Pitanje koje je u vezi s odgovorno\u0161\u0107u za rat u Bosni i Hercegovini stavlja u centar pa\u017enje i odgovornost me\u0111unarodne zajednice, odnosno onih njenih \u010dlanica koje su imale veliki uticaj na tok zbivanja na ovom prostoru, pa i u Bosni i Hercegovini, kako u smislu stvaranja uvijeta zapo\u010dinjanja rata, tako i u smislu na\u010dina kako je on bio vo\u0111en, a osobito pitanja kako je taj rat bio tretiran u me\u0111unarodnoj politi\u010dkoj i diplomatskoj javnosti, se veoma pomno zaobilazi u svim do sada napisanim analizama ovog rata. Izgleda da ta zajednica nije imala nikakve veze s razvojem doga\u0111aja na prostoru biv\u0161e Jugoslavije i da nije ni na kakav na\u010din uticala na tok doga\u0111aja daju\u0107i podr\u0161ku ili osporavaju\u0107i i kritiziraju\u0107i odre\u0111ene politi\u010dke poteze strana koje su u tim doga\u0111ajima bile aktivne, kao i legaliziraju\u0107i odre\u0111ene poteze i stanja koja su ti potezi proizveli i time sna\u017eno utje\u010du\u0107i na daljni tok stvari. Izgleda kao da ta me\u0111unarodna zajednica nije pomagala neke, a odmagala nekim stranama u politi\u010dkim, a kasnije i u oru\u017eanim borbama na tlu Jugoslavije, te da nije odre\u0111ivala svoje predstavnike i kao posrednike u sporovima i kao medijiatore u tra\u017eenju rje\u0161enja za sporove, te kao da nije organizirala konferencije i sastanke koji su imali za cilj tra\u017eenje rje\u0161enja za sporove, pa i za oru\u017eane sukobe i ratove, te kao da nije predsejedovala tim komisijama, odborima ili stalnim komitetima, te kao da ona nije donosila odluke koje su direktno utjecale na ishod rata, kao da nije slala trupe u zemlju, npr. Bosnu i Hercegovinu s misijama koje te zemlje, odnosno zajednica odre\u0111ivala.<\/p>\n
Izgleda prema tome kako se neki pona\u0161aju u ovom kontekstu, kao da se ono \u0161to je bilo u na\u0161oj i drugim zemljama u ovoj regiji, bilo ne\u0161to \u0161to je i\u0161lo samo od sebe, \u0161to nema nikakve veze sa utjecajima i odlukama me\u0111unarodne zajednice, kao ne\u0161to prema \u010demu se ona odnosila kao da se doga\u0111alo na Marsu, a ne u srcu Europe. Mi smatramo da stvari stoje sasvim druga\u010dije i da je me\u0111unarodna zajednica, tj. Ujedinjene nacije, njihov Savjet sigurnosti, Europska zajednica i osobito neke zemlje koje su bile najutjecajnije u ovim pitanjima, kao \u0161to su konkretno bile, kada se radilo o Bosni i Hercegovini \u2013 Velika Britanija i Francuska u po\u010detku i tokom ve\u0107eg dijela rata, a Sjedinjene Dr\u017eave Amerike, u zadnjoj fazi i u pogledu mirovnih pregovora koji su prethodili Daytonu i samom Daytonu\u2014bila upletena u sve ovo. Umjesto \u0161utnje ili diskretnog nazna\u010davanja odre\u0111enih stvari, mi ovdje imamo namjeru da to pitanje rasvijetlimo i sagledamo u svjetlu historijskih \u010dinjenica i da ocijenimo odista veliku odgovornost vode\u0107ih snaga me\u0111unarodne politike za nastanak ovog rata, kao i katastrofalni na\u010din vo\u0111enja me\u0111unarodne akcije da se on zaustavi i da se postigne jedan pravedan i trajan mir, \u0161to bi moralo biti smisao i sadr\u017eina, odnosno cilj svake racionalne i opravdane mirovne akcije.<\/p>\n
