{"id":2703,"date":"2014-01-26T07:36:30","date_gmt":"2014-01-26T15:36:30","guid":{"rendered":"http:\/\/www.spiritofbosnia.org\/?p=2703"},"modified":"2014-04-20T01:06:55","modified_gmt":"2014-04-20T08:06:55","slug":"introduction-the-muslim-road-to-the-communist-triumph-in-yugoslavia","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/volume-9-no-1-2014january\/introduction-the-muslim-road-to-the-communist-triumph-in-yugoslavia\/","title":{"rendered":"Uvod: muslimanski put ka komunisti\u010dkom trijumfu u Jugoslaviji"},"content":{"rendered":"

U historiji Evrope su se desile samo dvije istinske komunisti\u010dke revolucije. Prva je bila bolj\u0161evi\u010dka revolucija u Rusiji, a druga i posljednja je revolucija na zapadnom Balkanu, konkretno u Jugoslaviji i Albaniji, koja se desila tokom Drugog svjetskog rata. Dok je prva od dvije generirala ogromnu masu akademske literature na engleskom jeziku, drugu su histori\u010dari izvan Jugoslavije i Albanije uglavnom zanemarivali, mada je, isto kao i ruska, podrazumijevala potpuni prevrat politi\u010dkog i ekonomsko-socijalnog poretka u tim zemljama. Ova knjiga je, zapravo, doprinos u nadokna\u0111ivanju tog nedostatka: to je studija jugoslovenske revolucije 1941-1945. u samom epicentru, u zemlji Bosni i Hercegovini, koja je bila centralno boji\u0161te jugoslovenskog gra\u0111anskog rata koji je izrodio revoluciju, najve\u0107i dio rata i dom Josipa Broza Tita i rukovodstva jugoslovenskih komunista, a zatim i okosnica novog jugoslovenskog poretka nastalog iz te revolucije.<\/span><\/p>\n

Mnogi su se histori\u010dari koji nisu iz Jugoslavije doticali doga\u0111aja jugoslovenske revolucije, ali kao dio \u0161irih historija Jugoslavije ili Balkana. 18<\/sup><\/a>\u00a0 Neki su je rezimirali. 19<\/sup><\/a> Neki su o njoj pisali kroz prizum savezni\u010dke politike, 20<\/sup><\/a> ili u kontekstu Titovog \u017eivota. 21<\/sup><\/a> Nekolicina ih je izradila monografije posve\u0107ene nekim konkretnim aspektima ili blisko povezanim temama. 22<\/sup><\/a> Me\u0111utim, niko nije proizveo detaljnu monografiju koja bi tu revoluciju u cjelini objasnila i opisala. Nejugoslovenski histori\u010dari su se uglavnom zadovoljavali mitom ove revolucije, koji su od vremena kad se desila pothranjivali i njeni zagovara\u010di i njeni protivnici: mit o besprijekornoj komunisti\u010dkoj revoluciji koju je izvela homogena, svejugoslovenska Komunisti\u010dka partija, vo\u0111ena – bilo briljantnim ili \u0111avolskim \u2013 Titom, u \u0161irem kontekstu narodnooslobodila\u010dke borbe za oslobo\u0111enje od nacisti\u010dke Njema\u010dke i drugih fa\u0161isti\u010dkih dr\u017eava koje su 1941. okupirale Jugoslaviju. Privla\u010dnost tog mita, \u010dak i za one koji su lamentirali nad Titovim uspjehom i ulogom koju su u tome odigrale Britanija i Sjedinjene Ameri\u010dke Dr\u017eave, bila je klju\u010dna barijera onoj vrsti intelektualne radoznalosti koja je tako plodonosna u proizvodnji visokokvalitetnih historijskih istra\u017eivanja o bolj\u0161evi\u010dkoj revoluciji. Neki histori\u010dari, skloni Titu i njegovim komunistima, zaljubili su se u juna\u0161tvo u tradicionalnoj verziji pri\u010de: o partizanskim gerilcima koji su se suprotstavili okupatorskim silama Osovine i pobijedili ih, oslobodili zemlju i stvorili novu Jugoslaviju, dovoljno nezavisnu da se suprotstavi Staljinu i Sovjetskom savezu i izgradi svoj \u00absamostalni put u socijalizam\u00bb. Drugi, pak, antikomunisti\u010dki raspolo\u017eeni histori\u010dari, decenijama kasnije su i dalje bili ljuti zbog onog \u0161to su smatrali bezobzirno\u0161\u0107u opakog genija, Tita, koji je Churchila obmanom naveo da ga podr\u017ei u borbi za vlast, \u010dime je njegovoj maloj kliki odanih revolucionara omogu\u0107eno da Jugoslaviji nametne svoju nereprezentativnu diktaturu. 23<\/sup><\/a> Me\u0111utim, bilo da su u svojim naklonostima bili titoisti ili ne, histori\u010dari su iznad svega ostali zaslijepljeno mitom o \u00abJugoslaviji\u00bb, o jedinstvenoj zemlji koju su Tito i njegovi partizani bilo spasili i osvetili, bilo osvojili i napastvovali. Shodno tome, na\u0161 interpretativni model Titovog uspona na vlast rijetko kad se odmicao od onog \u0161to su prikazivali prvi, \u010desto impresionisti\u010dki i subjektivni iskazi o\u010devidaca i savremenika. 24<\/sup><\/a><\/p>\n

Doga\u0111aji iz devedesetih godina pro\u0161log vijeka nam, s druge strane, pokazuju da je ta verzija doga\u0111aja nedostatna: i kao dr\u017eava i kao zemlja, Jugoslavija je bila samo kula od karata koja jedva da je nad\u017eivjela pad titoisti\u010dke, jednopartijske komunisti\u010dke vlasti koja je podupirala. Titova Jugoslavija nije bila ni prava zemlja, niti dr\u017eava-nacija: bio je to krhki i slo\u017eeni kompromis koji je omogu\u0107avao razli\u010ditim zemljama ili dr\u017eavama-nacijama da manje od pola vijeka \u017eive zajedno. Stvarna, nacionalna i patriotska odanost Jugoslovena bila je ne prema Jugoslaviji, ve\u0107 prema njenim sastavnim dijelovima, zemljama i narodima: prema Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Srbiji, Crnoj Gori, Kosovu i Makedoniji, te prema Slovencima, Hrvatima, Bo\u0161njacima, Srbima, Crnogorcima, Albancima, Makedoncima i drugim nacionalnostima. Mada je Jugoslavija nestala, njene konstitentne zemlje i narodi su ostali. Priroda pada titoisti\u010dke Jugoslavije tokom devedesetih neumitno je otvorila pitanje kako je tokom \u010detrdesetih nastala, pod vodstvom Tita i partije. Bez obzira na sve romanti\u010darske prikaze koje histori\u010dari skloni Titu i partizanima nude, o tome kako su oni bili otjelotvorenje \u00absame sr\u017ei\u00bb Jugoslavije, stvarna zagonetka, naro\u010dito u svjetlu doga\u0111aja iz devedesetih, je pitanje kako su oni uspjeli da ponovo stvore tu Jugoslaviju, nakon \u0161to je 1941. spektakularno propala. Onda se, pedeset godina kasnije, 1991. godine, Jugoslavija raspala uz nevjerovatno krvoproli\u0107e, razaranje i nekoliko genocida. Partizani su uspjeli da ponovo stvore Jugoslaviju, ne samo na nivou dr\u017eave, ve\u0107 \u010dak i da reintegriraju vi\u0161enacionalne zajednice na lokalnom i regionalnom nivou.<\/p>\n

