Prije rata se tek po imenima prepoznavala naconalna pripadnost u mom rodnom gradu a sada je dovoljno pogledati na kojoj strani rijeke neko \u017eivi. Na isto\u010dnoj strani su Bo\u0161njaci a na zapadnoj Hrvati. Moj rodni Mostar je rascijepljen k'o prezreo nar. Srba, koji su prije rata \u010dinili jednu \u010detvrtinu ukupnog stanovni\u0161tva, gotovo da vi\u0161e i nema.<\/p>\n
\u201eVrati\u0107u se za sat-dva,\u201c ka\u017eem strini dok se spu\u0161tam niz strme stepenice.<\/p>\n
\u201ePazi se\u201c, \u010dujem iza sebe njen zabrinuti glas. Ona bi najradije da joj ja povjerujem na rije\u010d kada mi ka\u017ee da je Neretva zaga\u0111ena, i da nije vi\u0161e ona rijeka koje se ja sje\u0107am. Ja to ne mogu. Danas mi je posljednji dan u Mostaru nakon osmogodi\u0161njeg odsustva, i odlazak na Neretvu mi je vrhunac ma\u0161tanja kojim sam se godinama hranila.<\/p>\n
Prohujale godine rata su u\u010dinile svoje, i na\u0161e porodi\u010dno imanje, koje se nekada sastojalo od niza solidnih ku\u0107a, plodnih ba\u0161ta i prijatnih avlija, je sada poru\u0161eno i napu\u0161teno. Na putu ka rijeci, pro\u0111oh kroz dvori\u0161te, pored bakine i djedove ku\u0107e koja je sada samo zidina u kojoj raste korov. U ku\u0107i tatinog mla\u0111eg brata \u017eivi neka druga porodica. Sve se promjenilo. Samo su stabla smokve i tre\u0161nje ista kao i prije rata, spremna da podare svoje slatke plodove.<\/p>\n
Zgrade u naselju su oronule. Dole, ispod \u017eeljezni\u010dke pruge, \u017digina livada, gdje sam kao dijete provodila sate i sate gledaju\u0107i dje\u010dake kako igraju fudbal i uzaludno poku\u0161avaju\u0107i izvesti neke jednostavne gimnasti\u010dke figure, sada je tiha i pusta. Pre\u0111oh cestu i uputih se ka rijeci nekad mi dobro poznatom stazicom. Osje\u0107am se kao da mjese\u010darim.<\/p>\n
Moj rodni grad je bio moja prva prava ljubav. Miris lipe i pe\u010denih kestena, \u0161um rijeke i dodir toplog mediteranskog povjetarca su se urezali u moja \u010dula i dali mi osje\u0107aj identiteta. A kada je moja porodica napustila Mostar u prolje\u0107e 1992-ge godine, tik prije nego \u0161to su sazrele prve tre\u0161nje, po prvi put mi je slomljeno srce. <\/p>\n
Rat je stigao u Mostar 3. aprila. Cisterna of trideset tona eksplodirala je na ulici ta\u010dno preko puta moje zgrade i uni\u0161tila cijelu njenu zapadnu stranu. Moj brat se poslije \u0161alio kako je eksplozija na\u0161 trosoban stan sa jednim balkonom, pretvorila u jednosoban stan sa tri balkona. Ubrzo nakon toga smo napustili Mostar.<\/p>\n
Prvih nekoliko mjeseci nakon na\u0161eg odlaska, dok smo se, gonjeni ratom, selili iz jednog mjesta u drugo, ja sam pisala duga pisma svojim prijateljima o tome kako \u017eeljno i\u0161\u010dekujem na\u0161 ponovni susret. Bila sam ubje\u0111ena da gluposti koje su odrasli zakuhali sigurno ne\u0107e trajati jo\u0161 dugo. A kada se nakon nekoliko mjeseci moja porodica skrasila u Beogradu, ve\u0107inu svog vremena u na\u0161em sku\u010denom prebivali\u0161tu, sam po\u010dela provoditi zabarikadirana izma\u0111u ormara i zida, preta\u010du\u0107i svoj gnjev u hiljade rije\u010di, koje su se uvijek svodile na istu ideju: Radije bih umrla nego \u017eivjela bilo gdje osim u Mostaru.<\/p>\n
