Ponekad je te\u0161ko sje\u0107ati se kako je savr\u0161en na\u0161 \u017eivot bio u Kozarcu prije rata; nismo bili bogati ali smo imali vi\u0161e nego je bilo dovoljno. \u017divjeli smo u komunisti\u010dkoj dr\u017eavi pa ionako nije bilo mnogo toga za po\u017eeljeti. U na\u0161im \u017eivotima ni\u010dega nije nedostajalo. Na\u0161i su roditelji ve\u0107inom bili zauzeti radom na farmi; brinuli smo se sami o sebi i jedni o drugima, a cijelo selo je pazilo na nas.<\/p>\n
Osvr\u0107u\u0107i se sada unatrag, opisao bih na\u0161e djetinjstvo kao bajku. Imali smo sve o \u010demu mo\u017eda djeca ove generacije ne mogu ni sanjati. Danas su na\u0161a djeca okru\u017eena mobilnim telefonima i sofisticiranom tehnologijom koja uzima njihovu mladost. Nikad nismo ni sanjali o napu\u0161tanju doma ili na\u0161ih ljudi i na\u0161eg sela.<\/p>\n
U ovom dijelu dr\u017eave bili su Srbi, Hrvati i Bosanci. Svi smo izgledali isto, govorili istim jezikom i \u017eivjeli na istom podru\u010dju. Ali u mjesecima koji su vodili do rata 1992. godine, osjetio sam promjenu. \u010cuo sam ljude koji gun\u0111aju kako Srbi vode uglavnom sve i da Jugoslavija vi\u0161e nije pravedna i jednaka.<\/p>\n
U to vrijeme moj tata nije izgledao previ\u0161e zabrinuto pa, kao djeca, ni mi se nismo mnogo brinuli te smo nastavljali sa svojim \u017eivotima, i\u0161li u \u0161kolu i bavili se sportom.<\/p>\n
Bio sam dobar u\u010denik u \u0161koli. U \u0161kolama u Bosni vlada disciplina. Gradivo je te\u0161ko a u\u010ditelji su strogi. Svakog jutra kada bi u\u010ditelji u\u0161li u razred, morali smo ustati. Jedan u\u010ditelj knji\u017eevnosti, gospodin Sre\u0107o, je bio doista strog i ne biste htjeli odstupati iz reda kad bi on u\u0161ao u u\u010dionicu. Bio je dobar u\u010ditelj ali nisam u\u017eivao u njegovim \u010dasovima; uvijek smo morali u\u010diti o srpskim piscima i pjesnicima. Mrzio sam knji\u017eevnost i nitko nije \u017eelio u\u010diti o mrtvim pjesnicima.<\/p>\n
Gospodin Sre\u0107o me zezao jer nisam bio dobar iz knji\u017eevnosti. Imali smo usmene ispite gdje bi vam u\u010ditelj postavljao pitanja pred cijelim razredom i uvijek sam se osje\u0107ao posramljeno i neugodno. Mislio sam da su to samo taktike u\u010ditelja. Govorio sam: “Gospodine, doista mi je dosadna knji\u017eevnost.” Svi u\u010ditelji su voljeli moju iskrenost i nekako sam se uvijek tako izvla\u010dio i dobijao dobre ocjene.<\/p>\n
Moj omiljeni predmet u \u0161koli bio je tjelesni odgoj i bio sam najbolji u ko\u0161arci. Ko\u0161arka je bila popularna u Jugoslaviji, ba\u0161 kao i nogomet u Velikoj Britaniji. Jedan od trenera bio je moj junak i gledao sam ga kao oca; moj tata je bio zauzet poslom, osje\u0107ao sam da nikada nije bio u blizini. Nakon treninga pozvao bi me kafu i razgovarao bih sa njim.<\/p>\n
Davao mi je najbolje savjete o svemu ali osobito kako biti dobar sporta\u0161. Pri\u010dao bi mi sjajne pri\u010de iz njegove mladosti i slu\u0161ao sam svaku rije\u010d jer je sve zvu\u010dalo tako uzbudljivo. Pri\u010dao mi je o njegovoj vojnoj slu\u017ebi i sje\u0107am se da sam se tada vra\u0107ao ku\u0107i iz \u0161kole i govorio mami da se \u017eelim priklju\u010diti vojsci. Moja mama je rekla da sam lud i da nema potrebe i\u0107i u vojsku jer \u0107e vojska uskoro do\u0107i k nama. Borba je zapo\u010dela u Hrvatskoj, koja nije bila daleko od na\u0161eg rodnog grada, a na\u0161i su roditelji o\u010dito bili vi\u0161e zabrinuti nego \u0161to smo mi to mogli shvatiti.<\/p>\n