Ovakav uspjeh se vi\u0161e ne mo\u017ee obja\u0161njavati pozivanjem na ujedinjenu Jugoslaviju kao \u00abprirodni\u00bb poredak stvari, niti na neku veliku odanost ili identifikaciju njenih stanovnika sa zemljom ili dr\u017eavom Jugoslavijom. Za razliku od prve, monarhisti\u010dke jugoslovenske dr\u017eave, koja je na osnovu unitarnog ustavnog poretka postojala od 1921. do 1939, nova Jugoslavija, koju su \u010detrdesetih uspostavili Tito i partizani, nije bila unitarna dr\u017eava. Formalno progla\u0161ena na Drugom zasjedanju AVNOJ-a (Antifa\u0161isti\u010dko vije\u0107e narodnog oslobo\u0111enja Jugoslavije), odr\u017eanom 29-30. 11. 1943, uz ustav progla\u0161en u januaru 1946, svakako je bila federacija. \u010cinilo je \u0161est republika: Slovenija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Makedonija i Srbija, a ova posljednja uklju\u010divala je i autonomnu pokrajinu Vojvodina i autonomnu regiju Kosovo-Metohija. Po\u0161to je devedesetih Jugoslavija nestala, a \u0161est federalnih jedinica pre\u017eivjelo, te da je sad svih \u0161est republika, kao i Kosovo, priznato kao nezavisne dr\u017eave, uspostava tih federalnih i autonomnij jedinica se, gledano unazad, \u010dini kao trajniji uspjeh Tita i partizana nego uspostava Jugoslavije, koja se pokazala prolaznom. Me\u0111utim, postoje\u0107a historiografija koja se bavi Titom i partizanima, naro\u010dito na engleskom jeziku, skoro se isklju\u010divo bavi njihovim svejugoslovenskim karakterom i dimenzijom, te vrlo malo govori o karakteru revolucije u pojeidna\u010dnim jugoslovenskim zemljama, ili o tome kako i za\u0161to su pojedina\u010dne republike i autonomne jedinice formirane, ili o tome kako je i za\u0161to nova jugoslovenska federacija bila organizovana tako kako je bila.<\/p>\n

Tradicionalna historijska naracija kojoj prednost daju histori\u010dari skloni Titu i partizanima uglavnom njihove vojne uspjehe, te kona\u010dni dolazak na vlast u Jugoslaviji u cjelini, uglavnom prikazuje kao proizvod izvrsne vojne organizacije, stroge discipline i \u010dvrstog vodstva, koje simboliziraju \u00abproleterkse brigade\u00bb, koje su se po\u010dele formirati krajem 1941, te sposobnosti partizanskih snaga pod direktnom komandom Titovog Vrhovnog \u0161taba da se odupru uni\u0161tenju, bez obzira na sve \u0161to je bilo protiv njih, u legendarnim bitkama na Neretvi i Sutjesci u prvoj polovini 1943. Ne samo histori\u010dari, ve\u0107 svi, \u010dak i djeca, koje zanima Drugi svjetski rat, obi\u010dno u svijesti imaju sliku juna\u010dkih odreda jugoslovenskih partizana kako prave zasjede i u planinskim prevojima uni\u0161tavaju njema\u010dke vojne konvoje. Mada vojnu vje\u0161tinu ni na koji na\u010din ne treba umanjiti u obja\u0161njenju partizanske pobjede, ona sama je daleko od dovoljnog obja\u0161njenja. Pouka o ratovanju u biv\u0161oj Jugoslaviji koju nam za sobom ostavljaju ratovi iz devedesetih je da je izuzetno te\u0161ko, \u010dak i za superiornu vojnu silu, da osvoji gradove i mjesta u kojima postoji odlu\u010dan otpor, makar i skromno naoru\u017eanih branilaca. Upravo zato, izuzetno dobro naoru\u017eane snage bosanskih Srba nisu uspjele da zauzmu Sarajevo, kao ni druge klju\u010dne gradove, poput Tuzle i Biha\u0107a. Relativno mali grad Vukovar, u isto\u010dnoj Hrvatskoj, odolijevao je 1991. dugoj opsadi dobro naoru\u017eane Jugoslovenske narodne armije, bez obzira na njenu apsolutnu superiornost u naoru\u017eanju: da bi bio osvojen, morao je biti potpuno uni\u0161ten. Osvajanje mjest\u00e2 na svim stranama u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini u periodu 1991-1995. uvijek je uklju\u010divalo egzodus stanovni\u0161tva, bilo kao rezultat etni\u010dkog \u010di\u0161\u0107enja koje su provodili osvaja\u010di, bilo planirane evakuacije koju su provodili branioci, ili zato \u0161to je stanovni\u0161tvo bje\u017ealo u strahu od odmazde. U vrijeme nastanka ovog teksta, bolno sporo napredovanje snaga Nacionalnog prelaznog vije\u0107a u osvajanju libijskog grada Sirte, uz \u017eestoki otpor snaga pukovnika Muamera Gadafija, upravo je zavr\u0161eno \u2013 ali tek nakon \u0161to je ova pouka jo\u0161 jednom potvr\u0111ena.<\/p>\n