U toku tih prvih nekoliko godina tako\u0111e sam na sebe preuzela zadatak da svojim doma\u0107inima u Beogradu u detalje objasnim kako je to sve njihova prestonica inferiorna u odnosu na moj rodni grad. Kad sam malo poodrasla, promijenila sam strategiju: po\u010dela sam se poga\u0111ati sa nevidljivim silama koje su o\u010digledno upravljale mojim \u017eivotom. Ako mi dozvole da jo\u0161 samo jednom vidim svoj Mostar, ja \u0107u bez pogovora pristati da do kraja \u017eivota budem uzoran gra\u0111anin. Kako su godine prolazile tako se i moj gnjev sti\u0161avao. Postepeno, a da to sama nisam ni primjetila, iz izbjeglice sam se pretvorila u obi\u010dnu beogradsku tinejd\u017eerku. A kada sam sa osamnaest godina do\u0161la u Ameriku da tu zavr\u0161im posljednji razred srednje \u0161kole, ono \u0161to mi je nedostajalo su bile \u017eurke velegrada a ne moj ljupki ali mali rodni grad. Pa ipak, u ljeto 2000. godine, kada sam se po prvi put vra\u0107ala na Balkan, ni\u0161ta me nije moglo sprije\u010diti u mojoj odluci da posjetim Mostar.<\/p>\n
Kona\u010dno ugledah Neretvu, prelijepu rijeku mog djetinjstva. I dalje je zelena poput smaragda i okupana beskrajnom svjetlo\u0161\u0107u. Upravo sam tu, sko\u010div\u0161i sa stijene koja se mnogim dje\u010dacima \u010dinila previsokom, po prvi put osjetila samopo\u0161tovanje. Tu sam, preplivav\u0161i rijeku dok tata nije gledao, po prvi put isprobala svoju hrabrost.<\/p>\n
Kao \u0161to je strina i predvidjela, obale su puste, ali, suprotno njenim upozorenjima, voda je kristalno \u010dista. Sa uske pje\u0161\u010dane pla\u017ee, uputim se uz rijeku, zalaze\u0107i dublje u kanjon. Dok preska\u010dem s kamena na kamen, moji se tabani raduju dodiru toplih stijena. Napokon nalazim ono \u0161to sam tra\u017eila: prikriveno mjesto na ivici blistave rijeke. Prostrijeh pe\u0161kir i ispru\u017eih se prepu\u0161taju\u0107i se suncu i prijatnoj toploti. A kada svjetlucava voda postade isuvi\u0161e primamljiva, odlo\u017eih knjigu i odoh do ivice stijene. Pokvasim lice i ramena, onako kako je to tata uvijek radio. Hladne kapi vode cure mi niz le\u0111a. Na trenutak zadrhtim, izbrojim do tri i sko\u010dim. Kada otvorim o\u010di pod vodom, ugledam \u010ditavu dugu boja; od tamnog bora, preko svjetlucavog smaragda, do dubokog \u017eada. Sa svakim zamahom plovim dalje kroz tu eksploziju boja. U Neretvi se zapravo i ne mo\u017ee plivati. U njoj se samo borite sa strujom dok mo\u017eete podnijeti hladno\u0107u vode, a kad vam tjelo po\u010dne trnuti, vratite se na obalu osvje\u017eeni i pobjedonosni.<\/p>\n
Tek \u0161to sam iza\u0161la iz vode i sjela na pe\u0161kir, do mene doprije\u0161e glasovi. Okrenuh se i ugledah grupicu dje\u010daka kako se jedan po jedan pojavljuju iza stijene. Na trenutak me pro\u017eme blago nezadovoljstvo \u0161to \u0107e njihovo prisustvo uznemiriti ti\u0161inu i spokojstvo ovog mjesta ali nezadovoljstvo ubrzo pro\u0111e. Drago mi je da vidim da oni koji ovdje \u017eive nisu potpuno zaboravili ovu oazu.<\/p>\n
Nakon nekoliko trenutaka uzajamnog prou\u010davanja, obrati mi se najodva\u017eniji me\u0111u dje\u010dacima: \u201eOdakle si ti?\u201c upita. <\/p>\n
