{"id":314,"date":"2007-04-04T00:03:13","date_gmt":"2007-04-04T00:03:13","guid":{"rendered":"http:\/\/www.spiritofbosnia.org\/?p=314"},"modified":"2011-04-17T14:47:17","modified_gmt":"2011-04-17T14:47:17","slug":"literature-is-what-you-should-re-read-an-interview-with-susan-sontag","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/volume-2-no-2-2007-april\/literature-is-what-you-should-re-read-an-interview-with-susan-sontag\/","title":{"rendered":"Knji\u017eevnost je ono \u0161to treba \u010ditati po drugi put: Intervju sa Susan Sontag"},"content":{"rendered":"

(Intervjuirali smo Susan Sontag u Sarajevu 10. aprila 1993. godine, za vrijeme njene prve posjete bosanskom glavnom gradu pod opsadom. Sjedili smo na plasti\u010dnim stolicama ispred glavnog ulaza FIS-a, zgrade \u010dija nam je velika masa davala izvjesni osje\u0107aj za\u0161tite od srpske artiljerije na brdima. No bio je to neuobi\u010dajeno miran dan u gradu: traka u kasetofonu nije uhvatila ni jednu eksploziju.)<\/em><\/p>\n

Omer Had\u017eiselimovi\u0107:<\/strong> Ms. Sontag, dozvolite da Vam postavimo neizbje\u017eno pitanje: \u0161ta Vas je nagnalo da do\u0111ete u Sarajevo u aprilu 1993?<\/p>\n

Susan Sontag:<\/strong> Od samog po\u010detka rata bila sam u\u017easnuta, zgro\u017eena i obuzeta tugom zbog okrutnosti i nepravde onog \u0161to se de\u0161avalo Republici Bosni i Hercegovini kao posljedica srpske \u010detni\u010dke agresije. Me\u0111utim nisam osje\u0107ala da ima ikakvog smisla ili ikakve koristi od mog dolaska ovamo, jer nisam znala \u0161to bih mogla uraditi. Iako sam Amerikanka i svi \u010dlanovi moje obitelji su bili ameri\u010dki dr\u017eavljani kroz mnoge generacije, po svom mentalitetu, po svom radu i na\u010dinu razmi\u0161ljanja osje\u0107am se Evropljankom. Provela sam oko polovine svog odraslog \u017eivota u Evropi, tako da mi je ova va\u0161a situacija duhovno vrlo stvarna. Isto tako sam bila kao turist mnogo puta u biv\u0161oj Jugoslaviji, \u010dak sam bila i na jednom zna\u010dajnom knji\u017eevnom kongresu prije vi\u0161e od dvadeset pet godina: na kongresu Me\u0111unarodnog PENa odr\u017eanom u Sloveniji, na Bledu, 1966. ili 1967, ali uprkos svim tim emocijama nisam znala od kakve bi bilo koristi da do\u0111em u Bosnu i Hercegovinu, posebno u Sarajevo. Nisam se bojala opasnosti, jer sam posve svjesna da je svaki strani posjetilac jako povla\u0161ten, za\u0161ti\u0107en i u\u017eiva velike udobnosti u pore\u0111enju sa ogromnom patnjom i oskudicom ljudi koji \u017eive ovdje, bez hrane, vode, bez goriva, po stra\u0161noj zimi. \u010cesto sam se pitala za\u0161to bih dolazila: ne \u017eelim biti turist, a meni nije dovoljno da obavim simboli\u010dnu posjetu, jer mi onda izgleda da to \u010dinim zbog sebe, a ne zbog vas, ljudi u Sarajevu, ljudi u Bosni i Hercegovini. Ali odgovorit \u0107u konkretno na Va\u0161e pitanje: imam sina koji je pisac i novinar i koji je po\u010deo dolaziti ovamo u septembru pro\u0161le godine, a sada u aprilu sam i ja do\u0161la s njim. On je posve opsjednut situacijom ovdje: ve\u0107 je napisao i objavio jedan zna\u010dajan \u010dlanak u zna\u010dajnom ameri\u010dkom \u010dasopisu New Yorker. On pi\u0161e knjigu o ovom ratu i zapravo sam do\u0161la zato \u0161to me je on ohrabrivao da do\u0111em. Da ponovom: ranije nisam dolazila ne zato jer sam se bojala, ne zato \u0161to nisam bila zainteresirana, nego zato \u0161to nisam znala od koje \u0107e koristi biti moj boravak. Nisam htjela da ljudi ka\u017eu: \u201cO, Susan Sontag je bila u Sarajevu.\u201d To meni ni\u0161ta ne zna\u010di. Ne stvaram svoju karijeru time \u0161to se predstavljam kao plemenita osoba. Svoj dolazak ne bih mogla opravdati sama pred sobom kad ne bih osje\u0107ala da sam od neke koristi vama, ljudima Sarajeva, ljudima Bosne i Hercegovina. A David mi je kazao: \u201cTrebala bi do\u0107i. Bit \u0107e ti to zna\u010dajno iskustvo – sre\u0161\u0107e\u0161 se s ljudima, saznat \u0107e\u0161, vidjet \u0107e\u0161\u201d. Da me on nije ohrabrivao vjerujem da ne bih do\u0161la. Ja nisam kao [Bernard-Henri] Levy i [Andr\u00e9]; ne dolazim ovamo da u\u010dinim nesto za sebe\u2014dolazim ovamo samo sa \u017eeljom da budem od neke koristi, koristi vama, i to me pitanje jo\u0161 uvijek mu\u010di: kako da budem korisna. Naravno, mogu napisati knjigu ili \u010dlanke, mogu govoriti javno o vama. Ali po\u0161to moj sin ve pi\u0161e knjigu i po\u0161to je on strasno privr\u017een va\u0161oj stvari, ja ne\u0107u pisati knjigu. Mislim da u obiteljskom poslu mora biti podjele rada. Govorit \u0107u javno i razgovarati s ljudima, pojavit \u0107u se na televiziji i napisat \u0107u \u010dlanak za New York Times. \u00c7a va sans dire\u2013to se podrazumijeva. Ali to za mene nije dovoljno. Cijelo vrijeme poku\u0161avam shvatiti kako bih mogla biti od ve\u0107e koristi.<\/p>\n