Partizani su, pak, uspjeli da osvoje Jugoslaviju, a da nisu ni uni\u0161tili gradove i mjesta, niti protjerivali civilno stanovni\u0161tvo (osim u slu\u010daju etni\u010dkih Nijemaca i dijela etni\u010dkih Talijana, koji su protjerani namjerno osmi\u0161ljenom politikom). Ovakav uspjeh, kao i sama pobjeda partizana, mo\u017ee se lako pripisati \u010dinjenici da su partizani, pod komunisti\u010dkim vodstvom, bili iz svih jugoslovenskih naroda i da su zagovarali \u00abbratstvo i jedinstvo\u00bb i novu Jugoslaviju, temeljenu na istim pravima za sve, \u0161to im je pribavilo odre\u0111eni stepen prihvatanja i povjerenja svih najve\u0107ih jugoslovenskih nacionalnosti. U stvarnosti su partizani u potpunosti bili spremni da krenu u obimnu odmazdu protiv civila, kako to su to i pokazali masakri desetina hiljada kvislinga i kolaboracionisti\u010dkih jedinica na Bleiburgu i drugdje na samom kraju rata. Ni povjerenje naroda u partizane, a ni odsustvo masovnog egzodusa civila ili masakri iz odmazde nisu prirodno proiza\u0161li iz multinacionalne jugoslovenske ideologije partizana. Naprimjer, partizani u Bosni i Hercegovini uglavnom su bili Srbi (u prvih nekoliko mjeseci ustanka, da bi do jeseni 1943. spali na dvije tre\u0107ine), ali su ipak uspjeli da od uglavnom hrvatskih i muslimanskih kvislin\u0161kih snaga preuzmu bosanske gradove i mjesta, bez posezanja za razaranjem urbanih sredina u \u00abvukovarskom\u00bb stilu, ili izazivanja egzodusa civilnog stanovni\u0161tva.<\/p>\n

Ovo je odraz karaktera \u00abodozdo\u00bb, \u00abiz baze\u00bb, pokreta otpora koji su vodili komunisti \u2013 formalno nazvanog Narodnooslobodila\u010dki pokret (NOP), na \u010dije se vojno krilo ispravnije odnosi naziv \u00abpartizani\u00bb. Tradicionalni historiografski naglasak na juna\u0161tvu Tita i njegovih partizana, koj su se borili po brdima, planinama i dolinama, zasjenjava aktivnosti NOP-a na nivou baze, u gradovima i po selima, koje su partizanima omogu\u0107ile da preuzmu Bosnu i druga podru\u010dja preko tih gradova i sela, a ne kroz sukob s njima. Histori\u010dari bolj\u0161evi\u010dke ravolucije odavno su razorili mit da je revolucija bila jednostavo udar<\/em> jedne klike posve\u0107enih revolucionara. Njihova istra\u017eivanja otkrula su, zapravo, narodnu revoluciju sa zna\u010dajnim regionalnim varijacijama, u kojima su lokalna sovjetska i radni\u010dka vije\u0107a ponekad bila i ispred samih bolj\u0161evi\u010dkih lidera u djelovanju na zbacivanju Privremene vlade Aleksandra Kerenskog. 25<\/sup><\/a> Me\u0111utim, histori\u010dari biv\u0161e Jugoslavije jo\u0161 uvijek su zarobljeni u prevazi\u0111enom modelu jugoslovenske revolucije \u00abodozgo\u00bb, fokusirani isklju\u010divo na vrh komunisti\u010dkog rukovodstva, uglavnom zanemaruju\u0107i doga\u0111anje na nivou baze.<\/p>\n

Ovo djelo nije zami\u0161ljeno kao sveobuhvatan odgovor na te nedostatke postoje\u0107e historiografije \u2013 niti mo\u017ee takav odgovor ikad biti sveobuhvatan \u2013 ve\u0107 kao zna\u010dajan doprinos u njihovom ispravljanju. Cilj mu je, prije svega, da popuni najzagonetniju prazninu na\u0161e historiografske slike jugoslovenske revolucije: prazninu vezanu za njen epicentar, Bosnu i Hercegovinu. Veliki dio svijeta postao je svjestan postojanja te zemlje tek kad je 1992. izbio rat. No, ta istsa zemlja bila je samo jezgro Titovog legendarnog Narodnooslobodila\u010dkog pokreta. Nakon protjerivanja iz Srbije krajem 1941, partizansko rukovodstvo u formi Vrhovnog \u0161taba Narodnooslobodila\u010dke vojske i Centralni komitet Komunisti\u010dke partije Jugoslavije (KPJ) pod vodstvom Josipa Broza Tita u Bosni uspostavlja svoju bazu za naredne dvije i po godine, osim jedne kratke ekskurzije u Crnu Goru u prolje\u0107e 1943. U tom periodu se de\u0161avaju najlegendarniji doga\u0111aji u historiji partizanskog pokreta, koji \u0107e postati osnov mitologije jugoslovenskog komunisti\u010dkog re\u017eima nakon rata: osnivanje 1. i 2. proleterske brigade, \u00abdugi mar\u0161\u00bb kroz Bosnu, sazivanje Prvog zasjedanja AVNOJ-a u Biha\u0107u, bitke na Neretvi i Sutjesci, sazivanje Drugog zasjedanja AVNOJ-a u jajcu i osnivanje nove jugoslovenske dr\u017eave, kao i njema\u010dki napad na Titovo sjedi\u0161te u Drvaru.<\/p>\n

Jeste ta\u010dno da je Srbija, kao dominantna zemlja prijeratne Jugoslavije i zemlja jugoslovenske prijestolnice, Beograda, u kona\u010dnici bila najzna\u010dajnija za odre\u0111ivanje pobjede ili poraza revolucije jugoslovenskih partizana. Me\u0111utim, partizansko preuzimanje Srbije, koje se desilo u jesen 1944, zahtijevalo je da se prije toga uspostavi \u010dvrst partizanski bastion u Bosni, kao neophodna odsko\u010dna daska za potiskivanje prema istoku. Bosna, kao i druge jugoslovenske zemlje osim Srbije, bila je potrebna za osiguravanje dovoljnog broja ve\u0107inskih srpskih partizanskih jedinica, upravo da bi se osvojila Srbija, u kojoj je partizanski pokret od kraja 1941. bio slab i gdje su preovladavale antikomunisti\u010dke snage. Mada je Bosna u broj\u010danom smislu partizanskom pokretu manje doprinijela nego susjedna Hrvatska, njen doprinos je, s druge strane, u najve\u0107em dijelu rata bio ve\u0107i od bilo koje druge jugoslovenske zemlje: od 97 partizanskih brigada, koliko ih je bilo do kraja 1943, malo nakon osnivanja nove Jugoslavije, 38 ih je bilo iz Hrvatske, 23 iz BiH i 18 iz Slovenije. U to vrijeme, cijela isto\u010dna Jugoslavija (Vojvodina, Srbija, Crna Gora, Kosovo i Makedonija) dala je samo 18 partizanskih brigada. 26<\/sup><\/a> Upravo su Hrvatska i Bosna \u2013 uglavnom teritorije tzv. Nezavisne dr\u017eave Hrvatske (NDH), zajedno \u010dinile osnovnu snagu partizana, a od te dvije teritorije, lokacija Bosne uz Srbiju u\u010dinila ju je prirodnim izborom za sjedi\u0161te Titove komande i centra njegovog pokreta. Nakon \u0161to je u oktobru 1944. oslobo\u0111en Beograd, tamo su preseljeni centralni organi za\u010detka federalne jugoslovenske dr\u017eave, ali nastali su u Bosni. Jajce, mjesto gdje je nova jugoslovenska dr\u017eava formalno osnovana, bilo je srednjevjekovna bosanska prijestolnica.<\/p>\n