Me\u0111unarodna zajednica u liku, prije svega, Europske zajednice, njenih najutjecajnijih \u010dlanova u tom momentu, a to su bile nesumnjivo Velika Britanija i Francuska, a zatim Sjedinjene Dr\u017eave Amerike, igrala je veliku ulogu i u procesima politi\u010dkih previranja, koja su dovela do raspada biv\u0161e Jugoslavije. Tu ulogu definirala je strategija svjetskog kapitalizma, predvo\u0111enog od strane Sjedinjenih Dr\u017eava Amerike, da se komunizam sru\u0161i iznutra a ne izvana, tj. bez spolja\u0161nje akcije i to po mogu\u0107nosti na temelju unutra\u0161njih te\u0161ko\u0107a, prije svega ekonomskih, a koje on nije mogao prevazi\u0107i uz stalni pritisak Zapada u odnosu na problem ljudskih prava.<\/p>\n
Drugi aspekt uloge me\u0111unarodne zajednice u stvaranju uvjeta za ru\u0161enje komunizma u Jugoslaviji mo\u017ee se sagledati u aktivnoj ulozi koju su zemlje zapadnog bloka imale u unutra\u0161njim politi\u010dkim suprostavljanjima u samoj zemlji. One su pomagale svaki pokret koji je vodio labavljenju unutra\u0161njih odnosa u toj zemlji (Niksonova posjeta Hrvatskoj 1971. godine) kao i svakom drugom prilikom, a najvi\u0161e onda kada je reformski pokret, pod vo\u0111stvom zadnjeg premjera vlade Socijalisti\u010dke Federativne Republike Jugoslavije Ante Markovi\u0107a, usvojio plan reformi nastao u zapadnim ekonomskim i politi\u010dkim laboratorijama i kada je, pod vo\u0111svom ekonomiste Sachsa, zapo\u010dela operacija izlaska iz shema komunizma i zavo\u0111enje nekih instituta i formi ekonomskih odnosa karakteristi\u010dnih za neoliberalni kapitalizam. Kada je do\u0161lo do unutarnje krize, a osobito kad se vidjelo da se raspada glavna koheziona snaga dr\u017eave i poretka, a to je Savez komunista Srbije predvo\u0111enog od Slobodana Milo\u0161evi\u0107a, zapadna diplomatija je zapo\u010dela aktivno da se mije\u0161a u projeciranje budu\u0107eg razvoja poma\u017eu\u0107i razne koncepte separatizma i ohrabruju\u0107i odre\u0111ene republi\u010dke snage, koje su potencijalno bile protiv komunizma i protiv srpske kontrole nad cijelom Jugoslavijom, da se aktivno suprostave Milo\u0161evi\u0107u, \u0161to je, naravno, vodilo ka disoluciji te dr\u017eave. U tom smislu im je sam Milo\u0161evi\u0107 i\u0161ao sasvim naruku, jer je vodio politiku koja je i sama bila sra\u010dunata na ru\u0161enje Jugoslavije, samo je njegova taktika imala za cilj da iz ru\u0161evina Jugoslavije nastane Velika Srbija, u granicama koje su bile definirane u \u010duvenom Memorandumu SANU, a to zna\u010di onakva Srbija koja se prostire na srpskim etni\u010dkim teritorijama, pri \u010demu se kao srpske teritorije smatraju ve\u0107 pomenute teritorije do koji su Osmanlije doprle u svom osvajanju na zapad, tj. do grani\u010dne linije koja ide od Karlobaga na moru do Virovitice na rijeci Dravi, te rijekama Kupom i linijom Sisak-Bjelovar. Tako su se zapravo, susrele dvije strategije–s jedne strane, strategija ru\u0161enja jugoslovenskog komunizma, za koji se smatralo da ima najve\u0107u otpornu mo\u0107 od svih komunisti\u010dkih re\u017eima u Europi, jer je, kako se smatralo, bio najliberalniji od svih tada postoje\u0107ih komunisti\u010dkih re\u017eima, dok je, s druge strane, i\u0161la strategija Slobodana Milo\u0161evi\u0107a koji je \u017eelio da unutra\u0161njom destabilizacijom izazove raspad Jugoslavije, u kojem bi Srbija najvi\u0161e profitirala, a Srbi se vratili, nakon osamdeset godina historije svog jugoslovenstva, ka inicijalnom strpstvu i Srbiji kao cilju.<\/p>\n
