Kad sam tog jutra u\u0161la u prostoriju, gdje sam, za vi\u0161e razrede gimnazije \u201eBrat i sestra Scholl\u201c namjeravala odr\u017eati predavanje, odmah sam primijetila jedno poznato lice. Temne sjajne o\u010di moje kom\u0161inice D\u017eamile se nisu mogle previdjeti. Ni jedna od nas se nije obradovale tom susretu u razredu. Nas dvije smo se dobro poznavale, iako su jedine rije\u010di \u0161to smo ih do tada izmijenile bile pozdravi u prolazu. Na\u0161i vrtovi u Wiesenstrasse bili su odvojeni samo jednom niskom ogradom. Nekoliko grmova i cvijetnih lijeha, koje su tu rasle, nisu nas mogle sakriti od uzajamnih radoznalih pogleda.<\/p>\n
Ja sam gledala kako se D\u017eamila u vrtu ili na terasi igra sa mla\u0111om bra\u0107om i sestrama, kako svi zajedno izvode nesta\u0161luke, da bi se, \u010dim bi otac sa posla stigao ku\u0107i, pretvorili u mirnu poslu\u0161nu djecu. Mada on nikad nije galamio. Vidjela sam tako\u0111er kako se izme\u0111u D\u017eamile i jednog dje\u010daka iz susjedstva razvija prijateljstvo, kako njih dvoje razmjenjuju CD-ove i kasete, sve dok ih njen brat jednog ak\u0161ama nije uhvatio na djelu. Dje\u010daka je najurio preko ograde a sestri opalio \u0161amar, tako jak da je njegov pljesak odjeknuo do mene.<\/p>\n
Dodu\u0161e, nisam mogla razumjeti njihov jezik, ali sam uvijek poku\u0161avala odgonetnuti zbog \u010dega se D\u017eamilina majka stalno uzbu\u0111uje. \u010cinilo mi se da je ta mala \u017eena dobra \u010duvarica nekih starih vrijednosti i da neprestano poku\u0161ava od D\u017eamile napraviti poslu\u0161nu k\u0107erku. Pratila sam kako se djevoj\u010dica pona\u0161a nakon maj\u010dinog pridikovanja, pa mi je to dalo naslutiti zna\u010denje \u017eeninog brzog govora.<\/p>\n
\u201eCuro, kako te nije sramota, suknja ti je previ\u0161e kratka. Brzo, obuci drugu, prije nego \u0161to ti otac do\u0111e s posla! D\u017eamila, gdje su druga djeca? Zar ti nisam naredila da pazi\u0161 na njih?! Ako su opet ne\u0161to zgrije\u0161ili, ti \u0107e\u0161 zato platiti. Zar ti nisam rekla da nakon \u0161kole odmah do\u0111e\u0161 ku\u0107i?\u201c uvijek sam zami\u0161ljala da ta, keranom jamenijom podvezana \u017eenica, govori iste one rije\u010di koje sam ja nekad slu\u0161ala od svoje nane i majke.<\/p>\n
Samo mi nije bilo jasno da li i ona igra dvostruku igru kao nekad moja mati, koja je od mene uvijek zahtijevala da budem najbolja u \u0161koli, a istvoremeno njena i nanina \u201edesna ruka\u201c u doma\u0107instvu. \u201eKakve god \u0161kole da zavr\u0161i\u0161, opet te \u010deka ku\u0107ni posao i djeca. \u0160to vi\u0161e nau\u010di\u0161 od nas, bi\u0107e ti kasnije lak\u0161e u \u017eivotu\u201c, nametale su mi svoju \u017eivotnu filozofiju.<\/p>\n
