Odranije sam planirao da odem pje\u0161ke u nepoznatu isto\u010dnu Bosnu za vrijeme kratkih novogodi\u0161njih praznika. Iz \u0161kolskog atlasa sam precrtao glavna obilje\u017eja planina, rijetkih gradi\u0107a i sela i krivudavu nit puta izmedju Sarajeva i Vi\u0161egrada u gornjem toku Drine. Sve drugo je potisnulo uzbudjenje da \u0107u napokon krenuti na istra\u017eivanje u unutra\u0161njost.<\/p>\n
Posljednjeg dana pedesetih godina popeo sam se uz kanjon Miljacke i pre\u0161ao preko brda do Mokrog, ta\u010dno godinu dana od kad sam tamo bio prvi i posljednji put. Cesta je bila uska, od tucanika i zemlje, s glatkom povrsinom s obje strane uzdignute pje\u0161\u010dane krune koju su na\u010dinile gume. Namjeravao sam na njoj ostati cijelo vrijeme do Vi\u0161egrada: mislio sam da ovo nije pogodno doba godine za pre\u010dice u dijelu zemlje koji ne poznajem. Nisam primijetio nikakvog saobra\u0107aja. Na licu sam osje\u0107ao sitne snje\u017ene pahuljice i kad sam stigao u Mokro, Romanija se tek nazirala pod nebom boje \u017eeljeza. Dvadeset kilometara za \u010detiri sata\u2014 tempirao sam se prema kilometarskim oznakama pored puta i tako ustanovio stalnu brzinu hoda. U ku\u0107ici s nazivom \u201ckafana\u201d popio sam jednu jaku \u201cljutu\u201d i kafu, popu\u0161io svoju pretpodnevnu cigaretu i slu\u0161ao razgovor seljaka koji su grijali na vatri svoja od vremena prekaljena lica i ruke. Bili su to Srbi, prepoznatljivi po visokim \u0161ubarama od crnog krzna na glavama. Tamnocrveni \u0161alovi omotani oko kapa i lica poput turbana davali su im divlji, orijentalni izgled. Svaki od njih je nosio haljetak i hla\u010de od grubog crnog sukna, prosto skrojenog ali \u010dvrsto sa\u010dinjenog, i ko\u017ene sandale preko mnogo slojeva debelih grubih \u010darapa. Bili su ljubazni ali ne i ljubopitljivi. Kad sam popio jedno pi\u0107e jedan od njih me je \u010dastio drugim, duplom \u010da\u0161icom \u201cljute.\u201d \u201cTreba\u0107e ti ako pje\u0161a\u010di\u0161 preko Romanije\u201d, rekao je.<\/p>\n
Jedan seljak me je otpratio do pre\u010dice ravno uz planinu. S vrha eskarpe pogledasmo nazad preko zelene doline na divlje tamne \u0161ume Ozrena i grozd planina oko Trebevi\u0107a. Stajali smo na tankom i krtom snje\u017enom pokriva\u010du me\u0111u ogromnim borovima romanijske \u0161ume, visokim i razgranatim poput kedrova. Pokazao je kroz drve\u0107e. \u201cOnamo ti je put, dru\u017ee\u201d. Tamo prijeko se pru\u017eala valovita zemlja, bez odre\u0111enog oblika, sva pod snijegom i zatvorena sa svih strana tamnim rubom \u0161ume. Ru\u010dao sam u jednoj kafani smje\u0161tenoj na \u0161irokom prostoru me\u0111u brvnarama i ogradama. Napolju, volovi s velikim ple\u0107kama su vukli duga\u010dke borove balvane prika\u010dene hr\u0111avima lancima za jarmove debele kao grede. U kasno popodne spustio sam se cikcak putem s Romanije na \u0161iroku zelenu povr\u0161inu zaravnjenu poput tanjira i prispio u Sokolac kako je padala no\u0107. To je malo, jadno mjesto, ali s novim hotelom. Nekoliko zgrada od betona \u0161tr\u010dalo je medju okolnim drvenim ili matrerisanim ku\u0107icama. Portir mi je uzeo paso\u0161 i odveo me do male sobe s malo namje\u0161taja\u2014krevetom, stolom, stolicom i jednom vje\u0161alicom. \u201cVe\u010deras ne mo\u017eete u na\u0161 restoran. Nova godina je. Svi stolovi su zauzeti. Donije\u0107u