Pretpostavlja \u2013 vjerovatno ispravno \u2013 da nijedna normalna mje\u0161tanka ne bi na rijeku do\u0161la sama.<\/p>\n
\u201eOdavde\u201c ka\u017eem mu, mada znam da moj odgovor ne\u0107e zadovoljiti njegovu znati\u017eelju.<\/p>\n
\u201eDobro, ali gdje sad \u017eivi\u0161?\u201c Dje\u010dak je sigurno upoznat sa pticama selicama koje se samo ljeti vra\u0107aju u svoja nekada\u0161nja gnijezda. Nakon \u0161to odgovorih na sva njihova pitanja, do\u0111e red na mane da njih ispitujem. Za razliku od moje, njihove porodice su ostale tu za vrijeme rata, i dok se ja sje\u0107am kestenja, lipa, i starog mosta, oni se sje\u0107aju smrti, razaranju i podjela.<\/p>\n
\u201eJesi li bila na drugoj strani?\u201c vo\u0111a me\u0111u dje\u010dacima me upita, kada na trenutak svi za\u0107utasmo.<\/p>\n
Klimnem glavom. Podjela grada se o\u010digledno ne odnosi na nas \u201estrance.\u201c<\/p>\n
\u201eI?\u201c, O\u010di mu zasvjetluca\u0161e, \u201eKako je tamo?\u201c Pun je o\u010dekivanja kao da je sa druge strane rijeke neka egzoti\u010dna zemlja, gdje iz slavina te\u010de \u010dokolada.<\/p>\n
\u201eIsto k'o i ovdje\u201c, sla\u017eem mu, \u201eSamo \u0161to oni nemaju stari grad.\u201c<\/p>\n
Istina je zapravo da je hrvatska strana mnogo dalje dogurala na putu poslijeratne izgradnje. Ali uprkos svim znacima prosperiteta, bez starog grada i mosta, koji ga je nekad krasio, Mostar te\u0161ko da je Mostar.<\/p>\n
\u201eJe l’ istina da tamo imaju karaoke?\u201c pita jedan od dje\u010daka.<\/p>\n
Samo klimnem glavom i posmatram ih dok razmjenjuju zavidljive poglede. <\/p>\n
\u201eZa\u0161to ne odete i vidite sami? Samo pre\u0111ete most. Ne pi\u0161e vam na \u010delu gdje \u017eivite.\u201c<\/p>\n
Na tu ideju oni se samo nasmija\u0161e. \u201eLuda strankinja,\u201c vjerovatno u sebi misle. Pozdravi\u0161e me i nastavi\u0161e uzvodno.<\/p>\n
Bila sam spremna da u Mostaru vidim ru\u0161evine\u2014ku\u0107a moje bake i djeda je sada samo kostur bez krova, zgrade preko puta stare gradske gimnazije su izre\u0161etane kao da su obi\u010dne papirne mete, a parkovi su pretvoreni u groblja. Ono na \u0161ta nisam bila spremna i \u0161to me je potreslo vi\u0161e od svih ru\u0161evina je tvrdoglava upornost ljudi u uvjerenju da je pomirenje nemogu\u0107e.<\/p>\n
Strina Jasna i striko Ne\u0111o su se tek nedavno vratili u Mostar iz Njema\u010dke gdje su od 1993. godine \u017eivjeli kao izbjeglice. Oni su etni\u010dki mije\u0161an par: on Srbin, a ona Bo\u0161njakinja. Kada su u svom stanu na zapadnoj obali zatekli hrvatsku porodicu, pre\u0161li su na isto\u010dnu obalu u ku\u0107u mog drugog strica \u010dija je porodica odlu\u010dila ostati u Crnoj Gori. Striko Ne\u0111o i strina Jasna su u\u010dinili sve da, za moju posjetu, nabace veseo izraz lica, ali prikriti spoznaju da je sada Mostar slomljen grad, ipak nisu mogli.<\/p>\n
Ba\u0161 kad se ponovo udubih u \u010ditanje, ponovo me prekide mu\u0161ki glas.<\/p>\n
\u201eKakva je voda gospo\u0111ice?\u201c<\/p>\n
Podignem pogled sa knjige i vidim dva visoka mu\u0161karca kako se namje\u0161taju na stijeni s druge strane rijeke.<\/p>\n
\u201eJeste li ve\u0107 plivali?\u201c<\/p>\n
Umjesto da mi bude \u010dudna, stran\u010deva formalnost mi je simpati\u010dna.<\/p>\n
