Na Univerzitetu u Sarajevu od aprila 1992. do kraja 1995. nije bilo bodovanja, postotaka ocjene, bolonjskih evaluacija, obaveznog demokratskog debatiranja, powerpoint prezentacija ili web \/ url referenci u bibliografskim stilovima. U ratu smo koristili olovke i stare rokovnike. Pisa\u0107a ma\u0161ina i kandilo su bili rekviziti za pisanje seminarskih radova ili \u010dlanaka. Nije bilo pitanja kr\u0161enja autorskih prava zbog kopiranja knjiga, jer knjiga nije bilo ili je postojala jedna knjiga za sve studente i profesore. To je poneka zalutala knjiga, slu\u010dajno spa\u0161ena iz univeritetskih i fakultetskih biblioteka, ili ne\u010dije privatne kolekcije, \u010dija je cijena \u010duvanja bila jedno manje lo\u017eenje vatre za grijanje ru\u010dka. <\/p>\n
Najvi\u0161e hrane skuhali su sabrana djela Kardelja i Tita. Komunizam se raspao, ali je jo\u0161 uvijek hranio svoj narod. Za raliku od danas, kada je skoro uzre\u010dicom postala prosta negacijska re\u010denica: \u201eNema dr\u017eave\u201c. \u0160ta to mi zapravo govorimo kada ka\u017eemo da nema dr\u017eave? Postoje granice, postoji policija, saobra\u0107aj se odvija uredno, imamo struje, vode i relativno za sviju dostupne hrane i grijanja. Na Googlovoj mapi izgledamo sasvim pristojno, vide se na\u0161e prirodne ljepote, potencijalna piramida i mogu\u0107nost za izgradnju boljih puteva. Istorijsko-kulturni spomenici privla\u010de ljude sa rancima i fotoaparatima iz svih djelova svijeta. Imamo \u010dak i muziku za himnu bez rije\u010di. Ipak, sve to su sporedne stvari, popratni mehanizmi, scenografija, ku\u0107a u sivoj fazi izgradnje. Sve to nismo imali u ratu, a ipak ova uzre\u010dica nije postojala.<\/p>\n
Kada ka\u017eemo da nama dr\u017eave mislimo na pripadnost i osje\u0107aj za\u0161tite, patriotizam i samoopstojnost dru\u0161tvenih mehanizama rada, \u017eivota i zakona. Ljudska bi\u0107a su po svojoj prirodi dru\u0161tvena. U na\u0161em DNK usadjene su dru\u0161tvene karakteristike potrebe da \u0161titimo mladun\u010dad u \u010doporu. To je antropolo\u0161ki imperativ, koji danas izostaje. Kada ka\u017eemo da nema dr\u017eave, mislimo na sada\u0161njost i budu\u0107nost, na generacije koje dolaze i na ono u \u0161ta \u0107e se one izroditi bez potpore osje\u0107aja pripadnosti i potpornja dr\u017eavnih dru\u0161tvenih mehanizama.<\/p>\n
Dru\u0161tvena imanentnost univerziteta u preno\u0161enju znanja na mladje nara\u0161taje upravo daje osje\u0107aj pripadnosti. U ratu nismo imali ni\u0161ta, ali smo bili studenti Univerziteta u Sarajevu. Studirali smo u Sarajevu. Bili dio zajednice Univerziteta u Sarajevu. Imali smo osje\u0107aj pripadnosti i potpore. Osje\u0107aj da iza nas stoji Univerzitet u Sarajevu, jer smo mi, studenti Univerziteta u Sarajevu. Akademski gradjani zbog toga \u0161to pripadamo Univerzitetu u Sarajevu. On je postojao zbog nas, a mi zbog njega. Zato danas, jedini osje\u0107aj pripadnosti koji imam je pripadnost Univerzietu u Sarajevu. Bila sam njegov student u ratu, a sada sam predava\u010d. Mo\u017eda nema dr\u017eave, ali postoji Univerzitet u Sarajevu, koji je opstao i kada nije bilo nikakvih sporednih scenografija, kada nije bilo struje, vode i hrane, i kada se umiralo na \u010dasovima i na putu od ku\u0107e do \u0161kole. Moj jedini stvarni osje\u0107aj pripadnosti, koji se mo\u017ee porediti sa osje\u0107ajem pripadnosti nekom sistemu, je osje\u0107aj koji imam prema Univerzitetu u Sarajevu, a najvi\u0161e je utemeljen na sje\u0107anjima na studiranje u opsadnom stanju.<\/p>\n