U tim uvjetima i politi\u010dkom stanju u Jugoslaviji, koje je nastalo krajem 80-tih godina, me\u0111unarodna politika je otvoreno podr\u017eavala secesionizme i spekulirala oko raspleta doga\u0111aja, ne upu\u0161taju\u0107i se, po svom starom obi\u010daju, da donese jasne i odre\u0111ene definicije stvari, ve\u0107 se opredijelila da \u010deka rasplet i da se okoristi op\u0107im i maglovitim usmjerenjima koje je davala. Sam sam bio svjedok s koliko su kriti\u010dnog naboja mnogi predsavnici i \u010dak ambasadori nekih zna\u010dajnih zemalja Zapada u biv\u0161oj Jugoslaviji bili kriti\u010dni prema Milo\u0161evi\u0107evom re\u017eimu i koliko su indirektno, a ponekad i otvoreno, usmjeravali politi\u010dko mi\u0161ljenje da \u0107e biti podr\u017eani, da mogu o\u010dekivati pomo\u0107 i priznavanje, \u010dak i ako budu i\u0161li do kraja i izazovu rapad, odnosno ukoliko se razdru\u017ee iz Jugoslavije i budu insistirali na svojoj neovisnosti. Putem poznate Badinterove komisije data su i veoma precizna uputstva kako i na koji na\u010din treba da se postupa da bi ovo razdru\u017eivanje postalo legitimno i priznato od strane Europske zajednice.<\/p>\n
Nije se tu, dakle, radilo o nekim akademskim diskusijama i raspravama, nego o poticanju direktnih politi\u010dkih odluka koje su mogle za sobom nositi i izazvati i vojne odluke, te na kraju izazvati i rat na prostoru biv\u0161e dr\u017eave. Bio sam prisutan na sastanku sa ambasadorom USA u biv\u0161oj Jugoslaviji, gospodinom Warrenom Zimmermanom, a sastanak se odr\u017eavao 1991. godine u Sarajevu, na kojem je on o\u0161tro kritizirao Milo\u0161evi\u0107a kvalificirajuci njegovu politiku kriminalom, u \u010demu smo i mi s njim bili suglasni, te naglasavaju\u0107i da se s tim \u010dovjekom ne mo\u017ee posti\u0107i zadovoljavaju\u0107i sporazum, \u010dime je dao do znanja da se jedino rje\u0161enje nalazi u razoru\u017eavanju. Usred op\u0107e \u0161utnje, ja sam mu uputio pitanje da, budu\u0107i da njegove rije\u010di, s kojima se sla\u017eem, zna\u010de ujedno i poticaj da istupimo iz Jugoslavije, te da li on zna da bi tada najvjerovatnije moglo do\u0107i do napada Srbije i JNA na na\u0161u zemlju. \u0160to \u0107e SAD tada u\u010diniti?<\/p>\n
On je odgovorio da \u0107e nas podr\u017eati. Na pitanje kako \u0107e nas podr\u017eati \u2013 rezolucijom, saop\u0107enjem, sanitarnom ili humanitarnom pomo\u0107i, ili \u0107e nas podr\u017eati oru\u017ejem ili naoru\u017eavanjem, on nije odgovorio. Bilo mi je jasno da to, a to je jedino \u0161to bi nama trebalo i vrijedilo, ne mo\u017eemo o\u010dekivati. Moj zaklju\u010dak je bio jasan. Oni nas guraju u secesuju, ali nas kada zagrmi ne\u0107e pomo\u0107i i mi \u0107emo ostati na boji\u0161tu sami. To se, na\u017ealost, dogodilo.<\/p>\n
Istina je, dakle, da su predstavnici medunarodne politike, Europske zajednice i nekih utjecajnih zemalja Zapada, prije svega Velike Britanije i Francuske, gurali neke republike tada\u0161nje Jugoslavije ka secesiji. Time su te zemlje i organizacije umnogome stvorile uvjete u kojima je rat bio neizbje\u017ean. Kad je rat izbio, a povod za rat i agresiju na Bosnu i Hercegovinu Srbi i Srbija, odnosno Jugoslavija, na\u0161le su u me\u0111unarodnom priznavanju Bosne i Hercegovine kao samostalne i suverene dr\u017eave, koja je od strane tih zemalja bila primljena u Organizaciju ujedinjenih nacija, ove zemlje su posmatrale doga\u0111aje kao da i same nisu u njima na posredan ali i veoma bitan na\u010din u\u010destvovale i kao da nisu donijele odluke koje su, s jedne strane, zna\u010dile ohrabrenje za novonastale dr\u017eave, a medu njima i Bosnu i Hercegovinu da \u0107e biti podr\u017eane u slu\u010daju srpskog napada, i kao da se nije dogodio rat u Europi, te nisu uop\u0107e intervenirale.<\/p>\n
