<\/p>\n
\u0160to dana\u0161nju Bosnu i Hercegovinu dr\u017ei na okupu? Na\u017ealost, nikakva unutarnja kohezivna energija, dovoljno sna\u017ena da ju odr\u017ei ako bi me\u0111unarodna zajednica prestala bdjeti nad njezinim integritetom. Ovaj uvid jest uznemiruju\u0107i, ali ako je to\u010dan, nema koristi da se od njega okre\u0107e glava, nego bi morao postati polaznom to\u010dkom svih intelektualnih, znanstvenoteoretskih i politi\u010dkih promi\u0161ljanja o najadekvatnijim rje\u0161enjima koja bi pomogla da se postupno do\u0111e do politi\u010dke kohezije nu\u017ene za samoodr\u017eivost i funkcionalnost Bosne i Hercegovine.<\/p>\n
Povijesno iskustvo, osobito ono najnovije tragi\u010dno, \u010diji se po\u010detak podudara s po\u010decima vi\u0161estrana\u010dke demokracije 1990. godine, donosi nam jednu generalnu pouku – da je budu\u0107nost Bosne i Hercegovine u priznavanju i adekvatnom politi\u010dkom artikuliranju njezinih vi\u0161estrukosti, a ne u nikakvoj jednosti. Inzistiranje na jednosti(politi\u010dkoj, administrativnoj, nacionalnoj, kulturnoj, jezi\u010dnoj\u2026) zapravo je jasan simptom straha od priznavanja razlika. Istinsku i ozbiljnu privr\u017eenost Bosni i Hercegovini zato \u0107e najbolje pokazati one politi\u010dke i intelektualne snage koje budu najspremnije da se otvorena uma i bez apriorizma suo\u010de sa svim implikacijama i konzekvencijama tra\u017eenja pluralisti\u010dkog rje\u0161enja.<\/p>\n
Sumarna karakteristika kojom se moraju opisati op\u0107e prilike u Bosni i Hercegovini u dvanaestoj godini od prekida rata, jest \u2013 stagnacija. Nikako da zapo\u010dne proces promjena, koji bi bio strukturalan i nepovratan. Ovo stajanje u mjestu odnosi se podjednako na sve dru\u0161tvene aspekte: politi\u010dki, socijalno-ekonomski, kulturni, obrazovni, te, osobito va\u017eno, na aspekt rekoncilijacije i obnove povjerenja u me\u0111uetni\u010dkim i me\u0111ukonfesionalnim odnosima\u2026 Etnonacionalizam u svetri etni\u010dke zajednice, kombiniran s religijsko-konfesionalnom komponentom i oja\u010dan njome, dubinski je impregnirao sve strukture dru\u0161tvenoga \u017eivota: slu\u017ebeni politi\u010dki diskurs, kulturnu sferu, sustav obrazovanja, medije, diskurs vjerskih zajednica i njihovih lidera\u2026 Uz to jo\u0161 treba dodati, kao op\u0107u pojavu, pad kulturnih i vrijednosnih kriterija, te intelektualnih i profesionalnih standarda. A sve to traje ve\u0107 mnogo vremena (sedamnaest godina, ako se ra\u010duna od 1990. kao politi\u010dke prekretnice), i va\u017eno je imati na umu da su tim procesom formativno obuhva\u0107ene cijele generacije mladih ljudi.<\/p>\n
Dva su bitna momenta zbog kojih dejtonski politi\u010dko-administrativni dizajn Bosne i Hercegovine sam po sebi funkcionira kao ko\u010dnica bilo kakvomu ozbiljnijem reformnom procesu. Jedan se moment ti\u010de teritorijalno-administrativne podjele zemlje, drugi se ti\u010de funkcionalnoga odnosa izme\u0111u me\u0111unarodne i doma\u0107e uprave.<\/p>\n
Formula: jedna dr\u017eava, dva asimetri\u010dna entiteta, plus jedan distrikt (Br\u010dko) i tri \u201ekonstitutivna naroda\u201c, proizvod je koji na sebi nosi izrazit pe\u010dat jednokratne pragmati\u010dne upotrebe. To je smjesa disparatnih elemenata i kompromisa, \u010diji je jedini cilj bio da se zaustavi rat, ali tako da se sve \u201estrane\u201c natjeraju na ustupke, a da se ni jedna ne osjeti pora\u017eenom.<\/p>\n