U to vrijeme smo i\u0161li u \u0161kolu kao i ina\u010de. Nastavio sam sa svojim treninzima ko\u0161arke i uvijek sam davao najbolje od sebe; Volio sam da se takmi\u010dim i poku\u0161avao sam zadiviti trenera. U \u0161koli smo se \u0161alili kao \u0161to to djeca ina\u010de i rade, zadirkivali smo jedni druge, pretvarali smo se da se borimo koriste\u0107i \u0161tapove ali sam po\u010deo primje\u0107ivati malo napetosti u zraku; Kamo god biste krenuli, ljudi su govorili o ratu. A onda je, jednoga dana, moj trener ko\u0161arke po\u010deo dolaziti u \u0161kolu nose\u0107i uniformu i Kala\u0161njikov. Jednog jutra u svla\u010dionici, dok sam se presvla\u010dio, rekao sam treneru: “Gospodine, pu\u0161ka je uperena u mene, mo\u017eete li ju skloniti?”<\/p>\n
Pu\u0161io je u svom uredu; tada je bilo normalno pu\u0161iti, ali vjerojatno ne u uredu, dok je podu\u010davao, \u0161to vam vjerojatno govori kakav je to \u010dovjek bio. Pogledao me i rekao: “Koga se pla\u0161i\u0161?”
\n“Pu\u0161ke”, rekao sam.
\n“Boji\u0161 li se nas Srba?”
\nNisam odgovorio; Samo sam \u0161utio ali sam razmi\u0161ljao za\u0161to bi me to pitao? Znao sam da se ne \u0161ali jer je izgledao jako ljutito. Nikada ga prije nisam vidio takvog.
\nSva djeca u svla\u010dionici su se skamenila i pretvarali su se da se ni\u0161ta nije dogodilo, ali su se svi promijenili za nekoliko sekundi jer je atmosfera bila napeta i neugodna.
\nPostepeno smo po\u010deli osje\u0107ati taj pritisak okupacije i Teritorijalne Vojske koja je branila na\u0161e male gradove i sela od osvaja\u010da. Na\u0161i roditelji su se smjenjivali obilaze\u0107i grad dvadeset i \u010detiri sata dnevno, zajedno sa Srbima i Hrvatima, koji su bili manjine u na\u0161em bosanskom selu. Bio je maj 1992. i mudri ljudi u selu su znali da nam se rat pribli\u017eavao.
\nNa\u0161 stric Ha\u0161im Solakovi\u0107 je upozoravao mog tatu: “Rat je gotovo na na\u0161em pragu i bit \u0107e to gadan krvavi rat”.
\nMoj tata je uvijek mislio da \u0107emo biti bezbijedni. Ljutio bi se na svog strica i poku\u0161ao bi mu objasniti kako ima puno prijatelja i da ga svi po\u0161tuju. Rekao je da nas niko ne\u0107e povrijediti i da to va\u017ei za cijelo selo. Njihove prepirke bi trajale nekoliko sati svakog dana ali moj tata mu i dalje ne bi vjerovao.
\nNa televizori smo gledali neki prilog o ratu u Hrvatskoj. Bilo je jasno da se Jugoslavija raspada ali \u010dinilo se kao da je sve to milionima milja daleko od na\u0161eg pospanog malog grada. Vijesti na televizori su mi bile zanimljive isto kao i oni \u010dasovi knji\u017eevnosti sa gospodinom Sre\u0107om. Pa ipak, kada se osvrnem unazad, osjetio sam da se ne\u0161to mijenja, neke male stvari. Mama i tata su izgledali zabrinuto; znate ono kada se va\u0161i roditelji poku\u0161avaju doimati normalnim da vas ne bi zabrinuli? Moj tata bi nas dugo gledao prije nego \u0161to bi iza\u0161ao iz ku\u0107e i krenuo na posao. Prije bi odlazio \u017eurnim koracima. Ovih je dana odlazio o\u010dekuju\u0107i kao da se ne\u0107e vratiti.
