilo osnovno i to je onemogu\u0107ilo bilo kakvu vrstu demokratskog dogovora od samog po\u010detka.<\/p>\n
Ustvrdio bih da je prva jugoslovenska dr\u017eava propala ne 1941, kada se raspala, ve\u0107 1921, usvajanjem centralisti\u010dkog ustava. I stvari su i\u0161le stalno nagore. Godine 1929, uvo\u0111enjem kraljevske dikature, kralj Aleksandar je poku\u0161ao uraditi silom ono \u0161to nije uspio napraviti kroz pseudoparlamentarni sistem dvadesetih godina. To je dovelo do ogromnih dislokacija i, u biti, do propasti jugoslovenstva kao bilo kakve integrativne ideologije.<\/p>\n
Komunisti su poku\u0161ali da o\u017eive ovu ideologiju po uzoru na federaciju u sovjetskom stilu i imali su nekih uspjeha u tome. Ali, bili su uspje\u0161niji kad su zagovarali jasan identitet svih konstitutivnih dijelova \u2013 klju\u010dni element njihovog programa tokom rata. Oni nisu pobijedili u ratu pod barjakom jugoslovenskog unitarizma: oni su pobijedili pod barjakom nacionalnog oslobo\u0111enja Slovenije, Hrvatske, Srbije, Makedonije itd. No oni su, naravno, pro\u0161li kroz mnoge nove faze u definiranju tog posebnog pojma, a naro\u010dito negativna faza podudarila sa jednim od otvorenijih perioda posljeratnog jugoslovenskog socijalizma. Pedesetih godina, kada se Tito zalagao za integraciju svih posebnih identiteta u supranacionalni jugoslovenski identitet, dobio je mnogo protivnika me\u0111u komunistima u Sloveniji, Hrvatskoj i drugdje, koji su tu ideju vidjeli kao mogu\u0107nost o\u017eivljavanja srpske hegemonije. Taj sukob se zao\u0161trio 1962-1963, kada je Tito promijeno stav. Napustio je ideju o jugoslovenskoj integraciji, postaju\u0107i sve vi\u0161e svjestan \u0161tete koju bi to moglo nanijeti jedinstvu Jugoslavije. Tada je poku\u0161ao dati vi\u0161e slobode istinskim federalisti\u010dkim te\u017enjama unutar partije i dr\u017eave.<\/p>\n
LIFSCHULTZ: Dakle, 1962. on je u biti promijenio mi\u0161ljenje?<\/p>\n
BANAC: Da, Tito je promijenio mi\u0161ljenje. Prihvatio je poziciju Edvarda Kardelja, koji je bio drugi \u010dovjek jugoslovenskog politi\u010dkog vrha u posljeratnom periodu. Kardelj je uvijek bio o\u0161tar kriti\u010dar jugoslovenskog unitarizma; u ovom slu\u010daju, postao je pobjednik u unutarstrana\u010dkom sporu. Treba napomenuti da se ovo de\u0161avalo u okviru jedne su\u0161tinski diktatorske strukture; ono \u0161to je druga\u010dije poslije rata jeste da je jedna manjinska partija bila dominantna, jedina politi\u010dka organizacija na sceni, i stoga se svaka rasprava o prirodi jugoslovenskog politi\u010dkog sistema i jugoslovenskog federalnog oblika organizacije de\u0161avala uglavnom unutar onih legalnih deset posto cjelokupne politi\u010dke strukture. Tu nije bilo puno zastupanja. Isti\u010dem ovo jer postoji odre\u0111ena predstava da je nacionalizam ponovo o\u017eivio poslije kolapsa komunizma. To nije ta\u010dno. U stvarnosti, nacionalizam je bio potisnut ili, ta\u010dnije, politika identiteta je bila suzbijena u komunisti\u010dkom periodu. O svim problemima koji su se ticali tih stvari raspravljano je unutar Partije. Do sedamdesetih godina, dijelovi same Partije postali su nosioci pojedina\u010dnih nacionalnih interesa. Komunisti\u010dka partija je i sama postala federalizirana i njeno federaliziranje zna\u010dilo je kraj njenog stvarnog jedinstva i po\u010detak krize koja je dovela do propasti drugu jugoslovensku dr\u017eavu. Uvo\u0111enjem vi\u0161estrana\u010dke demokrtije cijela struktura je uvenula.<\/p>\n
Dodu\u0161e, istina je da je Slobodan Milo\u0161evi\u0107, kao i srpsko partijsko rukovodstvo prje njega, u velikoj mjeri ubrzao njeno odumiranje. U\u010dinili su reforme jako te\u0161kim. Rekao bih \u010dak i nemogu\u0107im. No, sasvim je mogu\u0107e da bi kraj svakako do\u0161ao. Klju\u010dna stvar desila se 1971. godine kada je Tito, iz pragmati\u010dnih razloga, zatvorio vrata nacionalnim komunisti\u010dkim politikama promicanim od strane Saveza komunista Hrvatske. U toj fazi Tito je imao podr\u0161ku beogradske \u201epartiokratije\u201c iz razlog\u0101 koji su imali manje veze sa pragmatizmom nego s pitanjima prevlasti i kastinskih interesa.<\/p>\n
Pokret iz 1971. strukturalno je li\u010dio na Dub\u010dekov pokret u \u010cehoslova\u010dkoj, gdje je poku\u0161aj reforme napadnut kao politi\u010dki sumnjiv i prikazan kao nelegitiman. I tako se ugasila mogu\u0107nost reforme jugoslovenske federacije. Iako je, u Ustavu iz 1974. godine, Tito inkorporirao mnoge ideje reformisti\u010dkog pokreta u Hrvatskoj, ove ideje nisu bile usvojene na demokratskoj osnovi. On je nametnuo ustavnu strukturu odozgo. Jedinstvo zemlje bilo je u potpunosti zavisno od dominantne partije koja se ubrzano iznutra cijepala. To je trajalo sve dok je Tito bio na sceni. \u010cim je oti\u0161ao, cijela ku\u0107a po\u010dela se uru\u0161avati, i Milo\u0161evi\u0107 ju je sru\u0161io.<\/p>\n
ALI: Koji je bio alternativni program koji su predlagali hrvatski komunisti 1971. godine? \u0160ta su htjeli i \u0161ta bi se promijenilo da su usvojeni njihovi prijedlozi?<\/p>\n
