Mu\u0161karci obi\u010dno slabo razlikuju boje, ali jedan takav neznaj\u0161a u bojama kakav je bio moj djed, e, takvog je bilo te\u0161ko na\u0107i. Njegov spektar svodio se na svega \u010detiri osnovne boje, a ono ostalo-to nije ni postojalo ili se svodilo, u najmanju ruku (ako je \u010di\u010da dobre volje!), na neki vrlo neodredjen opis: \u201c\u017euto je, a kao i nije \u017euto, nego ne\u0161to onako-i jest i nije\u201d.<\/p>\n
Kako je na ovome na\u0161em \u0161arenom svijetu ve\u0107ina stvorenja i predmeta obojena \u201ci jest i nije\u201d bojom, to je s mojim djedom oko toga uvijek dolazilo do nesporazuma i neprilika. U jedno od najprijatnijih doba godine, skoro preko no\u0107i, rascvetao bi se u ba\u0161tici kraj na\u0161e ku\u0107e crni sljez i ljupko prosinuo iza kopljaste pocrnjele ograde. On je u mirna sun\u010dana jutra zra\u010dio tako povjerljivo i umiljato da to nije moglo izma\u0107i \u010dak ni djedovu oku i on bi udobrovoljeno gundjao maju\u0107i se po dvori\u0161tu:<\/p>\n
-Pazider ga, sva se ba\u0161ta modri kao \u010divit. Ono, istina, na sljezovu cvijetu jedva da je negdje i bilo tragova modre boje, ali ako je djed kazao da je modra, onda ima da bude modra i kvit. Isto se tako moglo desiti da neke godine djed rekne za tu istu ba\u0161tu da se crveni, i onda za tu godinu tako i va\u017ei: sljez mora ostati crven.<\/p>\n
Djedov rodjak Sava Damjanovi\u0107, negda\u0161nji kradljivac sitne stoke, a pod starost ispi\u010dutura i pri\u010dalica, i nenamjerno je znao da najedi mog dobrog djeda. Dok djed pri\u010da, on ti ga istom za\u010dudjeno prekine:<\/p>\n
-Otkud lisica crvena, kad je \u017euta!<\/p>\n
-Hm, \u017euta?<\/p>\n
-be\u010di se djed. -\u017dut je tvoj nos. Sava zabrinuto pipne svoj ru\u017ei\u010dasti baburast nos i vre\u010di:<\/p>\n
-Crvena! Ta sve nacije odavde do Biha\u0107a znaju da je \u017euta, a ti \u2026. Savin svijet prostire se do Biha\u0107a, jer je \u010di\u010da nekoliko puta tamo le\u017eao u apsu, ali \u010dak ni ti prostori ne mogu da razuvjere mog djeda.<\/p>\n
-Hm, Biha\u0107a! I drugi su ljudi le\u017eali u biha\u0107koj \u2018Kuli\u2019 pa ne vele da je lisica \u017euta. Bolje ti je pij tu moju rakiju i \u0107uti, ne kvari mi unu\u010dadi. A unu\u010dad, nas troje, nabili se u \u0107o\u0161ak blizu staraca i \u010dekamo kad \u0107e Sava zapo\u010detm sa svojim lopovskim do\u017eivljajima. Prepirka o bojama ba\u0161 nas nimalo ne interesuje, lisica je lisica pa ma kakve farbe bila. Zbog djedove tvrdoglavosti u pogledu boja i ja sam, ve\u0107 na prvom koraku od ku\u0107e, upao u nepriliku. Bilo je to u prvom razredu osnovne \u0161kole. Negdje sredinom godine u\u010diteljica nam je pri\u010dala o vuku, te \u017eivi ovako, te hrani se onako, dok \u0107e ti odjednom upitati:<\/p>\n
-Djeco, ko zna kakve je boje vuk? Ja prvi digoh ruku.<\/p>\n
-Evo ga, Branko \u0107e nam kazati.<\/p>\n
-Vuk je zelen!-okidoh ja ponosito. U\u010diteljica se tr\u017ee i za\u010dudjeno nadi\u017ee obrve.<\/p>\n
-Bog s tobom, dijete, gdje si to \u010duo?<\/p>\n
-Ka\u017ee moj djed-odvalih ja samouvereno.<\/p>\n
-Nije ta\u010dno, vuk nije zelen.<\/p>\n
-Jeste, zelen je!-neo\u010dekivano se uzjogunih ja kao pravi unuk \u010destitog djeda Rade. U\u010diteljica mi pridje sasvim blizu, ljutito uzriki u moje lice i povu\u010de me za uvo.<\/p>\n
