{"id":587,"date":"2010-04-02T22:20:20","date_gmt":"2010-04-02T22:20:20","guid":{"rendered":"http:\/\/www.spiritofbosnia.org\/?p=587"},"modified":"2011-04-17T15:18:28","modified_gmt":"2011-04-17T15:18:28","slug":"the-bosnian-bogomils-or-%e2%80%9ckrstjani%e2%80%9d","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/volume-5-no-2-2010-april\/the-bosnian-bogomils-or-%e2%80%9ckrstjani%e2%80%9d\/","title":{"rendered":"Bosanski bogumili ili krstjani"},"content":{"rendered":"

Pri\u010da o bosanskim bogumilima, zvanim krstjani (\u201ckr\u0161\u0107ani\u201d), previ\u0161e je pojednostavljena od strane onih koji period izme\u0111u 13. i 15. stolje\u0107a vide kao zlatno doba u kome su dualisti\u010dka crkva i dr\u017eava udru\u017eile snage i zajedno napredovale. Zapravo, poku\u0161aj krstjana da repliciraju rano kr\u0161\u0107anstvo, te da slijede put apostolski, crkveni slu\u017ebenici i politi\u010dari iz Ugarske i Rima su spre\u010davali pokretanjem krsta\u0161kih pohoda, a jedan od njih je i pohod od 1235-39. godine, kada je Bosna gotovo uni\u0161tena, a hiljade ljudi spaljeno na loma\u010di ili odvedeno u zato\u010deni\u0161tvo. 24<\/sup><\/a><\/p>\n

Uprkos historijskim \u010dinjenicama, postoje oni koji vjeruju da u Bosni nikada nije do\u0161lo do zna\u010dajnog dualisti\u010dkog pokreta, a me\u0111u njima je i histori\u010dar John Fine. 25<\/sup><\/a> Njegov stav su prihvatile mnoge kolege, uklju\u010duju\u0107i i Ivana Lovrenovi\u0107a. 26<\/sup><\/a> Fine, profesor sa Univerziteta u Michiganu, putem socijalne antropologije obja\u0161njava da \u010dovjek u nekom selu u Bosni ne bi bio zainteresiran, niti bi bio u stanju da shvati dualizam. On tako\u0111er posve\u0107uje malo pa\u017enje evropskom dualisti\u010dkom pokretu, \u0161to ga navodi na dono\u0161enje neprihvatljivih doktrinarskih pretpostavki kao \u0161to je na primjer ta da Gost Radinovo spominjanje \u201cTrojstva\u201d u njegovoj oporuci zna\u010di da on nije bio pravi \u201ckrstjanin\u201d.<\/p>\n

Iz historijskih dokumenata je poznato da je bilo znakova hereze u zemljama susjednim Bosni prije kraja 12. stolje\u0107a. U svom djelu Historia Salonitana (\u201cSplitska hronika\u201d), Toma Arhi\u0111akon navodi da je 1185. godine crkveni sinod osudio \u201csve heretike i njihove pristalice\u201d, te zabranio njihove male kalu\u0111erske redove poznate kao \u201cbratstva\u201d (fraternitates). 27<\/sup><\/a><\/p>\n

Toma Arhi\u0111akon tako\u0111er navodi da je 1200. godine n.e. splitski nadbiskup Bernard proganjao bra\u0107u Mateja i Aristodija (Rastudija) zbog propovijedanja \u201cbezbo\u017ene hereze\u201d u njegovom gradu. Konfiskovao je njihovu imovinu, i \u201cbacaju\u0107i ih u okove anateme\u201d, protjerao ih je iz zemlje. Nadalje, Toma ka\u017ee da su mnogi koji su slijedili u\u010denje bra\u0107e na kraju izop\u0107eni, pritom nagla\u0161avaju\u0107i da je njihova hereza uistinu i bila pokret. On tako\u0111er spominje da su se bra\u0107a na kraju odrekla hereze, te da im je Bernard vratio imovinu. 28<\/sup><\/a><\/p>\n