One su dobro znale da se Milo\u0161evi\u0107 sprema da napadne Bosnu i Hercegovinu, one su znale da \u0107e taj napad donijeti rat i \u017ertve, one su znale da su du\u017ene da pomognu napadnutom, a to nisu u\u010dinile. Nisu u\u010dinile ni\u0161ta da sprije\u010de i zaustave pripremani napad, ni da ga zalede kada je do njega ve\u0107 do\u0161lo. Postupale su sasvim suprotono od onog kako su postupile u ratu Srbija-Hrvatska, kojeg su zaledile nakon \u0161to se pokazalo da na terenu ne mo\u017ee do\u0107i do rje\u0161enja tog sukoba i tako barem sprije\u010dile daljnje prosipanje krvi, \u0161to je Hrvatskoj omogu\u0107ilo da pripremi svoje snage za odbranu i kona\u010dno oslobodenje od agresije Srba.<\/p>\n
U Bosni i Hercegovini su dopustile da se rat odvija i ne same da se odvija nego da i eskalira i da se pretvori u trojni rat, da bi tek tada preduzeli neke konkretnije mirovne inicijative i mjere zaustavljanja rata. U me\u0111uvremenu su dopustili da oba agresora izvr\u0161e veliki do svog programa istrebljenja ljudi i cijepanja zemlje. Svoje prisustvo, koje se sastojalo u velikim vojnim snagama, ograni\u010dili su na promatranje i svjedo\u010denje o ratu, a ne na njegovo spre\u010davanje. Tvrdnju da to nije bio, ujedno, i plan vode\u0107ih faktora tada\u0161nje europske politike, a ne samo slu\u010dajno doga\u0111anje iznu\u0111eno prilikama, tj. da im plan nije bio da se Bosna i Hercegovina podijeli ili da se onemogu\u0107i da ona nastavi svoj razvoj pod uvjetima vidljive dominiraju\u0107e politi\u010dke uloge muslimana u njoj, kojih je prognosti\u010dki trebalo uskoro biti vise od 50% stanovni\u0161tva, a nije vi\u0161e mogu\u0107e argumentirati. Sve \u0161to se kasnije dogodilo, a posebno uloga koju su francuski generali i holandske trupe igrale u aferi za\u0161ti\u0107enih zona i posebno zona Srebrenica, \u017depa i Gora\u017ede, gdje su hlandokrvno prepustili Srbima teritoriju tih zona i omogu\u0107ili im da, u toku nekoliko dana, ubiju 11.000 ljudi, samo potvr\u0111uje ovu pretpostavku.<\/p>\n
Kada je rat, dakle, izbio, a svi akteri politike i odluka o priznavanju Bosne i Hercegovine i njenom primanju u Organizaciju ujedinjenig naroda su znali da je sve \u0161to je u\u010dinjeno bilo legalno i legitimno te da je rat u svjetlu tih \u010dinjenica bio potpuno nelegalan i nelegitiman i da je bio kriminalni akt agresije i nisu uop\u0107e reagirali adekvatno na razvoj doga\u0111aja. Pustili su du\u017ee vremena da se rat razvija i poprima u\u017easavaju\u0107e razmjere, te su reagirali tek onda kada se svjetsko javno mnijenje zgrozilo nad zlo\u010dinima koje su Srbi po\u010dinili u Bosni i Hercegovini.<\/p>\n
Prije ljeta 1992. godine, dakle \u010detiri mjeseca od izbijanja rata i agresije, nije bilo adekvatne reakcije osim neki sterilnih i neefikasnih rezolucija UN, u kojima se tra\u017eilo zaustavljanje ratnih operacija i zahtijevali pregovori, odnosno u kojima se agresoru prijetilo isklju\u010divo politi\u010dkim i ekonomskim ali nikako vojnim mjerama. Tek je, nakon \u0161to je cijeli svijet saznao za grozote srpskog genocida nad muslimanima i Hrvatima, osobito u Bosanskoj krajini, oko Prijedora i u Br\u010dkom, me\u0111unarodna zajednica, tj. Europska zajednica, poduzela jedan odlu\u010dniji korak, a to je bilo sazivanje Konferencije o miru u Londonu, koja je i odr\u017eana 20. augusta 1992. godine.<\/p>\n