BANAC: Hrvatski komunisti su u su\u0161tini bili za konfederaciju. Prvo, na ekonomskom planu, predlo\u017eili su sistem koji su zvali sistemom \u201e\u010distih ra\u010duna\u201c. Tvrdili su da se industrijalizirane republike poput Hrvatske nalaze u nepovoljnom polo\u017eaju u okviru federalnog sistema. Postoje i suprotstavljena mi\u0161ljenja ovome, ali je hrvatsko vo\u0111stvo u biti \u017eeljelo da takve teme postanu predmetom otvorene politi\u010dke rasprave. Predlagali su da se o tom pitanju raspravlja slobodno, na bazi reciprociteta. To je bilo ne\u0161to novo. Na kulturnom nivou, to je zna\u010dilo legitimiranje nacionalnih kultura i jasno priznavanje postojanja takvih kultura kao alternative dominantnoj kulturnoj paradigmi jugoslovenskog unitarizma. Kad je rije\u010d o politi\u010dkoj demokratiji, Hrvati su zagovarali otvaranje medij\u0101 glasovima opozicije. Kao \u0161to je to bio slu\u010daj u \u010cehoslova\u010dkoj, tvrdilo se da su predlo\u017eene promjene potpuno unutar komunisti\u010dke strukture. U biti, ovaj je razvoj zapravo vodio ka razdoblju znatne slobode govora i relativno slobodnog politi\u010dkog izra\u017eavanja.<\/p>\n
ALI: Drugim rije\u010dima, ono o \u010demu govorite ponekada se naziva \u201eHrvatsko prolje\u0107e\u201c, na neki na\u010din sli\u010dno ranim doga\u0111ajima u Pragu? Ali za\u0161to je Tito bio odlu\u010dan da se suprotstavi takvom razvoju doga\u0111aja ?<\/p>\n
BANAC: Da, izraz \u201eHrvatsko prolje\u0107e\u201c se \u010desto koristi. Naravno, postoje mnoge razlike izme\u0111u doga\u0111aja u Pragu i onih u Jugoslaviji \u2013 i, ponavljam, ovdje je rije\u010d o nacionalnom pitanju. Vjerujem da se Tito suprotstavljao ovim razvojima zato \u0161to je ih je smatrao preuranjenim i subverzivnim po njegove vlastite ciljeve preure\u0111enja federacije. Jedan od njegovih bliskih saradnika jednom mi je to predo\u010dio na slijede\u0107i na\u010din. Rekao je postoji neko (Tito) ko \u010deka u zasjedi da ubije opasnog unitaristi\u010dkog medvjeda, a tada, iznenada, neko drugi iska\u010de pred njega i spre\u010dava ga da izvr\u0161i svoj naum na na\u010din na koji je htio. Mo\u017eda je ovo obja\u0161njenje prejednostavno. Po mom vlastitom mi\u0161ljenju, Tito, koji je bio majstor politi\u010dke ravnote\u017ee, bio je pod ogromnim pritiskom 1971. da sprije\u010di hrvatski pokret u ostvarivanju njegovih politi\u010dkih ciljeva.<\/p>\n
LIFSCHULTZ: Odakle je dolazio taj pritisak?<\/p>\n
BANAC: Pritisak je dolazio iz Srbije, ali i inostranstva. Postojao je, u ovom slu\u010daju, ogroman pritisak na Tita sa Zapada. Nixon nije bio posebno sretan novim razvojem doga\u0111aja u Jugoslaviji jer je u njima vidio mogu\u0107e slabljenje uspostavljenog sna\u017enog zapadnog fronta u Jugoslaviji. Bilo je prijetnji i od Bre\u017enjeva. U nekoliko prilika te godine Tito je citirao Bre\u017enjevljeva upozorenja. Sovjeti su rekli da \u0107e oni\u2014ako jugoslovensko rukovodstvo ne mo\u017ee da o\u010duva red u vlastitoj ku\u0107i\u2014biti presretni da obave posao na temelju sovjetske \u201ebratske pomo\u0107i\u201c.<\/p>\n
ALI: Govorite da su i Sovjetski Savez i Sjedinjene Ameri\u010dke Dr\u017eave imali interes u o\u010duvanju statusa quo u Jugoslaviji?<\/p>\n
BANAC: Da, ali iz razli\u010ditih razloga. Specijalni status Jugoslavije bio je dio sistema hladnog rata.<\/p>\n
ALI: Tito je me\u0111utim 1974. godine uglavnom usvojio\u2014odozgo nadolje\u2014mnoge prijedloge hrvatskog komunisti\u010dkog rukovodstva kao dio svog vlastitog programa.<\/p>\n
BANAC: Te se nikada nije priznalo. Milo\u0161evi\u0107ev tabor \u010desto to koristi kao polemi\u010dko oru\u017eje protiv Tita. Ali, ta\u010dno je da su mnoge ideje hrvatskog rukovodstva zagovarane 1971. bile inkorporirane u Ustav iz 1974. godine. Ipak, to je u\u010dinjeno pod malo druga\u010dijom krinikom. Razlike su vjerovatno donekle ezoteri\u010dne. \u0160ta zna\u010di suverenitet? Godine 1971. za hrvatsko rukovodstvo suverenitet je u biti zna\u010dio \u201enacionalni\u201c suverenitet. U Ustavu iz 1974. suverenitet je definiran u sklopu \u201esamoupravne\u201c nomenklature. Drugim rije\u010dima, pitanje nije bilo postavljano u smislu suvereniteta nacionalnih republika u Jugoslaviji, ve\u0107 socijalisti\u010dkih entiteta koji su djelovali u okviru samoupravljanja.<\/p>\n
ALI: Jelena Lovri\u0107 [\u2026] ka\u017ee da se Tito, nedugo nakon \u010distke hrvatskih liberala iz Partije 1971. godine, okrenuo i protiv srpskih liberala. Ti Srbi su, kako to Lovri\u0107ka vidi, tra\u017eili odvajanje Srbije od njene totalne identifikacije sa Jugoslavijom. Drugim rije\u010dima, Srbija je u svom samopoimanju predstavljala sinonim za Jugoslaviju i sebe je vidjela kao njenog glavnog, ako ne i jedinog, branitelja i \u010duvara. Ljudi poput Latinke Perovi\u0107, na primjer, poku\u0161avali su da se izmijeni srbijansko gledanje na poziciju Srbije u njenu ulogu u Jugoslaviji. Po njihovom mi\u0161ljenju bilo je va\u017enije za Srbiju\u2014republiku sa ogromnim zaostalim podru\u010djima u njenoj unutra\u0161nosti\u2014da se usredsredi na vlastiti razvoj i modernizaciju. Sla\u017eete li se sa Lovri\u0107evom?<\/p>\n