\n“Sine moj”, rekao je, “ako se ratnici pojave na na\u0161im vratima, ne smije\u0161 ni\u0161ta re\u0107i, \u010dak ni ako tvoj \u017eivot ovisi o tome. Tvoja ti\u0161ina \u0107e ih mo\u017eda zbuniti i mogao bi imati ve\u0107e \u0161anse da pre\u017eivi\u0161 ako im ne poka\u017ee\u0161 strah\u2019\u2019.
\nSlu\u0161ao sam vrlo pa\u017eljivo, upijaju\u0107i svaku njegovu rije\u010d sa strahom u o\u010dima. Nisam rekao ni rije\u010di mom tati, no, \u010dista suza se zakotrljala niz moj mekani obraz. Bilo me previ\u0161e sram da ju obri\u0161em, bio sam previ\u0161e upla\u0161en da bih plakao, da bih pokazao strah tati. Bilo je jasno da vi\u0161e nije tako uvjeren da rat ne\u0107e zaobi\u0107i na\u0161u obitelj.
\nNemoj izgubiti svoju \u010dast. Nemoj sramotiti svoju obitelj “, rekao je, podi\u017eu\u0107i svoj duboki glas. “Moj \u017eivot bi mogao biti u tvojim rukama. Imam nekoliko neprijatelja koji bi mogli iskoristiti ovu priliku da im budem meta tokom rata. ”
\nU \u0161koli su u\u010ditelji govorili da bismo mogli zavr\u0161iti ovu \u0161kolsku godinu u maju umjesto u julu, iz sigurnosnih razloga. To za nas nije imalo mnogo smisla ali smo bili samo djeca i naravno da bismo bili sretni ako bi ljetni raspust po\u010deo ranije ne znaju\u0107i \u0161ta vreba iza ugla.
\nNe\u0161to se neobi\u010dno doga\u0111alo tokom posljednjih nekoliko dana \u0161kole, prije nego \u0161to je po\u010deo rat. Djeca su po\u010dela glumiti ratne scene – bilo je to poput igre ali o\u010digledno smo osjetili da \u0107e se ne\u0161to lo\u0161e dogoditi. Sje\u0107am se svojih \u0161kolskih drugara Sini\u0161e i Sa\u0161e Balti\u0107a kako gledaju kroz prozor u minaret d\u017eamije i govore: ‘\u0160ta mislite, da li bismo mogli sru\u0161iti onaj minaret kada bi imali bazuku?’
\nSvi smo kle\u010dali na koljenima, pretvarali smo se da smo imali bazuke na ramenima i pucali. Zatim bi proizveli zvuk eksplozije. Sini\u0161in i Sa\u0161in djed je pomogao da se izgradi ta d\u017eamija a na kraju su je Srbi uni\u0161tili. \u010cinilo se kao da su Srbi znali vi\u0161e od nas o ratu i o onome \u0161to \u0107e se uskoro desiti.
\nSje\u0107am se svog posljednjeg dana u \u0161koli, nastavnici su nam morali dati zaklju\u010dnu ocjenu za tu godinu i moja ocjena je bila 5. To je bila najve\u0107a ocjena. Tr\u010dao sam ku\u0107i tako uzbu\u0111en da ka\u017eem mami i tati jer mi je tata obe\u0107ao kupiti novi motocikl ako pro\u0111em odli\u010dnim uspjehom. Kada sam stigao ku\u0107i, zatekao sam mamu kako radi u vrtu i samo sam uspio re\u0107i: “Mama, dobio sam pet za ovu godinu!” kada se za\u010dula sirena i ozna\u010dila po\u010detak rata. Mama me uhvatila i potr\u010dala u ku\u0107u da uzme svoje stvari. Ljudi su po\u010deli pani\u010dariti i tr\u010dati niz ulicu, ne znaju\u0107i \u0161ta da rade ili kuda da krenu. Nikada nisam vidio svoje roditelje tako zabrinute.
