Van Bosne i Hercegovine, pjesnik Mak Dizdar je relativno malo poznat. Moderne antologije u Hrvatskoj i Srbiji rijetko ga uvr\u0161tavaju. U antologiji Savremena jugoslovenska poezija on se pominje kao \u201chrvatski pjesnik.\u201d Dizdar je ro\u0111en u Stocu 1917, a umro je 1971. godine. Pseudonim \u201cMak\u201d datira iz Drugog svjetskog rata, kad je Dizdar bio u partizanima. U Bosni i Hercegovini je Dizdar najpoznatiji po zbirci Kameni spava\u010d. Godine 1966, Muhamed Filipovi\u0107 tvrdio je da je ovom knjigom Dizdar postao najzna\u010dajniji bosanskohercegova\u010dki pjesnik i da je uspostavio kanon osebujne bosanskohercegova\u010dke knji\u017eevnosti. Svojim stihovima Dizdar prenosi duhovni zna\u010daj misterioznih bosanskohercegova\u010dkih ste\u0107aka \u2013 ogromnih, \u010desto bogato ukra\u0161enih kre\u010dnja\u010dkih nadgrobnih spomenika iz 13. i 14. vijeka razbacanih po krajoliku, od kojih su neki sakupljeni u Zemaljskom muzeju BiH. Sna\u017enim stihovima Dizdar odra\u017eava uzvi\u0161enu prirodu bosanske materijalne kulture i o\u017eivljava zagonetnu zaostav\u0161tinu ovog tajanstvenog perioda bosanskohercegova\u010dke srednjovjekovne historije, kao \u0161to to u svojim djelima temeljito poja\u0161njavaju Rusmir Mahmut\u0107ehaji\u0107 i Amila Buturovi\u0107. Jo\u0161 jedna zbirka, Modra rijeka, objavljena u godinu Dizdarove smrti, potvrdila je njegov polo\u017eaj najistaknutijeg bosanskohercegova\u010dkog modernog pjesnika, kao \u0161to je to ustvrdio Vladimir Premec.<\/p>\n
Unato\u010d tome \u0161to je Dizdar relativno nepoznat, o njegovom pjesni\u0161tvu postoji znatna literature. Eseji na engleskom jeziku koje su pisali Amila Buturovi\u0107, Omer Had\u017eiselimovi\u0107, Francis R. Jones i Rusmir Mahmut\u0107ehaji\u0107 neki su od istaknutih primjera. Op\u0161ti stav ove op\u0161irne literature predstavlja tvrdnja da je Dizdar pjesnik koji je sasvim temeljito i esteti\u010dki vrlo uspje\u0161no uspio izraziti sr\u017e bosanske du\u0161e. Had\u017eiselimovi\u0107 na ovaj na\u010din zaklju\u010duje svoj komentar Dizdarevog djela: \u201cU svojim najuspje\u0161nijim dijelovima, Dizdareva poezija uspijeva prevazi\u0107i granicu izme\u0111u proteklog i \u010dinjeni\u010dnog i vanvremenskog i metafizi\u010dkog.\u201d Prema rije\u010dima velikog bosanskohercegova\u010dkog pisca Me\u0161e Selimovi\u0107a, Mak Dizdar je \u201cuspio da vaspostavi pravu, nenasilnu vezu s tradicijom, da obnovi starinski jezik prona\u0161av\u0161i u njemu potpuno savremene valere, da na sadr\u017eajnu su\u0161tinu srednjovjekovnih zapisa nadogradi misao i osje\u0107anje dana\u0161njeg \u010dovjeka.\u201d<\/p>\n
Ova literatura, me\u0111utim, nikada ne spominje niti raspravlja o o\u010diglednim na\u010dinima na koje Dizdarevi stihovi sna\u017eno odjekuju knji\u017eevnom tradicijom i filozofskim svjetonazorom anti\u010dke Gr\u010dke. Brojne njegove pjesme pokazuju mimeti\u010dki odnos i prema Homerovoj Odiseji. Bez negiranja i poku\u0161aja kolonizacije Dizdarevog identiteta kao bosanskohercegova\u010dkog pjesnika, ovaj esej istra\u017euje Dizdarev odnos prema anti\u010dkoj Gr\u010dkoj i razloge zbog kojih je taj odnos zna\u010dajan za vrednovanje njegovog djela. Neke pjesme iz ove zbirke \u2013 \u201eKalipsa\u201c, \u201ePenelopa\u201c, \u201ePolifem\u201c i \u201eKirka\u201c \u2013 ne samo naslovom pjesme duboko se oslanjaju na Homerovu Odiseju. Pogledajmo prvo \u201eKalipsu\u201c, u kojoj Dizdar prenosi Odisejeve gorke \u017ealopojke za vrijeme njegova zato\u010denja sa bo\u017eicom Kalipsom.<\/p>\n
KALIPSA<\/p>\n
Pla\u010dem
\nZbog ljubavi tvoje \u0161to napravi me robom
\nZbog ljubavi \u0161to oslobodit me ne mo\u017ee
\nPla\u010de\u0161