Atmosfera u porodici mojih susjeda me podsje\u0107ala na moje vlastito djetinjstvo, koje sam provela daleko odavde, u tada ubogoj bosanskoj provinciji. Ipak mi se \u010dinilo da je moje djetinjstvo, u pore\u0111enju sa mojom sada\u0161njom situacijom, bilo jedina sun\u010dana oaza u mom \u017eivotu. Da bih ubla\u017eila ratnu traumu i izbjegli\u010dku stvarnost u tu\u0111oj zemlji napravila podno\u0161ljivijom, po\u010dela sam pisati pri\u010de o svom djetinjstvu. Bila sam u sebi zahvalna D\u017eamili, jer sam u njoj vidjela sebe iz vremena kad sam se tek po\u010dela baviti literaturom. Osje\u0107ala sam svu magi\u010dnu mo\u0107 inspiracije koja je dolazila od te turske djevoj\u010dice. Satima sam radila na jednoj pri\u010di pod naslovom \u201eOsvajanje nagrade\u201c, sve dok nisam bila zadovoljna kako sam opisala jedan skoro zaboravljen do\u017eivljaj iz \u0161kolskih dana. \u010cinilo mi se da je posebna vrijednost te pri\u010de bila u tome, \u0161to mi je u njoj uspjelo predstaviti kompleksnu narav mog oca, u kojoj su se huja i dobrota neprestano sudarale. Kroz pisanje sam mu oprostila sve \u0161to me je nekad povrijedilo. Moje, ponovo otkriveno djetinjstvo, mi je davalo snagu da lak\u0161e podnesem tu\u0111inu.<\/p>\n
To bi vjerovatno pomoglo da se malo smirim, da moj suprug nije istrajavao u \u017eelji da psihi\u010dki i dalje \u017eivimo u ratu i uvijek iznova obnavljamo sje\u0107anja na na\u0161 bijeg. Ja nisam \u017eeljela pri\u010dati o tome, bio mi je potreban predah od pro\u0161losti. To je postao glavni uzrok na\u0161ih nesporazuma. Samo gluhe u\u0161i u kom\u0161iluku nisu mogle \u010duti na\u0161e neprestane sva\u0111e. U namjeri da uteknem od njegovih beskona\u010dnih analiza situacije na Balkanu, za vrijeme ljeta sam \u010desto izlazila u vrt i radila za stolom, pod jednom granatom \u0161ljivom \u2013 nerotkinjom. Za njega je na\u0161 mali stan tako\u0111er bio pretijesan, jer se tamo nije mogao prepirati sam sa sobom, pa je dolazio meni u vrt, uvijek sa novim obja\u0161njenjima, za\u0161to je do\u0161lo do rata i ko je zato bio odgovoran. \u010cinio je to kao da se nas dvoje nalazimo u nekoj \u010dekaonici, gdje je bilo zabranjeno zaboraviti svoju muku. Nije primje\u0107ivao da time raskida i posljednje veze me\u0111u nama.<\/p>\n
Da bih duhovno pre\u017eivjela, morala sam se osloboditi toga, pa sam od svojih knjiga izgradila imaginarni zid, koji me \u0161titio od njegove prazne pri\u010de, od sje\u0107anja na sve izgubljeno, od sumornog \u017eivota u egzilu. U tom zaklonu sam poku\u0161avala u\u010diti njema\u010dki jezik i kroz njega sagledati kulturu u koju sam u nevolji dospjela. To je bilo ne\u0161to samo moje, ne\u0161to \u0161to mi nije mogao zabraniti pa ga je to stra\u0161no ljutilo. Nikako mi nije mogao oprostiti \u0161to sam prona\u0161la sredstvo za ignorisanje stvarnosti. Na\u0161 uzajamni respekt kojeg smo nekad imali u izobilju svakog dana je bivao sve tanji, dok nam jednog dana nije postalo jasno da je daljnji zajedni\u010dki \u017eivot nemogu\u0107.<\/p>\n
D\u017eamila i njena majka su iz svog vrta mogle vidjeti i \u010duti na\u0161u posljednju sva\u0111u.<\/p>\n
Ja sam radila pod drvetom, a on je do\u0161ao za mnom, \u010dvrsto odlu\u010dan, od mene napraviti krivca za na\u0161 propali brak. Prvo me je optu\u017eio kako sam ga zanemarila i kako nemam nimalo razumijevanja za njega, njegovu du\u0161evnu patnju zbog gubitka svega svog. \u201eNi ja nisam ostala po\u0161te\u0111enom, i ja sam izgubila sve svoje,\u201c rekla sam i zabila nos dublje u knjigu, da bih se sakrila od njega. On vi\u0161e nije mogao kontrolirati svoju ljutnju, vrtom su poletjeli moje knjige, sveske i papiri. \u201eRekao sam ti da prestane\u0161 glumiti sna\u017enu li\u010dnost. \u0160ta ti sebi uobra\u017eava\u0161, ko si ti? Pretvorila si se u pravu vje\u0161ticu! U o\u0161trokond\u017eu bez srca. Neka zna\u0161 da \u0107u spakovati kofere i oti\u0107i. I ne zaslu\u017euje\u0161 ni\u0161ta drugo, nego da te ostavim samu!