Veliki rat je po\u010deo u Sarajevu jednog toplog ljetnog dana 1914. Bila je nedelja; ja sam bio student. Poslijepodne je navratila djevojka, sa pletenicama koje su tih dana bile uobi\u010dajene. Imala je veliki \u017euti slamnati \u0161e\u0161ir u ruci. \u0160e\u0161ir je bio poput ljeta: podsjetio me je na sijeno, cvr\u010dke i makove. U slamnatom \u0161e\u0161iru bio je telegram, prvo \u201especijalno izdanje\u201c koje sam vidio ikada. Bio je zgu\u017evani, zastra\u0161uju\u0107i, znak munje na papiru. \u201eZna\u0161 \u0161ta?\u201c rekla je djevojka. \u201ePucali su na prestolonasljednika. Moj tata, do\u0161ao je pravo ku\u0107i iz \u010dajd\u017einice. Ne\u0107emo ostati ovdje, da li zna\u0161 to?\u201c<\/p>\n
Nisam mogao shvatiti ozbiljnost toga da je otac do\u0161ao tako brzo iz \u010dajd\u017einice ku\u0107i. Vozili smo se tramvajem, a napolju je bio red jasmina \u010dije su grane grebale uli\u010dna vozila. Drve\u0107e je bilo odmah uz put. Jedno je vozilo prolazilo pored nas-kling, klang- i izgledalo je kao vo\u017enja saonica u ljetnim danima. Djevojka je bila svijetle plave boje, nje\u017ena, hladnog daha, kao jutro u poslijepodnevnim satima. Donijela mi je vijesti iz Sarajeva-i to je ime lebdjelo nad njom, sa\u010dinjeno od tamno crvenog dima kao vatra nad glavom bezbri\u017enog dijeteta.<\/p>\n
Godinu i pol kasnije-kako je trajna bila ljubavih iz tih dana mira!-stajala je ona na stanici teretnih vozova II. Sada je \u010dak stajala na sredini tog gustog oblaka dima. Muzika je \u010desto odzvanjala, vagoni su \u0161kripjeli, lokomotive zvi\u017edale, si\u0107u\u0161na smrznuta \u017eena stajala je kao uveli vijenac na mu\u0161karcu u zelenoj odori, a nove su uniforme mirisale na tvorni\u010dku obradu. Bili smo dru\u0161tvo koje putuje. Destinacija: nepoznata. Predosje\u0107aj: Srbija. Vjerovatno smo oboje razmi\u0161ljali o onoj nedelji, \u201especijalno izdanje\u201c telegram, Sarajevo. Njen otac vi\u0161e nije nikada oti\u0161ao u kafanu; on je ve\u0107 le\u017eao u masovnoj grobnici.<\/p>\n
Danas, trinaest godina nakon prvog pucnja, vidimo Sarajevo. Nevini grad, zatrpan prokletstvima! Jo\u0161 uvijek stoji! Pokriva\u010d melanholije za najstra\u0161nije katastrofe. Nije se smanjio ni za jedan milimetar! Nije pala vatrena ki\u0161a, ku\u0107e su nedirnute, djevojke idu ku\u0107i poslje \u0161kole, iako pletenice vi\u0161e nisu u modi. Jedan je sat poslijepodne. Nebo je bilo od plavog satena. \u017deljezni\u010dka stanica na koju je doputovao nadvojvoda, olovnih nogu, nalazila se daleko od centra grada. Na lijevoj strani, \u0161to vodi prema gradu, nalazio se pra\u0161njavi put, dijelom pokriven asfaltom i dijelom \u0161ljunkom.<\/p>\n
Drve\u0107e-zgusnutog li\u0161\u0107a, tamno i pra\u0161njivo-nepravilno se rasulo uz ivicu puta; oni su ostaci vremena kada je ulica jo\u0161 uvijek bila ulica sa drvoredom. Sjedili smo u udobnom automobilu, \u0161to ga je hotel posalo za nas. Vozili smo se ulicama, uz rije\u010dnu obalu-tamo, na uglu, tamo je svjetski rat po\u010deo. Ni\u0161ta se nije izmijenilo. Tra\u017eio sam tragove krvi. Bili su saprani. Trinaest godina, bezbrojne ki\u0161e, i milioni ljudi isprali su krv. Mladi ljudi su izlazili iz \u0161kola; da li tamo u\u010de o svjetskom ratu?<\/p>\n
Glavna ulica je vrlo tiha. Na njenom vrhu nalzio se manji mezarluk, kameni cvijetovi u malom vrtu smrti. Na njenom dnu, bio je ulaz za bazar. Manje vi\u0161e negdje na sredini bila su dva velika hotela sa kafanama na terasama, jedno drugom okrenuto prema dijagonali. Vjetar je listao stare novine kao da su pro\u0161logodi\u0161nje opalo li\u0161\u0107e. Konobari su sa i\u0161\u010dekivanjem stajali na ulaznim vratima, vi\u0161e kao uspomene nego kao funkcionalni elementi turisti\u010dke ponude. Stari vratari naslonjeni na zidove, ostaci mira, antebellum ere.<\/p>\n
Jedan od njih imao je zaliske, kao duh pro\u0161losti Dvojne Monarhije. Veoma star \u010dovjek, vjerovatno penzionisani javni bilje\u017enik, govorio birokratskim njema\u010dkim iz habsbur\u0161kih dana. Trgovac knjigama nudio je novine, knjige i \u017eurnale-ali ve\u0107inom samo kao reprezentativne uzorke. Od njega sam uzeo Maupassant (iako je na lageru imao Dekobru) za no\u0107 u vozu, koji nema spava\u0107eg vagona. Rije\u010d po rije\u010d i shvatio sam da je u Sarajevu interes za knji\u017eevno\u0161\u0107u opao. Bio je samo jedan u\u010ditelj \u0161to se pretplatio na knji\u017eevne dvosedmi\u010dnjake. (Koje olak\u0161anje znati da takvi u\u010ditelji postoje!)<\/p>\n