BANAC: Mislim da je u potpunosti u pravu. Iako bi moglo zvu\u010dati pomalo pretjerano, ustvrdio bih da je u historiji Srbije, po\u010dev\u0161i od perioda njenih ustanaka po\u010detkom devetnaestog stolje\u0107a pa sve do danas, najistaknutije politi\u010dko rukovodstvo Srbije bilo upravo ono u vrijeme Marka Nikezi\u0107a i Latinke Perovi\u0107 kasnih \u0161ezdesetih i ranih sedamdesetih. U \u017eelji da emancipiraju Srbiju od federacije \u2013 \u0161to je bilo poprili\u010dno neobi\u010dno \u2013 u\u0161li su u sukob sa Titom. A sukob nastao jer je Tito vjerovao da se oni bore protiv njegove prevlasti\u2014njegove vansistemske uloge unutar Jugoslavije. Ovo je zacijelo doprinijelo njihovom padu. Zatim, kada je Tito uklonio hrvatsko rukovodstvo, on je opasno poremetio politi\u010dku ravnote\u017eu u zemlji. Morao ju je nekako ponovo uspostaviti. Tako se 1972. godine obru\u0161io na srpske liberale. Tako\u0111e se okrenuo protiv liberala i u drugim republikama. Ovo \u201euravnote\u017eavanje\u201c imalo je izuzetno \u0161tetne posljedice. Upravo je nakon toga politi\u010dko rukovodstvo u Srbiji dospjelo u pogre\u0161ne ruke. Iako su, usporedbe radi, ti novi rukovodioci bili beskrajno bolji od Milo\u0161evi\u0107a koji ih je kasnije naslijedio, oni su ipak bili jedna vrsta opozicije Titu koja je bila o\u010digledna \u010dak i za njegova \u017eivota. Prvi napadi na Ustav iz 1974. javili su se upravo u tom posljednjem tromjesje\u010dju 1970. godine.<\/p>\n
LIFSCHULTZ: Postoje razli\u010diti stavovi me\u0111u saradnicima u ovoj knjizi, i drugima, o evropskoj i ameri\u010dkoj politici prema Jugoslaviji u posljednjim danima njenog postojanja. Neki, poput Marka Thompsona, smatraju da je zaka\u0161njenje s priznanjem nezavisnosti Slovenije i Hrvatske, kasnije i Bosne i Hercegovine, bilo samo dodatna podloga za jo\u0161 ve\u0107e nasilje od strane Srbije. Thompson insistira da je nesposobnost evropske diplomatije 1990-1991. prakti\u010dno podr\u017eala stranu \u201eVelike Srbije\u201c. Mihailo Crnobrnja smatra da je propust Zapada da podr\u017ei Markovi\u0107ev poku\u0161aj da dogovori novo savezno ure\u0111enje ostavio slobodne ruke Milo\u0161evi\u0107u i njegovim prista\u0161ama. John Newhouse u broju The New Yorker-a od 28. juna 1993. tvrdi kako su ameri\u010dka uvjeravanja data Milo\u0161evi\u0107u 1991. godine da Sjedinjene Dr\u017eave podr\u017eavaju jedinstvenu Jugoslaviju vodile Milo\u0161evi\u0107a da pod izgovorom jugoslovenskiog federlizma iscrta granice \u201eVelike Srbije\u201c u Hrvatskoj i Bosni.<\/p>\n
Kako analizirate evropsku i ameri\u010dku diplomatiju u periodu od 1988. do 1992. godine? Da li je raspad Jugoslavije bio neizbje\u017ean? Da li bi se to dogodilo bez obzira na evropsku i ameri\u010dku politiku? Ako da, da li bi drga\u010dija politika od strane me\u0111unarodne zajednice dovela do manje brutalnog oblika raspada? Ili, da li je sve ovo na kraju bilo nebitno u odnosu na unutra\u0161nju dinamiku ekspanzionisti\u010dkog projekta \u201cVelike Srbije\u201d?<\/p>\n
BANAC: Po mom mi\u0161ljenju, ameri\u010dka politika bila je najva\u017eniji faktor. Evropljani se nisu previ\u0161e uklju\u010dili u jugoslovensku krizu do prolje\u0107a 1991. godine. Su\u0161tinski je va\u017eno shvatiti glavne konture ameri\u010dke politike u ovom periodu. Dominantno je bilo vjerovanje da Jugoslavija mo\u017ee pre\u017evijeti kao unitaristi\u010dka dr\u017eava. Ovaj stav fundamentalno je pogre\u0161no shvatio prirodu dubokih rascjepa u zemlji i stepen raspada koji je ve\u0107 dostigla. Do 1991. takva pozicija nije bila prihvatljiva.<\/p>\n
Sla\u017eem se sa Newhousovim argumentom. Isti\u010du\u0107i jedinstvo zemlje, na na\u010din kako su to \u010dinile SAD u tom trenutku, u stvari je pomoglo Milo\u0161evi\u0107u. Upravo taj argument je on koristio kako bi izvr\u0161io pritisak na sve snage iz razli\u010ditih republika koje su mu se protivile. Vjerovatno je da se najnegativniji momenat desio u junu 1991. godine, kada je dr\u017eavni sekretar Baker posjetio Beograd. Baker je Milo\u0161evi\u0107u i JNA tada poslao pogre\u0161an signal u pogre\u0161nom trenutku. Izja\u0161njavaju\u0107i se u prilog jugoslovenskom jedinstvu upravo u trenutku kada se Milo\u0161evi\u0107 spremao da preduzme vojnu akciju u ime svog projekta \u201cVelike Srbije\u201d, Sjedinjene Dr\u017eave su ga u biti ohrabrile.<\/p>\n
Za\u0161to su Sjedinjene Dr\u017eave postupile na ovaj na\u010din? Postoji nekoliko mogu\u0107ih obja\u0161njenja. Jasno, raspad Sovjetskog Saveza je bila opsesija ameri\u010dke politike u tom trenutku. Ameri\u010dki diplomati procjenjivali su obje situacije kao analogne i zaklju\u010dili su da raspad Jugoslavije mo\u017ee biti izrazito opasan i destabiliziraju\u0107i. Razlika je, naravno, bila u tome \u0161to su u Jugoslaviji Amerikanci podr\u017eavali li\u010dnost koja \u0107e, vi\u0161e od bilo koje druge, postati odgovorna za politi\u010dki program koji \u0107e kona\u010dno uni\u0161titi Jugoslaviju. Kao politi\u010dki sponzor o\u017eivljenog i agresivnog srpskog nacionalizma, Milo\u0161evi\u0107 je za druge su\u017eivot u\u010dinio nemogu\u0107im. Nakon raspada Sovjetskog Saveza u ljeto 1991. godine, analogija se nastavila. Opsesija je sada postalo pitanje o\u010duvanja Rusije, posebno Jelcinovog re\u017eima. A u biv\u0161oj Jugoslaviji, Srbija se, kao i Rusija u Sovjetskom Savezu, smatrala glavnom dr\u017eavom nasljednicom.<\/p>\n