Zvonimir Radeljkovi\u0107:<\/strong> U intervjuu sa Joe Davidom Bellamyjem, prije \u010detrdeset godina, opisali ste sebe kao proznog pisca i kao stvaratelja filmova. Kako biste se opisali danas?<\/p>\n

S. Sontag:<\/strong> Intervjui, uklju\u010duju\u0107i ovaj na\u0161 sada, su vrlo \u010dudna stvar. \u010covjek daje sve te izjave, jer mu postavljaju sva ta pitanja. U intervjuima sam govorila stvari koje sama po sebi ne bih nikada rekla. Izreknem ih jer mi ljudi postavljaju sva ta pitanja. Ja onda odgovorim i vrlo \u010desto se pitanje i ne pojavi u objavljenom tekstu, tako da izgleda da sam ja to tek onako proizvoljno rekla. A ja sam ustvari samo pristojna i odgovaram na va\u0161a pitanja. Sje\u0107am se prije mnogo godina sam dala u Parizu intervju jednom vrlo zna\u010dajnom \u010dasopisu, Le Nouvel Observateur, koji je trajao cijela dva sata, a pred kraj intervjua \u010dovjek se uvijek razlijeni. Novinar koji me je intervjuirao je znao da sam \u017eivjela u Parizu mnogo godina, pa mi je rekao: \u201cKona\u010dno, Susan Sontag, Pariz vi\u0161e nije onoliko zanimljiv kao \u0161to je bio kad ste vi \u017eivjeli ovdje,\u201d na \u0161to sam ja odgovorila: \u201cDa, zanimljiv je, ali ovo nije ono sjajno doba Sartrea. Nije onoliko zanimljiv kao \u0161to je bio.\u201d A onda se desilo da je naslov objavljenog \u010dlanka glasio: \u201cAmeri\u010dka intelektualka tvrdi da Pariz vi\u0161e nije zanimljiv\u201d. Ja to nisam rekla. To mi je bilo nametnuto.<\/p>\n

Z.R.:<\/strong> Obe\u0107avamo da takvo \u0161to ne\u010demo uraditi. Na\u0161 naslov \u0107e biti neutralan.<\/p>\n

S. Sontag:<\/strong> Tako je i sa intervjuom s Bellamyjem. Ja sebe definiram kao pisca. Ta\u010dka. U ovom periodu mog \u017eivota mi je pisanje umjetni\u010dke proze najzna\u010dajnija stvar. A to je i onako bila moja prva ljubav. Zavr\u0161ila sam ovaj veliki roman, \u010covjek koji je volio vulkane (The Volcano Lover), i jedine stvari koje me sada zanimaju su moj novi roman i Sarajevo. Zapo\u010dela sam sljede\u0107i roman, ali evo ovo se desilo vama, a po\u0161to mislim da pripadam tradiciji pisaca koji vjeruju da biti pisac zna\u010di poklanjati pa\u017enju svijetu oko sebe, zauzimati se za pravednu stvar, stavljati se u opoziciju. Piscu je sigurno du\u017enost biti svjedok u svom pisanju i na druge na\u010dine onoga \u0161to se doga\u0111a ovdje. Ali se ja ne zavaravam u pogledu ve\u0107ine pisaca. Ve\u0107ina pisaca su konformisti. Ve\u0107ina pisaca su sluge dr\u017eave ili neke mo\u0107ne ideologije, a neki pisci su opaki propagandisti zlih ideja. Kao g. [Edouard] Limonov koji je bio tu na brdu i pucao na vas, \u0161to je snimljeno na filmu. Tako da se pisci ne smiju idealizirati. Ima ovakvih i onakvih ljudi, kako bi rekli Francuzi\u2014il ya les uns et les autres. I \u010dak i kad bih mogla di\u0107i slu\u0161alicu i nazvati G\u00fcnthera Grassa ili Milana Kunderu, ili Umberta Ecoa, ili bilo kojeg svjetski poznatog pisca\u2014a ja poznajem te ljude, nisu mi bliski prijatelji ali ih poznajem sa raznih skupova i imam njihove telefonske brojeve\u2014i kad bih im rekla: \u201cDo\u0111ite u Sarajevo!\u201d ne znam da li bi do\u0161li. A \u010dak i ako bi do\u0161li, ne znam da li bi me razo\u010darali.<\/p>\n

