<\/p>\n
O Isuse, kako bih volio kada bi se
\nUdostojio da u\u0111e\u0161 u moj stan.
\nGdje sasvim obi\u010dne stvari na zidu vise.
\nGdje se u oknima rano gasi dan.<\/p>\n
Pri\u010dao bih ti, kako svjetiljku mutnu palim,
\nDa kratki ovaj dan produ\u017eim.
\nKako \u017eivim \u017eivotom sasvim malim.
\nI pun jeda, sa bra\u0107om svojom slu\u017eim.<\/p>\n
Pri\u010dao bih ti o ljudskoj ku\u0107i.
\nO oknima koja su pokatkad plava.
\nO vratima, kroz koja pognut mora\u0161 u\u0107i.
\nO bravi, koja se \u010dvrsto zaklju\u010dava.<\/p>\n
Pri\u010dao bih ti uz dim obi\u010dne cigare,
\nO svakom \u010dovjeku i koji se kako zove.
\nI kako jedni uvijek nose haljine stare.
\nI kako drugi uvijek nose haljine nove.<\/p>\n
I kako ima sedam bri\u017enih dana.
\nO Isuse, i svaki je ko \u0161to je bilo ju\u010de.
\nI o tom, kako se, kad zaboli rana,
\n\u0160e\u0161ir na \u010delo duboko, duboko natu\u010de.<\/p>\n
Pri\u010dao bih ti dugo, sve dok ne za\u010dujemo,
\nKako se rosa niz prozor sliva.
\nOnda bih ti rekao sasvim nijemo:
\nIsuse, umoran si, tebi se sniva.<\/p>\n
O lezi, zaspi, na postelji ovoj,
\nKoju \u010dovjek svaki dan otkupi.
\nTu\u017eno ti \u010delo ovit \u0107u u utjehe povoj.
\nSpavaj samo, a ja \u0107u na klupi.<\/p>\n
Isuse blagi, u doba kasnih sati,
\nkad jo\u0161 bdiju siromasi tvoji.
\nSkromnom koja\u010du odvest \u0107u te, da ti
\nJedno obi\u010dno odijelo skroji<\/p>\n
I obu\u0107aru malom, koji svu no\u0107 kuje
\nO\u0161tre \u010davle u te\u0161ki poplat.
\nDok Tvornice cipela \u017eu\u010dno bruje.
\nMilion pari skuju za jedan sat.<\/p>\n
Zatim \u010dovjeku, koji \u0161e\u0161ire pravi,
\nsa spu\u0161tenim obodom, da skriju bol.
\nJedan \u0107e da se nakrivi i na tvojoj glavi.
\nProstran da u se primi i tvoj oreol.<\/p>\n
Onda \u0107emo po\u0107i u kr\u010dmu kraj grada,
\nkoja li\u010di na stari, nasukani brod.
\nGdje bra\u0107a za stolom, od silnog jada
\nBacaju \u010da\u0161e i \u0161e\u0161ire na pod.<\/p>\n
Prvi krik pijetla bit \u0107e britka strijela,
\nod koje \u0107e ti srce da krvari.
\nDrugi krik pijetla bit \u0107e mrak u dnu \u010dela.
\nPrepoznat ne \u0107e\u0161 ni ljude ni stvari.<\/p>\n
A tre\u0107im krikom kad se pijetli jave,
\no Isuse, zateturat \u010de\u0161 od bola.
\nTvoj \u0161e\u0161ir \u0107e pasti s glave.
\n\u0160esir i aureola.<\/p>\n
Kako me danas bole harlekini
\nI tu\u017eni augusti glupi.
\nIsuse, na srce mi ranjeno
\nmelem pamuka privini.<\/p>\n
Danas bih volio da budem jako ru\u017ean.
\nDa se trese za mnom svjetine rug.
\nDa budem grbav i u hodu hrom.
\nI nos da imam vrlo, vrlo dug.<\/p>\n
Bol glupih augusta i harlekina
\nmoj Isuse, toliko me ti\u0161ti.
\nPo\u0111imo, po\u0111imo k njima sa majmunom,
\nkoji se mirno pred cijelim svijetom bi\u0161ti.<\/p>\n
Po\u0111imo i sa m\u00e9d\u00f4m, koji u hla\u010dama
\nvje\u0161to poigrava na \u0161tapu,
\na poslije za bijednom milostinjom
\nponizno pru\u017ea svoju staru kapu
\n.
\nPo\u0111imo i sa bubnjem, \u010dija je siva ko\u017ea
\ntako sveta i tako skupa.
\nJer bubanj je mrtvo magare, po kome mali
\njo\u0161 uvijek nemilice lupa.<\/p>\n
Po\u0111imo tako me\u0111u auguste i harlekine.
\nSamo \u0161to prije, moj Isuse sveti.
\nMi \u0107emo za njima od te\u0161kog bola,
\na oni za nama od smijeha umrijeti.<\/p>\n
Ve\u0107 nije tako va\u017ean njegov zov.
\nNi lupanje krila nije.
\nVisoki dimnjak,probijen kroz krov,
\nkrikom nas probudi prije.<\/p>\n
Gle, kako su mu sada krila potkresana.