U opsadi Univerziteta u Sarajevu, uni\u0161tene su bile sve materijelne manifestacije znanja, kao \u0161to su na primjer knjige. Nastava se mogla odvijati bilo gdje. Bilo je onih profesora kod kojih ste morali i\u0107i ku\u0107i, jer su se oni bojali da iza\u0111u na ulicu. Bilo ih je koji bukvano nisu po godinu dana izlazili iz svojih skloni\u0161ta. Sa druge strane, tj. ve\u0107inska populacija za\u010dudnih uvrnutih profesora dolazila je na predavanja i pravila se kao da se ni\u0161ta ne de\u0161ava. Ako je bio masakr, a vi zakasnili na predavanje, dobijali bi svakako neopravdan. Kod ovih \u010dudaka nije bio gledanja kroz prste. Ako vam rad, koji ste kucali po cijelu no\u0107 uz svije\u0107e na nekoj staroj posudjenoj \u201ebiserici\u201c, nije bio dobar, slu\u017eio bi kao potpala u pe\u0107ima koje su grijele u\u010dionice u kojima je vijorila UNPROFOR-ova folija umjesto prozora. <\/p>\n
Upravo ovi \u010dudaci, bili su pravo mjerilo normalnosti. Biti normalan gdje je sve dugo nenormalno, zna\u010di biti nenormalan. Ali biti nenormalan u svijetu u kome je sve nenormalno, zna\u010di poku\u0161ati o\u010duvati normu normalnosti. A ta norma je odredjena ne onim \u0161to ste po profesiji, ve\u0107 onim \u0161to ste po \u017eivotnom pozivu. Biti predava\u010d i student, ali i jedno i drugo u isto vrijeme (jer pravi predava\u010di nikada ne posustaju u potrebi za znanjem) zna\u010dilo je u opsadnom stanju tra\u017eiti jo\u0161 malo vremena, samo malo vi\u0161e trenutaka u ovom svijetu, koji \u010deka na tolike odgovore i koji postavlja pitanja. <\/p>\n
Biti student zna\u010dilo je boriti se za neuni\u0161tivost znanja, i to ne samo u materijelnim oblicima, ve\u0107 u onom duhovnom obliku strasti prema otkrivanju i saznavanju. Potreba za \u017eivotom ogledala se kroz adrenalinsko iskustvo pre\u017eivljavanja da bi se nau\u010dilo i razumjelo. Biti je zna\u010dilo imati dje\u010diju znati\u017eelju za svijet oko nas, ma koliko nenormalan bio. Zato kada se postavlja dilema normalnosti opsadnog stanja, mislim da je odgovor na nju bio student u Sarajevu koji je odabiranjem u\u010denja odabrao da jednostavno bude. U\u010diti jeste \u201ebiti\u201c. <\/p>\n
Ovaj svojevrsni eskapizam, pomogao je sa\u010duvati normalnost. \u017divjeli smo za trenutak i nisu nam trebale joge, fitnesi, teretane, meditacije, i svakojake tehnike zdravog \u017eivota koje donosi new age filozofija tipa \u201eLive the moment\u201c. Mi smo bili zdravi u glavi, jer smo \u017eivjeli nadrealisti\u010dnu viziju nenormalnog u normalnom. Gledali smrti u o\u010di i odlu\u010dili jednostavno \u201ebiti\u201c. <\/p>\n
Poznata tema za pismene sastave \u201eOd ku\u0107e do \u0161kole\u201c postala je upravo pitanje biti ili ne biti. Sigurnost da se stigne na predavanje je pitanje izostanka sa nastave, ali i izostanka iz \u017eivota. Eskapizam u u\u010denju je bio vid zahvalnosti za pre\u017eivljeni trenutak. Od ku\u0107e do \u0161kole nai\u0111e\u0161 na malo krvi na afaltu, mozga u travi, jetre na grani, na\u010dudi\u0161 se, skloni\u0161 se sa raskrsnice na kojoj se puca, vreba\u0161 trenutak najmanje vjerovatno\u0107e punog pogotka metka u tvoje tijelo i izvojevao si malu pobjedu. Stigao si do \u0161kole. A u \u0161koli