\u201eNikad bolja\u201c, odgovorih mu.<\/p>\n
\u201eOnda mora da je stvarno dobra.\u201c<\/p>\n
Upravo kad sam htjela da nastavim \u010ditati, stranac se ponovo oglasi \u201eJeste li vi odavde?\u201c<\/p>\n
\u201eBila nekad.\u201c<\/p>\n
\u201eA sada?\u201c<\/p>\n
Rekoh mu da \u017eivim u Americi, ispu\u0161taju\u0107i onaj dio o \u0161est godina u Srbiji. On re\u010de da \u017eivi u Amsterdamu. Nastavismo se dovikivati preko rijeke dok on ne predlo\u017ei da dopliva na moju stranu. Sko\u010di u vodu i sa nekliko ravnomjernih i sna\u017enih zamaha prepliva rijeku. Predamnom se pojavi visok, plavokos momak, okruglog lica. Kapljice vode mu se cijede niz ramena .<\/p>\n
\u201eA kako se vi zovete?\u201c, upita uz vragolast osmjeh.<\/p>\n
U ovoj polomljenoj zemlji ime je vi\u0161e od obi\u010dnog biografskog podatka. Imena su ta koja nas dijele u tabore. Razlike koje nam se ne vide na licima ili u boji ko\u017ee nalaze se u imenima. Nasmijah se. \u201cZnam te pu\u0161ko kad si pi\u0161tolj bila,\u201c moj pogled mu ka\u017ee.<\/p>\n
\u201eJa sam Nikolina. A vi?\u201c Prihvatam njegovu igru persiranja.<\/p>\n
\u201eJa sam Denis.\u201c<\/p>\n
Strana imena poput na\u0161ih su te\u017ea za protuma\u010diti. Ali sa imenom kao \u0161to je Denis, prili\u010dno sam sigurna da nije Srbin. Obzirom da je do\u0161ao sa zapadne strane mogu da predpostavim da je Hrvat. Ipak, odlu\u010dujem se na sljede\u0107i korak:<\/p>\n
\u201eA kako se vi prezivate Denise?\u201c<\/p>\n
\u201eKeler\u201c, on odgovara sa smje\u0161kom. \u201eJe li vam to ne\u0161to govori?\u201c<\/p>\n
\u201eMo\u017eda\u201c, ka\u017eem mada njegovo prezime niti potvr\u0111uje niti pobija moju sumnju.<\/p>\n
\u201eA kako se vi prezivate?\u201c<\/p>\n
\u201eKulid\u017ean. Je li vama to ne\u0161to govori?\u201c Moje ina\u010de neobi\u010dno prezime je u Mostaru sasvim uobi\u010dajeno. Svi Kulid\u017eani su rodom iz ovog kraja, i svi su Srbi.<\/p>\n
Denis se nasmija \u0161irokim, toplim osmjehom. \u201eSamo najbolje.\u201c<\/p>\n
Iako me je Denis definitivno \u0161armirao, nisam potpuno zaboravila svoje druge obaveze. \u201eDrago mi je da smo se upoznali,\u201c ka\u017eem, \u201eali ja bih sada trebala krenuti. Ovo mi je zadnji dan ovdje, a obe\u0107ala sam mami da \u0107u posjetiti bakin i dedin grob.\u201c<\/p>\n
\u201eIh sada! Pa ne\u0107e groblje pobje\u0107i!\u201c<\/p>\n
Nije da nije upravu, pomislih i, umjesto da krenem, pozvah Denisa da mi se pridru\u017ei na pe\u0161kiru. Ubrzo utvrdismo da Denis jeste Hrvat a zatim nastavismo razgovor o drugim stvarima. Ustanovili smo i to da je onog sudbonosnog petka, u aprilu 1992., u pet i dvadeset, dok sam se ja vra\u0107ala iz osnovne \u0161kole, Denis kao bruco\u0161 putovao iz Sarajeva u Mostar da provede vikend sa djevojkom. Saznala sam i to da je po zanimanju arhitekta a u du\u0161i umjetnik, i koje knjige voli, i koju muziku slu\u0161a. Kada ponovo spomenuh da bih trbala krenuti, Denis mi po\u010dne pokazivati kako sa jednom travkom mo\u017ee uhvatiti gu\u0161tera. Kada se kona\u010dno dogovorimo gdje \u0107emo se na\u0107i to ve\u010de, skoro ve\u0107 i jeste ve\u010de.<\/p>\n