Republika Srpska je Daytonom prakti\u010dno konstituirana kao srpska nacionalna administrativno-politi\u010dka jedinica, i to na\u010delo je sistematski provedeno kroz sve aspekte javnoga i dru\u0161tvenog \u017eivota, a uz diskriminaciju nesrpskih i nepravoslavnih kolektiviteta. Postojanje i me\u0111unarodna legaliziranost takvoga modela \u201edr\u017eave\u201c ne mo\u017ee a da se ne reflektira na politi\u010dki \u017eivot u drugom entitetu, u Federaciji Bosne i Hercegovine. Kod tamo\u0161njih Hrvata to se, uvjetovano manjinskim osje\u0107ajem ugro\u017eenosti, reflektira kao zahtjev za \u201etre\u0107im entitetom\u201c, kod Bo\u0161njaka-muslimana kao refleks za dominacijom, utemeljen na ve\u0107inskom osje\u0107aju \u201eprirodnoga prava\u201c. Sve zajedno, to u Bosni i Hercegovini proizvodi trajnu nestabilnost, produbljivanje me\u0111uetni\u010dkoga nepovjerenja, kompromitiranje i suspendiranje ionako krhkih osnova za nastanak transetni\u010dki orijentiranih politi\u010dkih programa, stranaka, projekata\u2026<\/p>\n
Drugi moment, zbog kojega dejtonsko ure\u0111enje predstavlja prepreku za izlazak Bosne i Hercegovine iz za\u010daranoga kruga stagnacije, jest odnos izme\u0111u me\u0111unarodne i doma\u0107e administracije. Rije\u010d je o posebnom obliku dualizma vlasti, koji nas suo\u010dava s pitanjem: u \u010dijim je rukama Bosna i Hercegovina? Tko njome uistinu vlada, tko usmjerava njezin hod prema budu\u0107nosti? Mo\u017ee li se uop\u0107e znati prema kakvom modelu dru\u0161tva i dru\u0161tvenoga racionaliteta te\u017eimo?<\/p>\n
Ovaj model je tako postavljen, da doma\u0107oj politi\u010dkoj strukturi onemogu\u0107uje dozrijevanje do pune odgovornosti za vlastitu zemlju, ostavljaju\u0107i politi\u010dke subjekte u nekoj vrsti trajne nepunoljetnosti, dok me\u0111unarodnomu faktoru, i pokraj sve njegove goleme realne mo\u0107i, ograni\u010dava puni protektoratski kapacitet. Time ga ostavlja bez prave i transparentne odgovornosti, ali i bez jasnoga zadatka, a, paradoksalno, omogu\u0107uje mu punu samovolju voluntaristi\u010dkoga i ad hoc djelovanja. Cijeli taj me\u0111uodnos kao da je smi\u0161ljen da slu\u017ei za – njegovanje i odr\u017eavanje statusa quo!<\/p>\n
\u010cinjenica religijske, kulturalne i nacionalne vi\u0161estrukosti trajna je historijska konstanta Bosne i Hercegovine. Uvijek je u vezi sa \u201esudbinom\u201c Bosne i Hercegovine bilo temeljno pitanje politi\u010dke artikulacije ove bazi\u010dne historijske pluralnosti, kao trajnoga elementa njezine dru\u0161tvene strukture. Svi re\u017eimi i sistemi koji su se ovdje smjenjivali, bili su suo\u010deni s tim imperativom, i svi su davali svoje odgovore, manje ili vi\u0161e dobre i funkcionalne, manje ili vi\u0161e pravedne. Sama po sebi, ova pluralnost nije ni blagodat ni nesre\u0107a, a bivala je i mo\u017ee biti i jedno i drugo – ovisno o konkretnim historijskim okolnostima i politi\u010dko-konstitucionalnim konceptima kojima se priklanjamo.<\/p>\n
Dana\u0161nja Bosna i Hercegovina suo\u010dena je s tim pitanjima mo\u017eda dramati\u010dnije nego ikada u svojoj novijoj historiji. Od odgovora na njih zavisi mo\u017eda i sam njezin opstanak. Ivo Andri\u0107, najve\u0107i bosanski i jugoslavenski pisac, prije vi\u0161e od pola stolje\u0107a pisao je u svojoj poznatoj prozi Pismo iz 1920. o tomu kako tornjevi bogomolja \u010detiriju sarajevskih religija otkucavaju svoja \u010detiri razli\u010dita vremena, i kako ljudi pod njima \u017eive po \u010detiri \u201eme\u0111usobno zava\u0111ena kalendara\u201c, ali nikada kao danas etni\u010dka\/nacionalna vi\u0161estrukost nije imala jasniji i o\u0161triji oblik dru\u0161tvene fragmentiranosti, i nikada kao danas disparatne percepcije zemlje, historije, kulture nisu tako ultimativno utjecale na politi\u010dke ambicije i preferencije. Problem je, dakle, stari, i bez obzira \u0161to odgovori na njega moraju biti sasvim novi, jer je sasvim nova i na\u0161a situacija, do njih je nemogu\u0107e do\u0107i bez razumijevanja strukture i geneze vi\u0161estrukosti o kojoj govorimo.<\/p>\n