O.H.:<\/strong><\/strong> A Kurt Vonnegut? Poznajete li i njega?<\/p>\n

S. Sontag:<\/strong> Da. Poznajem svakoga. Toliko sam stara da svakoga poznajem. Ali, na primjer, Kurt Vonnegut ne bi do\u0161ao. Kad sam svojim prijateljima knji\u017eevnicima u New Yorku rekla da dolazim ovako svi su mi kazali da sam luda, da je to opasno. Naravno da je opasno. Rekla sam im da je to kao kazati da je na Sjevernom polu hladno. Znam da je opasno, ali to nije razlog da se ne ode. Mislim, kad su ljudi odlazili u \u0160panjolsku u tridesetim godinama ovog stolje\u0107a, kada je George Orwell oti\u0161ao u \u0160panjolsku, znao je da je opasno. Skoro je poginuo: dobio je metak u vrat. Ali razlog zbog kojeg oni ne\u0107e do\u0107i, ili ako \u0107e do\u0107i \u0107e vas razo\u010darati, jeste dublji i gori. Postoji ta kultura sebi\u010dnosti. Postoji ogromna depolitizacija me\u0111u inteligencijom, me\u0111u piscima u Zapadnoj Evropi i Sjevernoj Americi. Vi ste pomenuli Vonneguta, mogao bi se pomenuti i Joseph Heller, \u010dovjek koji je napisao Kvaku 22 (Catch 22), i koji zbilja razumije prirodu rata. Poznajem Vonneguta. Nikada se nisam srela sa Hellerom, ali Heller i svi ti drugi pisci samo sjede u svojim skupim stanovima, odlaze u prirodu vikendom, i \u017eive svoje privatne \u017eivote. \u017dao mi je \u0161to \u010du vas razo\u010darati, ali oni se ne uklju\u010duju ni u kakvu politi\u010dku akciju ni u samim Sjedinjenim Dr\u017eavama, a jo\u0161 manje u inozemstvu. Ti ljudi se ne bave ni\u010dim ozbiljnim. To je vrlo \u017ealosno i meni je \u017eao \u0161to to moram re\u0107i, ali njima nije stalo, oni nemaju savjesti, oni ne misle da je pisac svjedok savjesti, niti pomi\u0161ljaju na to. Ne znam nikoga ko bi mislio na taj na\u010din. Poznajete li vi koga? Vrlo je to \u010dudno, ali vas su u Sarajevu za ovu prvu godinu rata posjetile dvije osobe iz Sjedinjenih Ameri\u010dkih Dr\u017eava: dvije sredovje\u010dne \u017eene koje su prije dvadeset pet godina bile u Hanoju: ja i Joan Baez. Ali mi smo jedine do\u0161le.<\/p>\n

O.H.:<\/strong><\/strong> Da li bi ovo bilo tako s Vonnegutom i prije dvadeset ili dvadeset pet godina?<\/p>\n

S. Sontag:<\/strong> Da. Sasvim. Bojim se da vi gajite stra\u0161nu iluziju o tim ljudima. Oni su vrlo sebi\u010dni.<\/p>\n

O.H.:<\/strong><\/strong> Jednom ste rekli i ja Vas citiram: \u201c\u010covjek postaje pisac ne toliko jer ima ne\u0161to re\u0107i, koliko zato \u0161to je do\u017eivio ekstazu \u010ditaju\u0107i.\u201d \u0160to za Vas zna\u010di pisanje, da li je to potreba, ne\u0161to \u0161to morate raditi, ili je to izvjesno izbavljenje, i u kojoj vrsti pisanja najvi\u0161e u\u017eivate?<\/p>\n