Toma Arhi\u0111akon dalje ka\u017ee da je Rastudije bio nadaren zlatar i slikar. I\u0161ao je \u010desto u Bosnu i bio je vi\u010dan kako slavenskim tako i latinskim knjigama. O\u010digledno je da se on nije odrekao hereti\u010dkog u\u010denja za vrijeme svog boravka u Bosni, \u0161to dokazuje i fragment Bosanskog evan\u0111elja pohranjen u biblioteci u Sankt Peterburgu u kojem se ime \u201cGospodina Rastudija\u201d nalazi na vrhu stupca o navodno zare\u0111enim biskupima (djedovima) bosanske sekte. 29<\/sup><\/a> Kao \u0161to navodi Jean Duvernoy, Rastudije je vjerovatno bio osniva\u010d nove loze bosanskih krstjana. 30<\/sup><\/a><\/p>\n

S obzirom da Rastudiju prethodi kolona od 16 imena, o\u010digledno je da mu je prethodila i hereza u Bosni. Stoga se postavlja sljede\u0107e pitanje: otkuda je ona zapravo do\u0161la \u2013 iz Dalmacije ili Srbije? Razmatranje jednog srpskog dokumenta moglo bi rasvijetliti ovu temu. U djelu \u017ditije Svetoga Simeuna (\u201c\u017divot\u201d Stefana Nemanje, 1166-1196), koje je napisao njegov sin Stefan, saznajemo da \u010dim se hereza pojavila u njegovoj dr\u017eavi, Nemanja je sazvao crkveni sinod. U trenutku dok je koncil zasjedao, najedanput se pojavila uznemirena mlada \u017eena koja se bacila pred noge despotu i po\u010dela vikati kako se, ne znaju\u0107i, udala za plemi\u0107a koji je \u010dlan skupine koja obo\u017eava Sotonu.<\/p>\n

Njeno pojavljivanje je galvaniziralo sastanak, tako da je Nemanja zahtijevao istragu i mobilizirao je vojsku. U\u010ditelju heretika je odsjekao jezik, druge je spalio na loma\u010di, a one pre\u017eivjele je protjerao iz dr\u017eave, spaliv\u0161i im knjige i konfiskuju\u0107i njihovu svojinu. 31<\/sup><\/a><\/p>\n

Prava priroda hereze nije navedena, osim da su njeni sljedbenici bili \u201carijanci\u201d te da su \u201crascijepili Trojstvo\u201d. Naravno, termin \u201carijanci\u201d je samo epitet, s obzirom da je arijanizam prestao postojati ve\u0107 prije nekoliko stolje\u0107a. Sla\u017eem se sa Aleksandrom Solovjevom da je njihovo pravo ime \u2013 bogumili, \u0161to zna\u010di \u201cmili Bogu\u201d \u2013 bilo neka vrsta tabua, i da je mo\u017eda Nemanja zabranio kori\u0161tenje tog imena. 32<\/sup><\/a> A kada je u pitanju mjesto u koje su izgnanici oti\u0161li, ve\u0107ina histori\u010dara navodi da je to Hum (Hercegovina) i Bosna. Izgnanici su se lahko uklopili sa Bosancima, jer su govorili istim jezikom. Prema Solovjevoj ra\u010dunici, sve ovo se desilo u periodu izme\u0111u 1172. i 1180. Godine. 33<\/sup><\/a><\/p>\n

To zna\u010di da je dualizam u Bosni po\u010deo dvadeset ili dvadeset pet godina ranije nego \u0161to se ina\u010de misli. Pu\u0161taju\u0107i tajno svoje korijene, herezi je trebalo cijelo jedno pokoljenje da se razvije, mo\u017eda oko 1200. godine n.e, kada je nadbiskup Bernard protjerivao heretike iz Splita i Trogira. Zahvaljuju\u0107i svom poznavanju slavenskog i latinskog jezika, Rastudije je postao prirodna spona izme\u0111u priobalnih heretika \u2013 \u010diji je jezik bio latinski \u2013 i bosanskih krstjana.<\/p>\n

Godine 1199, vijesti o herezi stigle su do pape Ino\u0107entija III. Srpski knez iz Zete, Vukan (Vlkan), poslao je papi pismo u kojem govori o postojanju hereze u Bosni. Vukan je tvrdio da su ban Kulin\u2014vladar Bosne, te njegova \u017eena i sestra, heretici. \u0160tavi\u0161e, on je tvrdio da je Kulin primio heretike koje je Bernard protjerao, tretiraju\u0107i ih kao prave katolike i oslovljavaju\u0107i ih sa \u201ckr\u0161\u0107ani par excellence\u201d. Po mi\u0161ljenju Vukana, progonstvo je zavelo 10. 000 Kulinovih podanika na pogre\u0161an put. 34<\/sup><\/a><\/p>\n