vam ve\u010deru\u201d. Sjeo sam na krevet i drhtao od zime kao kakav bijednik. Ovo je neefikasna bosanska provincija. Postojalo je centralno grijanje, ali su cijevi bile hladne, dok je zahr\u0111ala gvozdena pe\u0107 u uglu bila puna pepela. Uto u\u0111e portir s naramkom borovih cjepanica i nalo\u017ei pe\u0107 tako da se soba ispuni jarkom toplotom, a odmah zatim donese i tanjir pe\u010dene svinjetine s krompirima i vunene papu\u010de\u2014stvar koju sam zaboravio da spakujem\u2026 . Krevet je bio rasko\u0161an. Prepje\u0161a\u010dio sam \u010detrdest pet kilometara. Predivan umor tekao mi je iz nogu kroz \u010ditavo tijelo\u2026 . Udaljeni zvuci terevenke, muzike i plesa, dopirali bi do mene negdje odozdo iz restorana kad bih se s bolom probudio u toku no\u0107i\u2014restoran je bio pun ljudi iz Sokoca i seljaka iz okolnih sela.<\/p>\n
Jo\u0161 za mraka sljede\u0107eg jutra krenuo sam put Rogatice, razmjenjuju\u0107i novogodi\u0161nju \u010destitku s \u010dovjekom koji je ne\u0161to radio le\u017ee\u0107i pod kamionom ispred hotela. Put me je vodio pravo po cesti bez ograde preko velike zelene ravnice. Tu i tamo bih nailazio na poneku usamljenu ku\u0107icu i, u daljini, skupine stoke na ispa\u0161i. Stjenoviti rub Romanije iza mene je sad postao ru\u017ei\u010dast, a sunce se dizalo u \u017eutom sjaju iza niskog grebena Vitnja kojem sam se pribli\u017eavao. Sredinom jutra sam se zaustavio u jednoj kafani u selu blizu vrha. Prema jugu, s onu stranu brdovitog zemlji\u0161ta, blje\u0161tala je Jahorina u svoj svojoj du\u017eini i pod \u010dvrstim ledenim prelivom, poput kakvog fantasti\u010dnog kola\u010da naspram dubokog plavetnila neba. U podne sam se spustio s pustopoljine, \u0161tede\u0107i mnogo sati time \u0161to sam si\u0161ao sa ceste i slijedio telegrafski vod kroz mlade breze i hrastove, jo\u0161 krhke i sme\u0111e od neopalog li\u0161\u0107a. Mali okruglasti oblaci su ispunjavali udoline preda mnom, a tamne, snijegom pro\u0161arane planine nepravilna oblika uzdizale su se druge strane\u2014to je bio cilj mog putovanja sljede\u0107eg dana. No u Rogatici izmaglica je bila samo razbla\u017eena verzija bar\u0161unastih brda, omek\u0161anje na rubu neba. Gradi\u0107 mora da je bio razoren u ratu. Gotovo sve je bilo od betona i novo, mada sad uprskano blatom, odaju\u0107i utisak seoske zapu\u0161tenosti. Bijeli prsti \u010detiri ili pet munara davali su gradi\u0107u bosanski \u0161arm. Tamnozelena osmanska zastava sa srbrneim polumjesecom i zvijezdom visila je s najvi\u0161e munare. U\u0161ao sam u d\u017eamiju i uspeo se na \u0161erefe pra\u0107en buljukom dje\u010daka koji su navaljivali da ih kasnije slikam kako sjede poziraju\u0107i u nasmije\u0161enom nizu na jednoj ogradi. Odsjeo sam u velikom, razbacanom hotelu, prljavoj gra\u0111evini smje\u0161tenoj usred velike, ustalasane kaljuge. Kako sam bio jedini gost u sobi s mnogo kreveta, natrpao sam \u0161est debelioh pokriva\u010da na svoj le\u017eaj i \u0161irom otvorio prozor mrzlom zraku prije spavanja.<\/p>\n