\n(Modra rijeka, 109)<\/p><\/blockquote>\nPatos ove romanti\u010dne veze izra\u017een je na izrazito lapidaran na\u010din. Kalipsa i Odisej zato\u010deni su u dvostrukoj klopci \u2013 ono \u0161to je pozitivno za jedno negativno je za drugo. Zadovoljstvo bo\u017eanske ljubavi je prokletstvo za Odiseja, dok je Odisejeva vjernost Penelopi neizlje\u010diva frustracija za Kalipsu. Dizdar pretvara Homerovu romanti\u010dnu pri\u010du u pronicljivu metaforu o otu\u0111enju savremene ljubavi. Pjesma ne minimizira sadr\u017eaj pri\u010de ve\u0107 nagla\u0161ava njen egzistencijalni karakter.<\/p>\n
Obratimo sada pa\u017enju na isti mimeti\u010dki odnos u \u201ePenelopi\u201c:<\/p>\n
PENELOPA<\/p>\n
O tebi su ispjevane sve pjesme i ne bi smjelo
\nni\u0161ta vi\u0161e o tebi da se pjeva<\/p>\nO tebi su re\u010dene sve rije\u010di i ne bi moglo
\nni\u0161ta vi\u0161e o tebi da se ka\u017ee<\/p>\nTvoje platno je ostalo tajnovito kao no\u0107
\ni tvoji prosci prozirni kao jutro<\/p>\nPa ipak te moram smjestiti u onaj krug
\nnejasnih bi\u0107a stvari i stanja<\/p>\nPenelopo Penelopo Penelopo Penelopo<\/p>\n
(Modra rijeka, 129)<\/p><\/blockquote>\n
Ova pjesma predstavlja neiscjeljivu tjeskobu zbog nepoznavanja osobe koju volimo, to jest problem poznavanja drugog u kontekstu intimnosti. Kada je na\u0161e poznavanje drugog autenti\u010dno shvatanje tog drugog, a kada samo fantaziranje? Narator zahtijeva potpunu spoznaju u vjernost drugog. U protoku okolnosti i promjenama uslovljene spoznaje narator preispituje Penelopinu vjernost. Narator \u017eeli razjasniti ne\u0161to \u0161to ne mo\u017ee biti razja\u0161njeno.<\/p>\n
Dizdareva poezija odaje po\u010dast Homeru. Projekcijom, zapravo kra\u0111om, dvojbe iz Homerovih stihova, i Dizdareva poezija zadobiva odre\u0111enu anti\u010dnost. Kada se \u010dini da se odnos prema drevnom pjesniku vi\u0161e ne mo\u017ee promijeniti, Dizdar \u010dini upravo to. To zna\u010di da razlika izme\u0111u Homerovih drevnih stihova i Dizdareve savremene poezije nije su\u0161tinska \u2212 su\u0161tinska postaje sli\u010dnost izme\u0111u Homera i Dizdara.<\/p>\n
Unutar ovog odnosa Dizdar ne zavidi Homeru. On ne \u017eeli potisnuti Homera. Ovdje nema onoga \u0161to Harold Bloom naziva tjeskobom uticaja. Bloomova teorija o razli\u010ditim retori\u010dkim relacijama izme\u0111u svjetskih pjesnika ne obja\u0161njava jedinstven odnos Dizdara i Homera na adekvatan na\u010din. Umjesto toga, osje\u0107amo kako se du\u0161e dva pjesnika stapaju. Tropa je prijateljstvo. Zami\u0161ljamo Homera kako s osmijehom na licu \u010dita Dizdareve stihove; zami\u0161ljamo da bi osjetio kako je shva\u0107en i kako su njegovi stihovi uistinu bezvremeni.<\/p>\n
Pogledajmo tre\u0107u pjesmu, \u201ePolifem\u201c, koja dublje poja\u0161njava ovaj odnos Homera i Dizdara.<\/p>\n
POLIFEM<\/p>\n
Ti si velik<\/p>\n
Stra\u0161an
\nU veli\u010dini
\nSvojoj<\/p>\nTi si
\nJak<\/p>\nDo boga<\/p>\n
A ja
\nNiko
\nI ni\u0161ta<\/p>\nTo klju\u010d je
\nZa tebe<\/p>\nPa
\nIpak
\nMoj si<\/p>\nDa ne bih
\nTvoj
\nBio<\/p>\nKlju\u010d je to
\nZa mene<\/p>\n\u010covjeka<\/p>\n
Tvoje
\nDuge ruke
\nNe\u0107e nikada doprijeti
\nDo mog malog upla\u0161enog srca<\/p>\n(Modra Rijeka, 49-50)<\/p><\/blockquote>\n
Odisejev strah se preobra\u017eava; Odisejev strah postaje strast. To \u0161to on nije niko i ni\u0161ta zapravo zna\u010di da je on neko, da je \u010dovjek. Unato\u010d u\u017easu \u0161to ga izaziva Kiklop koji svako jutro \u017edere njegove ljude, Odisej osje\u0107a \u010distu radost spoznaje vlastitog identiteta. Stihovi \u201cDa ne bih \/ Tvoj \/ Bio \/\/ Klju\u010d je to \/ Za mene\u201d potvr\u0111uju duboku vjeru Odiseja u samoga sebe.<\/p>\n
Sli\u010dnu potvrdu u vezi sa samospoznajom nalazimo u zaklju\u010dku Stranca Alberta Camusa:<\/p>\n