Sam pomen \u201ckr\u0161\u0107ana\u201d je privukao pa\u017enju pape, koji je 11. novembra 1200. godine poslao pismo Kulinovom sizerenu, ugarskom kralju Emeriku, upozoravaju\u0107i ga da je \u201cpoprili\u010dan broj patarena\u201d napustio Split i Trogir i stigao do bana Kulina koji im je priredio toplu dobrodo\u0161licu. Papin ton u pismu je bila mje\u0161avina ljutnje i ogor\u010denosti. 35<\/sup><\/a><\/p>\n

Rekao je Emeriku: \u201cIdi i ustanovi istinitost ovih dopisa, i ako ih ban Kulin ne \u017eeli opovrgnuti onda ga otjeraj sa svoje zemlje i konfiskuj njegovu imovinu.\u201d 36<\/sup><\/a> Bitno je napomenuti da je papi, koliko god on grubo zvu\u010dao, bilo stalo do istine. Kada se radilo o Bosni, papa Ino\u0107entije i njegovi nasljednici su uvijek tra\u017eili drugo, pa \u010dak i tre\u0107e mi\u0161ljenje. Papa nije vjerovao lokalnim dou\u0161nicima, tako da je osnovao vlastitu mre\u017eu izaslanika i istra\u017eiva\u010da koji su mu odmah podnosili izvje\u0161taje.<\/p>\n

Na prijetnje iz Rima ban Kulin je reagovao ujedno i hrabro i lukavo, postavljaju\u0107i na taj na\u010din model za budu\u0107e odnose izme\u0111u Bosne i pape. Najprije je napisao papi da nove imigrante ne smatra hereticima, ve\u0107 katolicima, a neke od njih je slao na ispitivanje u Rim. \u010cak je i pozvao papu da po\u0161alje svog predstavnika u Bosnu da sprovede istragu. 37<\/sup><\/a><\/p>\n

I dalje nepovjerljiv prema Kulinovim Bosancima, papa Ino\u0107entije je ipak poslao svog izaslanika Ivana de Kazamarisa i dubrova\u010dkog arhi\u0111akona Marina u Bosnu da ispitaju Kulin bana, njegovu \u017eenu i njegove podanike o \u201csvemu \u0161to ima veze sa vjerom i \u017eivotom\u201d, i u slu\u010daju da na\u0111u ne\u0161to \u0161to \u201csmrdi na tu hereti\u010dku izopa\u010denost, ili ako se odupru istinskom u\u010denju, onda trebaju ispraviti takvu situaciju\u201d. Papa ih je uputio na \u201custav\u201d o herezi koji je on sam pripremio. 38<\/sup><\/a><\/p>\n

Ino\u0107entije je bio itekako svjestan da postoji mogu\u0107nost da je mo\u017eda rije\u010d o dualisti\u010dkoj herezi u Bosni. \u010cak je 21. novembra 1202. godine napisao Bernardu iz Splita da se \u201cmno\u0161tvo ljudi u Bosni sumnji\u010di za gnusnu herezu katara.\u201d 39<\/sup><\/a><\/p>\n

Mogu\u0107e je da su Ivan de Kazamaris i Marin proveli jednu cijelu zimu u Bosni, od kraja novembra do po\u010detka aprila. Po\u0161to je njihov zadatak bio da ustanove istinu o herezi, papin izaslanik je putovao po dr\u017eavi zajedno sa Marinom, pritom zastaju\u0107i u raznim zajednicama krstjana ili hi\u017eama \u2013 ovi zborovi (conventicule) se spominju u splitskom ediktu iz 1185. godine \u2013 gdje su ispitivali monahe, opate i kalu\u0111erice o njihovim vjerovanjima i obi\u010dajima.<\/p>\n

Ivan je vjerovatno imao listu zabluda patarena, ili katara, da mu slu\u017ei kao vodilja. Marin mu je bio prevodilac, jer Bosanci nisu znali latinski. Ako bi nai\u0161li na dokumente na slavenskom jeziku, Marin ih je prevodio.<\/p>\n