S. Sontag:<\/strong> Pravim takve formule jer ljudi tra\u017ee od mene da ne\u0161to opi\u0161em. \u0160to se mene ti\u010de, nisam se nikada pitala za\u0161to sam pisac, i ne zanimaju me moji psiholo\u0161ko razlozi zbog kojih sam pisac, jer su savr\u0161eno banalni. Vjerujem da pripadam poduhvatu koji se zove knj\u017eevnost, u okviru kojeg postoji mnogo tradicija, a ja sebe povezujem s njih nekoliko. Ono \u0161to me zanima su moje du\u017enosti, moje obaveze. Jedna od mojih obaveza jeste da pi\u0161em dobro. Druga moja obaveza je da sa\u010duvam svoj jezik, jer u mom jeziku postoji degeneracija – kao vjerojatno i u va\u0161em – zbog utjecaja televizije, komercijalizacije i politizacije jezika. Jo\u0161 jedna moja obaveza jeste da govorim istinu. I zato nije va\u017ena moja li\u010dnost: za\u0161to sam postala pisac. Kada sam bila dijete htjela sam postati doktor. Sve \u0161to znam jeste da \u0161to god bih radila, koji bih god poziv prihvatila, ne bih ga prihvatila u sebi\u010dnom duhu. Da sam postala doktor radila bih u velikoj bolnici, a ne bih imala privatnu praksu, ne bih sjedila u svojoj ordinaciji i zara\u0111ivala mnogo novca. Ne, ja bih radila u velikoj bolnici, sa sirotinjom. Ho\u0107u da ka\u017eem da bih, bez obzira na zanimanje, radila u duhu morala. I tako sam odabrala pisanje jer mi ono daje veliku sferu dejstvovanja. Po\u0161to sam poznati pisac imam tu prednost da govorim javno i da mnogi ljudi \u010duju ono \u0161to ja ka\u017eem. Ne mislim da \u0107e se oni neizbje\u017eno promijeniti zbog onog \u0161to im ja govorim, ali ipak imam odre\u0111eni uticaj. No nije u pitanju da ja to moram \u010diniti, nije to kompulzija. Zapravo je to du\u017enost jer mi nije lako pisati, u stvari mi je to vrlo te\u0161ko. To je te\u017eak posao kad poku\u0161avate dosti\u0107i ono najbolje, pisati \u0161to je bolje mogu\u0107e. S vremena na vrijeme mi pisanje pru\u017ei veliko li\u010dno zadovoljstvo, ali nisam pisac da bih izrazila samu sebe. Ne zanima me samoizra\u017eaj. Zainteresirana sam da napravim ne\u0161to dobro \u0161to \u0107e trajati. Neobi\u010dno volim, kad sam ve\u0107 u biv\u0161oj Jugoslaviji, pominjati ime Danila Ki\u0161a. Jako sam ga dobro poznavala, i \u010desto smo razgovarali o pisanju, i priznali smo ne\u0161to jedno drugom\u2014ovo nikada ranije nisam javno rekla\u2014jedne duge no\u0107i kad smo ostali do kasno, mo\u017eda do 3 ujutro, sjede\u0107i u Coupole u Parizu i piju\u0107i. Ne znam da li je on pitao mene ili sam ja pitala njega, ali pitanje je glasilo: \u201cPi\u0161e\u0161 li svaki dan?\u201d Jer znate, pisci se osje\u0107aju vrlo krivim ako ne pi\u0161u svaki dan, i vjeruju da nisu posve ozbiljni ako ne pi\u0161u svakodnevno, a nas dvoje smo priznali jedno drugom da nijedno ne pi\u0161e svaki dan; zapravo da nekad pro\u0111u mjeseci a da ne napi\u0161emo niti rije\u010d. Tada mi je Ki\u0161 kazao: \u201cMrzim pisanje. Pi\u0161em samo kad ne mogu podnijeti da ne pi\u0161em.\u201d A sada se vra\u0107am na po\u010detak va\u0161eg pitanja: da li je to ono \u0161to bih zbilja \u017eeljela raditi. On mi je rekao: \u201cOno \u0161to ja zbilja volim da radim jeste da \u010ditam. I tako \u010ditam po cijeli dan, svaki dan, sve dok me ne bude stid, a tada po\u010dnem opet pisati.\u201d I tako ni ja ne pi\u0161em svaki dan, nego \u010ditam svaki dan, a kad mi bude dosta \u010ditanja, onda pi\u0161em.<\/p>\n

Z.R.:<\/strong> Biste li nam rekli koji su pisci formativno uticali na vas?<\/p>\n

S. Sontag:<\/strong> Ima ih previ\u0161e. Po\u010dela sam vrlo rano \u010ditati. \u010citala sam kad mi je bilo tri godine, \u0161to me \u010dini nekom vrstom \u010duda od djeteta. Ali sam istovremeno i jako spora. Na neki na\u010din sam i vrlo zaostala. Ali \u0161to se ti\u010de u\u010denja bila sam \u010dudo od djeteta. Pro\u010ditala sam toliko knjiga da vam ne mogu odgovoriti da je ovaj ili onaj pisac uticao na mene. Po\u010dela sam pisati kad mi je bilo sedam godina. Na mene je uticala cijela svjetska knji\u017eevnost. Rekla bih vi\u0161e evropska nego ameri\u010dka knji\u017eevnost. A iz ameri\u010dke knji\u017eevnosti su na mene uticali mnogo vi\u0161e pisci iz devetnaestog nego iz dvadesetog stolje\u010da.<\/p>\n

O.H.:<\/strong><\/strong> A koji su ameri\u010dki pisci devetnaestog stolje\u010da za vas naj\u010ditljivi?<\/p>\n