Ne mo\u017ee se dovoljno naglasiti \u010dinjenica da je ta struktura historijska pojava dugoga trajanja. Pri\u010du o pluralitetu mo\u017eemo po\u010deti jo\u0161 od predosmanskoga doba u historiji Bosne i Hercegovine, jer je i tada vladao zanimljiv vjerski diversitet. No, taj srednjovjekovni svijet je potonuo zauvijek i mi o njemu nemamo nikakvo \u017eivo pam\u0107enje. Civilizacijski i politi\u010dki okvir za ono \u0161to nas ovdje zanima postavljen je nakon osmanlijske invazije u drugoj polovici 15. vijeka i nakon u\u010dvr\u0161\u0107enja osmanlijske vlasti, te nakon masovne islamizacije stanovni\u0161tva i za\u017eivljavanja formi islamske civilizacije. Tada je stvoren specifi\u010dni socijalni, kulturni i duhovni okvir, unutar kojega su se razvile i u\u010dvrstile tri vjerske zajednice, tri kulturnocivilizacijska kruga, sa zajedni\u010dkim etni\u010dkim porijeklom, jezikom i folklornim supstratom, kojima danas odgovaraju tri nacionalne skupine: bo\u0161nja\u010dka, hrvatska i srpska.<\/p>\n
Kroz cijelu tu pro\u0161lost, sve do danas, prisutna je u Bosni i Hercegovini jedna trajna te\u017enja \u2013 te\u017enja za socijalnom, politi\u010dkom i kulturnom dominacijom jedne od tih grupa (danas: nacija) nad ostalima. U velikim povijesnim amplitudama mijena civilizacijskih formacija i dr\u017eavnoideolo\u0161kih sustava, pod koje je Bosna i Hercegovina, kao uglavnom pasivan politi\u010dkoteritorijalni objekt, potpadala i kojima je pripadala, te\u017enja za dominacijom mijenjala je pojavne oblike, ali se ona sama nije mijenjala. I dana\u0161nja drama koju ova zemlja pro\u017eivljava, prvi put kao me\u0111unarodno priznat politi\u010dki subjekt, mo\u017ee se gledati u tom svjetlu.<\/p>\n
Sudbonosno pitanje politi\u010dkog ustrojstva, u zamjenu za provizorni i izvana nametnuti Daytonski ustav, zapravo se svodi na ovo: mo\u017ee li se zajedni\u010dkom voljom politi\u010dkih predstavnika u Bosni i Hercegovini prona\u0107i i primijeniti takav demokratski model koji \u0107e omogu\u0107iti istinsku jednakost svih ljudi, svih nacionalnih grupa i njihovih kultura, te napokon historijski skinuti s dnevnoga reda te\u017enju za dominacijom jednih nad drugima.<\/p>\n
U otomanskome imperijalnom sustavu, zasnovanome na islamu kao dr\u017eavnoj religiji, status punopravnih gra\u0111ana bio je rezerviran za muslimane, dok se pripadnicima drugih monoteisti\u010dkih religija – pravoslavcima, katolicima i \u017didovima, uz pla\u0107anje posebnih poreza, priznavao drugorazredni status toleriranih, \u0161ti\u0107enih. U dugim stolje\u0107ima, kako je padala mo\u0107 i tamnio sjaj Otomanskoga Imperija, ovaj odnos je u Bosni i Hercegovini do\u017eivljavao stalno degradiranje, osobito kroz proces pretvaranja dr\u017eavne zemlje u privatni posjed, koji je doveo do sve ve\u0107ega boga\u0107enja i silni\u010dkoga osamostaljivanja muslimanske velikoposjedni\u010dke klase, te na drugoj strani bio pra\u0107en sve te\u017eim socijalnim i \u017eivotnim polo\u017eajem nemuslimanskih slojeva stanovni\u0161tva (raja). Nesnosno socijalno stanje, uz mnogobrojne politi\u010dke pretenzije i kombinatoriku evropskih sila, dovelo je u Devetnaestom stolje\u0107u do velikoga ustanka, koji je po nekim procjenama uzeo 200.000 \u017ertava i trajao od 1875. do 1878. godine, kada je prekinut okupacijom Austro-Ugarske po odluci Berlinskoga kongresa.<\/p>\n