De Kazamaris nije samo slu\u0161ao odgovore svojih ispitanika, ve\u0107 bi ih, kad god pogrije\u0161e, ispravljao i podu\u010davao ta\u010dnoj doktrini koja je u skladu sa Ino\u0107entijevim smjernicama. Ivan mora da je ubijedio samog sebe da je izvr\u0161io Ino\u0107entijevu naredbu da popravi krstjane, jer se nikakve zablude ne spominju u \u201cIzjavi o odricanju\u201d (\u201cConfessio\u201d) potpisanoj 8. aprila 1203. godine na Bilinom polju od strane sedam poglavara Crkve bosanske. 40<\/sup><\/a> Kao \u0161to ka\u017ee Kniewald, Ivanova misija je bila \u201cne da kazni, ve\u0107 da nagovori.\u201d 41<\/sup><\/a><\/p>\n

Isti taj dokument su Kazamaris, ban Kulin i dva opata donijeli u Budimpe\u0161tu 30. aprila, gdje je pregledan od strane ugarskog kralja i visokog sve\u0107enstva. Tokom narednog sastanka, Stefan, sin Kulinov, se slo\u017eio da \u0107e Bosanci platiti visoku kaznu od 1.000 maraka ako prekr\u0161e izjavu. 42<\/sup><\/a><\/p>\n

Na povr\u0161ini, \u201cIzjava o odricanju s Bilinog polja\u201d ticala se crkvenih organizacija i obi\u010daja. Monasi su se odrekli svoje \u0161izme (raskola) sa Rimom, te su prihvatili Rim kao mati\u010dnu crkvu. Tako\u0111er su obe\u0107ali da \u0107e podizati kapele sa oltarima i raspelima, gdje bi imali sve\u0107enike koji \u0107e odr\u017eavati mise i dijeliti pri\u010dest najmanje sedam puta godi\u0161nje, tokom glavnih dana posta.<\/p>\n

Sve\u0107enici \u0107e tako\u0111er slu\u0161ati ispovijedi i nalagati pokoru. Monasi su obe\u0107ali da \u0107e danono\u0107no pjevati crkvene pjesme, i \u010ditati Stari i Novi zavjet, slijediti crkveni raspored posta, kao i vlastiti. Pored toga, obavezali su se da \u0107e prestati nazivati se krstjanima \u2013 \u0161to im je bila jedinstvena privilegija \u2013 kako ne bi nanijeli bol ostalim kr\u0161\u0107anima. Nosili bi specijalne, jednobojne odore, zatvorene i duge do \u010dlanaka. Tako\u0111er bi trebali imati groblje pored crkve, gdje bi sahranjivali svoju bra\u0107u, te svakog posjetioca koji bi tu preminuo.<\/p>\n

\u017denske pripadnice treba da \u017eive u posebnim prostorijama, odvojene od mu\u0161karaca i objeduju odvojeno. Bilo bi nedopustivo da same razgovaraju sa monahom, da ne bi izazvale skandal. Opati su se tako\u0111er slo\u017eili da ne\u0107e ponuditi smje\u0161taj manihejcima ili drugim hereticima. Najzad, opati \u0107e po smrti starje\u0161ine reda (magistra), nakon konsultacija sa ostalim monasima, podnijeti odluku o izboru novog starje\u0161ine papi na odobrenje. \u0160to se ti\u010de bosansko-katoli\u010dke biskupije, Ivan je savjetovao papi Ino\u0107entiju da trebaju oslabiti uticaj slavenskog biskupa koji je bio starje\u0161ina Crkve bosanske do tada, te postaviti tri ili \u010detiri latinska biskupa jer je Bosna velika dr\u017eava (\u201cdesetodnevno pje\u0161a\u010denje\u201d). 43<\/sup><\/a><\/p>\n