Revolucije uvijek, u zna\u010dajnoj mjeri, uobli\u010davaju doga\u0111aji u njihovom epicentru. Isto kao \u0161to je Pariz uobli\u010dio karakter Francuske revolucije, a Petrograd uobli\u010dio Oktobarsku revoluciju, tako se mo\u017ee pretpostaviti da je Bosna i Hercegovina uobli\u010dila karakter jugoslovenske revolucije. Jeste da je BiH zemlja, a ne grad, ali njeno stanovni\u0161tvo 1941, od nekih 2,4 miliona, samo je malo ve\u0107e od stanovni\u0161tva Petrograda 1917. Za razliku od francuskih i ruskih revolucionara, Tito i njegovo Vrhovni \u0161tab i Centralni komitet su, jer je tako bilo neophodno, imali nestalno sjedi\u0161te i od kraja 1941. do sredine 1944. se kretali od jednog do drugog mjesta u Bosni: iz Fo\u010de u Drvar, preko Biha\u0107a i Jajca. Upravo zato je Bosna klju\u010d za razumijevanje jugoslovenske revolucije. Me\u0111utim, da bi NOP ustanovio dovoljno \u010dvrstu bazu u Bosni, morao se suo\u010diti s \u010dinjenicom da je bosansko stanovni\u0161tvo nacionalno heterogeno. Od ukupno 2.323.555 stanovnika 1931. godine, 1.028.139, odnosno 44,25% bili su pravoslavci, uglavnom Srbi, 718.079, odnosno 30,.9% bili su muslimani, 547.949, odnosno 23,58% bili su katolici, uglavnom Hrvati, a 29.388, odnosno 1,27% pripadali su drugim vjerskim denominacijama, prvenstveno Jevreji. 27<\/sup><\/a>\u00a0Srbi su inicijalno bili nacionalnost koja se u Bosni mogla najbr\u017ee mobilizirati u partizane, zbog genocidnog progona kojem su ih podvrgle usta\u0161e \u2013 hrvatski fa\u0161isti na \u010delu NDH. Shodno tome, u ranim fazama partizanskog ustanka u Bosni, bosanski partizani u su\u0161tini su, na nivou jedinica, bili srpska vojska. No, bosanski pokret otpora mogao je biti uspje\u0161an samo ako je obuhvatao i barem dio nesrpske ve\u0107ine \u2013 prvenstveno muslimana. To je bilo naro\u010dito bitno jer su u bosanskim gradovima muslimani bili mo\u017eda i najzna\u010dajniji element, po\u0161to su 1931. \u010dinili 50,43% urbanog bosanskog stanovni\u0161tva, naspram 23,23% katolika i 22,34% pravoslavaca. 28<\/sup><\/a>\u00a0 Imati vlast u zemlji zna\u010dilo je imati najva\u017enije gradove, a bosanski gradovi se nisu mogli dr\u017eati bez politi\u010dke baze me\u0111u urbanim muslimanskim stanovni\u0161tvom; isto kao \u0161to je Bosna bila klju\u010d za vlast u Jugoslaviji, tako su i muslimani bili klju\u010d za vlast u Bosni. No, bosanski muslimanski narod 1941. godine nije bio polariziran po klasnim linijama, a ve\u0107ina muslimanskog stanovni\u0161tva \u2013 uglavnom seljaka \u2013 u politi\u010dkom vodstvu je slijedila muslimansku elitu. To je tra\u017eilo da NOP, ako je \u017eelio stvoriti solidan oslonac me\u0111u muslimanskim masama, mora da kooptira pripadnike muslimanske elite.<\/p>\n

Upravo zato je pri\u010da o tome kako su jugoslovenski partizani osvojili podr\u0161ku dijela muslimanskog stanovni\u0161tva i dijela muslimanske elite klju\u010dni dio pri\u010de o trijumfu jugoslovenske revolucije. Me\u0111utim, to je pri\u010da koja je u poznatim prikazima revolucije na engleskom jeziku, koji su skloni otpisivanju bosanskog muslimanskog elementa u orijentalisti\u010dkom smislu, potpuno ignorirana. Milovan \u00d0ilas, govore\u0107i o muslimanskom stanovni\u0161tvu Komarana u Sand\u017eaku, trvdi da su se, \u00abiz tradicionalne vjerske netolerancije, priklju\u010dili svakom napada\u010du srpskih zemalja\u00bb. 29<\/sup><\/a> Fitzroy Maclean, u vezi s usta\u0161kim genocidom nad Srbima, bosanske muslimane opisuje kao \u00abfanatike\u00bb koji su \u00abu\u017eivali u prilici da masakriraju kr\u0161\u0107ane bilo koje denominacije\u00bb. 30<\/sup><\/a> Takvi grubi stereotipi su zamjena za istinsko razumijevanje onog \u0161to se de\u0161avalo u Jugoslaviji tokom Drugog svjetskog rata. Veliki doprinos ispravljanju tih stereotipa i nadokna\u0111ivanju nedostataka u razumijevanju Bosne i njenih muslimana u Drugom svjetskom ratu nedavno je dala detaljna studija Emily Greble, objavljenja 2011. godine, o Sarajevu pod usta\u0161kom vla\u0161\u0107u, koja donosi ranije nikad vi\u0111enu dubinu i detaljnost obrade te teme. 31<\/sup><\/a> Me\u0111utim, NOP i revolucija u njenom radu imaju prili\u010dno sporedno mjesto.<\/p>\n