-Ka\u017ei ti svome mudrom djedu da to nije istina. Vuk je siv. Siv, zapamti. Skoro pla\u010du\u0107i otklipsao sam toga dana ku\u0107i i \u0161mrcaju\u0107i ispri\u010dao djedu sve \u0161to se u \u0161koli dogodilo. Ni slutio nisam kakva \u0107e se bura oko toga podi\u0107i. \u0160ta! Pred \u010ditavim razredom njegovog unuka, miljenca, tegliti za u\u0161i, a uva\u017eenu starinu posprdno nazvati mudrim, bolje re\u010deno budalom! Dotle li smo do\u0161li? I jo\u0161 re\u0107i da vuk nije zelen ve\u0107 nekakav \u2026 hm! E, to ne mo\u017ee tek tako pro\u0107i. Sjutradan, pu\u0161u\u0107i poput guska, djed je doperjao zajedno sa mnom u \u0161kolsko dvori\u0161te i pred svom dje\u010durlijom razgalamio se na u\u010diteljicu:<\/p>\n
-A je li ti, \u0161i\u0161kavico, ovakva i onakva, ti mi bolje od mene zna\u0161 kakav je vuk, a! Nije zelen? Pazi ti nje! Ja se s vucima rodio i odrastao, \u010ditavog vijeka s njima muku mu\u010dim, a ona ti tu \u2026 Po turu bi tebe trebalo ovim \u0161tapom pa da se jednom nau\u010di\u0161 pameti. Izvika se djed, rasplaka se u\u010diteljica, a i mi, djaci, od svega toga uhvatismo neku vajdu: toga dana nije bilo nastave. Ve\u0107 sljede\u0107eg jutra djeda otjera\u0161e \u017eandari. Odsjedi starina sedam dana u sreskoj \u201cbuvari\u201d, a kad se vrati, ublijedio i mu\u010daljiv, on mi nave\u010de poprijeti prstom.<\/p>\n
-A ti, jezi\u010dko, nek te ja jo\u0161 jednom \u010dujem da bleji\u0161 kakav je ko pa \u0107u ti ja pokazati. Vuk je zelen, heh! \u0160ta te se ti\u010de kakav je vuk.<\/p>\n
-Pa kad me je ona pitala.<\/p>\n
-Pitala te, hm! Imao si da \u0107uti\u0161 pa kvit. Sljede\u0107eg prolje\u0107a, bujnog i ki\u0161ovitog, sljez u na\u0161oj ba\u0161ti rascvjeta se kao nikada dotad, ali starina kao da ga ni zapazio nije. Nisu tu pomagali ni sva trtljanja neumornog rodjaka Save, djed je bio slijep i za boje i za sve cvije\u0107e ovoga svijeta. Tuga da te uhvati.<\/p>\n
Minulo je od tih neveselih dana ve\u0107 skoro pola vijeka, djeda odavna nema na ovome svijetu, a ja jo\u0161 ni danas posigurno ne znam kakve je boje sljez. Znam samo da u prolje\u0107e iza na\u0161e potamnjele ba\u0161tenske ograde prosine ne\u0161to ljupko, prozra\u010dno i svijetlo pa ti se prosto pla\u010de, iako ne zna\u0161 ni \u0161ta te boli ni \u0161ta si izgubio.<\/p>\n
BA\u0160TA SJEZOVE BOJE, Svejetlost: Sarajevo, 1999<\/em><\/p>","protected":false},"excerpt":{"rendered":" Mu\u0161karci obi\u010dno slabo razlikuju boje, ali jedan takav neznaj\u0161a u bojama kakav je bio moj djed, e, takvog je bilo te\u0161ko na\u0107i. Njegov spektar svodio se na svega \u010detiri osnovne boje, a ono ostalo-to nije ni postojalo ili se svodilo, u najmanju ruku (ako je \u010di\u010da dobre volje!), na neki vrlo neodredjen opis: \u201c\u017euto je, a kao i nije \u017euto, […<\/a>]<\/p>\n","protected":false},"author":2,"featured_media":0,"comment_status":"open","ping_status":"open","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_exactmetrics_skip_tracking":false,"_exactmetrics_sitenote_active":false,"_exactmetrics_sitenote_note":"","_exactmetrics_sitenote_category":0,"ngg_post_thumbnail":0,"footnotes":""},"categories":[59],"tags":[],"class_list":["post-582","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-volume-5-no-2-2010-april","contributor-branko-copic","volume-5-no-2-2010-april"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/582","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/users\/2"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=582"}],"version-history":[{"count":3,"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/582\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":783,"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/582\/revisions\/783"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=582"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=582"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=582"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}