Konferencija u Londonu imala je pred sobom brojne izvje\u0161taje s terena, zatim druge informacije, prije svega obavje\u0161tajne i one prikupljene putem satelitskih osmatranja terena i prislu\u0161kivanja komunikacija, a sve su one govorile o agresiji i zlo\u010dinima koje su u Bosni i Hercegovini po\u010dinile JNA i srpske paravojne formacije, tako da je pitanje karaktera rata koji je vo\u0111en bilo sasvim jasno, kao i pitanje o tome tko je rat zapo\u010deo i kako ga i kojim metodama vodi.<\/p>\n
Suo\u010dene s takvim nalazima na terenu, me\u0111unarodna zajednica i njene vode\u0107e dr\u017eave zbog toga nisu mogle nikako izbje\u0107i da donesu osudu agresora, a kao agresor imenovan je re\u017eim Slobodana Milo\u0161evi\u0107a i njegovi sljedbenici u Bosni i Hercegovini. Konferencija je zaklju\u010dila da se u slu\u010daju rata u Bosni i Hercegovini mora vratiti na status quo ante. U cilju brzog rje\u0161enja tog pitanja formiran je Komitet koji \u0107e nadzirati i voditi pregovore o miru, na \u010dijem se \u010delu nalaziti Syrus Vance i David Owen, koji je netom prije toga bio promoviran za lorda. Oba ova kopredsjednika na pregovorima bili su nekada ministri vanjskih poslova–Vance Sjedinjenih Ameri\u010dkih Dr\u017eava, a Owen Velike Britanije. Po\u010detak razgovora o uspostavljanju mira zakazan je za sredinu narednog, tj. septembra mjeseca 1992. godine.<\/p>\n
Pisac ovih redova je od po\u010detka pregovora, pa sve do njihovog fakti\u010dkog, mada ne i formalnog kraja, tj. do ljeta 1993. godine, bio \u010dlan Dr\u017eavne delegacije Bosne i Hercegovine, koja je u ime legitimne vlade vodila pregovore o miru. Zahvaljuju\u0107i toj poziciji i aktivnoj ulozi koju je imao tokom tih pregovora, ovaj pisac mo\u017ee da posvjedo\u0107i da ti pregovori nisu uop\u0107e kao svoj prvi i najva\u017eniji cilj imali niti su te\u017eili da se postigne barem trajno i efikasno obustavljanje neprijateljstva na terenu i da se tako za\u0161tite brojni opkoljeni civili u gradovima i oni koju su ginuli budu\u0107i da su bili izlo\u017eeni napadima dobro naoru\u017eane i pripremljene vojske, a sami su bili nenaoru\u017eani \u2013 zapravo, da se zaustavi agresija Srba na Bosnu i Hercegovinu i da prestane ubijanje ljudi i uni\u0161tavanje njihovih dobara, da uop\u0107e nisu nastojali da do\u0111e do sklapanja ugovora o miru, pod uvjetima koje je definirala Konferencija u Londonu od 20. augusta, da nisu nastojali da se agresor prisili na takve korake i da mu se postave neki stro\u017eiji uvjeti, nego da su od po\u010detka vo\u0111eni po jednoj drugoj, a ne po originalnoj londonskoj odluci o pregovorima, nego po jednoj potpuno razli\u010ditoj strategiji. Ta druga strategija se sastojala u tome da su mirovni pregovori vo\u0111eni kao razgovori o ustavno-pravnom preustroju Bosne i Hercegovine, dakle, kao razgovori koji se uobi\u010dajno vode u miru ili nakon postizanja trajnog i efikasnog prekida neprijateljstva, \u0161to, naravno nije bio zadatak dat pregovara\u010dima od strane londonske Konferencije i pregovora koji su iz nje izvedeni i od nje nalo\u017eeni.<\/p>\n
Pregovori su vo\u0111eni kao da Bosna i Hercegovina nije bila napadnuta spolja i ru\u0161ena uz pomo\u0107 unutra\u0161njih snaga secesije, te kao da nije bila ustavno-pravno uredena zemlja, nego zemlja bez ikakve ustavno-pravne tradicije i zakona. Jo\u0161 nije sasvim istra\u017eeno pod \u010dijim odlu\u010duju\u0107im utjecajem je do\u0161lo do ove promjene u smjeru i strategiji Konferencije. Pretpostavka je da su na to utjecale najvi\u0161e vlada Velike Britanije i Francuske, koje su dr\u017eale sve konce Konferencije, i uop\u0107e me\u0111unarodne akcije u Bosni i Hercegovini, u svojim rukama i da su u tome igrale posebnu ulogu njihove