Kada se pojavim na vratima, strina je ve\u0107 na ivici nervnog sloma.<\/p>\n
\u201ePa dijete moje, samo \u0161to nisam pozvala policiju da te tra\u017ei.\u201c.<\/p>\n
\u201eIzvini strina\u201c, ka\u017eem \u0161to sla\u0111e mogu.<\/p>\n
Uz ve\u010deru,ispri\u010dam strini Jasni o svom novom poznanstvu.<\/p>\n
\u201eKeler\u201c, strina ponavi zamnom dok joj se o\u010di \u0161ire. \u201ePa to mora da je Jagodin i Slavkov mali. O Bo\u017ee! Sje\u0107am se Jagode k\u2019o da sam je ju\u010de vidjela.\u201c<\/p>\n
Zbog sje\u0107anja na stara vremena strina zaboravi da sam joj umalo zadala sr\u010dani udar.<\/p>\n
\u201eI? \u0160ta radi mali Keler?\u201c<\/p>\n
Prije rata, gusta mre\u017ea porodica i prijatelja nas je sve dr\u017eala ukorijenjenim. Malo je ljudi napu\u0161talo Mostar, a jo\u0161 manje ih je dolazilo sa strane. U to vrijeme, bilo je te\u0161ko na\u0107i dvoje ljudi koji nisu imali uzajamnog poznanika. A sada je Mostar kao \u0161oljica promije\u0161ane turske kafe: uzburkan i blatnjav. Osim podjele na istok i zapad, tu je i podjela na one koje su tu ro\u0111eni i prido\u0161lice. Dobro je \u0161to je Denis odavde. Da je moj novi prijatelj od onih koji su nedavno \u201e\u0161ljegli s planine\u201c, strina mi ne bi tek tako oprostila.<\/p>\n
Dogovorili smo se da se na\u0111emo kod improvizovanog vise\u0107eg mosta koji je trenutno jedina veza izme\u0111u starog grada i zapadne strane. Za razliku od Hrvata koje znam a koji nikad nisu oti\u0161li iz Mostara, Denisu ne smeta \u0161to se sastajemo na isto\u010dnoj obali. Jo\u0161 jednom se potvr\u0111uje da se podjela odnosi samo na one koji \u0107e u Mostaru ostati i nakon \u0161to ljetne vru\u0107ine splasnu.<\/p>\n
Kada stignoh, Denis me je ve\u0107 \u010dekao na sred prometne pje\u0161a\u010dke ulice. Dok mu se pribli\u017eavam, gledam ga kako zavija cigaretu. Kad me ugleda, liznu ivicu rizle, zavr\u0161i motanje i vrati cigaretu nazad u kesicu sa duhanom. Poljubismo se ovla\u0161, kao da smo ve\u0107 stari par, i ruku pod ruku, utopismo se u masu \u0161eta\u010da.<\/p>\n
\u201eNisam mogao prestati da se smijuljim za ve\u010derom\u201c, ka\u017ee mi. \u201eMama me svo vrijeme mjerkala.\u201c<\/p>\n
Svrati\u0161mo na pi\u0107e u prepunu ba\u0161tu kafi\u0107a u starom gradu, visoko iznad zamra\u010dene rijeke. Kada Denis ode do toaleta, ustadoh od stola i primakoh se ogradi. Blagi povjetarac sa rijeke poigrava mi se u kosi. Tu ispred mene je najo\u010diglednija ratna rana Mostara: praznina, gdje je vi\u0161e od 400 godina stajao Stari most. Ovaj spomenik, koji je nekad bio izvor ponosa za svakog Mostarca i divljenja za svakog turistu, su u 16. stolje\u0107u izgradili osmanlijski arhitekti. Kada je sagra\u0111en, bio je naj\u0161iri jednostruki luk na svijetu. Gdje je most nekad stajao, sada je samo prazan prostor izme\u0111u dvije graciozne bijele kule. Osvjetljene reflektorima, kule stra\u017earnice se bespomo\u0107no pogledaju. Izgledaju kao u\u017easnuti roditelji \u010dije se dijete odjednom izgubilo u masi.<\/p>\n