Mada historiografija na engleskom i drugim nejugoslovenskim jezicima na temu jugoslovenske revolucije u velikoj mjeri jeste nedostatna, isto se ne mo\u017ee re\u0107i za historiografiju same biv\u0161e Jugoslavije, naro\u010dito djela pisana na jeziku (ili, kako bi neki rekli, jezicima) koji se nekad nazivao \u00absrpskohrvatski\u00bb, a danas se \u010desto naziva \u00abBHS\u00bb (bosanski-hrvatski-srpski). O partizanima u Bosni i generalno u Jugoslaviji napisano je nekoliko izvrsnih i podosta solidnih, ali ograni\u010denih monografija, i tokom i nakon doba komunizma. 32<\/sup><\/a> Problem je, pak, \u0161to su uglavnom pisane unutar titoisti\u010dke paradigme, s naglaskom na centralnoj ulozi Komunisti\u010dke partije Jugoslavije kao kreativne snage Narodnooslobodila\u010dke borbe. U tom smislu se novi prostori otvaraju studijom o Bosni u Drugom svjetskom ratu, objavljenom 1998. i kasnije prevedenom na engleski kao \u00abBosna i Hercegovina u Drugom svjetskom ratu\u00bb, \u010diji je autor doajen me\u0111u bosanskim titoisti\u010dkim histori\u010darima revolucije, a i sam biv\u0161i partizan, profesor Enver Red\u017ei\u0107. 33<\/sup><\/a> Raskrstiv\u0161i s bipolarnim titoisti\u010dkim modelom, po kojem je Drugi svjetski rat u Bosni (i u Jugoslaviji u cjelni) bio borba partizana pod komunisti\u010dkim vodstvom s jedne strane i svih ostalih sa druge, Red\u017ei\u0107 predstavlja jednu manje komunisti\u010dki nijansiranu sliku, u kojoj su partizani u Bosni jedva bili jedna od ukupno pet strana u borbi \u2013 ostali su bili okupatori sila Osovine, usta\u0161e, \u010detnici i muslimanski autonoma\u0161i. Red\u017ei\u0107ev model kompleksnost borbe predstavlja ta\u010dnije nego \u0161to to \u010dini ortodoksni titoisti\u010dki model. Me\u0111utim, Red\u017ei\u0107ev tekst o strani koja je pobijedila \u2013 o Narodnooslobodila\u010dkom pokretu \u2013 ostaje unutar ortodoksne titoisti\u010dke paradigme, jer je pokret i dalje prikazivao kao strukturu odozgo prema dolje, homogenu i besprijekornu. Red\u017ei\u0107 Narodnooslobodila\u010dki pokret postavlja u njegov pravi kontekst, umjesto na uzvi\u0161eno mjesto koje su mu dodijelili ortodoksni titoisti\u010dki histori\u010dari. Me\u0111utim, nije poku\u0161ao dekonstruirati sam NOP, ostavivi\u0161i razloge njegovog trijumfa nerazra\u0111ene kakvi su bili u ranijim djelima.<\/p>\n

Nadalje, predstavljaju\u0107i sukob i dalje kao sukob dvije kruto razdvojene strane, Red\u017ei\u0107ev model ostaje nedostatan. Tri osnovne doma\u0107e frakcije koje su se jedna protiv druge borile za naklonost srca i uma bosanskih muslimana \u2013 usta\u0161e, muslimanski autonoma\u0161i i Narodnooslobodila\u010dki pokret \u2013 nisu bile jasno razdvojene. Ve\u0107ina obi\u010dnih muslimana i drugih Bosanaca nisu bili jasno naklonjeni niti jednoj od tih strana, ve\u0107 su samo tra\u017eili na\u010din da pre\u017eive rat, a odanost je varirala i fluktuirala u skladu s pona\u0161anjem razli\u010ditih strana prema civilnom stanovni\u0161tvu, djelotvorno\u0161\u0107u njihove propagande, vojnim uspjesima njihovih me\u0111unarodnih pokrovitelja (Osovine i saveznika), pona\u0161anja i politike tih pokrovitelja, i pukih li\u010dnih interesa i prilika. Brojni su pojedinci koji su sjedili na vi\u0161e od jedne stolice, a porodice su u sebi imale pobornike sve tri grupe. Brojni su zvani\u010dnici NDH i kvislin\u0161ki vojnici sara\u0111ivali s NOP-om. \u0160iroke mre\u017ee li\u010dnih kontakata prelazile su linije podjele izme\u0111u razli\u010ditih tabora i djelovale kao mostovi kojima su se grupe ljudi prebacivale iz jednog u drugi. Veliki dio aktivnosti NOP-a i razlozi za njegov kona\u010dni uspjeh \u2013 zamagljeni tradicionalnom historiografijom i njenom opsesijom vojnim aktivnostima \u2013 sastojao se od pridobijanja dijelova civilnog stanovni\u0161tva, oficira NDH i kvislin\u0161kih vojnika, i NDH i muslimanskih autonoma\u0161a, kori\u0161tenjem propagande i agitacije. Revolucije su uspje\u0161ne kad se stubovi starog poretka ru\u0161e, a njegovi pobornici prelaze na stranu borbe za novi. Tradicionalna historiografija jugoslovensku revoluciju u su\u0161tini predstavlja kao vojnu pobjedu jedne strane u gra\u0111anskom ratu. Me\u0111utim, to je i puno vi\u0161e: to je bila istinska revolucija aktivizma iz baze, infiltracije i prebjega. Isto kao u Petrogradu u novembru 1917, radilo se o prelasku velikog broja vojnika i garnizona starog poretka na stranu revolucije, \u010dime je sama revolucija bila manje krvava nego \u0161to bi bez toga bila. 34<\/sup><\/a><\/p>\n

Ova knjiga je, kao prvo, studija odnosa izme\u0111u muslimana Bosne i Hercegovine i Narodnooslobodila\u010dkog pokreta. Nastoji da objasni kako je i za\u0161to veliki dio bosanskih muslimana podr\u017eao NOP, te prati dinamiku koja je iz toga proiza\u0161la. Naravno da se historija bosanskih muslimana u NOP-u ne mo\u017ee ispri\u010dati odvojeno od historije ostalih Bosanaca, te ova knjiga jednostavno \u017eeli da opi\u0161e i bjasni ravoluciju onako kako je obuhvatila Bosnu i sve njene narode. Nastoji da objasni kako je NOP iz rata u Bosni iza\u0161ao kao pobjednik, kako je preuzeo vlast u cijeloj zemlji i ustanovio novu Narodnu republiku Bosnu i Hercegbovinu kao sastavnu jedinicu nove Federativne narodne republike Jugoslavije. To podrazumijeva dekonstrukciju mita besprijekornog, homogenog pokreta otpora pod komunisti\u010dkim vodstvom odozgo prema dolje, uz naglasak na doga\u0111ajima na regionalnom, lokalnom i nivou baze u cijeloj BiH, kao i na raznorodnim i kontradiktornim elementima koji su pro\u017eimali taj pokret. Gdje je to potrebno i relevantno, pominju se i doga\u0111aji na svejugoslovenskom nivou, jer se doga\u0111aji u BiH ne mogu razumjeti odvojen od \u0161ire jugoslovenske cjeline. U isto vrijeme, pak, doga\u0111aji u BiH se ne mogu posmatrati tek kao dio ove \u0161ire cjeline. Postojala je jedna posebna, bosanska revolucionarna dinamika, koju ova knjiga \u017eeli da razjasni.<\/p>\n