vo\u0111e Francois Mitterand i John Major. Osobito tu pretpostavku osna\u017eila akcija predsjednika Francuske Republike Francoisa Mitteranda koji je, nakon svoje jednodnevne posjete Bosni i Hercegovini i Sarajevu, neodgovorno i cini\u010dno izjavio da slu\u010daj rata u Bosni i Hercegovini za zapadne zemlje nije politi\u010dki i vojni slu\u010daj i problem, nego da je to humanitarni slu\u010daj i da \u0107e, dosljedno tome, zapadne zemlje svoju akciju u Bosni i Hercegovini reducirati na humanitarnu akciju. To je bio njegov odgovor na sve ve\u0107i pritisak europske i svjetske javnosti koja je tra\u017eila intervenciju zapadnih zemalja u tom ratu, jer je on o\u010dito bio agresivan, jer je bio genocidan i jer se zbivao gotovo u centru Europe, te su Europljani gledali svako ve\u010de kako im u neposrednim susjedstvu netko masovno ubija kom\u0161ije, pali ku\u0107e i \u010dini sve ono sto Europa \u017eeli da zaboravi iz svoje nesretne historije pod nacizmom. Iz toga je nastala ona u\u017easna i potpuno nemoralna akcija formiranja trupa (UNPROFOR-a), zapravo trupa Ujedinjenih naroda za za\u0161titu mira, a koje su ustvari imale jedinu ulogu sa \u0161tite rat i da omogu\u010davaju Srbima i drugim agresorima, koji \u0107e se u tim uvjetima pojaviti, da dovr\u0161e svoju genocidnu akciju. Budu\u0107i da je takva politika samo stimulirala agresiju i jedino davala agresoru do znanja da me\u0111unarodna politika ne misli sprije\u010diti agresiju i genocid, mo\u017ee se s pravom govoriti o postojanju velike odgovornosti ovih zemalja za rat u Bosni i Hercegovini. Ali, sada je mogu\u0107e govoriti o njihovoj mnogo ve\u0107oj odgovornosti nego kada je u pitanju njihova odgovornost za po\u010detak rata. Sada je jasno da ove zemlje nisu htjele da u\u010dine ni\u0161ta odlu\u010dnije za zaustavljanje rata i da su vodile prazne i nepredmetne pregovore u Genevi, stvaraju\u0107i iluziju pregovaranja, te da su u\u010dinile sve da olak\u0161aju posao agresoru, a osobito uspostavljanjem embarga na nabavku oru\u017eja za legitimnu vladu Bosne i Hercegovine, \u0161to je osiguralo trajnu nadmo\u0107 u naoru\u017eavanju za agresora i da kao takve one snose veliku odgovornost za nastavak jednog u\u017easnog, tragi\u010dnog i genocidnog rata. Tri godine su vo\u0111eni pregovori o miru koji su se bavili svim i sva\u010dim i razmatrali razne planove ustavno-pravnog preuredenja Bosne i Hercegovine dok se u me\u0111uvremenu vodio istrebljiva\u010dki rat protiv jednog naroda i jedne suverene i neovisne dr\u017eave. Sve je to dovelo do tragi\u010dnih posljedica kakve su bile \u017depa i Srebrenica, zatim Prijedor, Br\u010dko, Gora\u017ede, Maglaj, Zvornik, \u010cajnice, Fo\u010da, Mostar, Stari Vitez, Gornji i Donji Vakuf, ali i troipogodi\u0161nja opsada Sarajeva i drugih gradova Bosne i Hercegovine, u kojima je ubijeno stotinu tisu\u0107a nevinih civila, \u017eena i djece i to nakon \u0161to su pregovori o miru zapo\u010deli.<\/p>\n
Kulminaciju tog neodgovornog odnosa prema ratu u Bosni i Hercegovini od strane OUN-a i Europske zajednice \u010dini slu\u010daj totalnog genocida po\u010dinjenog u Srebrenici, \u017depi i okolnim mjestima (Vlasenica, Konjevi\u0107 Polje, Bratunac, Divi\u0107 i druga mjesta srednjeg toka Drine) 1995. godine, dakle pri samom kraju rata i kad je sve bilo jasno i poznato i kada su \u010dak date garancije \u0161est zemalja i OUN-a za narodu tim enklavama. Ako OUN-a i europske zemlje \u017eele da se operu od odgovrnosti za postupke raznih Morillona i Janviera, te Jakushi Akashia i drugih zlo\u010dinaca i sau\u010desnika zlo\u010dina, one ne mogu da se operu od zlo\u010dina da nisu za\u0161titile desetinu tisu\u0107a ljudi, koji su na o\u010digled vojnih i diplomatskih predstavnika tih institucija masakrirani, a da se nije dogodilo ni\u0161ta do li beskrvne i jadne Majorove druge Londonske konferencije, odr\u017eane u jesen 1995. godine.<\/p>\n