\u201c- vikao je on, blijed od ljutnje. \u201eIdi, ne\u0107u te zadr\u017eavati! Odavno sam sita tvog \u010dangrizanja i tvoje slabosti!\u201c kre\u0161tala sam i ja na njega. \u201eRadije \u0107u biti usamljena nego biti \u017eiva sahranjena! Zajedno sa tobom! Ti vi\u0161e ne zivi\u0161, ti samo vegetira\u0161! Ho\u0107e\u0161 da ubije\u0161 i moju du\u0161u! Tvoja jedina radost je da me psihi\u010dki mu\u010di\u0161! Meni je toga dosta! Ostavi me jednom na miru!\u201c<\/p>\n
Pale su te\u0161ke rije\u010di pa sam bila sre\u0107na \u0161to nas D\u017eamila i njena majka, koje su pogledale u nas preko ograde, nisu mogle razumjeti. Njihova prisutnost me spasila od njegovog bijesa. Izjurio je iz vrta, oti\u0161ao nekuda i vratio se tek kroz dva dana.<\/p>\n
Nas dvoje nismo vi\u0161e nikada progovorili jedno sa drugim. Niti se pozdravili kad je on odlazio.<\/p>\n
Nakon \u0161to se moj suprug vratio nazad u na\u0161u domovinu, ja sam se jo\u0161 vi\u0161e anga\u017eirala u upoznavanju njema\u010dke useljeni\u010dke problematike. Sve sam \u010de\u0161\u0107e radila na projektima u okviru multikulturnih dru\u0161tava koja su se bavila situacijom migrantkinja u toj zemlji. Tamo su me \u010desto predstavljali kao uzor drugim \u017eenama i pozivali me da odr\u017eim literarna \u010ditanja ili predavanja na tu temu. Organizatorice i moderatorice tih susreta su me vrlo orginalno predstavljale publici: \u201eJedna \u017eena, koja je ro\u0111ena i odrasla u jednoj taradicionalno islamskoj porodici ali je i pored toga uspjela sama prona\u0107i put ka emancipaciji. Knji\u017eevnica koja u svojoj prozi opisuje dru\u0161tvo iz \u017eenskog ugla gledanja.\u201c Te laskave rije\u010di bile su pravi balzam za moju du\u0161u, kad bi ih \u010dula, zaboravljala sam kako mi suprug nedostaje i kako me usamljenost sve vi\u0161e mu\u010di. \u010cak sam po\u010dinjala i uobra\u017eavati kako moj rad ima neki smisao.<\/p>\n
Ba\u0161 jedan takav zadatak, \u010ditanje i predavanje o situaciji \u017eena u egzilu, vodio me je tog jutra u D\u017eamilin razred. Moja doma\u0107ica je bila direktorica \u0161kole, ona me sa odu\u0161evljenjem predstavila u\u010denicima i zamolila me da pro\u010ditam svoju pri\u010du \u201eOsvajanje nagrade\u201c; njoj je taj moj rad ve\u0107 bio poznat. Njeno pitanje je bilo direktno, \u017eeljela je znati da li sam svoje vlastite do\u017eivljaje preradila u literaturu. \u201eSamo malo\u201c, odgovorila sam. \u201eKod mene se uvijek mije\u0161aju stvarnost i fantazija.\u201c Dok sam \u010ditala tekst i obja\u0161njavala svoja lutanja izme\u0111u vjera i kultura, D\u017eamiline o\u010di su me pratile sa napetom pa\u017enjom. \u201eDjevojko, nemoj me pogre\u0161no razumjeti \u201c, mislila sam i nagla\u0161avala kako je moj otac, uprkos svom patrijahalnom pona\u0161anju, nama djeci ipak omogu\u0107io jedno sre\u0107no djetinjstvo.<\/p>\n