Uve\u010der, lijepe \u017eene, odlu\u010dne u svoju ispravnost, izlaze u \u0161etnju. To je korzo maloga grada. Lijep \u017eene \u0161etaju po dvoje ili troje, kao u\u010denici iz internata. Mu\u0161karci se konstantno naklanjaju \u0161e\u0161irima-ovi se ljudi znaju me\u0111usobno toliko dobro da sam ja jo\u0161 tri puta ve\u0107i stranac. Na ivici sam da odem pogledati film, neki historijski. U historijskim dramama ljudi se ne poznaju me\u0111usobno i scene u kojima se pozdravljaju uop\u0107e ne postoje, \u010dovjek je stranac me\u0111u strancima. Jedino sam nervozan zbog grubih, osvjetljenih pauza. \u010citanje novina bi tako\u0111er bilo dobrodo\u0161lo. \u010cuje\u0161 ne\u0161to o svijetu kojeg si upravo napustio-kako bi vidio svijet.<\/p>\n
U deset sati sve je mirno i tiho. Restoran svijetli u daljini iz tamne ulice. Porodi\u010dna proslava po\u010dinje. Na drugoj strani rijeke, u turskom gradu, redovi ku\u0107a ni\u017eu se kao na terasama. Njihova svjetla drhte i tope se u magli, podsje\u0107aju\u0107i na udaljene svije\u0107e na stepeni\u0161tu \u0161irokog i uzvi\u0161enog oltara.<\/p>\n
U Sarajevu ima i jedno pozori\u0161te, i trenutno prikazuju jednu operu, imaju i muzej i imaju bolnice, gradsku vije\u0107nicu, policajce-sve \u0161to jednom gradu treba. Grad! Kao da je Sarajevo grad kao i svaki drugi! Kao da najve\u0107i od svih ratova nije po\u010deo u Sarajevu! Svi grobovi heroja, sve masovne grobnice, sva rati\u0161ta, sav otrovni gas, svi bogalji, sve udovice, svi nepoznati vojnici: ovdje je sve to po\u010delo. Ne \u017eelim upropastiti ovaj gard-za\u0161to bih? Ima dobre, ljubazne ljude, lijepe \u017eene, \u010darobno nevinu djecu, ku\u0107ne ljubimce \u0161to su sretni \u0161to su \u017eivi, leptirove \u0161to se odmaraju na mezarluku. Me\u0111utim, rat je po\u010deo ovdje. I svijet je razoren. A Sarajevo stoji. Ne bi trebao biti grad. Trebao bi biti spomenik, da se svi sje\u0107aju sa u\u017easom.<\/p>\n
(1927)<\/p>\n
From: Joseph Roth. Werke. Bd. 2. Das journalistische Werk 1924-1928 Translated by Ermina Por\u010da – \u00a9 2008 Ermina Por\u010da<\/em><\/p>","protected":false},"excerpt":{"rendered":" Veliki rat je po\u010deo u Sarajevu jednog toplog ljetnog dana 1914. Bila je nedelja; ja sam bio student. Poslijepodne je navratila djevojka, sa pletenicama koje su tih dana bile uobi\u010dajene. Imala je veliki \u017euti slamnati \u0161e\u0161ir u ruci. \u0160e\u0161ir je bio poput ljeta: podsjetio me je na sijeno, cvr\u010dke i makove. U slamnatom \u0161e\u0161iru bio je telegram, prvo \u201especijalno izdanje\u201c […<\/a>]<\/p>\n","protected":false},"author":2,"featured_media":0,"comment_status":"open","ping_status":"open","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_exactmetrics_skip_tracking":false,"_exactmetrics_sitenote_active":false,"_exactmetrics_sitenote_note":"","_exactmetrics_sitenote_category":0,"ngg_post_thumbnail":0,"footnotes":""},"categories":[50],"tags":[],"class_list":["post-465","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-volume-3-no-1-2008-january","contributor-joseph-roth","volume-3-no-1-2008-january"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/465","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/users\/2"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=465"}],"version-history":[{"count":2,"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/465\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":723,"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/465\/revisions\/723"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=465"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=465"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=465"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}
\nEdited and with an afterword by Klaus Westermann – \u00a9 1990 by Verlag Kiepenheuer & Witsch, K\u00f6ln und Verlag Allert de Lange, Amsterdam.<\/p>\n