Sla\u017eem se sa Kniewaldom i ostalima koji tvrde da je potrebno \u010ditati izme\u0111u redova da bi razumjeli sav zna\u010daj tog pa\u017eljivo napisanog dokumenta. Prije svega, taj dokument nije napisan samo sa ciljem da okon\u010da raskol izme\u0111u monaha i Rima, jer bi u tom slu\u010daju bio napisan mnogo jednostavnije. Tako, na primjer, uvodna izjava gdje sedam opata priznaju \u201cjednog vje\u010dnog Boga, stvoritelja svega i otkupitelja ljudskog roda\u201d jeste, po mi\u0161ljenju katoli\u010dkog teologa Kniewalda, uistinu neobi\u010dna za takav dokument. Sama izjava nagla\u0161ava jedinstvo Boga i Bo\u017eiju inkarnaciju (Isusa), odbacuju\u0107i u isto vrijeme dualizam i docetizam.<\/p>\n

Obe\u0107anje da \u0107e graditi kapele sa oltarima i raspelima je negiralo ideju bogumila-krstjana da su crkve centri idolopoklonstva i da je raspelo gnusan simbol. A obe\u0107anje da \u0107e \u010ditati Stari zavjet opovrgnulo je dualisti\u010dko vjerovanje da je to Sotonina knjiga. Prihvatanjem sve\u0107enika koji \u0107e dr\u017eati misu svake nedjelje i svetim danima, monasi su se slo\u017eili da slijede katoli\u010dke obi\u010daje.<\/p>\n

\u201cIzjava o odricanju\u201d tako\u0111er govori o problemu sakramenata. Ve\u0107 smo vidjeli da su monasi prisegnuli da \u0107e se slu\u017eiti sakramentom pri\u010desti najmanje sedam puta godi\u0161nje. Bio je to veliki korak, jer sam \u010din pri\u010desti zna\u010dio je javno ispoljavanje vjerovanja, mada Prezbiter Kozma, bugarski sve\u0107enik i pisac iz 10. stolje\u0107a, spominje bogumilske heretike koji su se pretvarali da uzimaju pri\u010dest, da bi potom ispljunuli oblatnu.<\/p>\n

A kad je u pitanju opra\u0161tanje grijeha, dualisti su vjerovali da se ozbiljni ili \u201csmrtni\u201d grijesi (svi grijesi su smatrani \u201csmrtnim\u201d) opra\u0161taju samo putem spiritualnog kr\u0161etnja (consolamentum), dok katolici vjeruju da se oprost grijeha mo\u017ee posti\u0107i bilo kad, putem iskrene ispovijedi i pokore. Zbog toga, dokument potpisan na Bilinom polju nagla\u0161ava potrebu za sve\u0107enicima koji \u0107e slu\u0161ati ispovijedi i nalagati pokoru.<\/p>\n

Me\u0111utim, postoji jedan klju\u010dni sakrament koji nije naveden u \u201cIzjavi o odricanju\u201d, premda on najjasnije razdvaja krstjane od katolika. Taj sakrament je kr\u0161tenje. Kao \u0161to crkva nala\u017ee, kr\u0161\u0107anin si samo onda kada si kr\u0161ten. Striktno govore\u0107i, ako nisi kr\u0161ten, nisi heretik, ve\u0107 paganin. Ako niste kr\u0161teni, idete u pakao, osim ako ste vodili \u017eivot li\u0161en smrtnih grijeha, i u tom slu\u010daju odlazite na mjesto popularno nazvano \u201cni na nebu, ni na zemlji.\u201d Stoga je sakrament kr\u0161tenja postavio najstro\u017eiju teolo\u0161ku prepreku izme\u0111u dvije crkve, osim za dualizam.<\/p>\n

Po\u0161to su krstjani vjerovali da je Sotona tvorac svih stvari, uklju\u010duju\u0107i i vodu, i da je Ivan Krstitelj njegov izaslanik, \u0161ta bi im onda preostalo kada bi Kazamaris i Marin tra\u017eili od njih da se podvrgnu crkvenom ritualu kr\u0161tenja, negiraju\u0107i na taj na\u010din Sotonu i sva njegova djela? Nije te\u0161ko zamisliti prepreku koju bi ritual kr\u0161tenja mogao stvoriti \u2013 psiholo\u0161ki gledano \u2013 pri preobrazbi dualista, koji su smatrali Sotonu tvorcem \u010dovjeka i zemlje.<\/p>\n