Uzajamni odnos pravoslavaca i katolika u otomanskom razdoblju, iako su jednako pot\u010dinjeni, tako\u0111er nije bio li\u0161en antagonizma i dominacijskih pretenzija. Najprije, postojala je stalna te\u017enja pravoslavnih episkopa da pred turskim sudovima isposluju potpuno podlaganje katolika pod svoju crkvenu vlast. Po uobi\u010dajenom postupku, Turci su odobravali vo\u0111enje takvih parnica, dok ne bi od obojih utjerali dobre novce, a onda bi presu\u0111ivali po najvi\u0161im carskim ispravama, koje su, ipak, uva\u017eavale zasebnost katoli\u010dke zajednice i obreda. No, na stvaranje antagonisti\u010dkoga odnosa utjecala je, s druge strane, svakako i te\u017enja papstva na \u201esjedinjenju crkava\u201c, \u0161to je Srpska pravoslavna crkva nu\u017eno do\u017eivljavala kao \u017eivotnu opasnost, a i turska vlast gledala prijekim okom, jer je za nju Rim bio neprijateljsko sredi\u0161te.<\/p>\n
Pod austrougarsku vlast 1878. godine Bosna i Hercegovina, dakle, ulazi s ve\u0107 odavno profiliranim i umnogome antagoniziranim etni\u010dko-konfesionalnim grupama. Nova vlast u po\u010detku je favorizirala katolike-Hrvate, tra\u017ee\u0107i u njima oslonac za svoje u\u010dvr\u0161\u0107enje u Bosni i na Balkanu, pa su se muslimani-Bo\u0161njaci i pravoslavci-Srbi na\u0161li u podre\u0111enom polo\u017eaju. No, ubrzo je austrougarska administracija napustila taj kurs, u potrazi za izbalansiranim pristupom. Izraz toga tra\u017eenja bila je zamisao integralnoga politi\u010dkog bosanstva kao konceptualno osmi\u0161ljen ali zaludan poku\u0161aj da se sprije\u010di kona\u010dno oblikovanje triju modernih etnonacionalnih identiteta \u2013 srpskoga, hrvatskog i bo\u0161nja\u010dkog.<\/p>\n
U monarhijskoj Jugoslaviji, napravljenoj na razvalinama Otomanskoga i Habsbur\u0161koga Carstva, pa tako i u Bosni i Hercegovini, dominiraju\u0107a nacija bili su Srbi, a srpskopravoslavni elemenat bio je i temelj na kojemu je po\u010divalo jugoslavenstvo kralja Aleksandra Kara\u0111or\u0111evi\u0107a, kao ideolo\u0161ka \u201earmatura\u201c monarhije. U Paveli\u0107evoj Nezavisnoj Dr\u017eavi Hrvatskoj od 1941. do 1945, s apsolutnom politi\u010dkom dominacijom hrvatske nacije, Bosna i Hercegovina bila je zbrisana kao povijesno-teritorijalna politi\u010dka jedinica, muslimani- Bo\u0161njaci progla\u0161eni sastavnim dijelom hrvatske nacije kao vjerska skupina, a prema Srbima je primijenjen trostruki tretman: asimilacija (putem obra\u0107enja u katoli\u0161tvo), izgon u Srbiju, fizi\u010dka likvidacija. \u017didovi su nemilosrdno istrebljivani po nacisti\u010dkim zakonima o rasnoj \u010disto\u0107i. Za vrijeme NDH i Hrvati su pokazali spremnost na dominaciju nad drugima, a sredstva koja su pri tome upotrebljavana i stradanje koje je time prouzro\u010deno, takvi su da \u0107e nepune \u010detiri godine, koliko je trajala NDH, zadugo predstavljati mra\u010dnu stranicu u hrvatskoj povijesti.<\/p>\n
S dolaskom komunisti\u010dke Jugoslavije odnos dominiraju\u0107ih i podvrgnutih do\u017eivljuje jednu va\u017enu promjenu. Ona se doga\u0111a zbog novoga tipa vlasti, i nagla\u0161eno je vidljiva u Bosni i Hercegovini. Vlast i dr\u017eava sada vi\u0161e nisu zasnovani na jednoj privilegiranoj vjeri ili naciji, nego na \u2013 radni\u010dkoj klasi i njezinoj \u201eavangardi\u201c, komunisti\u010dkoj partiji. Linija razlikovanja izme\u0111u onih koji dominiraju i onih koji su im podvrgnuti sada je postavljena na druk\u010diji na\u010din. Stvara se jedan novi kolektivni nad-identitet, ne vi\u0161e vjerski\/etni\u010dki\/nacionalni, nego klasno-ideolo\u0161ki, s time da njegovi pripadnici dolaze iz svih nacionalnosti. Taj novi kolektivitet je vladaju\u0107i, a \u201estari\u201c vjersko-nacionalni kolektiviteti su mu podvrgnuti, u principu svi jednako. Do polovice \u0161ezdesetih godina pro\u0161loga stolje\u0107a vladala je politi\u010dka, ekonomska i kulturna praksa centralizma i unitarizma, koja je bila povezana s dominacijom beogradskog metropolitanskog i srpskog nacionalnog elementa, ali se to od 1966. godine u Bosni i Hercegovini po\u010delo korjenito mijenjati u korist koncepta nacionalne ravnopravnosti, kakav je idejno formuliran jo\u0161 na poznatom partizanskom zasjedanju ZAVNOBIH-a 1943. godine.<\/p>\n