Tako blizu smrti majka se tamo morala osjetiti slobodna i spremna do opet o\u017eivi. Nitko, nitko nije imao prava da pla\u010de nad njom. I ja se osjetih spremnim da ponovo sve pro\u017eivim. Kao da me ona silna srd\u017eba o\u010distila od zla, oslobodila nade, pred ovom no\u0107i krcatom znamenjem i zvijezdama, otvorih se prvi put nje\u017enoj ravnodu\u0161nosti svijeta.<\/p><\/blockquote>\n
Ova epifanija na kraju Stranca odjekuje u liku Dizdarevog Odiseja. Kao \u0161to otvaranje du\u0161e prema svijetu priprema Camusov lik za smrt koja se bli\u017ei, Odisejevo bu\u0111enje vlastitog ja \u010dini ga nedosti\u017enim za Polifema. Iako je prepu\u0161ten na milost i nemilost bogovima, Odiseja svijest o vlastitom ja \u010dini gotovo jednakim s bogovima, ali ne kao boga ve\u0107 kao \u010dovjeka.<\/p>\n
Posljednja strofa pjesme: \u201cTvoje \/ Duge ruke \/ Ne\u0107e nikada doprijeti \/Do mog malog upla\u0161enog srca\u201d otklanja sve razloge za samosa\u017ealjenje. Sa\u017ealjenje dokazuje nedostatak samospoznaje i paralizovano je strahom. Za anti\u010dke Grke principijelna samospoznaja javlja se u obliku ironije, ne samo formalno, ve\u0107 i sadr\u017eajno. Alan Blum i Peter McHugh pi\u0161u: \u201cPrincipijelan odnos prema znanju je su\u0161tinski ironi\u010dan i prikazan je u liku glumca koji se samouvjereno odnosi prema cjelini, pa stoga i prema problemu polo\u017eaja \u010dovjeka (diskursa) unutar cjeline\u201d. (Samorefleksija, 142). Dizdareva poezija dijeli to ubje\u0111enje. To je jasno prikazano u Kirki:<\/p>\n
KIRKA<\/p>\n
Ona odavno eno glasno ve\u0107 pjeva<\/p>\n
A ne znamo zapravo ni ko je ni \u0161ta je<\/p>\n
I kad pojedemo dobro pe\u010dene kola\u010de i slasne
\nKoje nam sama i mijesi i slu\u017ei
\nBi\u0107emo pretvoreni u lavove vukove svinje
\n\u017divotinje divlje bez njihove divljine<\/p>\nZadr\u017ea\u0107emo sve ono \u0161to nas ina\u010de krasi
\nLjudska pristojnost Hrabrost trenutnu
\nKi\u010dmu savitljivu I jo\u0161 onu kukavnu nadu<\/p>\nBi\u0107emo pretvoreni u nju\u0161kala
\nBez zna\u010daja i u\u017eitka
\nKoje \u0107e zvati imenom na\u0161im
\nKakvo je sada<\/p>\nAl treba znati da ovo je kopno
\nNa kome smo i od nedavno nikli<\/p>\nU nicanju trava podno\u017enih snaga je
\nTreba znati<\/p>\n\u0160to \u017eive za krupan plod Za cvijet
\nZa smrt ne samo<\/p>\nOpa\u0161imo se \u010dvrsto travama ovim bra\u0107o
\nJer mi smo dubkom u njima<\/p>\nI u ma\u010du ovom \u010dije gromolje so\u010dne
\nRodila je zemlja
\nIsta<\/p>\nU ma\u010du kad se potegne u pravi \u010das
\nI u pravu svrhu<\/p>\nI eto sve tako<\/p>\n
Pomije\u0161ano sa pravom mjerom lukavosti
\nDovodi u juri\u0161 jedva primjetan
\nAl dobro sra\u010dunat i siguran
\nDo uzmaka dovodi savr\u0161enstva izli\u0161nog
\nZa koji zna\u0161 savr\u0161ena izli\u0161nost da je<\/p>\nDolazi zakletva onog ko osvojen je
\nI \u017eivot nenadno lijep na kome zavide
\nI bogovi Ti koji su mnogo mudri
\nI mnogo grije\u0161ni<\/p>\nNa kraju<\/p>\n
(Modra rijeka, 52-53)<\/p><\/blockquote>\n
Slasnim kola\u010dima bo\u017eica Kirka Odisejeve ljude pretvara u divlje \u017eivotinje. Njihov gubitak, me\u0111utim, ne zna\u010di gubitak \u017eivota. Oni ostaju \u017eivi, iako je to \u017eivot u obliku divljih \u017eivotinja. Njihov gubitak je gubitak onoga \u0161to oni jesu, a upravo taj gubitak dramatizira pitanje ko oni jesu.<\/p>\n
Odisejevi ljudi su ljudska bi\u0107a. Poput \u017eivotinja, i oni izrastaju iz prirode. Odisejevi ljudi se, me\u0111utim, razlikuju od \u017eivotinja, \u0161to su sada postali. Kako se Odisejevi ljudi razlikuju i kako pokazuju tu razliku? Odisejevi ljudi izgubili su odnos prema jeziku, \u201ckoje \u0107e zvati imenom na\u0161im kakvo je sada.\u201d Sposobnost govorenja \u010dini ih razli\u010ditim. Sposobnost govorenja razlikuje ih od bogova kao i od \u017eivotinja. Ti\u0161ina u kojoj sada \u017eive je stra\u0161na, oni su \u017eivi, ali nisu ljudi.<\/p>\n