Kad sam svoju pri\u010du privela kraju, odmah primijetih da je \u0161kolska upraviteljica promijenila pona\u0161anje prema meni, odjednom je postala hladna i distancirana. Sa njenog stvrdnutog lica se moglo pro\u010ditati samo nezadovoljstvo. Bilo mi je jasno da njena o\u010dekivanja nisam ispunila. Dok smo pile kafu u njenom birou, izme\u0111u nas je vladala neprijatna \u0161utnja. Pitala sam se da li je moj njema\u010dki bio tako lo\u0161. Ona je primijetila moju nelagodu pa se prisilila na ljubaznost. \u201eZnate \u0161ta, zaista ste dobro nau\u010dili na\u0161 jezik, svaka \u010dast\u201c, rekla je namje\u0161taju\u0107i osmijeh na usnama, dok su joj o\u010di i dalje zra\u010dile nezadovoljstvom. \u201eHvala. Ali sam o\u010digledno ne\u0161to pogre\u0161no uradila\u201c, moja uvrije\u0111enost je bila potisnuta radoznalo\u0161\u0107u. Njeno lice je dobilo bla\u017ei izraz. \u201eZnate, vi niste, \u010dini mi se, niste dovoljno naglasili da ste se distancirali od svoje familije. Djevojke kojima se obra\u0107ate moraju jasno \u010duti, da ste vi u va\u0161oj borbi protiv tradicije pobijedili. Vi sigurno imate vi\u0161e \u010ditanja u \u0161kolama, pa \u0107u vam dati nekoliko savjeta… Prilikom va\u0161eg sljede\u0107eg predavanja…\u201c<\/p>\n
\u201eIzvinite\u201c, poku\u0161avala sam razumjeti \u0161ta mi ta \u017eena \u017eeli re\u0107i. \u201eKo je rekao da se ja \u017eelim distancirati od svoje porodice i korijena?\u201c \u201eVidite, vi \u010dak niste ni svjesni svoje emancipacije. Kao da ste uzeli neku ulogu koju ne razumijete.\u201c \u201eLahko je mogu\u0107e, meni se i moj sopstveni \u017eivot \u010dini tu\u0111im\u201c, moj poku\u0161aj da sa malo humora izgladim na\u0161e nerazumijevanje nije uspio. \u201eNe, nemojte me pogre\u0161no razumjeti, ali kako mo\u017eete opravdavati porodicu koja se u djetinjstvu tako lo\u0161e odnosila prema vama. To ste vi li\u010dno opisali.\u201c \u201eVi ste to pogre\u0161no razumjeli. Ja sam opisala kako sam, uz pomo\u0107 moje porodice, prevazi\u0161la neke prepreke \u0161to ih je nametala tradicija. Uzmimo mog oca za primjer. On se ponekad pona\u0161ao kao despot. Ali to nije imalo nikakve veze sa religijom, on nije bio neki veliki vijernik… Ali, uprkos svemu, on nam je puno dao. Njegov posao u \u0161umi i na na\u0161im poljima je bio te\u017eak, on je davao sve od sebe kako bi nas prehranio i poslao u \u0161kolu. U na\u0161oj zemlji su vladale te\u0161ke prilike. Ja sam bila prva djevoj\u010dica u mojoj familiji koja je zavr\u0161ila \u0161kolu, prva u na\u0161oj op\u0107ini koja je dobila nagradu za literaturu.\u201c \u201eAli, va\u0161 otac vas je htio prebiti kad je \u010duo za tu nagradu. Kako mo\u017eete izmi\u0161ljati opravdanja za takvo pona\u0161anje?!\u201c- upraviteljica nikako nije shvatala \u0161ta ja \u017eelim re\u0107i. \u201eTo je ta\u010dno\u201c, ni ja ba\u0161 nisam na\u010disto \u0161ta sam \u017eeljela objasniti. \u201eAli samo zato \u0161to ga nisam pitala za dozvolu, nego sam radila na vlastitu ruku. Ali kad mu je nastavnica objasnila, da zapravo… da on treba biti ponosan na svoju k\u0107erku, on je popustio. Moja nagrada je bilo ljetovanje na moru, u Splitu, on mi to nije zabranio.\u201c \u201eSad pri\u010date kao va\u0161a nana iz pri\u010de. Ja sam o\u010dekivala jednu odlu\u010dnu, samopouzdanu \u017eenu….\u201c<\/p>\n