Pad komunizma i raspad Jugoslavije donio je u Bosni i Hercegovini svojevrstan povratak politi\u010dkoga legitimiteta etnonacijama, i vlast zasnovanu na njemu. Pod tim zastavama vo\u0111en je i rat 1992-95, koji je jo\u0161 jedanput pokazao krvavu i ubila\u010dku potenciju sadr\u017eanu u te\u017enji za nacionalnom dominacijom.<\/p>\n
Sasvim naro\u010dit poslijeratni bosanskohercegova\u010dki fenomen, proizveden kao zakonomjerna posljedica vrste rata i na\u010dina na koji je (ne)zavr\u0161en, jest pojava umnogostru\u010dene sheme dominacija-potla\u010denost. Evo grube skice: u Republici Srpskoj na djelu je sna\u017ena dominacija Srba nad Bo\u0161njacima i Hrvatima, u Federaciji Bosne i Hercegovine na razini entiteta dominacija Bo\u0161njaka i Hrvata nad Srbima, i Bo\u0161njaka nad Hrvatima, u pojedinim kantonima dominacija ve\u0107inske nacije nad manjinskom, ve\u0107 prema konkretnim broj\u010danim i politi\u010dkim odnosima Hrvata i Bo\u0161njaka, a na razini dr\u017eave Bosne i Hercegovine \u2013 slika u kojoj se nadbijaju dva podjednako formatirana nacionalna bloka, bo\u0161nja\u010dki i srpski, uz hrvatski u polo\u017eaju statista, kojemu politi\u010dku ulogu omogu\u0107uje tek slovo daytonskoga ugovora.<\/p>\n
Bjelodano je, dakle, da je za Bosnu i Hercegovinu nu\u017ean onakav tip dr\u017eavnoga ustrojstva i demokratskoga poretka, koji \u0107e sistemski otkloniti potrebu i mogu\u0107nost dominacije bilo koje nacionalne grupe nad drugom, bez obzira na sada\u0161nju brojnost i bez obzira na demografsko statisti\u010dka kretanja u budu\u0107nosti. Do njega je mogu\u0107e do\u0107i samo zajedni\u010dkim dogovorom i dobrovoljnim prihva\u0107anjem od strane svih politi\u010dkih faktora u zemlji, za \u0161to je od presudne va\u017enosti izgradnja kulture pregovaranja, trezvenoga popu\u0161tanja i konsenzusa. A mogu\u0107e ga je tra\u017eiti u onim modelima demokracije koji omogu\u0107uju pravednu i ravnomjernu raspodjelu vlasti izme\u0111u svih grupa koje bitno sudjeluju u oblikovanju dru\u0161tva podijeljenoga poput bosanskohercegova\u010dkog. Konsocijacijski tip demokracije mogao bi biti jedan od pravaca takvih tra\u017eenja. Modela i aran\u017emana koji se mogu nazvati konsocijacijskim ima mnogo, plod su razli\u010ditih lokalnih, dugotrajnih iskustava, ali se mo\u017ee re\u0107i da po\u010divaju na \u010detiri glavna na\u010dela: vladi velike koalicije, pravilu veta, pravilu proporcionalnosti (uz korekciju na\u010delom pariteta kada je nu\u017eno osna\u017eiti poziciju manjine) i autonomiji segmenata. Ve\u0107 iz ovoga mo\u017eemo vidjeti da su u vi\u0161enacionalnoj Bosni i Hercegovini to poznate stvari, da su neke prakticirane u pro\u0161lim vremenima kao i danas, ali da nikada nisu postale uravnote\u017eeni i cjelovito proveden demokratski sistem.<\/p>\n
U podtekstu mnogih javnih diskusija me\u0111u politi\u010darima i me\u0111u intelektualcima o budu\u0107oj po\u017eeljnoj Bosni i Hercegovini implicitno je prisutna primisao o nekoj Bosni kakva je \u201cbila prije\u201d, i za kakvom bi trebalo te\u017eiti i sada, kao za najboljim rje\u0161enjem. Malne, kao da je rije\u010d o nekoj idealnoj, prototipnoj Ur-Bosni, i samo bi se, eto, trebalo vratiti na nju, ili proizvesti njezinu vjernu povijesnu repliku, pa da svi budu sretni i zadovolj(e)ni.<\/p>\n