No, za\u0161to bi bogovi zavidjeli ljudima, koji su potpuno mudri i potpuno gre\u0161ni,? Ako bogovi zavide ljudima, ne\u0161to im nedostaje. Ako bogovima ne\u0161to nedostaje, oni su nepotpuni. Ako su bogovi, me\u0111utim, nepotpuni, onda nisu bogovi. Bogovi predstavljaju vrhunaravnost, a ono \u0161to je vrhunaravno nema potrebe ni za \u010dim osim za samim sobom. Ono \u0161to je vrhunaravno, po definiciji, nema potreba. \u0160ta je onda to \u0161to je potrebno bogovima? Za\u0161to bi oni zavidjeli ljudima?<\/p>\n
Ovo je izgleda jasno: ako je vrhunaravna, istina ne podlije\u017ee ni\u010demu. Ali ona ipak mora biti shva\u0107ena i izra\u017eena, pa zato u tom smislu predmet podlije\u017ee potrebi za shvatanjem i izra\u017eavanjem, tj. za lingvisti\u010dkim uobli\u010davanjem. Mo\u017eemo cijeniti ironiju ove izjave: vrhunaravna istina podlije\u017ee jeziku (njeno veli\u010danstvo mora biti prilago\u0111eno ljudskim potrebama shvatanja i izra\u017eavanja). (Blum i McHugh, Samorefleksija, 143)<\/p><\/blockquote>\n
Pogledajmo ovu izjavu: bogovi ne podlije\u017eu ni\u010demu, ali bogovi podlije\u017eu potrebi da budu shva\u0107eni i izra\u017eeni – vrhunaravnoj potrebi da budu shva\u0107eni i izra\u017eeni. Odisej shvata ovu ironiju i time \u017eivot pretvara u \u010dudo, \u201ci \u017eivot nenadno lijep.\u201d I Odisej je sada obuzet potrebom vrhunaravnog za shvatanjem i izra\u017eavanjem. Ta potreba bogova zgrabila je i njega; ona ga defini\u0161e; ona potvr\u0111uje njegov apsolutni identitet. Ta ironija ga za\u010du\u0111uje. Bogovi su definisani potrebom da budu shva\u0107eni i izra\u017eeni, a to saznanje Odiseja \u010dini mudrim.<\/p>\n
Karakter Odisejeve ironije nije ohol, iako otkriva podre\u0111eni status pojedinca prema cjelini. Niti je on kriti\u010dan kada otkriva nedostatke pojedinca kao dijela unutar te cjeline. Ova ironija \u2013 koju Dizdareva poezija gorljivo otjelovljuje \u2013 suosje\u0107a sa \u017eivim svijetom. Za drevne Grke ironija u odnosu na bo\u017eansko nije ni omalova\u017eavaju\u0107a ni arogantna. Niti je ona samozatajna. Ironija se odra\u017eava jednim jedinim temeljnim principom: vrhunaravna vrijednost podlije\u017ee potrebi da bude shva\u0107ena i izra\u017eena.<\/p>\n
Dizdar sa Grcima odra\u017eava zajedni\u010dku viziju onoga \u0161to jeste \u017eivot. Alan Blum ne obja\u0161njava ni historijsku niti empirijsku tradiciju Grka, ve\u0107 njihovo metafizi\u010dko i moralno naslije\u0111e, koju ba\u0161tini i Dizdar.<\/p>\n
Grci nisu vremenski prvi, ali su po tretiranju onoga \u0161to je prvo primjerni. Svi koji prate Grke nisu drugi, tre\u0107i \u2026 ve\u0107 jednaki u odnosu na priliku da postave pitanje \u0161ta je prvo. Svi koji \u2018slijede\u2019 Grke suo\u010deni su sa izborom izme\u0111u razgovora i barbarizma. Ali \u2018prvo\u2019 se ne odnosi na Grke ve\u0107 na ono \u0161to je iznad toga dvoga i iznad nas, kao ono \u0161to nas navodi (pa i prisiljava) da postavimo pitanje \u0161ta je prvo. Mi se vi\u0161e ne odnosimo prema Grcima na na\u010din po kojem se nasljednici obavezno pojavljuju nakon predaka (koliko god gre\u0161ni ili slavni bili) jer se stvarna razlika ne sastoji u tome; prije bi bilo da se mi me\u0111usobno odnosimo kao sagovornici u onome \u0161to je zaista Drugo u odnosu na na\u0161 diskurs. (5)<\/p><\/blockquote>\n