Postoji jo\u0161 jedan razlog za\u0161to su Sjedinjene Dr\u017eave bile duboko posve\u0107ene odr\u017eavanju Jugoslavije. To je u veliko mjeri bilo povezano s ulogom Jugoslavije u Hladom ratu, ali ne i sa idejom da je Jugoslavija bila demokratska alternativa Sovjetskom Savezu. Na Jugoslaviju se gledalo kao na prihvatljivu alternativu komunisti\u010dkim re\u017eimima Isto\u010dne Evrope jer je postojala kao sila koja nije bila podre\u0111ena Sovjetskom Savezu. To je u biti ono \u0161to je Tito simbolizirao na Zapadu. Ogromna koli\u010dina ekonomske pomo\u0107i i politi\u010dke podr\u0161ke koje je svaka ameri\u010dka aministracija davala Jugoslaviji postala je druga priroda ameri\u010dkog politi\u010dkog establi\u0161menta. Jednostavno, tako ne\u0161to ne bi moglo biti mogu\u0107e bez jedne vrste dr\u017eavne strukture koju je Tito vrlo uspje\u0161no tako dugo odr\u017eavao. Ovaj osnovni stav ohrabrio je Milo\u0161evi\u0107a na njegovom vlastitom putu. Kada SAD nisu reagirale na mini-rat u Sloveniji, Milo\u0161evi\u0107u su bila otvorena vrata za rat u Hrvatskoj. Kriza je rasla tokom ljeta 1991. i prerasla u otvoreni rat u jesen 1991. godine.<\/p>\n
LIFSCHULTZ: Dakle, po Va\u0161em mi\u0161ljenju, Amerikanci su mogli sprije\u010diti da ovi doga\u0111aji krenu tokom kojim su krenuli?<\/p>\n
BANAC: Apsolutno. Mislim da su mogli da ih zaustave u bilo kojem trenutku. Ne govorim da ni\u0161ta nije u\u010dinjeno. Postoje indikacije da je do prolje\u0107a 1991. godine Washington djelovao kako bi sprije\u010dio totalno vojno preuzimanje Beograda. Ovo se desilo, vjerovatno u januaru 1991, tokom izuzetno dramati\u010dnih pregovora izme\u0111u Tu\u0111mana i vojnog rukovodstva u Beogradu. Vjerovatno su SAD intervenisale jo\u0161 jednom u prolje\u0107e 1991. godine. No, sve ove akcije su bile poduzete unutar okvir\u0101 Jugoslavije. Jednostavno, u Washingtonu je bilo nezamislivo da je Jugovlavija razbijena, i to nepopravljivo. Mislim da je prva proba ameri\u010dkog i evropskog nedjelovanja do\u0161la u jesen 1991. godine tokom bombardovanja Vukovara, Dubrovnika i mnogih drugih mjesta u Hrvatskoj. U tom trenutku, mogla je biti poslana jasna poruka Beogradu da prestane sa ovim napadima To nije u\u010dinjeno i time je otvoren put njema\u010dkoj inicijativi da prizna Sloveniju i Hrvatsku. Zbog ove odluke, Njemci se \u010desto pozivaju na odgovornost. Iz mog ugla vi\u0111enja, to ne samo da je bila ispravna stvar koju je trebalo uraditi pod tim okolnostima, ve\u0107 je i demoralizacija u Beogradu poslije priznanja pokazala koliko bi takav potez bio efektivniji da je do\u0161ao \u010dak i ranije.<\/p>\n
LIFSCHULTZ: Govorite da je njema\u010dka inicijativa za priznanje Slovenije i Hrvatske do\u0161la tek nakon bombardiranja hrvatskih gradova? Zar Nijemci ne bi svakako djelovali, bez obzira na beogradsku agresiju?<\/p>\n
BANAC: Ne vjerujem. Njema\u010dko priznanje ovih nezavisnih republika u tom periodu bilo je vi\u0161e refleksni odgovor; bombardovanje je znatno ubrzalo djelovanje Nijemaca, koje je, naravno, moglo biti mnogo u\u010dinkovitije da je do\u0161lo ranije. Ponavljam, cijela zapadna alijansa jo\u0161 je djelovala pod neizgovorenom idejom da je Jugoslavija mogla biti sa\u010duvana. Kako iko poslije Vukovara \u2013 nakon mnogo, mnogo drugih doga\u0111aja koji su se desili \u2013 mo\u017ee zamisliti da ova dr\u017eava mo\u017ee i dalje postojati?<\/p>\n
ALI: Zar tokom ovog perioda Izetbegovi\u0107 iz Bosne i Hercegovine nije poku\u0161avao da uvjeri Njemce i Evropljane da ne prenagle sa priznanjem Hrvatske i Slovenije, ve\u0107 da sa\u010dekaju kako bi se napravili odre\u0111eni aran\u017emani da bi se do\u0161lo do finalnog rje\u0161enja jugoslovenske krize? O\u010digledno, Bosanci su bili zabrinuti da \u0107e biti ostavljeni na milost i nemilost Milo\u0161evi\u0107evog re\u017eima ako Slovenija i Hrvatska napuste federaciju pa su Izetbegovi\u0107 i Gligorov, makedonski predsjednik, kako bi upravo to preduprijedili, napravili odre\u0111ene prijedloge za preure\u0111enje Jugoslavije?<\/p>\n
BANAC: I Bosna i Makedonija su bile u izrazito neizvjesnom polo\u017eaju. Na teritoriju obje dr\u017eave bila je prisutna velika koncentracija pripadnika Jugoslovenske Narodne Armije. Posebno je u Bosni ve\u0107 je bla u toku ogromna mobilizacija Srba, \u0161to je bilo izrazito ozbiljno jer Srbi \u010dine tre\u0107inu bosanske populacije (u Makediniji ne \u010dine zna\u010dajan broj). Izetbegovi\u0107 i Gligorov su poku\u0161avali da predlo\u017ee neku vrstu tre\u0107eg puta izme\u0111u Milo\u0161evi\u0107a i ve\u0107 samoprogla\u0161enih nezavisnih republika Slovenije i Hrvatske. To je bilo nerealno: u tom trenutku su bili u potpuno beznadnom polo\u017eaju. Moram re\u0107i da oni nisu htjeli da zakompliciraju situaciju za Sloveniju i Hrvatsku, kao \u0161to se ponekad tvrdi. Njihove ruke, posebno Izetbegovi\u0107eve, bile su vezane.<\/p>\n