Sutradan sam pre\u0161ao preko planina do Vi\u0161egrada. Krajolik je bio divljiji i samotniji i u beskrajnoj tihoj \u0161umi stalno me hvatao strah od vukova \u0161to vrebaju u drve\u0107u na padinama iznad mene. Od zavijanja s ivice \u0161ume uko\u010dih se od straha na ljutoj zimi snje\u017ene \u010distine pri pomisli na prenagljenost odluke da krenem na ovakav put. Tu nai\u0111oh na putarovu ku\u0107icu, jedinu zgradu koju sam tog dana vidio na putu. Mu\u017e i \u017eena su me pozvali da u\u0111em; ona mi je napravila kafu, a on mi je nalivao rakiju. \u201cDa, mogu\u0107e je da si \u010duo vukove. Bez brige. Dr\u017ei se puta. To su velike kukavice\u201d. Po\u017eeljeli su mi sretan put i doviknuli: \u201cDo\u0111i nam opet!\u201d U rano popodne, dok je nebo postajalo sve tamnije, \u010ditav krajolik se po\u010deo naglo naginjati, i kad sam iza\u0161ao iz \u0161ume vidio sam kako se planine s druge strane isto tako strmo spu\u0161taju u duboki, dugi rascjep koji je bio kanjon Drine. Tamo prijeko je le\u017eala granica sa Srbijom i, izgubljene u sivoj pari prema jugu, divlje planine Crne Gore. Iznad isprekidanih oblaka u dolini, si\u0107u\u0161na sela, pro\u0161arana tu i tamo obrisima rijetkih bijelih munara, bila su ra\u0161trkana po krilima i koljenima podno\u017eja masivnih brda \u0161to su stremila u vis, ka \u0161umi i snijegu. Zavrnuo sam niz strme neravne puteljke izme\u0111u visokih \u010dvornatih borova \u010dije su iglice svjetlucale poput onih na mediteranskim \u010detinarima i i\u0161ao pored muslimanskih ku\u0107ica s verandama i vijencima listova duhana koji su se su\u0161ili na zidovima. Seljaci muslimani su me pozvali da u\u0111em i jedem s njima\u2014masnu supu i kiselkast crni hljeb koje sam zalivao slabom \u0161ljivovicom. Djevoj\u010dica u haremskim hla\u010dama zvanim \u2018dimije\u2019 koja je klepetala po sobi u drvenim klompama zaklonila je lice od mene krajem marame koja joj je pokrivala glavu. Djeca su nahrupila u sobu iz susjednih ku\u0107a i stala buljiti u mene preko stola otvorenih usta i s izrazom tupe znati\u017eelje.<\/p>\n
Ispod sela pre\u0161ao sam \u010duvenu \u201cna Drini \u0107upriju\u201d, koju Andri\u0107 opisuje, lijepo restauriranu nakon razaranja 1914. godiune, i u\u0161ao u Vi\u0161egrad. Zastao sam na sredini mosta da pogledam veliku plo\u010du za koju sam znao da nosi natpis na turskom, upisan izvijenim arapskim slovima, o tome kako ga je Mehmed-pa\u0161a izgradio prije \u010detiri stotine godina. Pogledao sam niz te\u0161ke stubove mosta koji su poput la\u0111a dijelili nabujalu zelenu vodu \u0161to je dolazila iz tjesnaca me\u0111u stijenama.<\/p>\n
Kako je portir u hotelu upravo bio na svom popodnevnom odmoru, momak za pultom, pomno rade\u0107i na noktima, nije htio da preuzme odgovornost za klju\u010deve na polici iza njega. Proveo sam dva sata u tom malenom gradu. Malo \u0161ta osim mosta je ostalo od Mehmed-pa\u0161inog doba. Hotel je bio zapu\u0161ten, hrana te\u0161ka i masna, usluga spora osrednja. Digao sam se \u010dim sam mogao kako bih izbjegao uporno a be\u017eivotno zurenje dvojice mladih vojnika za mojim stolom. Naredno jutro je bilo hladno, s ljepljivom vlagom nad rijekom. Morao sam satima \u010dekati na voz u maloj nezagrijanoj stanici, no moje su misli putovale praznom cestom koju sam gledao kako se penje ka istoku kroz oblake prema Srbiji. Iza mene je bilo stotinu kilometara pje\u0161a\u010denja kao i otkri\u0107e na\u010dina istra\u017eivanja kojeg \u0107u koristiti da upoznam Jugoslaviju. Ceste, napravljene od zemlje krajolika kroz koji prolaze, poput tankih niti \u0161to vijugaju kroz divljinu, zaba\u010dene i opasne, tek s ponekim rijetkim vozilom, mo\u017eda ni jednom dnevno: hodaju\u0107i po njima ne\u0107e mi nedostajati uzbu\u0111enje koje pru\u017ea divljina, usamljenost i primitivnost.<\/p>\n