Dok zagovara Homera, on u ovom bitnom smislu stoji na istoj ravni kao Homer: on je sagovornik \u201conoga \u0161to je zaista Drugo u odnosu na na\u0161 diskurs.\u201d Dizdar shvata ovaj odnos i njegove odgovornosti. Dizdar je Grk u smislu da u njegovom tretmanu onoga \u0161to je prvo mora biti primjeran. Dizdar slijedi Grke ne zbog toga \u0161to su Grci bili prvi, ve\u0107 zbog toga \u0161to su bili primjerni po tretiranju onoga \u0161to je prvo. Pogledajmo pjesmu \u201eMore\u201c:<\/p>\n
MORE<\/p>\n
Na dlanu
\ncvijet<\/p>\nNa dlanu
\nda\u017ed<\/p>\nNa dlanu
\nled<\/p>\nA
\nti<\/p>\nTi samo
\nbrine\u0161<\/p>\nbrigu
\nsvoju<\/p>\nBez
\nBrige<\/p>\n(Modra Rijeka 20)<\/p><\/blockquote>\n
Suparnik u pjesmi je onaj koji brine. \u0160ta je to \u0161to on \u010dini \u0161to je opre\u010dno unutar patosa pjesme? Onaj \u0161to brine, brine o tome \u0161ta je drugo, \u0161ta je tre\u0107e, \u0161ta je \u010detvrto \u2013 o vremenskom redoslijedu. On ne brine o ne\u010demu ve\u0107 o ni\u010demu. Anksioznost ga vezuje za ovdje i sada; napetost ga vezuje za uslovljeni karakter \u017eivota. Bez prisje\u0107anja na ono \u0161to je prvo, bez prisje\u0107anja na principijelni karakter vrhunaravnog \u2013 potrebe da bude shva\u0107eno i izra\u017eeno \u2013 on je bez brige. On postaje bezbo\u017ean. Dr\u017eanje cvijeta, osje\u0107anje pljuska, hvatanje grada subjekat usmjerava prema onom \u0161to je prvo. Briga za kona\u010dno obuhvata subjekat. On koji brine jo\u0161 nije subjekat jer ne shvata kako je i sam uslovljen onim \u0161to je prvo: \u201cA \/ ti \/\/ Ti samo \/ brine\u0161 \/\/ brigu \/ svoju \/\/ Bez \/ brige.\u201d<\/p>\n
Sa nevjerovatnom \u017eestinom Dizdar svjedo\u010di o \u017eivotu-svijetu i umnosti kakve su Grci oli\u010davali; njegova poezija misao prikazuje ne radi njene utilitarne vrijednosti nego kao ne\u0161to \u0161to je dobro samo po sebi. Dok misao ovisi o diskursu, u Dizdarevim stihovima ona zadr\u017eava svoju \u010distotu.<\/p>\n
DA\u017dD<\/p>\n
\nTrebalo bi opet nau\u010diti
\nda slu\u0161amo kako da\u017ed pada pada<\/p>\nTrebalo bi se odkameniti
\ni po\u0107i bez osvrtanja kroz kapiju grada<\/p>\nTrebalo bi ponovo prona\u0107i
\nizgubljene staze od one plave trave<\/p>\nTrebalo bi u obilju bilja
\nzagrliti pani\u010dne makove i mrave<\/p>\nTrebalo bi se iznova umiti
\ni sniti u jasnim kapima ozorne rose<\/p>\nTrebalo bi onesvijestiti se
\nu tamnim vlasima neke travne kose<\/p>\nTrebalo bi na\u010das stati
\nsa suncem svojim i sjenkom svojom stasati<\/p>\nTrebalo bi se kona\u010dno sastati
\nsa ve\u0107 davno odbjeglim vlastitim srcem<\/p>\nTrebalo bi se odkameniti
\ni pro\u0107i bez osvrtanja kroz kamenu kapiju ovog kamenog grada<\/p>\nTrebalo bi htjeti
\ni svu no\u0107 bdjeti slu\u0161aju\u0107 kako da\u017ed pravedni pada pada pada<\/p>\n(Kameni Spava\u010d 84-85)<\/p><\/blockquote>\n
Vrijedi ovdje citirati predsokrati\u010dkog filozofa Heraklita. \u010dija se misao podudara sa duhom Dizdarevih stihova:<\/p>\n
O Logosu \u0161to je onakav kakvog ga opisujem ljudi uvijek dokazuju nerazumijevanje, i prije nego \u0161to su ga \u010duli, i nakon \u0161to su ga \u010duli. Jer iako se sve odvija u skladu sa Logosom, oni (ljudi) su vi\u0161e kao ljudi bez iskustva, \u010dak i kada iskuse takve rije\u010di i djela kako ih ja opisujem, kada svaku stvar razlikujem po njegovom sastavu i objavim kakva ona jeste.<\/p><\/blockquote>\n
U ovoj pjesmi ki\u0161a predstavlja tropu Logosa. Stihovima je potrebna ta metafora da bi predstavili ono \u0161to sama tropa nije, a to je ono \u0161to je vrhunaravno. Tropa dakle postaje sinegdoha. To je kategorija ove pjesme. Filozofski, Dizdar je u\u010denik Heraklita, njeogvi stihovi odjekuju Heraklitovim rije\u010dima, \u201cSlu\u0161aju\u0107i ne mene ve\u0107 Logos mudro je slo\u017eiti se da je sve jedno.\u201d<\/p>\n