Prevod: Amira Sadikovi\u0107<\/p>\n

Notes<\/p>

  1. For example, Stevan K. Pavlowitch, Yugoslavia<\/span>, Praeger Publishers, New York and Washington, 1971; John R. Lampe, Yugoslavia as History: Twice there was a Country<\/span>, Cambridge University Press, Cambridge, 1996; Sabrina P. Ramet, The Three Yugoslavias: State Building and Legitimation<\/span>, Woodrow Wilson Center Press, Washington D.C. and Indiana University Press, Bloomington and Indianapolis, 2006. ↩<\/a><\/li>
  2. Jozo Tomasevich, \u2018Yugoslavia during the Second World War\u2019, in Wayne S. Vucinich (ed.), Contemporary Yugoslavia<\/span>, University of California Press, Berkeley, 1969, pp. 59-118; Paul Shoup, \u2018The Yugoslav Revolution: The First of a New Type\u2019, Studies on the Soviet Union<\/i>, vol. 11, no. 4, 1971, pp. 215-243; Mark Wheeler, \u2018Pariahs to partisans to power: the Communist Party of Yugoslavia\u2019, in Tony Judt (ed.), Resistance and Revolution in Mediterranean Europe 1939-1948<\/span>, Routledge, London and New York, 1989, pp. 110-156; Stevan K. Pavlowitch, Hitler<\/span>\u2019s New Disorder: The Second World War in Yugoslavia<\/span>, C. Hurst and Co., London, 2008. ↩<\/a><\/li>
  3. Elisabeth Barker, British Policy in South East Europe in the Second World War<\/span>, MacMillan, London, 1976; Mark C. Wheeler, Britain and the War for Yugoslavia, 1940-1943<\/span>, East European Monographs, Boulder, 1980; Walter R. Roberts, Tito, Mihailovi<\/span>\u0083 and the Allies, 1941-1945<\/span>, Duke University Press, Durham, 1987; Simon Trew, Britain, Mihailovi<\/span>\u0083 and the Chetniks<\/span>, St Martin\u2019s Press, New York, 1997; Heather Williams, Parachutes, Patriots and Partisans: The Special Operations Executive and Yugoslavia, 1941-1945<\/span>, C. Hurst and Co., London, 2003; Ann Lane, Britain, Yugoslavia and the Making of the Cold War<\/span>, 2nd<\/sup> ed., Sussex Academic Press, Eastbourne, 2009; Michael McConville, A Small War in the Balkans: British Military Involvement in Wartime Yugoslavia 1941-1945<\/span>, Naval and Military Press Ltd, Uckfield, 2007. ↩<\/a><\/li>
  4. Fitzroy Maclean, Disputed Barricade: The Life and Times of Josip Broz Tito, Marshal of Jugoslavia<\/span>, Jonathan Cape, London, 1957; Phyllis Auty, Tito: A Biography<\/span>, Longman, London, 1970; Stevan K. Pavlowitch, Tito, Yugoslavia<\/span>\u2019s Great Dictator: A Reassessment<\/span>, C. Hurst and Co., London, 1992; Jasper Ridley, Tito: A Biography<\/span>, Constable, London, 1994; Neil Barnett, Tito<\/span>, Haus Publishing, London, 2006; Geoffrey Swain, Tito: A Biography<\/span>, I.B. Tauris, London and New York, 2011. ↩<\/a><\/li>
  5. Paul Shoup, Communism and the Yugoslav National Question<\/span>, Columbia University Press, New York and London, 1968; Jozo Tomasevich, War and Revolution in Yugoslavia, 1941-1945 – The Chetniks<\/span>, Stanford University Press, Stanford, 1975; Ivo Banac, With Stalin against Tito: Cominformist Splits in Yugoslav Communism<\/span>, Cornell University Press, Ithaca, 1988; Jill Irvine, The Croat question: Partisan politics in the formation of the Yugoslav socialist state<\/span>, Westview Press, Boulder, 1993; Melissa K. Bokovoy, Peasants and Communists: Politics and ideology in the Yugoslav countryside, 1941-1953<\/span>, University of Pittsburgh Press, Pittsburgh, 1998; Schmider, Klaus, Partisanenkrieg in Jugoslawien 1941-1944<\/span>, Mittler & Sohn, Hamburg, 2002; Marko Attila Hoare, Genocide and Resistance in Hitler<\/span>\u2019s Bosnia: The Partisans and the Chetniks, 1941-1943<\/span>, Oxford University Press, Oxford, 2006. ↩<\/a><\/li>
  6. Nora Beloff, Tito<\/span>\u2019s Flawed Legacy: Yugoslavia and the West: 1939-84<\/span>, Victor Gollancz Ltd, London, 1985; M. Deroc, British Special Operations Explored: Yugoslavia in Turmoil 1941-1943 and the British Response<\/span>, East European Monographs, Boulder, 1988; David Martin, The Web of Disinformation: Churchill<\/span>\u2019s Yugoslav Blunder<\/span>, Harcourt Brace Jovanovich, San Diego, New York and London, 1990; Michael Lees, The Rape of Serbia: The British Role in Tito<\/span>\u2019s Grab for Power, 1943-1944<\/span>, Harcourt Brace Jovanovich, San Diego, New York and London, 1990. ↩<\/a><\/li>
  7. Basil Davidson, Partisan Picture<\/span>, Bedford Books, Bedford, 1946; Stephen Clissold, Whirlwind: An Account of Marshal Tito<\/span>\u2019s Rise to Power<\/span>, Cresset Press, London, 1949; Fitzroy Maclean, Eastern Approaches<\/span>, The Reprint Society, London, 1951; F.W.D. Deakin, The Embattled Mountain<\/span>, Oxford University Press, London, New York and Toronton, 1971; Milovan Djilas, Wartime: With Tito and the Partisans<\/span>, Secker and Warburg, London, 1977 ↩<\/a><\/li>
  8. See for example Alexander Rabinowitch, The Bolsheviks come to Power: The Revolution of 1917 in Petrograd<\/span>, W. W. Norton and Co., New York, 1978; Israel Getzler, Kronstadt 1917-1921: The Fate of Soviet Democracy<\/span>, Cambridge University Press, Cambridge, 1983; David Mandel, \u2018October in the Ivanovo-Kineshma industrial region\u2019, in Edith Rogovin Frankel, Jonathan Frankel and Baruch Knei-Paz (eds), Revolution in Russia: Reassessments of 1917<\/span>, Cambridge University Press, Cambridge, 1992, pp. 157-187. ↩<\/a><\/li>
  9. Enciklopedija Jugoslavije<\/span>, 1st<\/sup> ed., Zagreb, Leksikografski zavod FNRJ, vol. 2, 1956, pp. 207-220. ↩<\/a><\/li>