Kod vapaja za onim \u0161to je bilo prije valja, naravno, o\u0161tro razlikovati privatno-psiholo\u0161ku od politi\u010dke razine. Kada se obi\u010dni ljudi prisje\u0107aju \u201ckako se lijepo \u017eivjelo nekad\u201d, to je prirodna nostalgija za vlastitim biv\u0161im \u017eivotom s jedne strane, a s druge \u2013 izraz nezadovoljstva zbog sada\u0161nje socijalne deklasiranosti i egzistencijalne neizvjesnosti, koja u Bosni i Hercegovini dobija sve ve\u0107e i alarmantije razmjere. K tomu, ovdje se radi i o poznatom kolektivnopsiholo\u0161kom mehanizmu \u010de\u017enje za nekada\u0161njim \u201czlatnim vremenima\u201d. Me\u0111utim, nacionalromanti\u010darska Ur-Bosna ne mo\u017ee poslu\u017eiti kao podloga i inspiracija za bilo kakav novi politi\u010dki model, jer u pogledu dr\u017eavnoga kontinuiteta i demokratske tradicije u Bosni i Hercegovini zapravo ne postoji povijesno iskustvo. Ako apstrahiramo daleki srednji vijek i feudalno Bosansko Kraljevstvo, koje je uni\u0161teno prije pet i pol stolje\u0107a u invaziji Osmanlija, dr\u017eavnosti u pravom, nerelativiziranom smislu rije\u010di nema sve do 1992. godine.<\/p>\n
Kako stoje stvari u pogledu demokratskih tradicija? Bosna i Hercegovina posljednjih pola milenija svoje historije \u017eivi u sukcesivnom smjenjivanju epoha, u kojima je pod teokratskim i ideolo\u0161kim re\u017eimima u sastavu ve\u0107ih imperijalnih i dr\u017eavnih struktura, te ni o dr\u017eavnosti, ni o demokraciji u gra\u0111anskom i punom politi\u010dkom smislu rije\u010di, nije moglo biti ni govora. Kolikogod je otomanski milet-sistem za svoje doba predstavljao mudar na\u010din da imperij o\u010duva unutarnju stabilnost u uvjetima silnih raznolikosti i ogromnoga teritorija koji dr\u017eavnopoliti\u010dki obuhva\u0107a, on je s druge strane po\u010divao na bitno nedemokratskim na\u010delima i praksama: pojedinac sa svojim privatnim i obiteljskim \u017eivotom bio je potpuno u vlasti svojega vjerskoga poglavara (milet-ba\u0161a), te zatim organa dr\u017eave, a konfesionalne zajednice su \u017eivjele me\u0111usobno odvojenim, paralelnim \u017eivotima. Duboki i \u017eivi tragovi koje je urezao taj sistem u obliku kolektivizma i korporativizma, stopljenosti etni\u010dkoga i vjerskog identiteta, te svojevrsne neprijem\u010divosti za modernu gra\u0111ansku demokraciju, itekako su vidljivi i danas u politi\u010dkom pona\u0161anju suvremenih bosanskih nacijai u strahu jednih od drugih.<\/p>\n
Zbog svega izlo\u017eenog izgleda, dakle, da bi mogao biti mnogo bli\u017ei povijesnoj istini, a metodolo\u0161ki i kriti\u010dki mnogo produktivniji prijedlog da o dana\u0161njem povijesnom trenutku Bosne i Hercegovine razmi\u0161ljamo kao o svojevrsnoj historijskoj nultoj to\u010dki u oba spomenuta aspekta \u2013 dr\u017eavnosnom i demokracijskom.<\/p>\n
To se pokazuje osobito va\u017enim u tra\u017eenju optimalnoga politi\u010dkog modela za suvremenu politi\u010dku artikulaciju naslije\u0111ene, bazi\u010dne bosanskohercegova\u010dke pluralnosti, pri \u010demu se ne smije zaboraviti da se danas mora ra\u010dunati s dovr\u0161enim trima nacijama na zajedni\u010dkom dr\u017eavnom prostoru. Od nekih politi\u010dara i intelektualaca veoma \u010desto se \u010duje kako su rje\u0161enja \u201cpoznata\u201d i \u201cjednostavna\u201d. Treba, ka\u017eu oni, samo napraviti \u201cnormalnu evropsku dr\u017eavu\u201d, treba se ugledati na \u201ceuroameri\u010dki model demokracije\u201d, primijeniti \u201ctemeljna demokratska na\u010dela\u201d, pri \u010demu se, zapravo, misli samo na princip jedan \u010dovjek jedan glas. Valjalo bi analiti\u010dki propitati \u0161to zna\u010de ovi pojmovi, i koliko su oni primjenljivi na Bosnu i Hercegovinu. I valjalo bi isto tako imati takore\u0107i permanentno otvorenu javnu debatu o tim pitanjima, a koja na\u017ealost jo\u0161 uvijek nije ni zapo\u010dela.<\/p>\n