\n\u0160to \u0107e se sada dogoditi? Tko \u0107e se boriti protiv koga i za\u0161to?
\nOno \u0161to smo nedavno gledali na televizori kao ratno izvje\u0161\u0107e iz Hrvatske, sada se doga\u0111alo u stvarnosti u Bosni: bili smo u srpskom dijelu Bosne i to nije bilo dobro. Slu\u0161ali smo o napadima na sela i o protjerivanju svih onih koji nisu bili Srbi. Ljudi su umirali. Jednom smo pobjegli kod na\u0161e kom\u0161inice Du\u0161anke koja je bila Srpkinja kako bi se sakrili i ona je rekla je da \u0107e nas sve spasiti. Kratko smo ostali u njenoj gara\u017ei jer su ljudi postali paranoi\u010dnini ne znaju\u0107i kome sada mogu vjerovati te su uskoro po\u010deli pani\u010dariti, rekav\u0161i da ne bismo trebali ostati kod nje i da \u0107e nas sve ubiti. Na kraju smo se svi vratili u na\u0161e domove u nadi da \u0107e sve biti bolje.
\nMoj tata je prestao i\u0107i na posao; bio je previ\u0161e poznat i bilo je preopasno izlaziti. Jednog dana, neki mu\u0161karci su provalili u na\u0161u ku\u0107u i uzeli sav na\u0161 novac i sve \u0161to su mogli ponijeti, \u010dak i televizor. Gledali smo na tom televizoru kako se odvijao rat a sada ga je rat i uzeo.
\nSve \u0161to nisu mogli ponijeti su razbili. Nisu to bili vojnici. Bili su to samo razbojnici u uniformama.
\nAli nije im bilo dovoljno da nas oplja\u010dkaju, jer se onda dogodilo to, doga\u0111aj koji \u0107e zauvijek promijeniti moj \u017eivot.
\nIznenada, svo plja\u010dkanje i uni\u0161tavanje je prestalo i stigao je njihov komandant – bio je to moj trener ko\u0161arke ali \u010dak i sada ne mogu spomenuti njegovo ime zbog svoje li\u010dne sigurnost. Izvukli su mog tatu napolje ispred ogromne \u017eivice a ja sam ih \u010duo kako mu govore: “Hej, gospodine Faco, nisi sada tako velika faca, zar ne? Pogledaj se sada ti prljavi Tur\u010dine, nisi ni\u0161ta! Sav tvoj novac, tvoj posao i tvoja ku\u0107a sada su na\u0161i. Kladim se da si sa svim onim novcem koji si oteo od po\u0161tenih Srba opskrbljivao muslimane oru\u017ejem, zar ne? Ti prljavi Tur\u010dine!
\nMoj tata je samo \u0161utio.
\nMislio sam da znam \u0161ta je strah – koliko sam samo bio glup! Strah je sve do tog trenutka za mene bio da li \u0107u izgubiti neku glupu ko\u0161arka\u0161ku utakmicu. Ovo je bila druga\u010dija igra. Odveli su me napolje, tamo gdje je bio i moj tata. Bio je na koljenima, pognute glave, okru\u017een tim pijancima koji su uperili oru\u017eje u njega i smijali se.
\n“Ne govori ni\u0161ta, sine”, \u0161apnuo mi je. Naravno, bio je prestra\u0161en ali nekako je jo\u0161 uvijek bio jak; nije pani\u010dario. Znao je da ih ne treba izazivati. Moj trener mi je rekao: “Moj Usta\u0161o, mali prijatelju Tur\u010dine, tvoj tata \u0107e gledati kad te budem ubijao – on \u0107e biti na\u0161a publika.” (Usta\u0161e su bile fa\u0161isti\u010dka teroristi\u010dka organizacija utemeljena na hrvatskom nacionalizmu 1929.)