U tom trenutku bilo je bitno preduzeti mjere predostro\u017enosti, ili preventivne mjere, posebno u Bosni i Hercegovini, ali to nije u\u010dinjeno. Da su u ovoj fazi kontigenti trupa Ujedinjenih Nacija \u2013 ili pak trupa uspavane ljepotice, Evropske Unije \u2013 bili poslani u Bosnu, mogu\u0107e je da se mnoge stvari koje su se desile kasnije nikada ne bi dogodile. Govorimo o ljetu i posebno jeseni 1991. godine. Sjetite se, jedan od problema za Izetbegovi\u0107a bio je upravo taj da su gra\u0111ani Bosne i Hercegovine, sada suverene republike nakon progla\u0161enja suvereniteta u jesen 1991. godine, bili regrutovani u JNA kako bi se borili u Hrvatskoj, a on im je govorio: \u201eNe idite. Ovo nije na\u0161 rat.\u201c To je bio zna\u010dajan izazov za JNA s obzirom na njeno nadmo\u0107no prisutvo u republici. Tako je on stvarno je imao sve manje i manje prostora za manevrisanje.<\/p>\n
LIFSCHULTZ: Da li je na Zapadu iko vidio nu\u017enost poduzimanja preventivnih ili za\u0161titnih mjera u Bosni u to vrijeme?<\/p>\n
BANAC: Zapravo, ne. Ne, to je zaista \u010dudno, zar ne?<\/p>\n
ALI: Mislite li da su Francuska i Britanija jo\u0161 uzimale u obzir svoje istorijsko savezni\u0161tvo sa Srbijom, \u0161to ih je stalno spre\u010davalo da preduzmu bilo kakvu odlu\u010dnu akciju protiv srpske agresije? Sje\u0107am se kako sam sa \u010du\u0111enjem slu\u0161ao jednog \u010dlana britanskog Parlamenta kako na televiziji zove Srbe \u201ena\u0161im saveznicima\u201c dok se protivi bilo kakvoj akciji protiv Srbije.<\/p>\n
BANAC: Te\u0161ko je vjerovati da postoje takvi politi\u010dki obziri krajem dvadesetog stolje\u0107a, ali vjerovatno tu ne\u0161to ima. Mislim da ovo nema toliko veze sa Srbijom koliko s budu\u0107om ulogom ujedinjene Njema\u010dke. Historijsko pam\u0107enje u Zapadnoj Evropi nije tako bezna\u010dajno kao \u0161to se mnogi evropski politi\u010dari pretvaraju da jeste, a ujedinjena Njema\u010dka zaista jeste promijenila politi\u010dki pejza\u017e Evrope. \u0160tavi\u0161e, cijena ujedinjenja Njema\u010dke je izazvala brojne te\u0161ko\u0107e za zapadnoevropske ekonomije. Tako mislim da je problem Njema\u010dke premje\u0161ten na balkansku situaciju, i to na \u010dudan na\u010din. Evropske akcije ili odluke bile su manje odgovor na pitanje o budu\u0107em putu dr\u017eava nasljednica Jugoslavije a vi\u0161e dio politi\u010dkog ko\u0161kanja koje se odigravalo izme\u0111u Nijemaca i njihovih zapadnih saveznika. Mo\u017eda bi ove podjele prevazi\u0161le druga pitanja, ali one su izbile upravo zbog pitanja Jugoslavije i jasno su pokazale, 1991-1992. godine, koliko zapravo Evropa nije ujedinjena i koliko ona nije politi\u010dki entitet.<\/p>\n
LIFSCHULTZ: Dakle, ko\u0161kanje je dijelom izazvano strahom da \u0107e njema\u010dka inicijativa za priznavanje Slovenije i Hrvatske 1991. godine najaviti \u0161irenje njema\u010dke hegemonije na Balkan. Ho\u0107ete re\u0107i da je ovaj strah, na primjer, zabrinjavao Francusku?<\/p>\n
BANAC: Tu moram biti izuzetno oprezan jer, naravno, znali su bolje od toga. Njema\u010dka je igrala vrlo ograni\u010denu igru i nakon \u0161to se zauzela za priznavanje Slovenije i Hrvatske u osnovi se povukla; od tada je u\u010dinila izrazito malo. Naravno, postoje i mnoge olak\u0161avaju\u0107e okolnosti. Njema\u010dka je diplomatska i ekonomska sila, ali ne i vojna. Ona je suzdr\u017eana i zbog sje\u0107anja na hitlerovski period. Svejedno, mislim da mnoga pitanja koja se\u017eu nazad do Prvog svjetskog rata imaju odre\u0111eni odjek na zapadnoevropskoj sceni, gdje je Srbija prepoznatljiv entitet, a mnoge druge ju\u017enoslavenske republike nisu. Naravno, beogradski re\u017eim je \u2013 po mom mi\u0161ljenju ne toliko uspje\u0161no kao \u0161to se nadao \u2013 poku\u0161ao da kapitalizira na ovim osje\u0107anjima i u svojoj veoma sirovoj propagandi je nastojao kazati Londonu i Parizu da oni napu\u0161taju svog saveznika u korist jedne sve agresivnije Njema\u010dke, \u0161to je, mislim, jednostavnije povjerovati u Beogradu nego u Parizu ili Londonu. Na kraju krajeva, postoje odre\u0111ena ograni\u010denja koja Alijansa name\u0107e svim svojim partnerima. Ipak, u velikoj mjeri, sporovi oko toga koji smjer treba slijediti na Balkanu destabilizirali su Zapadnu Evropu, i po\u010detak su jednog opasnog procesa koji \u0107e se pro\u0161iriti dalje kako se ne samo balkanska ve\u0107 i me\u0111unarodna kriza zao\u0161trava.<\/p>\n
ALI: Vratimo se ponovo na temu Bosne i Hercegovine. Rekli ste da kad ne bi postojala, nju bi bilo potrebno stvoriti. Dakle, s obzirom da postoji, postavlja se pitanje kako mo\u017ee biti spa\u0161ena od izumiranja? Kako mo\u017ee biti odbranjena? U ovom kontekstu, mo\u017eemo raspravljati o politikama koje provodi me\u0111unarodna zajednica kako bi se osigurao mir u Bosni i Hercegovini. Kako ocjenjujete njene akcije i na\u010din razmi\u0161ljanja?<\/p>\n
BANAC: U pona\u0161anju me\u0111unarodne zajednice ima protivrje\u010dnosti. Prvo, prije nego \u0161to je bosanska vlada proglasila nezavisnost, postavljena su odre\u0111ena pravila i kriteriji prema kojima \u0107e Bosna i Hercegovina dobiti me\u0111unarodno priznanje kao nezavisna dr\u017eava. Ona je zadovoljila te kriterije. Nakon toga, me\u0111unarodna zajednica je napustila takvu politiku tretiraju\u0107i bosanskohercegova\u010dku vladu \u2013 u ovom trenutku jo\u0161 multietni\u010dku \u2013 kao da je ona tek jedna od me\u0111usobno uprotstavljenih frakcija.<\/p>\n