Postoje najmanje dva mogu\u0107a obja\u0161njenja za\u0161to Kazamaris ne spominje sakrament kr\u0161tenja u \u201cIzjavi o odricanju\u201d. Prije svega, monasi su se mogli krstiti vodom prije nego \u0161to se hereza \u010dvrsto ukorijenila u Bosni. \u0160tavi\u0161e, mogu\u0107e je i da su lagali Ivanu o svom kr\u0161tenju, s obzirom da je laganje bilo dopustivo dualistima kada se radilo o opstanku njihove crkve. U svakom slu\u010daju, Ivan mora da je imao utisak da su svi monasi kr\u0161teni, jer bi ina\u010de o\u0161tro iskazao potrebu o uvr\u0161tavanju ovog sakramenta u \u201cIzjavi o odricanju\u201d, ba\u0161 kao \u0161to je i izjavio za euharistiju.<\/p>\n

U narednim stolje\u0107ima, odnosno tokom papinog poku\u0161aja da ponovno preobrati Bosance, kr\u0161tenje vodom bila je osjetljiva ta\u010dka za pripadnike bosanskog plemstva koji su ostali krstjani. Dok su bosanski kraljevi pristali da budu kr\u0161teni, plemstvo se \u010desto odupiralo tome, bar do 15. stolje\u0107a, jer je njihova snaga le\u017eala u savezni\u0161tvu sa starje\u0161inama krstjana i njihovih sljedbenika. \u010cak su i sami kraljevi prepoznali zna\u010daj tih veza. Poznati su slu\u010dajevi kada bi preobra\u0107eni i stoga kr\u0161teni ban ili kralj, kao na primjer kralj Stjepan<\/p>\n

Toma\u0161evi\u0107 (1443 \u2013 1461), koji je bio obavezan prijetnjom izopcenja da nema nikakve odnose sa hereticima, u potpunosti odbio da okon\u010da veze sa njihovim starje\u0161inama zato \u0161to je trebao njihovu podr\u0161ku protiv vanjskih neprijatelja. 44<\/sup><\/a><\/p>\n

Papin izaslanik Toma iz Hvara je godinama progonio kneza Hrvoja Vuk\u010di\u0107a (preminuo 1416. godine)\u2014jednog iznimno kulturnog \u010dovjeka. Premda je jednom prilikom napisao ugarskoj kraljici Barbari da se boji da \u0107e umrijeti kao paganin, Hrvoje nije \u017eelio biti kr\u0161ten. 45<\/sup><\/a> U svemu tome, ulogu je igrala politi\u010dka stvarnost, kao i tradicionalisti\u010dki pogled krstjana na svijet te njihovo vjerovanje u obe\u0107anje Consolamentuma.<\/p>\n

Nakon \u0161to je kralj Emerik odobrio \u201cIzjavu o odricanju\u201d, Ivan de Kazamaris u pismu papi Ino\u0107entiju govori o \u201cbiv\u0161im patarenima.\u201d 46<\/sup><\/a> O\u010dito je mislio da je uspio preobratiti krstjane, ali se prevario. Po mom mi\u0161ljenju, oni su jednostavno \u010dekali da on ode. Djelimi\u010dno zbog zadovoljstva Rima (izazvano Kazamarijevim osje\u0107ajem uspjeha) i papinog neuspjeha da postavi latinske biskupe, kao \u0161to je Ivan predlo\u017eio, hereti\u010dki pokret je postajao sve ja\u010di u narednih nekoliko desetlje\u0107a i pritom se ujedinio sa ostacima stare, mati\u010dne katoli\u010dke crkve. Zajedno su formirali dr\u017eavnu, hereti\u010dku crkvu koja je odolijevala krsta\u0161kim ratovima i prijetnjama krsta\u0161a sve do sredine 15. stolje\u0107a, kada je postepeno nestala dolaskom Osmanlija.<\/p>\n

Na kraju bih \u017eelio ista\u0107i da kada se desi holokaust, kao \u0161to su vojni pohodi protiv krstjana u Bosni izme\u0111u 13. i 15.stolje\u0107a, onda zaista imamo dvostruku tragediju: kao prvo, u samom holokaustu sa svim prate\u0107im zvjerstvima, i kao drugo, u zaboravu koji postepeno zahvata uspomenu na njega. Kada dana\u0161nji histori\u010dari negiraju bosansku dualisti\u010dku pro\u0161lost, oni doprinose tom zaboravu, pritom li\u0161avaju\u0107i krstjane priznanja kojeg su dostojni zbog svoje vjere i patnje.<\/p>\n