Sje\u0107am se svog \u0161oka kada sam jedne novembarske ve\u010deri 1993. godine na ve\u010dernjim vijestima u Srbiji vidjela snimak ru\u0161enja mosta. Sa brda ju\u017eno od mosta, hrvatska artiljerija je ga\u0111ala sa savr\u0161enom precizno\u0161\u0107u, pretvariv\u0161i u samo nekoliko minuta vi\u0161estoljetni spomenik u ru\u0161evinu i prah koji je progutala rijeka. Mo\u017eda su politi\u010dari i vojni \u010dinovnici koji su izdali naredbu mislili da \u0107e ru\u0161enjem mosta uni\u0161titi muslimanski simbol. Zanemarili su \u010dinjenicu da je most pripadao svim stanovnicima Mostara \u2013 Hrvatima i Srbima ni\u0161ta manje nego Bo\u0161njacima \u2013 ba\u0161 kao \u0161to rijeka pripada objema svojim obalama.<\/p>\n
Na skeli nizvodno od zapadne kule, su\u0161e se veliki komadi bijelog kamenja. Iz rijeke su ga izvadili ronioci volonteri. Kada se most bude rekonstruisao ostaci originalnog mosta \u0107e biti upotrebljeni. Po\u0161to sam graciozni bijeli luk vidjela bezbroj puta moj um sada bez problema dopuni sliku.<\/p>\n
\u201eNe brini. Izgradi\u0107e oni jo\u0161 stariji\u201c, Denis mi \u0161apne i zagrli me oko struka.<\/p>\n
Da je moj \u017eivot film, ovo je scena gdje bih po\u010dela kolutati o\u010dima: djevojka se vra\u0107a u grad svog djetinjstva, u mjesto za kojim ve\u0107 godinama \u010dezne, da bi onog trenutka kada tamo stigne srela po\u017eeljnog mu\u0161karca koji joj spusti ruke na bokove i po\u010dne \u0161aputati na uho. Ali ko sam ja da protivrje\u010dim neoriginalnosti \u017eivota?<\/p>\n
\u201eHo\u0107emo li?\u201c Pitam, okrenem se, i spustim usne na njegove. Na\u010din na koji me dr\u017ei nije toliko strastven koliko je nje\u017ean, kao da sam i ja slomljena kao na\u0161 grad.<\/p>\n
Otkad sam prije dvije godine napustila Beograd i do\u0161la u Ameriku, ni sa kim nisam vodila ljubav. Moj seksulani \u017eivot u Juti, bio je nepresu\u0161an izvor frustracije: uporno sam zavr\u0161avala sa dosljednim kr\u0161\u0107anima koji su herojski odolijevali svakom isku\u0161enju. U ovom trenutku ni\u0161ta mi se ne \u010dini prirodnijim od toga da ja i moj religijom-neoptere\u0107eni zemljak vodimo ljubav. Zato kada Denis upita \u201eJesi li sigurna?\u201c, ja odgovorih \u201eSasvim.\u201c Imam samo blijedu ideju o tome ko je Denis \u2013 samotnjak, ekscentrik, intleketualac, stidljivi romanti\u010dar \u2013 ali mu vjerujem. Na kraju krajeva, moja strina poznaje njegovu mamu.<\/p>\n
Dugo poslje le\u017eimo zagrljeni. Denis mi pri\u010da o ku\u0107ama koje \u017eeli sagraditi, a ja njemu o knjigama koje \u017eelim napisati i objaviti, a u slu\u010daju da mi ta zamisao ne upali, o knji\u017eari koju \u017eelim otvoriti. Pono\u0107 je odavno pro\u0161la kada se sjetih svoje ve\u0107 prepla\u0161ene strine.<\/p>\n
Grad je pust, Denis vozi ulicama koje prepoznajem kao kroz maglu. Kad pre\u0111osmo preko nekada\u0161njeg Titovog mosta, samo jedno skretanje lijevo i pravo je ku\u0107a moga strica. Ali Denis ne skrenu lijevo. Pogledah ga, ali on mi samo stavi prst na usta. \u201e\u0160\u0161\u0161\u0161\u0161\u201c, ka\u017ee. Pro\u0111osmo ispod podvo\u017enjaka, a zatim jednom uskom ulicom, penju\u0107i se uzbrdo, iza\u0111osmo na magistralu. Shvatih gdje idemo. Samo trenutak zatim, Denis skrenu sa ceste i parkira svog Golfa sa tablicama Evropske unije ispred \u0161iroke gvozdene kapije srpskog pravoslavnog groblja.<\/p>\n
