Vozovi su, naime, jedna od najboljih metafora dana\u0161nje Bosne i Hercegovine. Tri i po godine nakon Daytona zami\u0161ljena dr\u017eava i dalje hr\u010de me\u0111u koricama famoznog sporazuma, a \u017eivot se uglavnom odvija bez nje i mimo nje. Sli\u010dno je i sa vozovima. Stotine kilometara tra\u010dnica zarasle su u travu, a polomljeni vagoni izgri\u017eeni r\u0111om stoje razbacani po mrtvim kolosijecima. Iz me\u0111unarodne kase iz koje se parama pune bosanski bunari bez dna, dato je ne\u0161to novca i \u017eeljezni\u010darima, kako bi se saobra\u0107aj pokrenuo bar na dionicama gdje za to postoje uslovi. Ali, vozovi i dalje stoje. Istina, tu i tamo protutnji teretnjak sa kakvim namjenskim teretom i br\u017ee-bolje se vra\u0107a natrag. \u010cujem da ide i ne\u0161to putni\u010dkih vozova iz Sarajeva. Ka\u017eu: jedan voz ide \u010dak do Mostara i \u010capljine, a lokomotiva s jednim vagonom kotrlja se do Visokog i natrag. Dr\u017eava je poderana, pa je i \u017eeljeznica poderana.<\/p>\n
Kloparanje vozova nije vi\u0161e zvuk koji se \u0161iri Bosnom. Danju je taj zvuk mamio poglede ljudi koji su \u017eivjeli uz prugu, a no\u0107u su s njim ulazili u san i isto tako se budili. Kad se ka\u017ee voz, svi mislimo na onaj putni\u010dki. Tako je otkako postoji \u017eeljeznica. U \u017eivotu svakog \u010dovjeka voz zauzima va\u017eno, ponekad i najva\u017enije mjesto. Ne znam ima li novinara koji nije napisao bar jednu reporta\u017eu iz voza. Voz je za Bosance bio najve\u0107a pri\u010daonica na svijetu: jo\u0161 prije nego \u0161to bi smjestili svoj prtljag i sjeli, oni bi spontano zapo\u010dinjali dijalog. U vozu su se ljudi jedni drugima ispovijedali kao nigdje drugdje. Voz je bio velika putuju\u0107a ko\u0161nica u kojoj su neznanci jedni drugima nudili cigarete, rakiju iz boce i pe\u010denu piletinu. U vozu su ljubavi bile iznenadne i kratke, ali su se uvijek pamtile. Na zadnjoj stanici, u kupeima su ostajali tragovi na\u0161eg putovanja: oglo\u0111ane kosti u zama\u0161\u0107enom papiru, pepeo i prazne kutije od cigareta, ispijene limenke, ogrisci jabuka i pro\u010ditane novine.<\/p>\n
Svako putovanje vozom bilo je na svoj na\u010din neponovljivo. A evo, u Bosni stasava generacija koja mo\u017eda ni u svojoj dvadesetoj godini ne\u0107e vidjeti voz, a kamoli njime putovati.<\/p>\n
Ali \u010dak i kad bi sutra, nekim \u010dudom, vozovi krenuli u svim pravcima, u njima bi opet bilo veoma malo putnika, pa makar svaki kupe pratila po dvojica vojnika SFOR-a. Ho\u0107u re\u0107i da putovanje vozom nije vi\u0161e stvar \u017eeljezni\u010dara. Sloj r\u0111e koji se natalo\u017eio na \u017eeljeznici direktno je proporcionalan slobodi kretanja u Bosni i Hercegovini. Oni koji su etni\u010dki podijelili ovu zemlju, znaju \u0161ta rade i kad je rije\u010d o vozovima. Jer kad bi vozovi sa putnicima oslobo\u0111enim bilo kakvog straha ponovo krenuli na sve strane, Bo\u0161njaci, Srbi i Hrvati bi se opet po\u010deli mije\u0161ati. A ima li i\u0161ta opasnije za \u010duvare nacionalnih torova, za te vladare na\u0161ih podijeljenih i slomljenih du\u0161a. Njima je dovoljan samo jedan voz, onaj koji saobra\u0107a unutar njihovog ksenofobi\u010dnog mentalnog polja.<\/p>\n
(7. maj 1999.)<\/p>\n
\u00a9 2007 Gojko Beri\u0107 – Orginally published as Pisma nebeskom narodu by Oslobo\u0111enje, Sarajevo<\/em> Vozovi su, naime, jedna od najboljih metafora dana\u0161nje Bosne i Hercegovine. Tri i po godine nakon Daytona zami\u0161ljena dr\u017eava i dalje hr\u010de me\u0111u koricama famoznog sporazuma, a \u017eivot se uglavnom odvija bez nje i mimo nje. Sli\u010dno je i sa vozovima. Stotine kilometara tra\u010dnica zarasle su u travu, a polomljeni vagoni izgri\u017eeni r\u0111om stoje razbacani po mrtvim kolosijecima. Iz me\u0111unarodne […<\/a>]<\/p>\n","protected":false},"author":2,"featured_media":0,"comment_status":"open","ping_status":"open","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_exactmetrics_skip_tracking":false,"_exactmetrics_sitenote_active":false,"_exactmetrics_sitenote_note":"","_exactmetrics_sitenote_category":0,"ngg_post_thumbnail":0,"footnotes":""},"categories":[48],"tags":[],"class_list":["post-328","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-volume-2-no-3-2007-july","contributor-gojko-beric","volume-2-no-3-2007-july"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/328","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/users\/2"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=328"}],"version-history":[{"count":4,"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/328\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":711,"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/328\/revisions\/711"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=328"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=328"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=328"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}
\n<\/p>","protected":false},"excerpt":{"rendered":"