Ovo je bio vrlo zanimljiv trik koji je me\u0111unarodnu zajednicu oslobodio odgovornosti. Ispravna i logi\u010dna stvar za me\u0111unarodnu zajednicu, nakon priznanja Bosne i njenog teritorijalnog integriteta, bila bi da intervenira u ime vrlo slabe i uglavnom nenaoru\u017eane dr\u017eave koja se odjednom suo\u010dila sa najbrutalnijim oblicima agresije. Kada je postala nezavisna, na teritoriju Bosne na\u0161le su se sve jedinice Jugoslovenske Narodne Armije povu\u010dene iz Slovenije i Hrvatske, kao i vojne jedinice koje su se otprije tamo nalazile. Bosna je bila jedan od centara jugoslovenske vojne industrije i u njoj se uvijek nalazio veliki vojni garnizon tokom Hladnog rata. Tako, nakon \u0161to je nezavisnost do\u0161la, Bosna je bila izrazito ranjiva na napad ako bi se ove jedinice okrenule protiv nje.<\/p>\n
Jedino mogu\u0107e rje\u0161enje bilo je da se agresija suzbije a zatim porazi. Ovo je bilo izvodljivo jedino da je data zna\u010dajna vojna mo\u0107, ali niko nije htio da u\u010dini ono \u0161to je bilo potrebno. I tako, tra\u017eile su se sve vrste izgovora, uklju\u010duju\u0107i i one o kojima smo govorili. To je \u201eetni\u010dki rat\u201c; ovo su \u201evje\u010dni problemi\u201c koji ne mogu biti rije\u0161eni; i u posljednje vrijeme, tu je i takozvani, \u201eruski problem\u201c, jer Bosna nije smjela da \u201epotkopa\u201c Jelcina \u2013 i tako dalje, i tako dalje.<\/p>\n
Uvijek se na\u0111e neki razlog da se ne poduzme jedini logi\u010dan korak, da se intervenira. U ovom procesu, to nije moglo biti u\u010dinjeno a da to ne ko\u0161ta me\u0111unarodne organizacije, koje su u velikoj mjeri ve\u0107 bile te\u0161ko kompromitovane u Bosni. Ujedinjene nacije ozbiljno su kompromitovale svoj integritet i misiju; Evropska zajednica, o\u010digledno NATO i, naravno, Sjedinjene Ameri\u010dke Dr\u017eave\u2014ispalo je da su svi ovi papirni tigrovi. Potpuno bezubi, pratili su svaku fazu srpske agresije uz stalno izra\u017eavanje sre\u0107e i na minimalni znak \u201edobre volje\u201c od strane srpskog rukovodstva. Na primjer, kada je Karad\u017ei\u0107 potpisao Vance-Owenov plan u Atini u maju 1993. godine, to je primljeno kao zna\u010dajan pomak, ali za one koji su vidjeli stvari bilo je jasno da, prije nego \u0161to je olovka spu\u0161tena na papir, to nije zna\u010dilo ni\u0161ta. Pa ipak, Evropljani i Amerikanci iz nekog razloga su odahnuli kao da su stvari krenule nabolje. U me\u0111uvremenu, Bosna je morala da plati ogromnu cijenu zbog obe\u0107anja koja nisu odr\u017eana, kao i akcija koje nisu poduzete. U ovom trenutku obim i cijenu ove tragedije nije mogu\u0107e izra\u010dunati.<\/p>\n
ALI: Kada pozivate na me\u0111unarodnu akciju, kakav oblik intervencije zapravo zagovarate?<\/p>\n
BANAC: Prvo, mislim da bosanskoj dr\u017eavi mora biti dozvoljeno da se brani. Misliti da je neko neutralan ako ne dopu\u0161ta Bosancima da se naoru\u017eaju jeste politi\u010dko nepo\u0161tenje. Zapravo, spre\u010davanje dizanja embarga na oru\u017eje zna\u010di svrstavanje na agresorsku stranu. To je prva i najbitnija akcija koju me\u0111unarodna zajednica mora poduzeti. Postoji mnogo dokaza da nisu samo bosanski Muslimani ve\u0107 i drugi Bosanci, Hrvati i Srbi, bili spremni da se bore za Bosnu protiv agresora. No ova odlu\u010dnost da se organizuje multietni\u010dka odbrana bila je u su\u0161tini potkopana od strane me\u0111unarodne zajednice. Bosanci se nisu mogli boriti pra\u0107kama; morali su biti naoru\u017eania svim potrebnim oru\u017ejem jer su nasuprot sebe imali jednu odli\u010dno naoru\u017eanu i relativno dobro obu\u010denu vojsku.<\/p>\n
LIFSCHULTZ: Da li u su\u0161tini ka\u017eete kako bi Ujedinjene nacije, Evropska zajednica i Sjedinjene Ameri\u010dke Dr\u017eave, da nisu htjele da se \u2018izvuku\u201d i na\u0111u bilo kakav izgovor za nagodbu sa Srbijom, digle embargo na uvoz oru\u017eja na samom po\u010detku?<\/p>\n
BANAC: Da, i mo\u017eemo \u0161pekulirati o tome za\u0161to su odbili da skinu embargo. To odbijanje bilo je dijelom i zato \u0161to su to zapadne sile skriveno \u017eeljele a dijelom i zato \u0161to su vjerovale da cijela situacija nije tako opasna. Izabrale su da vjeruju kako Milo\u0161evi\u0107 \u2013 iako je bio grozan i iako je bio duboko umije\u0161an u najkrvavije zlo\u010dine od 1945. naovamo\u2014nije mogao stvoriti uslove za veliki me\u0111unarodni po\u017ear. Mogu jedino re\u0107i da njihova analiza u stvari pokazuje nedostatak ma\u0161te.<\/p>\n
Mo\u017eda Milo\u0161evi\u0107 nije mogao izazvati Te\u0107i svjetski rat i mo\u017eda je to bilo nemogu\u0107e u posthladnoratovskoj situaciji, ali je Milo\u0161evi\u0107 pokazao, i to mnogo u\u010dinkovitije nego \u0161to mnogi shvataju, da ne postoje stvarna ograni\u010denja za agresivno pona\u0161anje. Ovo \u0107e jednostavno ostaviti slobodne ruke Milo\u0161evi\u0107ima posvuda, kojih ima i kojih \u0107e biti mnogo.<\/p>\n