S. Sontag:<\/strong> Tu ima vrlo zna\u010dajnih pisaca: Emerson, Hawthorne, Poe, Dickinson, Melville, Henry James. To za mene predstavlja veliku ameri\u010dku knji\u017eevnost. Osje\u0107am se djetetom te knji\u017eevne tradicije iz devetnaestog stolje\u0107a. Ali uistinu, moji stvarni formativni modeli koji su stvorili moje osje\u010danje vokacije ostaju posve evropski: ruski, njema\u010dki i francuski pisci. Ljudi kao Dostojevski, Tolstoj, Kafka ili Gide. \u010citala sam Gideove dnevnike kad mi je bilo trinaest godina, i pomislila sam: eto to je \u0161to bih \u017eeljela biti, pisac. Nisam prihvatila pisanje kao vokaciju od ameri\u010dkih, nego od evropskih izvora. Ali, daleko sam vi\u0161e zainteresirana za ameri\u010dku knji\u017eevnost devetnaestog nego onu iz dvadesetog stolje\u010da. To imamo stvarno izuzetne pisce, kao \u0161to su Emerson ili Poe. Zanimljivo mi je da je Nietzsche izjavljivao da mu je Emerson jedan od najdra\u017eih pisaca. Ili da je Baudelaire smatrao Poea toliko dobrim da ga je prevodio na francuski. Jo\u0161 dok sam bila mlad \u010ditatelj i prou\u010davatelj knji\u017eevnosti nisu me zanimali niti Hemingway niti Faulkner, koji su vjerojatno najuticajniji ameri\u010dki pisci dvadesetog stolje\u0107a. Jo\u0161 uvijek smatram da je Hemingway vrlo minoran pisac, iako razumijem njegov uticaj, ali me on ne zanima. A do\u0161la sam i do toga da donekle cijenim Faulknera, ali se to desilo preko jednog stranog pisca, Gabriela Garsije Marquesa, da sam to shvatila. Nisam ga cijenila prije nego \u0161to sam pro\u010ditala Marquesa. A \u0161to se ti\u010de savremenih pisaca, \u017eivih pisaca u Americi, ima ih veliki broj dobrih – u ameri\u010dkom sistemu ocjenjivanja rekla bih da imamo mnogo B+ pisaca. Ali mislim da nemamo niti jednog knji\u017eevnika svjetske klase, koga bi ocijenila sa A. Takvih pisaca nema u Sjedinjenim Dr\u017eavama, i tu uklju\u010dujem i Saula Bellowa koji je dobio Nobelovu nagradu. Smatram da nismo imali takvog pisca u zadnjih 40 godina, kakav je bio Danilo Ki\u0161. Mnogi su dobri, kao Doctorow, ili Updike, ali ne mislim da su oni pisci svjetske klase.<\/p>\n

Z.R.:<\/strong> U Va\u0161em uvodu knjizi Najbolji ameri\u010dki eseji 1992 (The Best American Essay 1992) ka\u017eete da se ne smije prihvatiti kao nesumnjiva \u010dinjenica da ne\u0161to kao \u201cknji\u017eevna kultura\u201d uop\u0107e postoji, \u0161to \u0107e zapravo re\u0107i neka vrsta zajednice \u010ditalaca i pisaca. No meni se \u010dini da izvjesni tragovi knji\u017eevne kulture ipak pre\u017eivljavaju, \u010dak i u ovom intervjuu. U vezi s ovim: na kakvog \u010ditatelja mislite kad pi\u0161ete?<\/p>\n

S. Sontag:<\/strong> Pa, ne mislim ni na kakvog \u010ditatelja. Jer kad pi\u0161em, mislim na standarde, na mjerila, na ideale., a moji standardi dolaze iz velike knji\u017eevnosti pro\u0161losti. Kad bih zami\u0161ljala \u010ditatelja, \u0161to ne \u010dinim, rekla bih da pi\u0161em za nekog ko je pametniji od mene. Kako bih takvu osobu zabavila, kako bih je pou\u010dila ne\u010demu. Mislim, ne bih trebala razo\u010darati ili gnjaviti nekoga ko je pametniji od mene, ko je nadareniji od mene. Ali ja to ne radim, ja mislim na re\u010denice, a ne na \u010ditatelja. I ne mislim ko bi takva osoba mogla biti. To su svi moji \u010ditatelji.<\/p>\n

O.H.:<\/strong><\/strong> Treba li roman biti pametniji od svog pisca, kao \u0161to je to, mislim, rekao Conrad?<\/p>\n

S. Sontag:<\/strong> Mislim da ako je dobar roman, onda jeste pametniji od svog autora. Ako \u010ditate romane Dostojevskog, a onda pro\u010ditate ono \u0161to je napisao kao novinar, ili kao privatna osoba, onda \u010dete vidjeti da je roman bolji od svog pisca. Mislim da je knjiga uvijek bolja od svog pisca, ako je dobra knjiga. Pisci vas obi\u010dno razo\u010daraju, jer oni stave ono najbolje u sebi u svoje knjige. Ho\u0107u opet naglasiti da ne mislim o pisanju kao samo-izra\u017eaju., Mislim da posu\u0111ujem ili iznajmljujem sebe knjizi, i da time stvaram ne\u0161to \u0161to je bolje od mene. Ono \u0161to dobijam od knji\u017eevnosti i od drugih umjetnosti jesu standardi. Mislim da je u pitanju odr\u017eavanje standarda. Pomenuli ste onu moju primjedbu iz Najboljih ameri\u010dkih eseja, da se postojanje knji\u017eevne publike ne mo\u017ee prihvatiti kao nesumnjiva \u010dinjenica: to je potpuno ta\u010dno. Ne mo\u017ee. Knjiga je kao poruka u boci. Ne zna\u0161 ko \u0107e ju pro\u010ditati.<\/p>\n

Z.R.:<\/strong> Naro\u010dito ako mislite na ve\u0107inu \u010ditatelja.<\/p>\n

S. Sontag:<\/strong> Ba\u0161 tako. Ne znate ko su ti ljudi. No ja jos nisam spremna odustati. Mo\u017eda ovo jeste po\u010detak novog mra\u010dnog doba, ali \u0107u ja ipak za svoga \u017eivota nastaviti da se pona\u0161am i radim po izvjesnim standardima pro\u0161losti.<\/p>\n