\nI tupe, sasvim tupe mamuze mu.
\nSvanu\u0107a ovih trubom probu\u0111enih dana
\nsva su nepoznata njemu.<\/p>\n
Kako mu je prije glas imo gordost kneza.
\nOd njega stresala se zora rosom na usjev.
\nVojske je u pono\u0107 obuzimala jeza,
\nPred bitku, koju je navje\u0161to njegov gnjev.<\/p>\n
A sada je, od ove gradske \u010dadi
\nsve crnji i crnji, iz dana u dan.
\nJo\u0161 malo, pa se vi\u0161e ne \u0107e znati,
\nje li to pijetao ili je gavran.<\/p>\n
Zato daj da jednom i njemu naraste
\nsvako krilo, za put visok i dug.
\nDa se i on umije\u0161a me\u0111u brze laste
\ni s njima odleti na neki jug.<\/p>\n
Isuse, u ovom kasnom \u010dasu sad
\nU sve staje \u0107emo u\u0107i.
\nOd nje\u017enosti ti \u0107e\u0161 svu magarad
\nBlago za uho povu\u0107i.<\/p>\n
I kada ode\u0161, u doba to gluho,
\nMe\u0111u njima \u0107e rije\u010di da kru\u017ee:
\nko je taj koga si za uho
\ndr\u017eao najdu\u017ee.<\/p>\n
I svaki \u0107e usnuti opet,
\nSa najljep\u0161im snom u du\u0161i:
\nDa tvoja meka ruka jo\u0161 miluje
\nBa\u0161 njegove u\u0161i.<\/p>\n
O Isuse, kad do\u0111e\u0161, u koliko bilo sati,
\nu na\u0161 propali i opustjeli dom,
\ndobrodo\u0161licu tebi \u0107u zapjevati,
\nskupa sa svojom vedrom sestricom.<\/p>\n
Pjevaju\u0107i, od tvoje blizine sva bijela,
\niznijet \u0107e ona preda te s\u00f4 i kruh.
\nPo starom obi\u010daju na\u0161ih sela,
\nkada im u ku\u0107u stigne mio duh.<\/p>\n
Tada \u0107e te moja sestrica odvesti
\ndo skromnog jela, koje krasi stol.
\n– O Isuse dragi, izvoli samo sjesti
\ni odlo\u017eiti svoj \u0161e\u0161ir i oreol. –<\/p>\n
Tako \u0107e ti ona re\u0107i i nato \u0107e
\nstati preda te, u svetom bolu.
\nI puna \u010diste, nebeske samo\u0107e
\no klin \u0107e objesiti tvoju aureolu.<\/p>\n
Neka nam svu no\u0107 sija, mjesto uljenice,
\nkoju palimo pred svaki mrak.
\nOd sjaja \u0107emo kriti svoje lice.
\nTako \u0107e njen blijesak biti jak.<\/p>\n
Poslije \u0107emo te povesti u dvori\u0161te, nose\u0107i
\nispred nas tvoje aureole \u017ear.
\nI pri toj, od nebeskog sjaja svije\u0107i,
\npokazat \u0107emo ti pusti na\u0161 hambar.<\/p>\n
I staje prazne, u kojima se su\u0161e
\notkosi davni, ko cvije\u0107e na groblju.
\nU pono\u0107i tu do\u0111u mrtvih konja du\u0161e.
\n\u010cuje\u0161 ih, kako nevidljivu zob zoblju.<\/p>\n
Pokazat \u0107emo ti i stado magle bijele,
\nkoje se provla\u010di kroz \u017eivicu svje\u017eu.
\nO Isuse, to na\u0161e ovce izgorjele,
\nmrtve dolaze i u tor lije\u017eu.<\/p>\n
Onda \u0107emo konja jedinog upregnuti,
\nda te provozamo kroz na\u0161 mali grad.
\nNad njim se nebo nisko uvijek muti.
\nPod njim prigu\u0161eno tutnji vodopad.<\/p>\n
O ako me upita\u0161, dok na\u0161e staro kljuse
\nbude pla\u0161ila kraj puta \u0161a\u0161,
\n– Koja je ovo zemlja? Kazat \u0107u: O Isuse,
\npa to je Bosna, ti to zna\u0161.<\/p>\n
A poslije, kad i pijetlima bude sneno,
\nosjetit \u0107emo kako tvoja glava
\nspu\u0161ta se \u010das na moje rame, \u010das na njeno,
\nI silno nas obasjava.<\/p>\n
I u to doba zemaljskih kasnih sati
\npjevat \u0107e ti moja sestrica blagim glasom.
\nO Isuse, ti \u0107e\u0161 tada zadrijemati,
\nizmoren konja tromim kasom.<\/p>\n
I koji put, kad magla bude snje\u017eno
\nsipila na tvoje sveto ruho,
\nstavit \u0107e ti na glavu, sasvim nje\u017eno,
\noreol, koji ti je pao na jedno uho.<\/p>\n
Znam, dobri moj Isuse, kad jedne ki\u0161e duge,
\ndonesem ti za ve\u010deru hljeb skriven pod skut,
\nulaze\u0107i u sobu, vidjet \u0107u pun tuge
\ntvoj sveti lik nad novine nagnut.<\/p>\n
I nezapa\u017een kraj tebe \u0107u sjesti,
\nGledaju\u0107 mra\u010denje na tvome licu \u010distom.