LIFSCHULTZ: Glavno \u2013 zapravo jedino \u2013 rje\u0161enje za me\u0111unarodnu zajednicu na kojem je ona . institirala bio je Vance-Owenov plan. David Owen ga je zvao \u201ejedinom igrom u gradu\u201c. Kriti\u010dari su govorili da je to plan s velikim nedostacima. Iako je zahtijevao povla\u010denje srpskih snaga sa nekih teritorija, on je potvrdio zauze\u0107e nekih podru\u010dja od strane Karad\u017ei\u0107evih i Mladi\u0107evih snaga. Plan je temeljen na ideji podjele du\u017e linija etni\u010dkih razgrani\u010denja, \u010demu se bosanska vlada dosljedno protivila jer je \u017eeljela da sa\u010duva multietni\u010dku dr\u017eavu. Kemal Kurspahi\u0107, urednik sarajevskog Oslobo\u0111enja, naziva ga \u201eaparthaid\u201c rje\u0161enjem. \u0160ta mislite \u0161ta je bila njegova osnovna mana? Ili, da li je mogao predstavljati temelj za mir?<\/p>\n
BANAC: To je bio ozbiljno manjkav plan, a neke od tih mana ste spomenuli u pitanju. Vance-Owenov plan podijelio je Bosnu i Hercegovinu na kantone zasnovane na nacionalnoj osnovi gdje bi bilo te\u0161ko, ako ne i nemogu\u0107e, garantirati prava manjinskim grupama, \u0161to bi u kona\u010dnici vodilo podjeli zemlje. Plan je pretpostavljao da \u0107e se Mladi\u0107eve i Karad\u017ei\u0107eve snage povu\u0107i u ona podru\u010dja koja su bila planom predvi\u0111ena za bosanske Srbe. Me\u0111utim, ko bi ih natjerao da to u\u010dine? Hajdemo, argumenta radi, re\u0107i da bi se to desilo na ovaj ili onaj na\u010din. Ko bi za\u0161titio demokratske slobode, recimo, Muslimana u Banja Luci? Ko \u0107e osigurati da se ljudi koji su istjerani iz Bile\u0107e vrate svojim domovima? Vance-Owenov plan je predlagao jedan izrazito komplikovani skup zahtjeva bez ikakve mogu\u0107nosti primjene. U stvarnosti, predlagao je \u201erje\u0161enje\u201c po uzoru na linije rzdvajanja Kipra, koji je zauvijek podijeljen bez mogu\u0107nosti da se njegove strane ikada ujedine. Vance-Owenov plan u biti je bio placebo kako za Bosance tako i za me\u0111unarodnu zajednicu, ni\u0161ta vi\u0161e. U stvarnom svijetu, bilo bi te\u017ee primijeniti Vance-Owenov plan nego pokrenuti vojne operacije protiv agresora.<\/p>\n
Podr\u017eavaju\u0107i plan, ipak, Zapad je odlu\u010dio da u\u010dini minimalno, da napravi \u0161ou od \u0161ti\u0107enja zajednice bosanskih muslimana, ako je potrebno, kroz odre\u0111ene politike isprobane na Kurdima u Iraku stvaranjem nepovredivih zona, koje bi vjerovatno bile \u0161ti\u0107ene od strane EU ili NATO snaga. \u0160to se ti\u010de ostatka Bosne i Hercegovine, smatralo se da \u0107e njena razna podru\u010dja jednostavno gravitirati prema centrima naconalne privr\u017eenosti \u2013 Srbiji i Hrvatskoj. A to je bio neartikulirani dio Vance-Owenovog plana. Va\u0161ingtonski sporazum iz maja 1993. godine (izme\u0111u Sjedinjenih Dr\u017eava, Britanije, Francuske \u0160panije i Rusije) i prijedlog za stvaranje \u0161est muslimanskih \u201esigurnih uto\u010di\u0161ta\u201c samo ga vodi do kona\u010dnog logi\u010dnog zaklju\u010dka. \u201eSigurna uto\u010di\u0161ta\u201c nisu vi\u0161e muslimanski kantoni ve\u0107 rezervati za o\u010duvanje izumiru\u0107eg muslimanskog naroda. Plan za podjelu Bosne i Hercegovine koji su iznijeli Milo\u0161evi\u0107 i Tu\u0111man u junu \u2013 ponovo podr\u017ean od Davida Owena \u2013 samo je nastavak Vance-Owenovog plana i Va\u0161ingtonskog sporazuma koji legitimira srpsku i hrvatsku pobjedu u Bosni i Herecegovini.<\/p>\n
LIFSCHULTZ: Drugim rije\u010dima, o\u010digledni nedostaci u predlo\u017eenim rje\u0161enjima uop\u0107e nisu mane ve\u0107 logi\u010dni elementi onoga \u0161to Zapad vidi kao realno rje\u0161enje sukoba? Naravno, to rje\u0161enje bi uni\u0161tilo Bosnu kao nezavisnu dr\u017eavu.<\/p>\n
BANAC: Vance-Owenov plan, onako kako je obznanjen, nije ispunjavao svrhu radi koje je napravljen. Jednostavno je odgodio bilo koju vrstu rje\u0161enja bosanskog pitanja, vjerovatno sa nje\u017enom nadom da \u0107e neke druge snage nekako ponovo sa\u0161iti ono \u0161to je Vance-Owenovim ra\u0161iveno. Podr\u017eavaoci Plana uvijek su bili nejasni jer nemaju realne odgovore na ova pitanja. Umjesto toga oni pri\u010daju o \u201eekonomskim silama\u201c ili \u201epoliti\u010dkim silama\u201c ili, mo\u017eda, \u201ezajedni\u010dkim interesima\u201c koji \u0107e djelovati protiv jo\u0161 jednog za sada nedefiniranog \u201evanjskog tre\u0107eg elementa\u201c koji bi mogli poni\u0161titi ono \u0161to je njihov plan nastojao stvoriti.<\/p>\n
LIFSCHULTZ: \u0160ta je alternativa? Da li je potpuno naoru\u017eavanje bosanske vlade jedini na\u010din da se izjedna\u010di, ili vi\u0161e nego da se izjedna\u010di, vojna ravnote\u017ea? Govorite da bi dobro naoru\u017eana bosanska vlada mogla ponovo uspostaviti kontrolu nad podru\u010djima koja sada dr\u017ee Srbija i Hrvatska i onda garantirati jednaka prava za sve gra\u0111ane? Da li je to jedini alternativni scenario?<\/p>\n