O.H.:<\/strong><\/strong> Columbijina knji\u017eevna istorija Sjedinjenih Dr\u017eava (Columbia Literary History of the United States) objavljena 1987 Vas opisuje kao kriti\u010dara \u201ckoji je naj\u010de\u0161\u010de i najsistemati\u010dnije odvajao svoju teoriju od kriterija objektivnosti prema subjektivnijim na\u010dinima izra\u017eavanja\u201d. Je li to po\u0161tena procjena?<\/p>\n

S. Sontag:<\/strong> Nije ni u kojem slu\u010daju. To je potpuna glupost, iako je od Columbije. U jednom prethodnom izdanju ove enciklopedije [sic] postoji jedna druk\u010dija formulacija koja je isto toliko smije\u0161na. Ne, te kategorije, kao subjektivno i objektivno, jesu krajnje primitivne i nemaju nikakvog smisla. Takav je opis posve nezanimljiv. Prvo i prvo, ja nisam kriti\u010dar. Ja sam pisac koji je izme\u0111u ostalog pisao i eseje.<\/p>\n

Z.R.:<\/strong> Pomenuli ste da najbolja ameri\u010dka knji\u017eevna djela dolaze iz devetnaestog stolje\u0107a. Ima li ikakvih savremenih ameri\u010dkih djela koja Vam ne\u0161to zna\u010de?<\/p>\n

S. Sontag:<\/strong> Ne. Postoje neki pisci za koje ne mislim da su prvoklasni, ali mi je stalo do njih i od njih sam ne\u0161to nau\u010dila. Ali to nisu veliki pisci.<\/p>\n

Z.R.:<\/strong> No jesu li makar uzbudljivi?<\/p>\n

S. Sontag:<\/strong> Nije to pitanje uzbudljivosti nego u\u010denja. Od njih sam nau\u010dila kako pisati. Nije mi stalo i ne po\u0161tujem kategorije kao \u0161to su \u201czanimljivo\u201d ili \u201cuzbudljivo\u201d. Mislim da su to trivijalne kategorije. Pitanje je \u0161to mogu nau\u010diti od njih. A postoji nekoliko savremenih pisaca od kojih sam ne\u0161to nau\u010dila kao pisac, nau\u010dila o jeziku. Na primjer od Donalda Barthelmija ili od Elizabeth Hardwick, kojoj je preko sedamdeset godina. Od njih sam nau\u010dila ne\u0161to o jeziku, kako se sklapaju re\u010denice, gdje staviti zarez, o pridjevima. Oni mi se svi\u0111aju: i Barthelmi koji je umro i Harwickova koja je \u017eiva, oni su mi prijatelji. Ali ne bih rekla da su oni veliki, veliki pisci. Ne, ne mislim da danas postoji zna\u010dajan ameri\u010dki pisac.<\/p>\n

O.H.:<\/strong><\/strong> \u0160ta mislite \u0161ta je zna\u010dajnije za modernog ili postmodernog pisca, invencija il istra\u017eivanje?<\/p>\n

S. Sontag:<\/strong> Po\u0161to nikada ne mislim u tim kategorijama vrlo mi je te\u0161ko odabrati. Mislim da je veliki pisac onaj koji ima viziju istine, viziju kako konstruirati pripovijedanje – govorimo o prozi – kako tu smjestiti najvi\u0161e materijala. Veliki pisac je ozbiljan, ambiciozan u formalnom smislu. Ne pravim razliku izme\u0111u invencije i istra\u017eivanja. Za svoju novu knjigu, za ovaj novi roman sam radila ne\u0161to \u0161to biste mogli nazvati istra\u017eivanjem. Razmi\u0161ljala sam o istorijskom periodu, jer to je djelomi\u010dno istorijski roman, i mnogo sam \u010ditala. Razmi\u0161ljala sam i o formi, pa je to formalno istra\u017eivanje. Ali kona\u010dno ne mislim da bilo koji pisac treba razmi\u0161ljati u tim kategorijama, istra\u017eivanja i invencije. Za mene je najva\u017enija stvar da napravim ne\u0161to zbilja veliko, izra\u017eajno, zaista elokventno i stvarno istinito, \u0161to bi dirnulo \u010ditatelja, \u0161to bi obrazovala \u010ditateljeva osje\u0107anja, \u0161to bi ga ne\u010demu nau\u010dilo. Kad bih davala definiciju knji\u017eevnosti po kojoj bi se ona razlikovala od svega drugoga \u0161to je napisano, rekla bih da je knji\u017eevnost ono \u0161to treba \u010ditati po drugi put. Nijedna knjiga nije vrijedna jednog \u010ditanja, ako nije vrijedna drugog ili tre\u0107eg.<\/p>\n

Z.R.:<\/strong> U Va\u0161oj knjizi O fotografiji (On Photography) pi\u0161ete o Whitmanovom \u201cobezvrije\u0111enom snu o kulturnoj revoluciji\u201d kao o proizvodu ameri\u010dkog sna. Kakva osje\u0107anja imate prema ameri\u010dkom snu danas? Je li mrtav, da li je postao no\u0107na mora, ili jo\u0161 uvijek postoji? Morate znati da u isto\u010dnoj i centralnoj Evropi on jo\u0161 uvijek postoji.<\/p>\n

