{"id":3560,"date":"2016-10-15T02:04:25","date_gmt":"2016-10-15T09:04:25","guid":{"rendered":"http:\/\/www.spiritofbosnia.org\/?p=3560"},"modified":"2018-06-30T07:48:34","modified_gmt":"2018-06-30T14:48:34","slug":"sarajevo-a-beginners-guide","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/volume-11-no-4-2016october\/sarajevo-a-beginners-guide\/","title":{"rendered":"SARAJEVO ZA PO\u010cETNIKE"},"content":{"rendered":"

Moj paradoks je potpun:<\/strong><\/p>\n

Ne \u017eelim da se sje\u0107am, a ne mogu da zaboravim. Sredinom 1992. godine mislio sam da \u0107e to prestati za nekoliko dana. Sredinom 1995. godine shvatio sam da ne\u0107e zavr\u0161iti nikada. Izme\u0111u ove dvije pogre\u0161ne prognoze po\u010diva agonija grada koji je du\u017ee mogao izdr\u017eati bez vode nego bez cigareta. Danas, mnogo godina kasnije, kada opsadu Sarajeva poku\u0161avam sagledati i sa\u017eeti, \u010desto se pitam je li imalo smisla zapisivati. I to onako \u2013 sirovo, bez distance kao neprikosnovene majke svakog ozbiljnog pisanja.<\/p>\n

Odgovor na to pitanje ne znam. Sarajevo za po\u010detnike<\/em> za mene je mu\u010dna uspomena. Najradije bih da nije bilo razloga za ovakvu knjigu. A kad ve\u0107 nije moglo druk\u010dije, i kada ne postoji institucija opoziva ve\u0107 napisanog i do\u017eivljenog, onda mi za utjehu ostaje spoznaja da ovaj proma\u0161aj nije ni\u0161ta gori od ostalih koje sam u \u017eivotu napravio.<\/p>\n

Proma\u0161aji i porazi, to je sve \u0161to nam na kraju ostane. \u017divjeli.<\/p>\n

UOBI\u010cAJENI DAN:<\/strong><\/p>\n

8,17<\/strong> – djevojka na mostu, pravo u glavu. Glasa nije pustila.<\/p>\n

9,00<\/strong> – snajper ne prestaje. Tijelo djevojke jo\u0161 je tamo, niko mu
\nne mo\u017ee pri\u0107i.<\/p>\n

9,30<\/strong> – granate po Velepekari. Ionako nema hljeba.<\/p>\n

10,00<\/strong> – granate po tramvajskoj stanici. Ionako ne rade tramvaji.<\/p>\n

10,22<\/strong> – jedan mladi\u0107 tr\u010di do tijela, onaj odozgo dvaput puca na
\nnjega. Mladi\u0107 se sklanja iza kontejnera i vi\u0161e se ne
\npojavljuje.<\/p>\n

10,45<\/strong> – Con Coughlin, novinar Sunday Telegrapha<\/em>, na BBC-u: “Ko
\nje god bio u Sarajevu i vidio kako se Srbi pona\u0161aju, po\u017eelio je
\nvojnu intervenciju. Takvu bahatost ne mo\u017ee shvatiti niko
\nko je nije do\u017eivio”.<\/p>\n

10,53<\/strong> – mladi\u0107 izviruje iza kontejnera, puzi do djevojke, obuhvata
\nje lijevom rukom i onda, i dalje puze\u0107i, vu\u010de nazad. Te\u017eak
\nprizor: krvava glava koja visi, krici ljudi koji to gledaju
\nsa prozora, mladi\u0107 koji opet nestaje iza kontejnera.<\/p>\n

11,00<\/strong> – granate, granate, granate…<\/p>\n

NAZOVI KARAD\u017dI\u0106A RADI UBISTVA<\/strong>:<\/p>\n

U mirni dan padne granata. U tim\u00a0trenucima va\u017eno je pre\u017eivjeti prvu. Ona je najgora. Dolazi iznenada i niko je ne o\u010dekuje, iako svi znaju da je to Sarajevo i da je to 1992. godina.<\/p>\n

Najgora je, dakle, prva granata. Drugu svijet ve\u0107 do\u010deka spreman: u podrumu, ili po hodnicima. Ali ne svi. Kad padne prva, dok ostali bje\u017ee u zaklon, izbezumljene majke lete na prozor i sazivaju djecu po dvori\u0161tu. Amire, Mirsade, Matija, Zorane, D\u017eenana. Ko kad je u Sarajevu svih vjera. Da nije granata, bilo bi to divno \u010duti, to sazvu\u010dje. Ovako, zna se da je to posmrtna prozivka i samo treba pa\u017eljivo slu\u0161ati. Najmanje jedno ime nikad se vi\u0161e ne\u0107e odazvati.<\/p>\n

