Znam da pi\u0161em pismo koje ne mo\u017ee sti\u0107i svom adresantu, ali se tje\u0161im time da \u0107e ga pro\u010ditati bar onaj koji voli nas obojicu.<\/p>\n
Kasna je no\u0107 i meni se ne spava. U ovo gluho doba razgovara se samo s duhovima i uspomenama, a ja, evo, razmi\u0161ljam o zlatnoj paucini i srebrnoj magli tvojih prica, i o strasnom kraju koji te je zadesio u logoru Jasenovac.<\/p>\n
Pi\u0161em, dragi Zijo, a nisam siguran da i mene, jednom, ne \u010deka sli\u010dam kraj u ovome svijetu po kome jo\u0161 putuje kuga s kosom.<\/p>\n
U svojim no\u0107ima s najvi\u0161e mjese\u010dine, ti si naslutio tu apokalipti\u010dnu neman s kosom smrti I progovorio si o njoj kroz usta svoga junaka Brke. Jednog dana ti se je i vidio, realnu, ovozemaljsku, ostvario se tvoj stra\u0161an san, tvoja mora.<\/p>\n
Tih istih godina, ja sam, slu\u010dajem, izbjegao tvoju sudbinu, ali, evo, ima neko doba kako me, za mojim radnim stolom, osvoji crna slutnja: vidim neku no\u0107, prohladnu, sa zvijezdama od leda, kroz koju me odvode neznano kud. Ko su ti tamni d\u017eelati u ljudskom liku? Jesu li sli\u010dni onima koji su tebe odveli? Ili bra\u0107a onih pred kojima je otisao Goran? Zar to nisu tamne Kiki\u0107eve ubice?<\/p>\n
Kako li smo nekada, zajedno, dje\u010da\u010dki, lirski zaneseni, tugovali nad pjesnikom Garisjom Lorkom I zami\u0161ljali ono praskozorje kad ga odvode, bespovratno, pustim ulicama Granade.<\/p>\n
Bio sam, skorih dana, I u Granadi, geldao sa brijega osun\u010dan kamenit labirint njenih ulica i pitao se: na koju su ga stranu odveli_ Opet si tada bio pored mene, sasvim blizu, I ne znam ko je od nas dvojice \u0161aputao Lorkine rije\u010di pune jeze: \u201cCrni su im konji, crne potkovice.\u201d Umno\u017eavaju se po svijetu crni konji i crni konjanici, no\u0107ni dnevni vampiri, a ja sjedim nad svojim rukopisima i pri\u010dam o jednoj ba\u0161ti sljezove boje, o dobrim starcima i zanesenim dje\u010dacima. Gnjuram se u dim rata i na lazim surove bojovnike: golubijeg srca. Prije nego me odvedu \u017eurim da ispri\u010dam zlatnu bajku o ljudima. Njeno su mi sjeme posijali u srce jo\u0161 u djetinjstvu i ono bez prestanka ni\u010de, cvjeta i obnavlja se. Pr\u017eile su ga mnoge strahote kroz koje sam prolazio, ali korijen je ostajao, \u017eivotvoran I neuni\u0161tiv, I pod sunce ponovo isturao svoju neja\u010dku zelenu klicu, soj barjak. Ru\u0161io se za nejga oklop tenkova, a \u0161titio ga I sa\u010duvao prijateljski povijen ljudski dlan.<\/p>\n
Eto, o tome bih, Zijo, da \u0161apu\u0107em i pi\u0161em svoju bajku. Ti bi najbolje znao da ni\u0161ta nisam izmislio i da se u ovome poslu ne mo\u017ee izmi\u0161ljati, a pogotovu ne dobri ljudi i sveti bojovnici.<\/p>\n
Na \u017ealost, ni one druge nisam izma\u0161tao, mrke ubice s ljudskim licem. O njima ne mogu i ne volim da pri\u010dam. Osje\u0107am samo kako se umno\u017eavaju i rote u ovome stije\u0161njenom svijetu, slutim ih po hladnoj jezi, koja im je prethodnica, i jo\u0161 malo, \u010dini se, pa \u0107e zakucati na vrata.<\/p>\n
Neka, Zijo\u2026 Svak se brani svojim oru\u017ejem, a jo\u0161 uvijek nije iskovana sablja koja mo\u017ee sje\u0107i na\u0161e mjese\u010dine, nasmijane zore i tu\u017ene sutone.<\/p>\n
Zbogom, dragi moj. Mo\u017eda je nekom smije\u0161na moja starinska odora, pradjedovsko koplje i ubogo kljuse, koje ne obe\u0107ava bogzna kakvu trku. Jah, \u0161ta \u0107e\u0161\u2026<\/p>","protected":false},"excerpt":{"rendered":"
Znam da pi\u0161em pismo koje ne mo\u017ee sti\u0107i svom adresantu, ali se tje\u0161im time da \u0107e ga pro\u010ditati bar onaj koji voli nas obojicu. Kasna je no\u0107 i meni se ne spava. U ovo gluho doba razgovara se samo s duhovima i uspomenama, a ja, evo, razmi\u0161ljam o zlatnoj paucini i srebrnoj magli tvojih prica, i o strasnom kraju koji […<\/a>]<\/p>\n","protected":false},"author":2,"featured_media":0,"comment_status":"open","ping_status":"open","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_exactmetrics_skip_tracking":false,"_exactmetrics_sitenote_active":false,"_exactmetrics_sitenote_note":"","_exactmetrics_sitenote_category":0,"ngg_post_thumbnail":0,"footnotes":""},"categories":[33],"tags":[],"class_list":["post-244","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-volume-1-no-3-2006-july","contributor-branko-copic","volume-1-no-3-2006-july"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/244","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/users\/2"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=244"}],"version-history":[{"count":3,"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/244\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":676,"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/244\/revisions\/676"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=244"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=244"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=244"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}