\nOkrenuo se prema mome tati. \u2018Kladim se da se \u017eeli\u0161 obratiti sinu, zar ne? Kladim se da si opskrbljivao pobunjenike oru\u017ejem. Ako nam sve ka\u017ee\u0161, pustit \u0107emo tvog dje\u010daka da ide … ili ga \u017eeli\u0161 vidjeti razbacanog po poljima? Orat\u2019 \u0107e\u0161 ga mjesecima.\u2019
\nI tako sam stojao na mjestu za koje sam mislio da je moje mjesto pogubljenja, sa \u017eivotom moje porodice u mojim rukama, dok su tukli tatu i ispitivali ga, poku\u0161avaju\u0107i da ga natjeraju da me pogleda. Samo je dr\u017eao glavu pognutom – znao je da \u0107e mu se srce slomiti ako me pogleda. Htio sam vrisnuti i dozvati tatu kako bih zaustavio sve to; ali nekako sam znao da bi to samo ote\u017ealo stvari i za njega i za mene. Eto, tu smo bili on i ja, dr\u017ee\u0107i \u017eivote jedan drugog u rukama. O da, spoznao sam strah tog dana i \u010dinilo se da \u0107e trajati zauvijek. To je bio najdu\u017ei dan u mom \u017eivotu.
\nOdjednom sam vidio svoju rodicu Sandru Solakovi\u0107; tada je imala samo petnaest godina ali je bila hrabra. Rekla je vojnicima: “On je samo dje\u010dak – \u0161ta je on u\u010dinio pogre\u0161no? Pustite ga!’
\nBrinuo sam se za nju jer smo \u010duli da su neki vojnici silovali djevojke. Pokazao sam joj pokretom glave da ide, a onda joj je iza\u0161la majka, moja tetka, i odvela ju je u ku\u0107u.
\nNitko mi nije mogao pomo\u0107i. Ve\u0107 sam se bio umokrio ali jo\u0161 uvijek sam stojao poput vojnika ispred komandanta u potpunoj ti\u0161ini, prepla\u0161en, posramljen; sva\u0161ta mi se motalo po glavi: strah, smrt, \u010dast, ho\u0107e li me se tata odre\u0107i, ho\u0107u li umrijeti, ho\u0107e li me ubiti?
\nSkinuli su me golog iza grmlja i po\u010deli me udarati. Moj tata je bio ispred mene, i dalje pognute glave, a moja mama je mogla \u010duti krike kada su me tukli, vriske koje sam poku\u0161avao sakriti. Viknula je: “Uzmite moj \u017eivot umjesto njegovog! Nije u\u010dinio ni\u0161ta lo\u0161e – on je samo mali dje\u010dak.
\nZatim su me natjerali da pro\u0111em kroz \u017eivicu bos, da tra\u017eim oru\u017eje, i spotaknuo sam se o ro\u0111akov vojni opasa\u010d. Po\u0161to ni\u0161ta nisam prona\u0161ao, jo\u0161 su se vi\u0161e naljutili i rekli: “Ovdje mora biti municija i oru\u017eje za vojnike – znamo da je tvoj tata to isporu\u010divao”
\nDok sam i\u0161ao dalje niz \u017eivicu, na\u0161ao sam vojni no\u017e kojeg mi jedan od vojnika brzo oteo. Mislio sam da \u0107e me na smrt izbosti. Umjesto toga, urezao je krst duboko u ko\u017eu na mojoj podlaktici, a onda je krvlju nacrtao jo\u0161 jedan krst na mojim prsima.
\n\u010cudno ali nisam osjetio nikakvu bol tada budu\u0107i da se moj mozak samo fokusirao na pre\u017eivljavanje. \u0160utio sam; \u010dak su se i moje suze su\u0161ile. Moja je mama bila toliko uznemirena da je dobila napad epilepsije i \u010dak i sada, dvadeset i pet godina poslije, ona boluje od epilepsije. Moj tata je bio pod velikim pritiskom i strah je bio neizbje\u017ean ali ipak se pretvarao da je neustra\u0161iv.