\u201cRazlika izme\u0111u odgovornog i neodgovornog govora je razlika izme\u0111u konverzacionog i barbarskog govora\u201d (Blum i McHugh, \u00abUvod,\u00bb 15). Po svaku cijenu, Dizdar bira razgovor, ne barbarski govor, jer samo razgovor potvr\u0111uje na\u0161 identitet. Dizdar tako\u0111er izaziva one koji biraju barbarizam. Uistinu, Dizdar razgovara sa barbarinom koji ne \u017eeli razgovarati, i u tom smislu demonstrira hrabrost Grka. Pogledajmo ove strofe iz pjesme \u201cPutovi\u201d:<\/p>\n
PUTOVI <\/p>\n
\nTi si nakanio da mene nema i pod svaku cijenu
\nIde\u0161 prema meni I u juri\u0161u
\nSmiju\u0107i se i pla\u010du\u0107i
\nPred sobom
\nSve \u010disti\u0161
\nI ni\u0161ti\u0161<\/p>\nTi si nakanio da me pod svaku cijenu uni\u0161ti\u0161
\nAli nikako da na\u0111e\u0161
\nIstinski put
\nDo mene<\/p>\nJer
\nTi poznaje\u0161 uklesane i utrte pute
\nI niti ijedan drugi
\n(A mali su zapravo i jalovi
\nBez obzira koliko su
\nZa tebe
\nOholog i jakog
\nI prete\u0161ki
\nI
\nDugi)<\/p>\n. . . . . . . . . .<\/p>\n
Ti ne zna\u0161 dakle da zlo si moje najmanje
\nizme\u0111u mnogih
\nMojih
\nVelikih
\nZala<\/p>\nTi ne zna\u0161 s kim
\nIma\u0161 posla<\/p>\nTi ne zna\u0161 ni\u0161ta o mojoj mapi putova
\nTi ne zna\u0161 da put od tebe do mene
\nNije isto \u0161to i put
\nOd mene
\nDo tebe<\/p>\nTi ne zna\u0161 ni\u0161ta o mome bogatstvu
\nSkrivenom za tvoje mo\u0107ne o\u010di
\n(Ti ne zna\u0161 da meni je
\nMnogo vi\u0161e
\nNego \u0161to misli\u0161
\nSudbina
\nNamrijela
\nI
\nDala)<\/p>\nTi si nakanio da me pod svaku cijenu uni\u0161ti\u0161
\nAli nikako da na\u0111e\u0161 istinski put
\nDo mene<\/p>\n(Shvatam te:
\n\u010covjek si u jednom prostoru i vremenu
\n\u0160to \u017eivi tek sada i ovdje
\nI ne zna za bezgrani\u010dni
\nProstor vremena
\nU kojem se nalazim
\nPrisutan
\nOd dalekog ju\u010der
\nDo dalekog sjutra
\nMisle\u0107i
\nO tebi<\/p>\nAli to nije sve)<\/p>\n
(Kameni Spava\u010d, 41-46)<\/p><\/blockquote>\n
Kraj pjesme je epitaf za barbare koji napadaju Bosnu: on osu\u0111uje pozitivizam nasilnika; on se podsmjehuje vulgarnosti savremenog \u010dovjeka; on otkriva plitkost onih koji djeluju vo\u0111eni utilitarno\u0161\u0107u. Bitno je me\u0111utim primijetiti da bi bila gre\u0161ka re\u0107i da je barbarin neprijatelj, zli \u010dovjek. Dizdarev stav prema zlu je gr\u010dki. Dok barbarin ubija, ubistva rezultiraju ne u smrti du\u0161e \u017ertava, ve\u0107 u smrti du\u0161e barbarina. Barbarin je svoj vlastiti neprijatelj i ni\u0161ta vi\u0161e od toga, a za one poput Ratka Mladi\u0107a, Radovana Karad\u017ei\u0107a i njihovih odanih sljedbenika bitno je \u010duti Dizdarevu presudu.<\/p>\n
Kao \u0161to to strastveno utvr\u0111uje kriti\u010dka literatura, Dizdar je veliki bosanski pjesnik. Njegova poezija na \u010dudesan na\u010din sa\u017eima kulturnu historiju, dru\u0161tveni karakter i moralno tkivo Bosne. Da bi se Dizdar smjestio unutar svjetske knji\u017eevnosti te shvatio kao njen dio, nu\u017eno je shvatiti i njegov mimeti\u010dki odnos sa Grcima. Dizdareva transpozicija duha anti\u010dke Gr\u010dke mo\u017ee se mjeriti bilo kojim modernim pjesnikom i upravo na tom uspjehu se temelji prepoznavanje zna\u010daja njegove poezije u kanonu svjetske knji\u017eevnosti.<\/p>\n
Ova tvrdnja ne stvara neku vrstu podvojenosti. Dizdar je Bosanac i bez \u017ertvovanja njegovog odnosa sa Grcima. On je Grk bez izdavanja bosanskog identiteta. Savremeni bosanski pisac D\u017eevad Karahasan tu dijalektiku obja\u0161njava na ovaj na\u010din:<\/p>\n