Voz je bio pun ljudi koji su se vra\u0107ali s proslave Nove godine u Beogradu: na ovoj uskotra\u010dnoj pruzi putovanje od dvadeset i \u010detiri sata bilo je dvaput du\u017ee ali i dvaput jeftinije od onog ekspresom na glavnoj pruzi. Stajao sam u hodniku pored mladog seljaka koji je ponosno puhao dim iz cigarette i vje\u017ebao mu\u017eevno hrakanje i pljuvanje svojih starijih\u2014kroz prozor ili, u mnogim tunelima, na pod. To\u010dkovi su ci\u010dali dok je pruga vijugala uz dugu klisuru Pra\u010de u kojoj jedva da je bilo prostora za tra\u010dnice izme\u0111u stjenovitog zida i nabujale rijeke. Dobro obu\u010den gra\u0111anin me pozva u svoj kupe da podijelimo dio odoj\u010deta rasprostrtog na novinama u njegovom krilu. Pitao me je za nacionalost, gdje sam bio u velikim cipelama i koliko zara\u0111ujem. \u201cMalo, malo\u2014to nije dovoljno za profesora na fakultetu!\u201d rekao je, vra\u0107aju\u0107i mi bocu sa \u0161ljivovicom svaki put kad bi on popio. Obi\u0161av\u0161i \u0161ume podno Jahorine stigli smo na Pale i meni poznat kraj, da bi se zatim spustili u sivo, hladno Sarajevo.<\/p>\n
Translated by Omer Had\u017eiselimovi\u0107 – \u00a9 2007 Omer Had\u017eiselimovi\u0107<\/em><\/p>\n Bilje\u0161ka:<\/strong> William Tribe, koji je umro 2003, \u017eivio je mnogo godina u Sarajevu gdje je radio kao lektor engleskog jezika na Filozofskom fakultetu. Ovdje po prvi put objavljujemo odlomak iz Billovog rukopisa koji opisuje njegova putovanja po Bosni. Zahvaljujemo se Tamari i Timothyju Tribe na dozvoli za objavljivanje ovog teksta.<\/em><\/p>","protected":false},"excerpt":{"rendered":" Odranije sam planirao da odem pje\u0161ke u nepoznatu isto\u010dnu Bosnu za vrijeme kratkih novogodi\u0161njih praznika. Iz \u0161kolskog atlasa sam precrtao glavna obilje\u017eja planina, rijetkih gradi\u0107a i sela i krivudavu nit puta izmedju Sarajeva i Vi\u0161egrada u gornjem toku Drine. Sve drugo je potisnulo uzbudjenje da \u0107u napokon krenuti na istra\u017eivanje u unutra\u0161njost. Posljednjeg dana pedesetih godina popeo sam se uz […<\/a>]<\/p>\n","protected":false},"author":2,"featured_media":0,"comment_status":"open","ping_status":"open","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_exactmetrics_skip_tracking":false,"_exactmetrics_sitenote_active":false,"_exactmetrics_sitenote_note":"","_exactmetrics_sitenote_category":0,"ngg_post_thumbnail":0,"footnotes":""},"categories":[46],"tags":[],"class_list":["post-312","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-volume-2-no-1-2007-january","contributor-william-tribe","volume-2-no-1-2007-january"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/312","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/users\/2"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=312"}],"version-history":[{"count":3,"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/312\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":687,"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/312\/revisions\/687"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=312"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=312"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=312"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}