  10. \u00d0orpe Pejanovi\u0107, Stanovni\u0161tvo, \u0161kolstvo i pismenost u krajevima biv\u0161e Bosne i Hercegovine<\/span>, Prosveta, Sarajevo, 1939, p. 3 ↩<\/a><\/li>
  11. Ibid., p. 8. ↩<\/a><\/li>
  12. Djilas, Wartime<\/span>, p. 136. ↩<\/a><\/li>
  13. Maclean, Eastern Approaches<\/span>, p. 265 ↩<\/a><\/li>
  14. Emily Greble, Sarajevo, 1941-1945: Muslims, Christians and Jews in Hitler<\/span>\u2019s Europe<\/span>, Cornell University Press, Ithaca and London, 2011. ↩<\/a><\/li>
  15. The most comprehensive and up-to-date general history of the Partisan movement in Yugoslavia as a whole is Branko Petranovi\u0107, Istorija Jugoslavije, 1918-1988<\/span>, vol. 2, Narodnooslobodila<\/span>\u010dki rat i revolucija, 1941-1945<\/span>, Nolit, Belgrade, 1988. The most important monographs concerning the NOP in Bosnia-Hercegovina are Abdulah Sarajli\u0107, Pregled stvaranju bosanskohercegova<\/span>\u010dkih jedinica NOV Jugoslavije<\/span>, Veselin Masle\u0161a, Sarajevo, 1958; Du\u0161an Luka\u010d, Ustanak u Bosanskoj Krajini<\/span>, Vojnoizdava\u010dki zavod, Belgrade, 1967; Rasim Hurem, Kriza narodnooslobodila<\/span>\u010dkog pokreta u Bosni i Hercegovini krajem 1941 i po\u010detkom 1942 godine<\/span>, Svjetlost, Sarajevo, 1972; Zdravko Antoni\u0107, Ustanak u isto<\/span>\u0107noj i centralnoj Bosni 1941<\/span>, Belgrade, 1973 (1st ed.), Univerzal, Tuzla, 1983; Drago Borov\u010danin, Izgradnja Bosansko-Hercegova<\/span>\u010dke dr\u009eavnosti u uslovima NORa<\/span>, Svjetlost, Sarajevo, 1979; Veselin \u00d0ureti\u010d, Narodna vlast u BiH, 1941-1945 (Razvitak i djelatnost NOO)<\/span>, Narodna knjiga, Belgrade, 1981. ↩<\/a><\/li>
  16. Enver Red\u017ei\u0107, Bosna i Hercegovina u Drugom svjetskom ratu<\/span>, Sarajevo, OKO, 1998; Enver Red\u017ei\u0107, Bosnia and Herzegovina in the Second World War<\/span>, Frank Cass, London and New York, 2005. ↩<\/a><\/li>
  17. See Rabinowitch, op. cit ↩<\/a><\/li>
  18. Npr. Stevan K. Pavlowitch, Yugoslavia<\/span>, Praeger Publishers, New York i Washington, 1971; John R. Lampe, Yugoslavia as History: Twice there was a Country<\/span>, Cambridge University Press, Cambridge, 1996; Sabrina P. Ramet, The Three Yugoslavias: State Building and Legitimation<\/span>, Woodrow Wilson Center Press, Washington D.C. i Indiana University Press, Bloomington i Indianapolis, 2006. ↩<\/a><\/li>
  19. Jozo Tomasevich, Yugoslavia during the Second World War<\/i>, kod Wayne S. Vucinich (ur.), Contemporary Yugoslavia<\/span>, University of California Press, Berkeley, 1969, str. 59-118; Paul Shoup, The Yugoslav Revolution: The First of a New Type<\/i>, Studies on the Soviet Union<\/i>, sv. 11, br. 4, 1971, str. 215-243; Mark Wheeler, Pariahs to partisans to power: the Communist Party of Yugoslavia<\/i>, kod Tony Judt (ur.), Resistance and Revolution in Mediterranean Europe 1939-1948<\/span>, Routledge, London i New York, 1989, str. 110-156; Stevan K. Pavlowitch, Hitler\u2019s New Disorder: The Second World War in Yugoslavia<\/span>, C. Hurst and Co., London, 2008. ↩<\/a><\/li>
  20. Elisabeth Barker, British Policy in South East Europe in the Second World War<\/span>, MacMillan, London, 1976; Mark C. Wheeler, Britain and the War for Yugoslavia, 1940-1943<\/span>, East European Monographs, Boulder, 1980; Walter R. Roberts, Tito, Mihailovi and the Allies, 1941-1945<\/span>, Duke University Press, Durham, 1987; Simon Trew, Britain, Mihailovi\u0107 and the Chetniks<\/span>, St Martin\u2019s Press, New York, 1997; Heather Williams, Parachutes, Patriots and Partisans: The Special Operations Executive and Yugoslavia, 1941-1945<\/span>, C. Hurst and Co., London, 2003; Ann Lane, Britain, Yugoslavia and the Making of the Cold War<\/span>, 2. izd., Sussex Academic Press, Eastbourne, 2009; Michael McConville, A Small War in the Balkans: British Military Involvement in Wartime Yugoslavia 1941-1945<\/span>, Naval and Military Press Ltd, Uckfield, 2007. ↩<\/a><\/li>
  21. Fitzroy Maclean, Disputed Barricade: The Life and Times of Josip Broz Tito, Marshal of Jugoslavia<\/span>, Jonathan Cape, London, 1957; Phyllis Auty, Tito: A Biography<\/span>, Longman, London, 1970; Stevan K. Pavlowitch, Tito, Yugoslavia\u2019s Great Dictator: A Reassessment<\/span>, C. Hurst and Co., London, 1992; Jasper Ridley, Tito: A Biography<\/span>, Constable, London, 1994; Neil Barnett, Tito<\/span>, Haus Publishing, London, 2006; Geoffrey Swain, Tito: A Biography<\/span>, I.B. Tauris, London i New York, 2011. ↩<\/a><\/li>
  22. Paul Shoup, Communism and the Yugoslav National Question<\/span>, Columbia University Press, New York and London, 1968; Jozo Tomasevich, War and Revolution in Yugoslavia, 1941-1945 – The Chetniks<\/span>, Stanford University Press, Stanford, 1975; Ivo Banac, With Stalin against Tito: Cominformist Splits in Yugoslav Communism<\/span>, Cornell University Press, Ithaca, 1988; Jill Irvine, The Croat question: Partisan politics in the formation of the Yugoslav socialist state<\/span>, Westview Press, Boulder, 1993; Melissa K. Bokovoy, Peasants and Communists: Politics and ideology in the Yugoslav countryside, 1941-1953<\/span>, University of Pittsburgh Press, Pittsburgh, 1998; Schmider, Klaus, Partisanenkrieg in Jugoslawien 1941-1944<\/span>, Mittler & Sohn, Hamburg, 2002; Marko Attila Hoare, Genocide and Resistance in Hitler\u2019s Bosnia: The Partisans and the Chetniks, 1941-1943<\/span>, Oxford University Press, Oxford, 2006. ↩<\/a><\/li>