Bosanska kultura nije usvojila \u201cdiktat subjekta\u201d\u2014odnos u kojem jedan subject, recimo osoba, odre\u0111uje drugi subjekt strogo po sebi\u2014mo\u017eda upravo zbog svog vlastitog pluralizma\u2026 U kulturi sazdanoj od \u010detiri jednakopravne monoteisti\u010dke religije i njihovim osobitim paradigmama\u2026 u tom kulturnom kvartetu u kojem me drugi stalno potvr\u0111uju dok i ja neprestano potvr\u0111ujem njih, jedan \u201cjak subjekt\u201d\u2014onaj koji sve \u010demu se obrati pretvara u pasivni objekt\u2014nije mogu\u0107. . Islam, pravoslavlje, katolicizam i judaizam postojali su kao ravnopravne monoteisti\u010dke religije i koegzistirale kao kulturni kvartet. Dok je svaka bila primjerna u svom tretmanu onoga \u0161to je vrhunaranvo, nijedna drugu nije pretvarala u pasivni objekat. Svaka je bila izvanredna, ali nijedna nije bila najbolja. Taj princip produbljivao je duhovnost svake vjerske tradicije jer je svaka postajala ironi\u010dna u odnosu na vrhunaravno i u odnosu na druge vjere.\n<\/p><\/blockquote>\n
Dizdareva \u201cnajbosanskija\u201d pjesma, \u201cHi\u017ea u Milama\u201d, dramatizuje na\u010din na koji je diktatura nad subjektom opre\u010dna bosanskoj du\u0161i.<\/p>\n
HI\u017dA U MILAMA<\/p>\n
\nDjedovska tu hi\u017ea bi stvorena
\nKrep\u010da da krepost
\nU srcima
\nOstane<\/p>\nPa neka je zato vazda otvorena
\nZa doste drage
\nI velikane
\nSr\u010dane<\/p>\nZa sve pod nebom dobre ljude
\nI za sve dobre
\nBo\u0161njane<\/p>\nZa sve vojnike u velikoj vojni
\n\u0160to vojuje se
\nProtiv
\nVojne<\/p>\n. . . .<\/p>\n
A ako li kto ta vrata kreposti
\nU sebeljublju svom
\nNenadno
\nZatvori<\/p>\nNeka se hi\u017ea djedovska do temelja
\nSori i sru\u0161i
\nu mojoj
\nDu\u0161i<\/p>\nU obor \u010da\u0111avi neka se obori
\nNeka se u gar goli
\nI pepeo crni
\nNeka se
\nU veliko ni\u0161ta
\nNeka se
\nSatvori
\nNeka se u njoj
\nKao u satanskom logu
\nIzlegu skorpije i zmije<\/p>\n(Oprostite svi vi
\nkoji ste kleti i prokleti
\nNa ovoj kletvi klevetnika<\/p>\nAli hi\u017ea djedovska
\nBez milog gosta i dosta
\nHi\u017ea moja ni hi\u017ea tvoja
\nNit hi\u017ea djedovska vi\u0161e nije)<\/p>\n(Kameni Spava\u010d 159-63)<\/p><\/blockquote>\n
U anti\u010dkoj narodnoj knji\u017eevnosti, gost je uvijek dobrodo\u0161ao. Sveta je du\u017enost prihvatiti putnika jer bi on mogao biti preru\u0161eni bog ili, u benediktinskoj tradiciji, posjeta Krista. Benediktinski moto je \u201cNeka svi gosti budu primljeni kao Krist, jer On \u0107e re\u0107i: \u2018Do\u0161ao sam kao gost, a vi ste Me prihvatili\u2019\u201d (Matej 25:35). \u010cinjenica da je nepoznato da li je posjetilac zaista bog je misterija. Ta mogu\u0107nost uvijek postoji. Gostoljubivost pri\u010du \u010dini stvarnom jer posjeta putnika doma\u0107inu nudi priliku da izravno slu\u017ei bogovima ili se pobrine o Kristovoj posjeti. Doma\u0107in ljudsku stvarnost \u010dini svetom. Dizdar to izra\u017eava ne na religiozan ili klasi\u010dan, ve\u0107 na zemaljski i \u010dudesno paganski na\u010din. Gostoljubivost ne pretvara \u201csve \u010dime se bavi u pasivni objekat,\u201d ve\u0107, naprotiv, potvr\u0111uje aktivni subjekat. Doma\u0107in prepoznaje potrebu bogova, njihovu potrebu da budu potrebni. Dizdar, veliki nacionalni pjesnik, od svakog Bosanca zahtijeva prisje\u0107anje na taj princip, na prepoznavanje svoje su\u0161tine; on od svakog Bosanca zahtijeva da ostane ono \u0161to jeste i pokazuje mu na\u010din na koji to mo\u017ee u\u010diniti. Gostoljubivost se time pretvara u temelj vje\u010dnosti jedne kulture.<\/p>\n
Literatura<\/h2>\n
Harold Bloom. The Anxiety of Influence: A Theory of Poetry. London: Oxford University Press, 1973.<\/p>\n
Buturovi\u0107, Amila. Stone Speaker: Medieval Tombs, Landscape, and Bosnian Identity in the Poetry of Mak Dizdar. New York: Palgrave, 2002.<\/p>\n
Blum, Alan. Socrates: The Original and its Images. London: Routledge & Kegan Paul, 1978.<\/p>\n