Pola sata \u017eestoke diskusije nije donijelo ni\u0161ta, oprostile smo se ne razumjev\u0161i jedna drugu. Odmah sam zaboravila sve savjete koje mi je ona dala.<\/p>\n
Tog popodneva sam, usamljena i nesre\u0107na, sjedila pod \u0161ljivovim drvetom. U momentu sam mrzila to svoje pisanje, te\u017eak teret mi je le\u017eao na du\u0161i. Kako sam mogla izdati svoje djetinjstvo, kako sam mogla na takav na\u010din iskoristiti svoja sje\u0107anja? Nikada kasnije u svom \u017eivotu nisam imala taj osje\u0107aj potpune za\u0161ti\u0107enosti kao tada, u ku\u0107i mog oca. U ku\u0107i koja vi\u0161e nije postojala, spaljena je u ratu. Na svijetu vi\u0161e ne postoji mjesto kamo se mogu vratiti, ne postoji \u010dovjek kome se mogu obratiti za savjet. Moj otac je ipak, na svoj na\u010din, u\u010dinio sve za nas.
\nJedan povik iz susjednog vrta me otrgnuo iz mojih djetinjih sje\u0107anja i mog samosa\u017ealjenja. D\u017eamilina majka i njen stariji brat su stajali pored ograde. Pro\u0161lo je nekoliko minuta dok nisam shvatila da oni \u017eele razgovarati sa mnom. \u201eJeste li vi gospo\u0111a koja je unijela nesre\u0107u u na\u0161u porodicu\u201c preveo je mladi\u0107 rije\u010di svoje majke. \u017dena je pjenila i mlatarala rukama, duga\u010dki mantil joj je zapinjao za \u017eivicu.<\/p>\n
Pro\u0161lo je nekoliko minuta dok nisam shvatila da taj napad ima neke veze sa mojim jutro\u0161njim predavanjem u gimnaziji. \u201e\u0160ta sam vam uradila?!\u201c trudila sam se ostati mirnom. \u201eZbog vas je na\u0161a D\u017eamila postala neposlu\u0161nim. Vi \u017eelite upropastiti na\u0161u k\u0107erku!\u201c \u201e\u010cekajte malo, ja sa va\u0161om k\u0107erkom nikad nisam razgovarala\u201c, proderala sam se i ja na njih, namjeravaju\u0107i nestati u svom stanu. Ali moja radoznalost je bila ja\u010da, \u017eeljela sam saznati \u0161ta sam opet zgrije\u0161ila. \u201eVi ste bili jutros u njenom razredu?!\u201c, mladi\u0107 je prevodio maj\u010dino kre\u0161tanje ali je izbjegavao pogledati mi u o\u010di. \u201eVi ste rekli da ste muslimanka ali uprkos tome \u017eena koja zna \u0161ta ho\u0107e. \u010cak i kad ste bili dijete, radili ste sve na svoju ruku! Va\u0161 otac je bio dobar \u010dovjek, vi ste tada upropastili njeguvu \u010dast i dostojanstvo, obrukali ga pred svim prijateljima i poznanicima. Vi ste uvijek i\u0161li kud ste vi \u017eeljeli, ne pitaju\u0107i va\u0161eg oca za dozvolu. Moja k\u0107erka ka\u017ee, na\u0161a kom\u0161inica je muslimanka. Mislimanka i njen uzor. D\u017eamila nam je zaprijetila da \u0107e, ako joj ne dozvolimo da ode na ekskurziju sa svojim razredom, pobje\u0107i od ku\u0107e. Kako mo\u017eete vi, jedna razvedena \u017eena, biti uzor na\u0161oj D\u017eamilu?! Jedna zla zena! Vi ste otjerali svoga mu\u017ea, mi smo svi mogli vidjeti kako ste vi bili zli prema njemu. Muslimanka se u prvom redu brine za svoju porodicu i ku\u0107u. A \u0161ta vi radite?! Vi \u010ditate i pi\u0161ete po cijeli dan. Va\u0161 jadni mu\u017e! Nije imao ni\u0161ta jesti, nikad niste kuhali. Svakog dana vas je molio da se popravite. Ne recite nikad vi\u0161e da ste muslimanka. Vi \u0107ete morati iseliti iz tog stana, D\u017eamilin otac ne\u0107e dozvoliti da na\u0161a k\u0107erka pred o\u010dima ima jedan tako lo\u0161 primjer…\u201c<\/p>\n