\u201eNe\u0107u da ja budem kriv \u0161to ti nisi poslu\u0161ala mamu\u201c, ka\u017ee. Dok otvara te\u0161ku kapiju dodaje: \u201eOvo je sagradio moj djed.\u201c Prije nego \u0161to sam u\u0161la u groblje podigoh pogled i primjetih kako se dva crna krila stapaju u graciozni luk. Kapija se uz \u0161kripu zatvori za nama.<\/p>\n
Groblje je na brdu iznad grada. Nadgrobni spomenici, kri\u017eovi i statue su obrasli u travu i divlje cvije\u0107e: mostarski pravoslavci nisu vi\u0161e tu da se brinu za svoje mrtve. Hodam ispred Denisa tra\u017ee\u0107i leju gdje je grob roditelja moje majke. Kad ga na\u0111oh, sjedamo na grobnicu u redu ispod, kao da je klupa. Nikakve me uspomene ne ve\u017eu za ove moje pretke. Djed je preminuo \u0161est godina prije mog ro\u0111enja, a baka kad su mi bile samo dvije godine. Ali sam puno puta \u010dula da je baka Doma, Hrvatica iz Dalmacije, bila \u017eestoka i tvrdoglava \u017eena. Udala se za mog djeda, veselog Srbina koji je volio pri\u010dati pri\u010de i koga je zvuk violine \u010desto zavodio, protiv volje svojih roditelja. Zavoljeli su se i umno\u017eili.<\/p>\n
Denis me privu\u010de bli\u017ee, i kroz kosu, njegove usne mi dotako\u0161e vrat. Grad spava ispod nas. Stotine hiljada mrtvih, dva miliona raseljenih, a hrvatski mladi\u0107 opet mo\u017ee uroniti svoje lice u kosu Srpkinje i udahnuti cvijetni miris.<\/p>\n
Prevod: Maja Pa\u0161ovi\u0107 and Nikolina Kulid\u017ean <\/p>\n This short story first appeared in The Sun, Issue 417, September 2010. Republished with permission of the author. <\/em> <\/p>","protected":false},"excerpt":{"rendered":" Prije rata se tek po imenima prepoznavala naconalna pripadnost u mom rodnom gradu a sada je dovoljno pogledati na kojoj strani rijeke neko \u017eivi. Na isto\u010dnoj strani su Bo\u0161njaci a na zapadnoj Hrvati. Moj rodni Mostar je rascijepljen k'o prezreo nar. Srba, koji su prije rata \u010dinili jednu \u010detvrtinu ukupnog stanovni\u0161tva, gotovo da vi\u0161e i nema. \u201eVrati\u0107u se za sat-dva,\u201c […<\/a>]<\/p>\n","protected":false},"author":2,"featured_media":0,"comment_status":"open","ping_status":"open","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_exactmetrics_skip_tracking":false,"_exactmetrics_sitenote_active":false,"_exactmetrics_sitenote_note":"","_exactmetrics_sitenote_category":0,"ngg_post_thumbnail":0,"footnotes":""},"categories":[61],"tags":[],"class_list":["post-620","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-volume-5-no-4-2010-october","contributor-nikolina-kulidzan","volume-5-no-4-2010-october"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/620","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/users\/2"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=620"}],"version-history":[{"count":3,"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/620\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":622,"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/620\/revisions\/622"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=620"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=620"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=620"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}