S. Sontag:<\/strong> Dozvolite mi da prvo ka\u017eem da sam ja, koja sam uvijek bila golub [protiv rata], po prvi put u \u017eivotu u kasnim srednjim godinama postala sam jastreb [zagovaratelj rata]. Bila sam protiv svake ameri\u010dke intervencije od Koreje, kad mi je na po\u010detku tog rata bilo sedamnaest godina. Bila sam protiv korejskog rata, pa protiv vijetnamskog rata, protiv ameri\u010dkih upada u Panamu i Grenadu, bila sam protiv rata u zaljevu. Sada kad sam po prvi put u Sarajevu, razgovaram sa vojnim osobljem o intervenciji, i to mi je vrlo smije\u0161na situacija. Strasni sam zagovaratelj skidanja embarga koje bi samo po sebi zna\u010dila djelimi\u010dnu intervenciju. Vrlo je zna\u010dajno da ljudi shvate da nije u pitanju izbor izme\u0111u intervencije i skidanja embarga, nego da se te dvije opcije prepli\u0107u. Da biste skinuli embargo i da bi to moglo biti djelotvorno mora postojati zemaljska i zra\u010dna podr\u0161ka da bi se osigurala isporuka oru\u017eja, jer nije valjda da bi Srbi ina\u010de dozvolili da to oru\u017eje do\u0111e tek onako. Prema tome, skidanje embarga ve\u0107 zna\u010di intervenciju. Strasni sam zagovaratelj intervencije. Toliko \u0161to se ti\u010de mog odnosa prema jednom vidu moje zemlje. nikada nisam podr\u017eavala ameri\u010dku spoljnju politiku. Uvijek sam bila protiv intervencija, a sada sam u opoziciji jer nema intervencije. Ako ho\u0107ete saznati \u0161to radi ameri\u010dka vlada, pitajte mene \u0161to ja mislim, a ameri\u010dka vlada \u0107e raditi ono suprotno. A \u0161to se ti\u010de takozvanog ameri\u010dkog sna, opet vam ka\u017eem, nisam patriot. Nisam \u0161ovinist. Poput Danila Ki\u0161a, prezirem sve nacionaliste. No \u0161to se ti\u010de Sjedinjenih Ameri\u010dkih Dr\u017eava, tu ima i dobrih stvari. Postoji u Sjedinjenim Dr\u017eavama napor da se stvori multikulturalno dru\u0161tvo. To je jedna od dobrih stvari. Ali dozvolite da vas isto tako podsjetim da \u201cnaseljeni\u010dke zemlje\u201d poput SAD, Kanade ili Australije imaju vrlo malo stanovnika-uro\u0111enika, jer su oni uglavnom pobijeni. U svakom slu\u010daju, 98 % stanovni\u0161tva su doseljenici. Tako da ni kod nas nije lako stvoriti jedinstvo razli\u010ditih grupa, multikulturalno i multinacionalno dru\u0161tvo, ali je lak\u0161e nego u Evropi, gdje vi imate jake nacionalne identitete i govorite: ovo je na\u0161a teritorija, a vi ste stranci. Svak je stranac u Sjedinjenim Ameri\u010dkim Dr\u017eavama. Ne volim previ\u0161e Clintonovu administraciju, ali Bushovu administraciju mrzim. Clintonova vlada je barem odlu\u010dna da nastavi s ovim naporom da se smanje sukobi me\u0111u nacionalnim i rasnim grupama u Americi, da proradi multikulturno dru\u0161tvo. Ono ve\u0107 zapravo djeluje, iako u velikim gradovima ima tenzija jer je ameri\u010dki dru\u0161tveni sistem vrlo nepravedan, pa u Americi imamo negdje 25 % stanovni\u0161tva koji su korijenito, ozbiljno siroma\u0161ni, siroma\u0161niji nego siroma\u0161ni u Zapadnoj Evropi. U Americi ima takvog siroma\u0161tva kakvo se ne mo\u017ee vidjeti u Napulju, \u010dak ni u Ju\u017enoj Evropi. A ovo siroma\u0161no stanovni\u0161tvo je prete\u017eno, iako ne u potpunosti, crna\u010dko ili porijeklom iz Meksika i Ju\u017ene Amerike. Tako da u Sjedinjenim Dr\u017eavama postoji veliki rasni i klasni antagonizam. No \u017eelja postoji i zvani\u010dna politika je vrlo odlu\u010dna da nastavi ubla\u017eavati ovu situaciju, posebno u Clintonovoj administraciji, i ja se divim Clintonu, koji se trudi ostvariti ovo multirasno, multikulturno i multinacionalno dru\u0161tvo. U tom pogledu ameri\u010dki san nije mrtav.<\/p>\n