Mala \u017eena je istresla sav svoj bijes na mene i okrenula se u namjeri da ode. Mladi\u0107 je i dalje stajao na mjestu, htio mi je jo\u0161 ne\u0161to re\u0107i.<\/p>\n
\u201eJa vas molim da razumijete na\u0161u situaciju. Mi ovdje nemamo nikoga, na\u0161a porodica se mora dr\u017eati zajedno,\u201c govorio je pognute glave, jedva sam ga mogla razumjeti. \u201eMoj otac je od po\u010detka morao te\u0161ko raditi, da bi nas prehranio i poslao u \u0161kolu. Mi ga ne smijemo razo\u010darati, D\u017eamila ne smije postati kao ove zapadne djevojke. Mi je svi volimo, mi je \u017eelimo za\u0161tititi. Bez za\u0161tite porodice, ona je izgubljena. To vi i sami znate.\u201c<\/p>\n
Ni\u0161ta vi\u0161e nisam znala, nisam nalazila ni jednu re\u010denicu koju bih mogla suprostaviti njegovim argumentima.<\/p>\n
Dok je on govorio, bacila sam pogled u pravcu njihovog stana. Tamo je, na prozoru, stajala D\u017eammila. Ona mi se osmijehnula i mahnula mi, prije nego \u0161to je nestala u polutami svoje sobe.<\/p>\n
<\/p>\n
Ova pri\u010da je napisana prvo na njema\u010dkom jeziku i objavljena u antologiji antologiji \u201eNacionalitet: knji\u017eevnik \u2013 Strani autori u njem\u010dkom egzilu\u201c, u Bonnu 2002
\nPrevod na bosanski autorica.<\/p>\n
<\/p>","protected":false},"excerpt":{"rendered":"
Kad sam tog jutra u\u0161la u prostoriju, gdje sam, za vi\u0161e razrede gimnazije \u201eBrat i sestra Scholl\u201c namjeravala odr\u017eati predavanje, odmah sam primijetila jedno poznato lice. Temne sjajne o\u010di moje kom\u0161inice D\u017eamile se nisu mogle previdjeti. Ni jedna od nas se nije obradovale tom susretu u razredu. Nas dvije smo se dobro poznavale, iako su jedine rije\u010di \u0161to smo ih […<\/a>]<\/p>\n","protected":false},"author":2,"featured_media":0,"comment_status":"closed","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_exactmetrics_skip_tracking":false,"_exactmetrics_sitenote_active":false,"_exactmetrics_sitenote_note":"","_exactmetrics_sitenote_category":0,"ngg_post_thumbnail":0,"footnotes":""},"categories":[295],"tags":[],"class_list":["post-25466","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-volume-15-no-1-2020-january","contributor-safeta-obhodjas","volume-15-no-1-2020-january"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/25466","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/users\/2"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=25466"}],"version-history":[{"count":5,"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/25466\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":26661,"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/25466\/revisions\/26661"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=25466"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=25466"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=25466"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}