\nVrlo je te\u0161ko opisati taj dan. Za njih je to bila samo igra i bili smo prepu\u0161teni njima na milost i nemilost. Bijesni ljudi koji su nosili uniforme Srpske Milicije rekli su mom tati da im sipa rakiju, \u0161ljivovicu, vrlo jako pi\u0107e, i kako su se opijali, nisu se prestajali smijati. Udarali su me palicama, a \u0161to su vi\u0161e pili, to su me ja\u010de udarali. Do sada sam se ve\u0107 nadao brzoj smrti. Sve su mi stvari prolazile kroz glavu: kada \u0107e ovo prestati? Je li moja mama u redu? Za\u0161to mi tata ne poma\u017ee – kakva je to on kukavica? Sve se ovo de\u0161ava zbog njega. On je najja\u010di \u010dovjek u gradu – mo\u017eda \u0107e sko\u010diti na vojnike, zgrabiti njihovo oru\u017eje i ubiti ih kako bi oslobodio svog sina, kao \u0161to to rade u filmovima. Gdje su oni neustra\u0161ivi sjevernjaci koji su vodili grad? Izgledalo je kao da su se svi sakrili ispod zemlje a ja sam bio sam, ostavljen u rukama zlih napada\u010da.
\nNikad nisam vidio tatu tako tihog, pognute glave, u nadi da ne\u0107e ubiti njegovog dje\u010daka.Razne stvari su sigurno prolazile i kroz njegovu glavu: kako je bio mo\u0107an \u010dovjek, \u010dime se bavio i koga je poznavao.
\nZatim je jedan od vojnika stavio dvije granate u moje drhtave \u0161ake. Nisam \u010dak ni znao \u0161ta su, niti kako se aktiviraju. U mojoj glavi cijeli svijet je stao – \u017eivot moje porodice i cijelog sela je bio doslovno u mojim rukama. Sjetio sam se tatinih rije\u010di: “Nemoj im pokazati strah.” Ali kako da dje\u010dak ne poka\u017ee strah kada dr\u017ei dvije bombe? Do sada sam se igrao pi\u0161toljima koji su bili igra\u010dke, sada sam dr\u017eao prave granate u mojim malim mr\u0161avim \u0161akama i moji dlanovi su se znojili. Cijelo mi se tijelo po\u010delo tresti \u2013 kao da je tornado bio duboko u meni.
\nMoj stari u\u010ditelj sporta nam se obratio ponovo. Rekao je mom tati: “Zovi svog dje\u010daka.”
\nMoj tata nije ni\u0161ta rekao.
\n“Zovi ga.”
\nMoj tata nije ni\u0161ta rekao.
\n“Pitaj svog sina bole li ga ruke.”
\nMoj tata nije ni\u0161ta rekao…
\nOnda se okrenuo prema meni: “Kakav je ovo otac koji dopu\u0161ta da njegov sin umre?”
\nNi\u0161ta nisam rekao.
\n“Hajde, zovi svog oca upomo\u0107!”
\nNi\u0161ta nisam rekao.
\n“Ovako …” Oh, tata, molim te, pomozi mi. ”
\nNi\u0161ta nisam rekao\u2026
\n\u010cinilo se da to ide u nedogled, besmisleno pitanje pra\u0107eno na\u0161om \u0161utnjom. Mi\u0161i\u0107i u rukama su mi sada gorjeli; to je bila agonija. A onda, samo \u0161to sam pomislio da vi\u0161e ne mogu izdr\u017eati, do\u0161ao je i stavio osigura\u010de natrag u granate. “Sklonite ga da ga vi\u0161e ne gledam.”
\nOnda mi je rekao: “Kladim se da me sada \u017eeli\u0161 udariti.”
\n‘Ne gospodine.’
\n“Nisam li te u\u010dio da bude\u0161 borac? Da ti ka\u017eem ne\u0161to: Znam da me sada mrzi\u0161, ali ako sada ne u\u010dini\u0161 ni\u0161ta, posle \u0107e\u0161 mrziti samog sebe.
\nZurio je u mene. Bio sam tako upla\u0161en, previ\u0161e upla\u0161en da ga udarim.