O.H.:<\/strong><\/strong> Evo na\u0161eg posljednjeg pitanja. U knjizi O fotografiji, ka\u017eete da neki fotografi izbjegavaju fotografije u boji, opredjeljuju\u0107i se za crno-bijelu tehniku. Po njima, \u201cboja pripada slikarstvu\u201d. Na jednom drugom mjestu ka\u017eete da \u201cfotografije u boji ne stare na isti na\u010din kao crno-bijele fotografije \u2026Hladna prisnost boje kao da potpuno odvaja fotografiju od patine\u201d. Ovo me podsje\u0107a na ono \u0161to ka\u017ee britanski pisac William Boyd kroz svog junaka, filmskog re\u017eisera, u romanu Nove ispovijesti (New Confessions, 1987): \u201cBoja je moderna pa crno i bijelo postaje pro\u0161lost, boja istorije. Pomislite na Veliki rat [Prvi svjetski rat]. Znate ga samo u crno-bijelom. Nema fotografija u boji iz Velikog rata, no uvjeravam vas da je to bio doga\u0111aj u mnogo boja. Zamislite li ga u boji ima\u0107ete potpuno druk\u010diju predstavu o njemu\u201d. Biste li se slo\u017eili s Boydom?<\/p>\n

S. Sontag:<\/strong> Vidite, ja mislim da znama bar o fotografiji vi\u0161e od g. Boyda. Mo\u017eda je on \u010ditao moju knjigu\u2014njegova je do\u0161la mnogo kasnije. Ali to je istina, naravno. Ja to ne bih tako izrazila, mislim da on to ka\u017ee na pomalo trivijalan na\u010din\u2013ali jeste, crno i bijelo jesu pro\u0161lost, dok je boja sada\u0161njost. Ali za dvadest pet godina, za pedeset godina, da li \u0107e to biti tako? Vjerovatno ne\u0107e. Kako svijet boje traje dalje, naravno da \u0107emo na to druk\u010dije gledati. Va\u017ena stvar u svemu ovome u vezi s fotografijama jeste uloga vremena. Stare fotografije s vremenm postaju umjetnost; ne postoje lo\u0161e u devetnaestom stolje\u0107u jer im je vrijeme podarilo odre\u0111enu ljepotu i dirljivost. Dvije vrste umjetnosti za koje ovo va\u017ei jesu fotografija i arhitektura. Mi smo danas vrlo sentimentalni prema mnogim arhitektonskim djelima stila beaux arts, djelima s kraja devetnaestog stolje\u0107a ili na prelazu vijekova, koja su zaista lo\u0161eg ukusa; ljudi iz tog perioda su tu arhitekturu smatrali groznom. Ne znam da li je iko pisao o ovda\u0161njoj Narodnoj biblioteci dok se gradila prije stotinu godina\u2014i, nepotrebno je da to pominjem, vrlo sam tu\u017ena zbog njenog ru\u0161enja\u2014ali sam sigurna da bi je rafinirana osoba opisala jedino kao ki\u010d. Biblioteka nam se danas, naravno, \u010dini lijepom jer je to pro\u0161lost\u2014 pro\u0161lost postaje nesto lijepo \u2026 Takozvana gotska arhitektura u Engleskoj u devetnaestom vijeku\u2014svi su je smatrali ki\u010dom. Ali mi danas mislimo da je divna jer ono sto je do\u0161lo poslije je bilo jo\u0161 gore.<\/p>\n

O.H.:<\/strong> Ali to se, ne odnosi na knji\u017eevnost\u2013poeziju, na primjer.<\/p>\n

S.Sontag: Ne, ali se odnosi na fotografije. Knji\u017eevnost ne zastarijeva. Vrijeme nema isti u\u010dinak na knji\u017eevnost koji ima na fotografiju i arhitekturu. Knji\u017eevnost, na koncu, nije predmet; ona mora biti na papiru, na filmu, ili ne\u010dem drugom, ali ona nije predmet. Fotografije i arhitektura, s druge strane, stare na jedan pozitivan na\u010din, tako da ki\u010d iz pro\u0161losti postaje lijep za nas.<\/p>\n

Z.R.:<\/strong> Hvala vam \u0161to ste odgovarali na na\u0161a pitanja.<\/p>\n

\u00a9 2007 Zvonimir Radeljkovi\u0107 and Omer Had\u017eiselimovi\u0107<\/p>\n

NAPOMENA: Neznatno kra\u0107a verzija ovog teksta je prvobitno objavljena na bosanskohrvatsko- srpskom u sarajevskom Novom izrazu (7. 27-28 (2005): 124-132).<\/em><\/p>","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

(Intervjuirali smo Susan Sontag u Sarajevu 10. aprila 1993. godine, za vrijeme njene prve posjete bosanskom glavnom gradu pod opsadom. Sjedili smo na plasti\u010dnim stolicama ispred glavnog ulaza FIS-a, zgrade \u010dija nam je velika masa davala izvjesni osje\u0107aj za\u0161tite od srpske artiljerije na brdima. No bio je to neuobi\u010dajeno miran dan u gradu: traka u kasetofonu nije uhvatila ni jednu  […<\/a>]<\/p>\n","protected":false},"author":2,"featured_media":0,"comment_status":"open","ping_status":"open","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_exactmetrics_skip_tracking":false,"_exactmetrics_sitenote_active":false,"_exactmetrics_sitenote_note":"","_exactmetrics_sitenote_category":0,"ngg_post_thumbnail":0,"footnotes":""},"categories":[47],"tags":[],"class_list":["post-314","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-volume-2-no-2-2007-april","contributor-omer-hadziselimovic","contributor-zvonimir-radeljkovic","volume-2-no-2-2007-april"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/314","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/users\/2"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=314"}],"version-history":[{"count":4,"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/314\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":699,"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/314\/revisions\/699"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=314"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=314"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=314"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}