Ta sramna Konferencija je zav\u0161ila bez ikakvih sankcija prema zlo\u010dincima, sa zaklju\u010dkom da se Srbima ne\u0107e prepustiti i Gora\u017ede, koje su ve\u0107 bile odbranile trupe Armije Bosne i Hercegovine, \u0161to su mogle u\u010diniti i u Srebrenici, da im je bilo dopu\u0161teno. Sve te \u017ertve padaju i na du\u0161u ovih mirotvoraca, a oni sada imaju obraza i moralnog cinizma da govore \u010dak i o tome da nije postojao rat uop\u0107e, da nije bilo napada na Bosnu i Hercegovinu, da nije bilo agresije i genocida i da su svi jednako krivi. Ali, oni moraju znati da politi\u010dka pragmatika i ne\u010dija subjektivna volja mo\u017ee samo privremeno da nametne neke svoje kriterije i ocjene ali ne mo\u017ee da mijenja historijsku istinu koja \u0107e od sada pa za sva vremena te\u0161ko optu\u017eivati zemlje i dr\u017eavnike koji su igrali ovakvu ulogu u slu\u010daju rata u Bosni i Hercegovini.<\/p>\n
Ako ljudska zajednica, ili neka od zajednica dr\u017eava koje su stvorili Europljani, ikada bude pokazala, a morat \u0107e pokazati, interes i za istinu o svojoj ulozi i istinu i tome \u0161to je ona donijela narodu Bosne i Hercegovine, tada ne\u0107e biti mogu\u0107e mimoi\u0107i ni osudu u\u017easnog nemorala i cinizma politike \u010diji su protagonisti bili Francois Mitterand, John Major, Butros Butros Ghali i njihovi suradnici i nasljednici, sve do kraja rata.<\/p>\n
\u00a9 2008 Muhamed Filipovi\u0107 (Pitanje odgovornosti za rat u Bosni i Herzegovini 1992-1996 Godine, Refleksi-Svjetlost)<\/em><\/p>","protected":false},"excerpt":{"rendered":" Pitanje koje je u vezi s odgovorno\u0161\u0107u za rat u Bosni i Hercegovini stavlja u centar pa\u017enje i odgovornost me\u0111unarodne zajednice, odnosno onih njenih \u010dlanica koje su imale veliki uticaj na tok zbivanja na ovom prostoru, pa i u Bosni i Hercegovini, kako u smislu stvaranja uvijeta zapo\u010dinjanja rata, tako i u smislu na\u010dina kako je on bio vo\u0111en, a […<\/a>]<\/p>\n","protected":false},"author":2,"featured_media":0,"comment_status":"open","ping_status":"open","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_exactmetrics_skip_tracking":false,"_exactmetrics_sitenote_active":false,"_exactmetrics_sitenote_note":"","_exactmetrics_sitenote_category":0,"ngg_post_thumbnail":0,"footnotes":""},"categories":[51],"tags":[],"class_list":["post-471","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-volume-3-no-2-2008-april","contributor-muhamed-filipovic","volume-3-no-2-2008-april"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/471","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/users\/2"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=471"}],"version-history":[{"count":2,"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/471\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":735,"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/471\/revisions\/735"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=471"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=471"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=471"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}