O usporedbi s ameri\u010dkim modelom multikulturalizma nepotrebno je raspravljati ako nam je poznata potpuna razli\u010ditost povijesne geneze ameri\u010dkoga dru\u0161tva i dr\u017eave, i dru\u0161tva kakvo je bosanskohercegova\u010dko. Tako\u0111er, va\u017eno je upozoriti da ne postoji jedan i jedinstven model \u201cnormalne evropske dr\u017eave\u201d. Ako se pod tim misli na klasi\u010dne (mono)nacionalne dr\u017eave Evrope, poput, recimo, Francuske, vi\u0161e je nego jasno da su ta iskustva te\u0161ko primjenjiva na vi\u0161enacionalnu Bosnu i Hercegovinu. S druge strane, evropsko iskustvo poznaje druk\u010dije a demokratski uspje\u0161ne primjere i konsocijacijske modele, koji bi Bosni i Hercegovini mogli pomo\u0107i u tra\u017eenju adekvatnijih rje\u0161enja: Nizozemska, Belgija, \u0160vicarska\u2026<\/p>\n
Da bi se do\u0161lo do prikladnih odgovora na pitanje o novim oblicima ure\u0111enja Bosne i Hercegovine, nu\u017ena je osnovna analiti\u010dko-politi\u010dka prosudba o tomu kakav tip dru\u0161tva predstavlja dana\u0161nja Bosna i Hercegovina. Mnogobrojni pokazatelji, kao i svakodnevna empirija, nedvojbeno ukazuju da se radi o onomu \u0161to politolozi i sociolozi nazivaju podijeljenim dru\u0161tvom. Podijeljenost u Bosni i Hercegovini (vjerska, etni\u010dka, kulturna\u2026) ima, kako vidimo, duboke historijske korijene, ali dana\u0161nja struktura te podijeljenosti ima i nove, dosad historijski nevi\u0111ene dimenzije. Posljednji rat, zajedno s demokratskom predigrom od 1990, bio je, o\u010devidno \u201ekova\u010dnica nacija\u201c, novih i \u010deli\u010dno skovanih politi\u010dkih identiteta. Nekada\u0161nji Srbi, Hrvati i muslimani-Bo\u0161njaci, kad bi se probudili, ove dana\u0161nje jedva da bi prepoznali kao sunarodnike.<\/p>\n
Dana\u0161nja Bosna i Hercegovina nominalno je lai\u010dka dr\u017eava, u kojoj je vjerskim zajednicama otvoren prostor dru\u0161tvenoga djelovanja iz kojega su u socijalizmu bile protjerane (\u0161kolstvo, kultura, humanitarni rad itd.), a uskra\u0107eno im je bavljenje dr\u017eavnopoliti\u010dkim poslovima. Obje strane, i politi\u010dke strukture i vjerske zajednice, na rije\u010dima se zaklinju u privr\u017eenost temeljnom postulatu evropske demokracije – odvojenosti crkve od dr\u017eave. Vlastita praksa ih, me\u0111utim, na svakom koraku obilato demantira, i ta igra traje \u2013 s odre\u0111enim oscilacajama i malim promjenama \u2013 od po\u010detaka vi\u0161estrana\u010dja u jesen 1990. godine. Za taj srda\u010dni pas de deux nikada se ne mo\u017ee precizno re\u0107i tko u njemu vodi a tko je vo\u0111en, tko manipulira a tko je manipuliran. Jedino je sigurno da obje strane u taj zagrljaj ula\u017eu jednaku strast i neposustalost. I to je jedan od razloga velike transformativnosti i regenerativnosti etnonacionalizma, koji ne\u0107e mo\u0107i biti neutraliziran preko no\u0107i, nego tek putem evolutivnog \u201cciviliziranja\u201d, sa svim neizvjesnostima koje to sobom nosi.<\/p>\n
Jedan od najozbiljnijih problema Bosne i Hercegovine svakako je \u010dinjenica da dru\u0161tvo jo\u0161 uvijek nije sposobno za politi\u010dku autorefleksiju, za spoznavanje vlastite podijeljenosti – njezina povijesnog porijekla, prirode, suvremene tipologije, te mogu\u0107nosti demokracije u takvom tipu dru\u0161tva. Da su pred fenomenom podijeljenoga dru\u0161tva pasivni i nemo\u0107ni svi njegovi segmenti, najbolje se mo\u017ee vidjeti iz shematskoga pregleda onoga \u0161to oni, u zamjenu za kona\u010dni ozbiljan susret s vlastitom zada\u0107om, nude kao svoje vi\u0111enje budu\u0107e Bosne i Hercegovine. Srpsku politiku zanima samo ekskluzivna srpska \u201edr\u017eava\u201c u Bosni i Hercegovini. Zato ona zastupa tvrdi federalisti\u010dki stav u okviru Bosne i Hercegovine, a unitaristi\u010dki u okviru Republike Srpske. Srbe izvan Republike Srpske odavno je prepustila sudbini potpune politi\u010dke i kulturne marginaliziranosti, a zapravo svojevrsne i tihe asimilacije, isto kao \u0161to ona postupa s Bo\u0161njacima i Hrvatima u Republici