  23. Nora Beloff, Tito\u2019s Flawed Legacy: Yugoslavia and the West: 1939-84<\/span>, Victor Gollancz Ltd, London, 1985; M. Deroc, British Special Operations Explored: Yugoslavia in Turmoil 1941-1943 and the British Response<\/span>, East European Monographs, Boulder, 1988; David Martin, The Web of Disinformation: Churchill\u2019s Yugoslav Blunder<\/span>, Harcourt Brace Jovanovich, San Diego, New York and London, 1990; Michael Lees, The Rape of Serbia: The British Role in Tito\u2019s Grab for Power, 1943-1944<\/span>, Harcourt Brace Jovanovich, San Diego, New York i London, 1990. ↩<\/a><\/li>
  24. Basil Davidson, Partisan Picture<\/span>, Bedford Books, Bedford, 1946; Stephen Clissold, Whirlwind: An Account of Marshal Tito\u2019s Rise to Power<\/span>, Cresset Press, London, 1949; Fitzroy Maclean, Eastern Approaches<\/span>, The Reprint Society, London, 1951; F.W.D. Deakin, The Embattled Mountain<\/span>, Oxford University Press, London, New York and Toronton, 1971; Milovan Djilas, Wartime: With Tito and the Partisans<\/span>, Secker and Warburg, London, 1977. ↩<\/a><\/li>
  25. Vidi npr. Alexander Rabinowitch, The Bolsheviks come to Power: The Revolution of 1917 in Petrograd<\/span>, W. W. Norton and Co., New York, 1978; Israel Getzler, Kronstadt 1917-1921: The Fate of Soviet Democracy<\/span>, Cambridge University Press, Cambridge, 1983; David Mandel, October in the Ivanovo-Kineshma industrial region<\/i>, kod Edith Rogovin Frankel, Jonathan Frankel and Baruch Knei-Paz (ur.), Revolution in Russia: Reassessments of 1917<\/span>, Cambridge University Press, Cambridge, 1992, str. 157-187. ↩<\/a><\/li>
  26. Enciklopedija Jugoslavije<\/span>, 1. izd., Zagreb, Leksikografski zavod FNRJ, sv. 2, 1956, str. 207-220. ↩<\/a><\/li>
  27. \u00d0or\u0111e Pejanovi\u0107, Stanovni\u0161tvo, \u0161kolstvo i pismenost u krajevima biv\u0161e Bosne i Hercegovine<\/span>, Prosveta, Sarajevo, 1939, str. 3. ↩<\/a><\/li>
  28. Ibid., str. 8. ↩<\/a><\/li>
  29. Djilas, Wartime<\/span>, str. 136. ↩<\/a><\/li>
  30. Maclean, Eastern Approaches<\/span>, str. 265. ↩<\/a><\/li>
  31. Emily Greble, Sarajevo, 1941-1945: Muslims, Christians and Jews in Hitler\u2019s Europe<\/span>, Cornell University Press, Ithaca i London, 2011. ↩<\/a><\/li>
  32. Najsveobuhvatnija i naja\u017eurnija generalna historija partizanskog pokreta u Jugoslaviji u cjelini je: Branko Petranovi\u00e6, Istorija Jugoslavije, 1918-1988<\/span>, sv. 2, Narodnooslobodila\u010dki rat i revolucija, 1941-1945<\/span>, Nolit, Beograd, 1988. Najzna\u010dajnije monografije koje se bave NOP-om u BiH su: Abdulah Sarajli\u0107, Pregled stvaranju bosanskohercegova\u00e8kih jedinica NOV Jugoslavije<\/span>, Veselin Masle\u0161a, Sarajevo, 1958; Du\u0161an Luka\u010d, Ustanak u Bosanskoj Krajini<\/span>, Vojnoizdava\u010dki zavod, Beograd, 1967; Rasim Hurem, Kriza narodnooslobodila\u00e8kog pokreta u Bosni i Hercegovini krajem 1941 i po\u010detkom 1942 godine<\/span>, Svjetlost, Sarajevo, 1972; Zdravko Antoni\u0107, Ustanak u isto\u010dnoj i centralnoj Bosni 1941<\/span>, Beograd, 1973 (1. izd.), Univerzal, Tuzla, 1983; Drago Borov\u010danin, Izgradnja bosansko-hercegova\u010dke dr\u017eavnosti u uslovima NOR-a<\/span>, Svjetlost, Sarajevo, 1979; Veselin \u00d0ureti\u0107, Narodna vlast u BiH, 1941-1945 (Razvitak i djelatnost NOO)<\/span>, Narodna knjiga, Beograd, 1981. ↩<\/a><\/li>
  33. Enver Red\u017ei\u0107, Bosna i Hercegovina u Drugom svjetskom ratu<\/span>, Sarajevo, OKO, 1998; Enver Red\u017ei\u0107, Bosnia and Herzegovina in the Second World War<\/span>, Frank Cass, London i New York, 2005. ↩<\/a><\/li>
  34. Vidi Rabinowitch, op. cit. ↩<\/a><\/li><\/ol><\/div>","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

    U historiji Evrope su se desile samo dvije istinske komunisti\u010dke revolucije. Prva je bila bolj\u0161evi\u010dka revolucija u Rusiji, a druga i posljednja je revolucija na zapadnom Balkanu, konkretno u Jugoslaviji i Albaniji, koja se desila tokom Drugog svjetskog rata. Dok je prva od dvije generirala ogromnu masu akademske literature na engleskom jeziku, drugu su histori\u010dari izvan Jugoslavije i Albanije uglavnom  […<\/a>]<\/p>\n","protected":false},"author":2,"featured_media":0,"comment_status":"closed","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_exactmetrics_skip_tracking":false,"_exactmetrics_sitenote_active":false,"_exactmetrics_sitenote_note":"","_exactmetrics_sitenote_category":0,"ngg_post_thumbnail":0,"footnotes":""},"categories":[196],"tags":[],"class_list":["post-2703","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-volume-9-no-1-2014january","contributor-marko-attila-hoare","volume-9-no-1-2014january"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/2703","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/users\/2"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=2703"}],"version-history":[{"count":17,"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/2703\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":2862,"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/2703\/revisions\/2862"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=2703"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=2703"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=2703"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}