Blum, Alan and McHugh, Peter. Self-reflection in the Arts and Sciences. Atlantic Highlands, NJ: Humanities Press, 1984.<\/p>\n
Blum, Alan and McHugh, Peter. Introduction. Friends, Enemies, and Strangers: Theorizing Art, Science, and Everyday Life. Ed. Alan Blum and Peter McHugh. Norwood, NJ: Ablex Publishing, 1979. 1-17.<\/p>\n
Camus, Albert. The Stranger. Trans. Stuart Gilbert. New York: Vintage Books, 1942.<\/p>\n
Dizdar, Mak. Modra Rijeka. Sarajevo: Sarajevo Publishing, 2000.<\/p>\n
Dizdar, Mak. Kameni Spava\u010d. Sarajevo: Ljiljan, 1997.<\/p>\n
Filipovi\u0107, Muhamed. \u201cThe Bosnian spirit\u2013\u2013What is it? A research attempt on the occasion of the collection of poems The Stone Sleeper by Mak Dizdar.\u201d Duh Bosne\/Spirit of Bosnia 1.1 (2006). 15 December 2007 .<\/p>\n
Had\u017eiselimovi\u0107, Omer. \u201cMak Dizdar\u2019s Stone Sleeper: History into Metaphor.\u201d Books in Bosnia and Herzegovina. Sarajevo: Association of Writers of Bosnia, 1984. 235- 37.<\/p>\n
Heraclitus. Heraclitus: The Cosmic Fragments. Ed. G. S. Kirk. Cambridge: Cambridge University Press, 1954.<\/p>\n
Jones, Francis R. \u201cTranslating Spiritual Space-time: Recreating Kameni Spava\u010d in English.\u201d Afterword. Stone Speaker: Medieval Tombs, Landscape, and Bosnian Identity in the Poetry of Mak Dizdar. By Amila Buturovi\u0107. New York: Palgrave, 2002. 165-80<\/p>\n
Jones, Francis R. \u201cThe Poet and the Ambassador: Communicating Mak Dizdar\u2019s Stone Sleeper.\u201d Translation and Literature. 9 (2000): 65-87.<\/p>\n
Karahasan, D\u017eevad. Sarajevo: Exodus of a City. New York: Kodansha International, 1994.<\/p>\n
Mahmut\u0107ehaji\u0107, Rusmir. \u201cThe Text beneath the Text: The Poetry of Mak Dizdar.\u201d Afterword. Kameni Spava\u010d\/Stone Sleeper. By Mak Dizdar. Trans. Francis R. Jones. Sarajevo: Did, 1999.<\/p>\n
Mihailovich, Vasa D. Contemporary Yugoslav Poetry. Iowa City: University of Press, 1977.<\/p>\n
Premec, Vladimir. \u201cPoeta Viator.\u201d Preface. Modra Rijeka. By Mak Dizdar. Sarajevo: Sarajevo Publishing, 2000.<\/p>\n
Translated by Gorcin Dizdar – \u00a9 2009 Gorcin Dizdar<\/em><\/p>","protected":false},"excerpt":{"rendered":"
Van Bosne i Hercegovine, pjesnik Mak Dizdar je relativno malo poznat. Moderne antologije u Hrvatskoj i Srbiji rijetko ga uvr\u0161tavaju. U antologiji Savremena jugoslovenska poezija on se pominje kao \u201chrvatski pjesnik.\u201d Dizdar je ro\u0111en u Stocu 1917, a umro je 1971. godine. Pseudonim \u201cMak\u201d datira iz Drugog svjetskog rata, kad je Dizdar bio u partizanima. U Bosni i Hercegovini je […<\/a>]<\/p>\n","protected":false},"author":2,"featured_media":0,"comment_status":"open","ping_status":"open","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_exactmetrics_skip_tracking":false,"_exactmetrics_sitenote_active":false,"_exactmetrics_sitenote_note":"","_exactmetrics_sitenote_category":0,"ngg_post_thumbnail":0,"footnotes":""},"categories":[54],"tags":[],"class_list":["post-534","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-volume-4-no-1-2009-january","contributor-keith-doubt","volume-4-no-1-2009-january"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/534","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/users\/2"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=534"}],"version-history":[{"count":2,"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/534\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":756,"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/534\/revisions\/756"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=534"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=534"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=534"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}