BANAC: Ni\u0161ta drugo mi ne pada na pamet. Naravno, uz vojnu pomo\u0107 morao bi postojati i mehanizam kojim bi se verifikovale dobre namjere bosanske vlade. Zbog u\u017easa koji se de\u0161avaju u Bosni i Herecegovini, prisutna je znatna ogor\u010denost koja bi mogla voditi ka ponavljanju nekih od naj\u0161tetnijih vidova srpske agresje. Potrebno je uspostaviti mehanizam kako bi se to sprije\u010dilo. Po mom mi\u0161ljenju, najdjelotvornija mjera bila bi hap\u0161enje ratnih zlo\u010dinaca, \u010diji identitet je vrlo dobro poznat. To bi odvratilo osvetni\u010dko djelovanje. Me\u0111utim, prili\u010dno je te\u0161ko uspostaviti pravi mehanizam kada pregovarate sa ljudima poput Karad\u017ei\u0107a, Mladi\u0107a i Milo\u0161evi\u0107a.<\/p>\n
LIFSCHULTZ: Zoran Paji\u0107 i Anthony Borden zagovaraju o\u017eivljavanje sistema starateljstva UN-a za Bosnu. Da li je ovo zaista put naprijed?<\/p>\n
BANAC: Poprili\u010dno sam suzdr\u017ean oko pitanja o\u017eivljavanja sistema UN-ovog starateljstva u ovoj situaciji. To je uglavnom kori\u0161teno u kolonijalnim dijelovima svijeta i prestalo je da funkcionira nakon \u0161to je ve\u0107ina kolonija stekla nezavisnost. Suzdr\u017ean sam tako\u0111e i zbog toga \u0161to sumnjam da bi starateljstvo nad Bosnom bilo provo\u0111eno na prikladan na\u010din s obzirom na politike vode\u0107ih \u010dlanica Vije\u0107a sigurnosti. Da li bi, na primjer, zasigurno mogli o\u010dekivati da Rusi doprinesu ja\u010danju konsocijacijske demokratije u Bosni i Hercegovini? Me\u0111utim, ako je raspad Bosne i Hercegovina alternativa, savr\u0161eno sam spreman da preuzmem taj rizik.<\/p>\n
ALI: Kako bi ovo funkcioniralo?<\/p>\n
BANAC: Iskreno, te\u0161ko mogu da zamislim kako bi to funkcioniralo. To bi u stvarnosti zna\u010dilo slabljenje suverentiteta izabrane vlade koja je \u010dlanica Ujedinjenih nacija. To je bez presedana. U najboljem slu\u010daju starateljstvo mo\u017eemo posmatrati kao napor da se omogu\u0107i o\u017eivljavanje politi\u010dkog sistema Bosne i Hercegovine koji je naru\u0161en ratom. To bi bio izuzetno slo\u017een zadatak i gore rje\u0161enje od davanja vojne pomo\u0107i bosanskoj vladi da osigura vlast na njenoj suverenoj teritoriji. Na\u0161a nedoumica, dok razmatramo sve ove mogu\u0107nosti, je u tome da su tokom pro\u0161le godine mnoge veze koje su dr\u017eale ovu zemlju na okupu nestale. Stalno se suo\u010davamo sa pitanjem do koje mjere se bavimo sa subjektom koji je na samrti. Nadam se protiv nade da nije do\u0161lo do toga.<\/p>\n
ALI: Da bi UN preuzele starateljske ovlasti nad Bosnom i pru\u017eile u nekoj formi tip \u201eusluge\u201c koju predl\u017eete, jasno je da bi rat prvo trebao da stane. Da bi se opravile, izgradile i ponovo uspostavile veze koje su nekad dr\u017eale bosansko dru\u0161tvo na okupu, potreban je mir. Srpska ratna ma\u0161ina morala bi biti razoru\u017eana; vjerovatno bi sve strane trebalo da se razoru\u017eaju. Ovo bi trebalo biti preduslov da bilo kakvo starateljstvo obnovi u ponovo izgradi dr\u017eavu. Dakle, vra\u0107amo se na po\u010detnu ta\u010dku: kako zaustaviti rat? Kako ubijediti Srbe a sada i Hrvate \u2013 da je Bosna nedjeljiva?<\/p>\n
BANAC: Sami ste odgovorili na vlastito pitanje. Nema ni\u0161ta bez me\u0111unarodne vojne podr\u0161ke odbrani Bosne i Hrcegovine. Ovo je o\u010dito jasno svima osim zapadnim diplomatama.<\/p>\n
Prevod:Translated by Selma Mehmedi\u0107 – \u00a9 2010 Selma Mehmedi\u0107<\/p>\n Napomena urednik\u0101: Ovaj intervju je prvobitno objavljen u knjizi Za\u0161to Bosna? koju su uredili Rabia Ali and Lawrence Lifschultz (Stony Creek, Conn: Pamphleteer\u2019s Press, 1993). Zahvaljujemo se Ivi Bancu na dozvoli da objavimo ovaj i danas aktuelan tekst. Tre\u0107i dio intervjua objavi\u0107emo u januarskom broju 2011.<\/em><\/p>","protected":false},"excerpt":{"rendered":" LIFSCHULTZ: Dok govorimo o multinacionalnim dr\u017eavama, mo\u017eete li elaborirati pobli\u017ee Va\u0161 argument iznesen u knjizi Nacionalno pitanje u Jugoslaviji da su demokratija i jugoslovenski \u201eunitarizam\u201c bili nekompatibilni fenomeni. U drugim multinacionalnim dr\u017eavama kao \u0161to su Pakistan i Indija, na primjer, tvrdi se upravo suprotno. Dakle, raspad Pakistana 1971. vidi se prvenstveno kao nestanak demokratije u jednoj sve autoritarnijoj dr\u017eavi. Mogu […<\/a>]<\/p>\n","protected":false},"author":2,"featured_media":0,"comment_status":"open","ping_status":"open","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_exactmetrics_skip_tracking":false,"_exactmetrics_sitenote_active":false,"_exactmetrics_sitenote_note":"","_exactmetrics_sitenote_category":0,"ngg_post_thumbnail":0,"footnotes":""},"categories":[61],"tags":[],"class_list":["post-630","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-volume-5-no-4-2010-october","contributor-ivo-banac","volume-5-no-4-2010-october"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/630","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/users\/2"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=630"}],"version-history":[{"count":2,"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/630\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":795,"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/630\/revisions\/795"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=630"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=630"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=630"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}