Amir je tu, javio se i odmah uletio u haustor. I Mirsad je tu, eno ga ve\u0107 u ku\u0107i. Matija – tu. Zoran – \u017eiv, malo ruka krvari, ali ni\u0161ta opasno. Majke, jedna po jedna, zavr\u0161avaju prozivku, zatvaraju prozor i njihova sjena brzo nestaje iza UNHCR-najlona. Ali jedna jo\u0161 nije gotova, ona \u0161to doziva D\u017eenanu.<\/p>\n

Treba slu\u0161ati njen glas, on sve govori. Ko umije da oslu\u0161kuje, iz njenog dozivanja mo\u017ee jasno vidjeti kako majku susti\u017ee istina o ubijenom djetetu. Ona bi da bude mirna, ne radi svijeta, nego radi sebe same. Ne da slutnji da je osvoji i doziva curicu prividom od bezbri\u017enog glasa. Poslije petog neodaziva napu\u0161ta privid i prepu\u0161ta se o\u010daju. Vi\u0161e ne doziva, nego vri\u0161ti. Zove D\u017eenanu, ali mala ne \u010duje. D\u017eenana le\u017ei u\u00a0dvori\u0161tu, nepomi\u010dna, neumoljivo gluha na maj\u010dino dozivanje. Smrt je stanje bez zvukova. Njeno tijelo vi\u0161e nije tijelo, u njemu nema \u017eivota. To je tek privid djeteta koje je sve do maloprije postojalo u Sarajevu i \u010dija je jedina krivica \u0161to je \u017eivjelo 12 kilometara daleko od Pala, kad je posrijedi geografija, i \u0161to je \u017eivjelo u doba Radovana Karad\u017ei\u0107a, kad je rije\u010d o historiji. Tu, na tom mjestu gdje se sudaraju povijest i zemljopis, dijete i minobaca\u010d, koordinate i granate, privid i sudbina,\u00a0Boutros Ghali i David Owen, Rusija i Francuska, Britanija i Gr\u010dka, NATO pakt i za\u0161ti\u0107ena zona, tu ginu na\u0161a djeca.<\/p>\n

PADA PRVI SNIJEG<\/strong>:<\/p>\n

U decembru, kad napada snijeg, ti\u0161ina postane dominantan zvuk. Nema automobila, nema tramvaja, nema nikakve buke. Kontraevolucija, grad se topi u selo. Sje\u0107anje na ono predratno, urbano Sarajevo gubi svaki smisao pred rustikalnom atmosferom koju isijava ulica. Sudarila su se dva svijeta podjednako nestvarna. Privid gospodari ovim prostorima. Ulicom prolazi \u010dovjek sa kariolom i djetetom. Disharmoni\u010dan par, \u010dovjek i to njegovo dijete. On je obu\u010den bez ikakvog stila: gumene \u010dizme, radni\u010dke pantalone, jakna iz civilne za\u0161tite. Rasparene rukavice. Dijete ima najvi\u0161e tri godine i u ovom prizoru ono je antipod \u010dovjeku: \u017eive,\u00a0komplementarne boje skafandera i kapa s velikom pufnom na vrhu. Mali je \u017eiv, nasmijan, ulica zvoni od njegovog smijeha. Na kraju uspijeva ubijediti oca i penje se na kariolu. Ci\u010di od radosti dok ga \u010dovjek gura. Sa prozora zgrade ispred koje prolaze, gledaju ih dvije djevoj\u010dice. Smiju se dje\u010daku, ali njihov smijeh je tu\u017ean. Sve bi dale da su i one napolju.<\/p>\n

Ovom prizoru, da bi u potpunosti bio sarajevski, nedostaje samo jedan detalj. Poslije svega, sje\u0107a\u0107emo se samo takvih stvari. Nedostaje mu snajperista; on \u0107e se pojaviti kroz minut i po, kad otac i sin izbiju na raskrsnicu, i bez ikakvih emocija povu\u0107i obara\u010d.<\/p>\n