\nDok pogledom prelije\u0107e\u0161 vijesti do vijesti.
\nDok uzbu\u0111eno prevr\u0107e\u0161 list za listom.<\/p>\n
\u010cime \u0107u mo\u0107i da te tje\u0161im u tom \u010dasu,
\nStoje\u0107i pred tobom, sav stidom obuzet.
\nI da li bih imao dosta snage u svom glasu,
\nkada bih pred tobom branio ovaj svijet.<\/p>\n
Na te\u0161ka ta slova pao bih svojim stasom malim.
\nRadost \u010dovjeka bi u oku mome zasijala.
\nO pusti, rekao bih ti jedva glasom uzdrhtalim,
\nnek se i dalje vrti na\u0161a zemlja mala.<\/p>\n
Onda bih sasvim tiho izi\u0161o pred vrata.
\ni pustio da ostane\u0161 sam u svome bolu.
\nMole\u0107i pred pragom, da tvoj gnjev umiri
\nmirisni, blagi kruh na stolu.<\/p>\n
Sam<\/p>\n
Sad opet idem sam, ja mali prolaznik,
\npod nakrivljenim \u0161e\u0161irom ovim svijetom.
\nA ti si oti\u0161ao, i tvoj dragi lik
\nsija se nevidljiv u hrani\u0161tu svetom.<\/p>\n
Zar si ti sad tamo, u onom hljebu bijelom.
\nU svetohrani\u0161tu, pred kojim tinja lu\u010d.
\nZar tamo, sa svojim srcem, du\u0161om, svojim tijelom.
\nZar je tu melem za moju dnevnu \u017eu\u010d.<\/p>\n
Nedovr\u0161ena posla, kad pro\u0111em kraj tvog stana,
\nu \u0161krinji gdje se krije\u0161 zlatom okovan.
\nDu\u0161a mi puna brige, srce mi puno rana,
\nprobdjelo bi uza te vje\u010dnost, ko jedan dan.<\/p>\n
Otkrivam ti sve, \u0161to u du\u0161i skrivam.
\nZovem te da sa mnom te\u0161ki dan podijeli\u0161.
\nDugo ti \u0161ap\u0107em, \u017earko te prizivam.
\nA ti nevidljiv samo \u0161uti\u0161 i samo se bijeli\u0161.<\/p>\n
I evo, sve \u010de\u0161\u0107e ja zaboravljam
\nu prolazu da ti skinem kapu.
\nU kasnoj no\u0107i, kada se \u017eurim sam,
\nsa sve\u017enjem ve\u010dere o \u0161tapu.<\/p>\n
San<\/p>\n
Vratit \u0107u se jednom svojoj maloj ku\u0107i,
\nkad budu pro\u0161li mnogi dani.
\nZa stolom kasnim o tebi snivaju\u0107i,
\nzaspat \u0107u uz crni hljeb i svoj vr\u010d zemljani.<\/p>\n
Blizina hljeba u snu do\u010darat \u0107e meni
\nseoski put, koji vijuga kroz glog,<\/p>\n
i oko njega p\u0161enice \u0161um sneni,
\nugu\u0161en sito\u0161\u0107u mirisa bra\u0161nenog.<\/p>\n
U snu sav sretan i radostan u svemu,
\nza\u017eeljeti ne \u0107u ni\u0161ta vi\u0161e:
\nsamo da zagrlim hljeb crni i \u010dujem u njemu
\ntvoje srce i tvoju du\u0161u kako di\u0161e.<\/p>\n
Nikola \u0160op, PJESME, DRAME, Sarajevo, 2006<\/em><\/p>","protected":false},"excerpt":{"rendered":" Poziv dragom Isusu O Isuse, kako bih volio kada bi se Udostojio da u\u0111e\u0161 u moj stan. Gdje sasvim obi\u010dne stvari na zidu vise. Gdje se u oknima rano gasi dan. Pri\u010dao bih ti, kako svjetiljku mutnu palim, Da kratki ovaj dan produ\u017eim. Kako \u017eivim \u017eivotom sasvim malim. I pun jeda, sa bra\u0107om svojom slu\u017eim. Pri\u010dao bih ti o ljudskoj […<\/a>]<\/p>\n","protected":false},"author":2,"featured_media":0,"comment_status":"open","ping_status":"open","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_exactmetrics_skip_tracking":false,"_exactmetrics_sitenote_active":false,"_exactmetrics_sitenote_note":"","_exactmetrics_sitenote_category":0,"ngg_post_thumbnail":0,"footnotes":""},"categories":[59],"tags":[],"class_list":["post-580","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-volume-5-no-2-2010-april","contributor-nikola-sop","volume-5-no-2-2010-april"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/580","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/users\/2"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=580"}],"version-history":[{"count":2,"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/580\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":784,"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/580\/revisions\/784"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=580"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=580"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=580"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}