\nDok je odlazio, hladno je rekao: “Jednog dana \u0107emo se ponovno sresti”
\nIdu\u0107eg dana, nakon \u0161to su \u0161ok i adrenalin nestali, osjetio sam bol batinanja, moje mr\u0161avo tijelo je bilo prekriveno modricama, ali to je bio samo po\u010detak na\u0161eg te\u0161kog isku\u0161enja.
\nTijekom sljede\u0107ih nekoliko mjeseci borba za pre\u017eivljavanje postala je svakodnevnica. Bilo je to kao igra smrti: ako biste pre\u017eivjeli dan bez metka u glavi, bili biste pobjednik.
\nTijekom sljede\u0107ih nekoliko godina, izgubili smo mnoge \u010dlanove obitelji a, na\u017ealost, na\u0161 stric Ha\u0161im je bio jedna od prvih \u017ertava, budu\u0107i da je bio uklju\u010den u politiku. Nekoliko dana nakon \u0161to su vojnici do\u0161li u na\u0161u ku\u0107u, nestao je. Onda je do\u0161ao netko iz sela i rekao nam da su ga na\u0161li u grmlju. Moj tata i stri\u010devi su vozili traktor i dovezli su ga na\u0161oj ku\u0107i na prikolici. Tada sam prvi put u \u017eivotu vidio mrtvo tijelo. Mislio sam da je \u017eiv kad sam se popeo na prikolicu i vidio njegove noge i glavu, ali njegov trbuh je bi potpuno raznesen. Moj tata je galamio na mene i govorio mi da si\u0111em. Sko\u010dio sam i potr\u010dao prema ku\u0107i, potresen i zbunjen, ne znaju\u0107i \u0161to se doga\u0111a. Na\u0161 dragi ro\u0111ak i heroj mnoge djece, body builder Fikret Hod\u017ei\u0107, tako\u0111er je ubijen u ranim danima rata, ali \u010ditavu pri\u010du o tome \u0161to se sa njim dogodilo smo \u010duli tek mnogo kasnije.
\nNa\u0161i vlastiti \u017eivoti bili su tako\u0111er u opasnosti. Nekoliko dana kasnije, u na\u0161e selo i okolna sela do\u0161la je jo\u0161 jedna srpska jedinica, okupili su sve one koji nisu bili Srbi i odveli nas u koncentracioni logor. Ne biste vjerovali gdje su nas zatvorili. Da, u mojoj \u0161koli: Osnovna \u0160kola BratstvoTrnopolje.<\/p>\n
<\/p>\n
Prevod: Bojana Vukovi\u0107<\/p>\n
<\/p>\n
Excerpted from The boy who said nothing: <\/span>A child\u2019s story of fleeing conflict. <\/span><\/em>Publisher John Blake, 2018. Available on Amazon. <\/a><\/span><\/p>\n <\/p>","protected":false},"excerpt":{"rendered":" Ponekad je te\u0161ko sje\u0107ati se kako je savr\u0161en na\u0161 \u017eivot bio u Kozarcu prije rata; nismo bili bogati ali smo imali vi\u0161e nego je bilo dovoljno. \u017divjeli smo u komunisti\u010dkoj dr\u017eavi pa ionako nije bilo mnogo toga za po\u017eeljeti. U na\u0161im \u017eivotima ni\u010dega nije nedostajalo. Na\u0161i su roditelji ve\u0107inom bili zauzeti radom na farmi; brinuli smo se sami o sebi […<\/a>]<\/p>\n","protected":false},"author":2,"featured_media":0,"comment_status":"closed","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_exactmetrics_skip_tracking":false,"_exactmetrics_sitenote_active":false,"_exactmetrics_sitenote_note":"","_exactmetrics_sitenote_category":0,"ngg_post_thumbnail":0,"footnotes":""},"categories":[271],"tags":[],"class_list":["post-3971","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-volume-13-no-4-2018october","contributor-mirsad-solakovic","volume-13-no-4-2018october"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/3971","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/users\/2"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=3971"}],"version-history":[{"count":8,"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/3971\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":4030,"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/3971\/revisions\/4030"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=3971"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=3971"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=3971"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}