Prevela<\/em> Maja Pa\u0161ovi\u0107<\/strong>
\n\u00a9 2010<\/em> Maja Pa\u0161ovi\u0107<\/strong><\/p>\n

Notes<\/p>

  1. Franjo Sanjek, Les Chretiens Bosniaques et le Mouvement Cathare XII-XV siecles, \u00a0\u00a0\u00a0 Paris\/Louvain, 1977, pp. 71-72. Peter Patek (Suibertus), \u00ab Commentariolum de \u00a0\u00a0\u00a0 provinciae Hungariae originibus, \u00bb in R. Reichert, Monumenta Ordinis Fr. \u00a0\u00a0\u00a0 Praedicatorum Historica I, Louvain, 1896, pp. 305-308. ↩<\/a><\/li>
  2. John Fine. The Bosnian Church : Its Place in State and Society from the Thirteenth to \u00a0\u00a0\u00a0 the Fifteenth Century, London, 2007. ↩<\/a><\/li>
  3. Ivan Lovrenovi\u0107, Bosnia : A Cultural History, New York, 2001, p. 53. ↩<\/a><\/li>
  4. Thomas Archidiaconus. Historia salonitanorum pontificum, ed. F. Ra\u010dki, \u00a0Monumenta slavorum meridionalium, t. XVI, 1894, p. 33. ↩<\/a><\/li>
  5. Ibid, p. 80. ↩<\/a><\/li>
  6. Franjo Sanjek, op cit, pp. 98-101. ↩<\/a><\/li>
  7. Jean Duvernoy, L\u2019Histoire des Cathares : Le Catharisme, Toulouse, 1979, p. 72. ↩<\/a><\/li>
  8. \u017ditije Svetog Simeuna : Pamatky drevniho jihoslovanskeho pismenistvi, ed. Pavle J. \u00a0\u0160afarik, Prague, 1853. ↩<\/a><\/li>
  9. Aleksandar Solovjev, \u00ab Svedo\u010danstva pravoslavnih izvora o bogomilstvu na \u00a0\u00a0\u00a0 Balkanu \u00bb,GID,V, 1953, p. 23. ↩<\/a><\/li>
  10. Ibid, p.19. ↩<\/a><\/li>
  11. Registra Vaticana, 4, ep. 170, f 185 rv. F. Sanjek, op cit, 45. ↩<\/a><\/li>
  12. T. Smiciklas, ed. Codex Diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, \u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0 Zagreb, 1904-1934, II, p. 351. ↩<\/a><\/li>
  13. Ibid. ↩<\/a><\/li>
  14. Registra Vaticana, 5, f 55v. F. Sanjek, p. 47. ↩<\/a><\/li>
  15. T. Smiciklas, op cit, 311-14. ↩<\/a><\/li>
  16. Registra Vaticana, 5, f 55v. F. Sanjek, p. 46. ↩<\/a><\/li>
  17. Ibid, ep. 141, f 103v. T. Smiciklas, op cit, III, 24-25. ↩<\/a><\/li>
  18. Dragutin Kniewald, \u00ab Vjerodostojnost latinskih izvora o bosanskim krstjanima \u00bb, Rad (JAZU), 270, 1949, p. 11. ↩<\/a><\/li>
  19. J. Fine, op cit, 120. ↩<\/a><\/li>
  20. T. Smiciklas, op cit, III, p. 36. ↩<\/a><\/li>
  21. Sima \u0106irkovi\u0107, Istorija srednjovekovne bosanske dr\u017eave, p. 287. ↩<\/a><\/li>
  22. J. Fine, op cit, p.195. ↩<\/a><\/li>
  23. T. Smiciklas, op cit, III, p. 36. ↩<\/a><\/li>
  24. Franjo Sanjek, Les Chretiens Bosniaques et le Mouvement Cathare XII-XV siecles, Paris\/Louvain, 1977, str. 71-72. Peter Patek (Suibertus), \u201cCommentariolum de provinciae Hungariae originibus,\u201d in R. Reichert, Monumenta Ordinis Fr. Praedicatorum Historica I, Louvain, 1896, str. 305-308. ↩<\/a><\/li>
  25. John Fine. The Bosnian Church : Its Place in State and Society from the Thirteenth to the Fifteenth Century, London, 2007. ↩<\/a><\/li>
  26. Ivan Lovrenovi\u0107, Bosnia : A Cultural History, New York, 2001, str. 53. ↩<\/a><\/li>
  27. Thomas Archidiaconus. Historia salonitanorum pontificum, ed. F. Ra\u010dki, Monumenta slavorum meridionalium, t. XVI, 1894, str. 33. ↩<\/a><\/li>
  28. Ibid, p. 80. ↩<\/a><\/li>
  29. Franjo Sanjek, op cit, str. 98-101. ↩<\/a><\/li>
  30. Jean Duvernoy, L\u2019Histoire des Cathares : Le Catharisme, Toulouse, 1979, str. 72. ↩<\/a><\/li>
  31. \u017ditije Svetog Simeuna : Pamatky drevniho jihoslovanskeho pismenistvi, ed. Pavle J. \u0160afarik, Prague, 1853. ↩<\/a><\/li>
  32. Aleksandar Solovjev, \u201cSvedo\u010danstva pravoslavnih izvora o bogomilstvu na Balkanu,\u201d GID,V, 1953, str. 23. ↩<\/a><\/li>
  33. Ibid, str.19. ↩<\/a><\/li>
  34. Registra Vaticana, 4, ep. 170, f 185 rv. F. Sanjek, op cit, str. 45. ↩<\/a><\/li>
  35. T. Smiciklas, ed. Codex Diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, Zagreb, 1904-1934, II, str. 351. ↩<\/a><\/li>
  36. Ibid. ↩<\/a><\/li>
  37. Registra Vaticana, 5, f 55v. F. Sanjek, str. 47. ↩<\/a><\/li>
  38. T. Smiciklas, op cit, str. 311-14. ↩<\/a><\/li>
  39. Registra Vaticana, 5, f 55v. F. Sanjek, str. 46. ↩<\/a><\/li>
  40. Ibid, ep. 141, f 103v. T. Smiciklas, op cit, III, str. 24-25. ↩<\/a><\/li>
  41. Dragutin Kniewald, \u201cVjerodostojnost latinskih izvora o bosanskim krstjanima,\u201d Rad (JAZU), 270, 1949, str. 11. ↩<\/a><\/li>
  42. J. Fine, op cit, str. 120. ↩<\/a><\/li>
  43. T. Smiciklas, op cit, III, str. 36. ↩<\/a><\/li>
  44. Sima \u0106irkovi\u0107, Istorija srednjovekovne bosanske dr\u017eave, str. 287. ↩<\/a><\/li>
  45. J. Fine, op cit, str.195. ↩<\/a><\/li>
  46. T. Smiciklas, op cit, III, str. 36. ↩<\/a><\/li><\/ol><\/div>","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