Srpskoj. Hrvatska politika nema vlastitu ideju nego kaska za srpskom, i artikulira se pogodbeno: ako Srbi imaju svoj entitet, ho\u0107emo i mi svoj. Bo\u0161nja\u010dka politika svojim postupcima, kao i svojom programiranom \u0161utnjom o bilo kakvom razra\u0111enom, konkretnijem vi\u0111enju budu\u0107e dr\u017eave, sama daje osnove sumnjama da \u017eeli unitarnu dr\u017eavu, s bo\u0161nja\u010dkim narodom kao jedinim dr\u017eavotvornim. Takve te\u017enje najbolje se pokazuju kroz spontanu odbojnost spram nacionalnih i kulturnih razli\u010ditosti. To je veoma \u010dest stav, koji se \u010duje i od obi\u010dnih ljudi, i od akademika, i od politi\u010dara: da se u Bosni i Hercegovini jedino vjerska pripadnost mo\u017ee priznati kao kriterij grupnoga razlikovanja, a da su hrvatki i srpski politi\u010dki nacionaliteti \u2013 \u201euvezeni\u201c, neautohtoni. Ovdje je i u metodi\u010dkom i u politi\u010dkom smislu od ogromne va\u017enosti podsje\u0107anje na turbulentnu historijsku krivulju, koja nam govori kako je odnos prema razli\u010ditostima kroz cijelu modernu ju\u017enoslavensku i bosanskohercegova\u010dku povijest bio i ostao jedan od klju\u010dnih i odre\u0111uju\u0107ih faktora stabilnosti\/nestabilnosti, povjerenja\/nepovjerenja. Taj grafikon nepotkupljivim jezikom \u010dinjenica kazuje: svako potiranje i nepriznavanje razli\u010ditosti ovdje zavr\u0161ava u unitaristi\u010dkom nasilju, a na drugome polu kao reakciju ra\u0111a apsolutizaciju razli\u010ditosti, koja po pravilu zavr\u0161ava u politi\u010dkom separatizmu. Iz ovoga vi\u0161e nego jasno izlazi kakav bi odnos prema razli\u010ditostima morale razvijati one politi\u010dke snage koje bi istinski htjele da budu probosanske. Istovremeno, trebala bi to biti i va\u017ena pouka za me\u0111unarodnu zajednicu, koja do sada uop\u0107e nije ulo\u017eila intelektualni i politi\u010dki trud da istinski razumije Bosnu i Hercegovinu kao vi\u0161enacionalnu zajednicu i sve probleme koji iz toga proizlaze.<\/p>\n
\u00a9 2008 Ivan Lovrenovi\u0107<\/em><\/p>","protected":false},"excerpt":{"rendered":" Uvod \u0160to dana\u0161nju Bosnu i Hercegovinu dr\u017ei na okupu? Na\u017ealost, nikakva unutarnja kohezivna energija, dovoljno sna\u017ena da ju odr\u017ei ako bi me\u0111unarodna zajednica prestala bdjeti nad njezinim integritetom. Ovaj uvid jest uznemiruju\u0107i, ali ako je to\u010dan, nema koristi da se od njega okre\u0107e glava, nego bi morao postati polaznom to\u010dkom svih intelektualnih, znanstvenoteoretskih i politi\u010dkih promi\u0161ljanja o najadekvatnijim rje\u0161enjima koja […<\/a>]<\/p>\n","protected":false},"author":2,"featured_media":0,"comment_status":"open","ping_status":"open","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_exactmetrics_skip_tracking":false,"_exactmetrics_sitenote_active":false,"_exactmetrics_sitenote_note":"","_exactmetrics_sitenote_category":0,"ngg_post_thumbnail":0,"footnotes":""},"categories":[50],"tags":[],"class_list":["post-458","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-volume-3-no-1-2008-january","contributor-ivan-lovrenovic","volume-3-no-1-2008-january"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/458","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/users\/2"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=458"}],"version-history":[{"count":3,"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/458\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":460,"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/458\/revisions\/460"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=458"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=458"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=458"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}