Pogodak je dje\u010daka izbacio iz kariole i razmrskao mu glavu. Otac je od \u0161oka zanijemio. Ljudi su se razbje\u017eali, ali to je samo prva reakcija. Ne\u0107e pro\u0107i ni pola minute, a oni \u0107e se svi vratiti. Jedan je taksista pokupio malog i, sumanuto voze\u0107i, nestao prema Ko\u0161evu. Najzloslutniji sarajevski prizor – golf koji sirenom kr\u010di put do\u00a0bolnice. Ljudi su pri\u0161li ocu. Njemu vi\u0161e niko ne mo\u017ee pomo\u0107i. Gleda preda se i ni\u0161ta ne \u010duje, niti ikog vidi. Za koji minut, od cijelog prizora osta\u0107e samo prevrnuta kariola i krv pokraj nje. Prije nego \u0161to snijeg napada, napu\u0161teni \u0107e pekinezer polizati krv. Prije nego \u0161to se smrkne, nesta\u0107e i kariole. Te\u0161ka su vremena i uvijek se na\u0111e neko ko u takvim prilikama krade. Za njih je na onom svijetu rezervisano mjesto odmah do\u00a0snajperiste, ka\u017ee jedna nana. Radi se o tome da su istog porijekla ravnodu\u0161nost \u010dovjeka koji je povukao obara\u010d i ravnodu\u0161nost \u010dovjeka koji krade stvari ubijenih. U moralnom zakoniku religioznih ljudi ravnodu\u0161nost je vrlo blizu samog zla. To je zato \u0161to mu daje alibi. Mi tad jo\u0161 ni\u0161ta nismo znali o na\u0161oj poziciji. Nismo znali da je beznade\u017ena. Svako ubijeno dijete, mislili smo, pove\u0107ava sramotu Evrope. Dugo nam je trebalo da shvatimo da je to tek jedno grobno mjesto vi\u0161e u Sarajevu. I to je ono \u0161to bi po svaku cijenu trebalo zaboraviti. Ali ne odlu\u010dujemo mi o tome \u0161ta je za zaborav, a \u0161ta za pam\u0107enje.\u00a0Prizori biraju nas, a ne mi njih. Isto kao i snajperisti.<\/p>\n

\f<\/strong><\/p>\n

A SAD MALO O PISCU, NJEGOVOJ OSOBI, PORIJEKLU I KARAKTERU<\/strong> VEZE SA RAZNIM GRADOVIMA<\/strong>:<\/p>\n

Ozren Kebo, 1959, neosu\u0111ivan; znak Blizanci, podznak neutvr\u0111en. Ro\u0111en u Mostaru, zagledan u Dubrovnik, ve\u0107i dio \u017eivota proveo u Sarajevu, smatra da je u njegovom koraku skriveno prokletstvo: u koji god grad kro\u010di, taj biva razoren.<\/p>\n

Sad ispod oka mjeri Zagreb. Ali ne bi se usudio navesti granate jo\u0161 negdje. Zato ostaje u Bosni.<\/p>\n

\u017divi i radi u Sarajevu.<\/p>\n

Ovo mu je prva knjiga. Do sada objavljena: 1996. godine (Dani<\/em>) i 2003. (Zoro<\/em>) u Sarajevu, 1997. i 2009. u Francuskoj ( La Nuee Bleue<\/em> ), 1998. u \u0160vedskoj (Bokforlaget DN<\/em>) i 2000. u Hrvatskoj (Feral Tribune<\/em>).
\nDruga knjiga, roman Kako je lijepa moja Vectra<\/em>, objavljena je 2007. godine.
\n\u201cOzren Kebo je nedvojbeno pravi pisac. Njegova prva knjiga tome je briljantan dokaz. Opsada Sarajeva \u2013 kao i opsada Madrida tridesetih, Lenjingrada \u010detrdesetih \u2013 bit \u0107e, sada je to posve izvjesno, jedan od mitskih doga\u0111aja XX stolje\u0107a. Doga\u0111aj koji je proizveo smisao, bogat simbolima i historijskim lekcijama. Strpljenje i ironija, i mi to po\u010dinjemo shvatati, glavne su vrline opsjednutih gra\u0111ana Sarajeva. Ozren Kebo tome je \u017eivi dokaz. Njegova minuciozna deskripcija \u017eivota u Sarajevu, nemilosrdna, lucidna, puna borbene nje\u017enosti i ljutite saosje\u0107ajnosti, za vrijeme bezgrani\u010dno dugih godina opsade, prava su poslasica za \u010ditatelje\u2026\u201d
\nJorge Sempr\u00fan, Le Journal du Dimanche<\/em><\/p>","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Moj paradoks je potpun: Ne \u017eelim da se sje\u0107am, a ne mogu da zaboravim. Sredinom 1992. godine mislio sam da \u0107e to prestati za nekoliko dana. Sredinom 1995. godine shvatio sam da ne\u0107e zavr\u0161iti nikada. Izme\u0111u ove dvije pogre\u0161ne prognoze po\u010diva agonija grada koji je du\u017ee mogao izdr\u017eati bez vode nego bez cigareta. Danas, mnogo godina kasnije, kada opsadu Sarajeva  […<\/a>]<\/p>\n","protected":false},"author":2,"featured_media":0,"comment_status":"closed","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_exactmetrics_skip_tracking":false,"_exactmetrics_sitenote_active":false,"_exactmetrics_sitenote_note":"","_exactmetrics_sitenote_category":0,"ngg_post_thumbnail":0,"footnotes":""},"categories":[265],"tags":[],"class_list":["post-3560","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-volume-11-no-4-2016october","contributor-ozren-kebo","volume-11-no-4-2016october"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/3560","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/users\/2"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=3560"}],"version-history":[{"count":18,"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/3560\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":3666,"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/3560\/revisions\/3666"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=3560"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=3560"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=3560"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}