    Pri\u010da o bosanskim bogumilima, zvanim krstjani (\u201ckr\u0161\u0107ani\u201d), previ\u0161e je pojednostavljena od strane onih koji period izme\u0111u 13. i 15. stolje\u0107a vide kao zlatno doba u kome su dualisti\u010dka crkva i dr\u017eava udru\u017eile snage i zajedno napredovale. Zapravo, poku\u0161aj krstjana da repliciraju rano kr\u0161\u0107anstvo, te da slijede put apostolski, crkveni slu\u017ebenici i politi\u010dari iz Ugarske i Rima su spre\u010davali pokretanjem krsta\u0161kih  […<\/a>]<\/p>\n","protected":false},"author":2,"featured_media":0,"comment_status":"open","ping_status":"open","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_exactmetrics_skip_tracking":false,"_exactmetrics_sitenote_active":false,"_exactmetrics_sitenote_note":"","_exactmetrics_sitenote_category":0,"ngg_post_thumbnail":0,"footnotes":""},"categories":[59],"tags":[],"class_list":["post-587","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-volume-5-no-2-2010-april","contributor-thomas-j-butler","volume-5-no-2-2010-april"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/587","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/users\/2"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=587"}],"version-history":[{"count":3,"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/587\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":781,"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/587\/revisions\/781"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=587"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=587"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=587"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}