mirno sjedi\u0161 dok granate pucaju napolju, zidovi se tresu, na prozorima leluja UNPROFOR-ova folija, za koju vjeruje\u0161 da ima mo\u0107 da te za\u0161titi od same smrti, i piskara\u0161 u teku \u0161ta profesor ima da ka\u017ee o Nepoleonovim ratovima. Ti sretan \u0161to nisi izostao sa nastave, zbog dobro tempiranog dolaska, jer si izbjegao granatiranje. Prave\u0107i se da i dalje \u017eivomo u svojim pro\u0161lim \u017eivotima, igrali smo svojevrsnu igru sa profesorima. Mi smo se pretvarali da je sve kao prije, a oni su bje\u017eali u svoje prijeratne \u017eivote i u\u017eivali u autoritetima koje su imali ranije. <\/p>\n
\u010casovi se odr\u017eavaju, odgovara se na ispitima kao i prije rata. I zabavlja se kao i prije rata. Kad ne puca, sjedi se po parkovima, igrali\u0161tima, haustorima. Svira se gitara, pjeva se. Unplugged. Sve u svemu, studenstski dani teku u iluziji normalnosti. Sve je isto, samo sve je druga\u010dije. Zapravo, mi smo druga\u010diji, sve je druga\u010dije, pa nam se \u010dini da je sve isto.Tako nam je svima bilo normalano ono \u0161to je nenormalno. Odgovara\u0161 polivalentne hemijske spojeve, a kondenzovani zrak izlazi ti iz usta. Profesor najnormalnije prati tvoje izlaganje, upisuje ocjenu u neke improvizovane dnevnike i indekse. Oni sre\u0107niji zadr\u017eali su svoje prijeratne ili uspjeli da do\u0111u do neiskori\u0161tenih od prije rata. Na njima je jo\u0161 uvijek grb sa klasjem i petokrakom na vrhu. Krvavo crveni simbolizam. I tamo gdje ga vi\u0161e nema, opran je sa ulice. \u0160to ki\u0161om, koja po pravilu pada uvijek nakon “dobrog” masakra, \u0161to solidrno\u0161\u0107u kom\u0161ija. Tu jo\u0161 lebdi zloduh, pa se takva mjesta u \u0161etnji izbjegavaju i uskoro postaju ne\u0161to kao sveta mjesta. Tamo je poginulo toliko, ovdje je bez glave ostao onaj sa petog sprata, ovdje su one djevoj\u010dice izmasakrirane, itd. \u0160to vi\u0161e vremena prolazi vi\u0161e je tih svetih mjesta. Sve dok svaki komadi\u0107 asfalta ne postane sam po sebi sveto mjesto. U Svetom Sarajevu sveto je sve. Sve mo\u017ee imati duplu simboliku. <\/p>\n
Ne kre\u0107i kad je pala prva granata. Sa\u010dekaj tri. Nikad ne okupljaj cijelu porodicu na jednom mjestu. Ako si naumio da negdje podje\u0161, podji. Ako se upla\u0161i\u0161 i vrati\u0161 mo\u017eda te ba\u0161 u ku\u0107i \u010deka direktni pogodak granate. Na balkonima se umjesto cvije\u0107a uzgaja paradajz, mrkva, per\u0161un, krompir, kojekakvi za\u010dini. Da se za\u010dini ono \u010dega nema \u2013 \u017eivotinjskog mesa, ne ljudskog. I u parkovima su povrtnjaci, ako tamo nije ve\u0107 neko sahranjen. Nedostatak struje, vode, hrane, grijanja, sve to nije i ne mo\u017ee biti opravdanje za neu\u010destvovanje u procesu u\u010denja. <\/p>\n
Medjutim bilo je i otkazanih predavanja. To u ona kada je zaista \u201erokalo\u201c po gradu. Nedavno sam bila u SAD-u, pozvana da odr\u017eim prdavanje o BH kratkom filmu. Drugi dan predavanja po\u010deo je padati ili bolje \u201epropadavati\u201c snjeg. Sva nastava na univerzitetu je otkazana. Snjega na ulicama nije bilo ni toliko da se zadr\u017ei na cesti. Medjutim, univerzitet je zabrinut zbog stanja na putevima i specijalno u kampusu, u kome bi se mogle dogoditi saobra\u0107aje nesre\u0107e. Zbog neuslovnosti okru\u017eenja potencijalne \u017ertve bi mogle tu\u017eiti univerzitet. Ovaj doga\u0111aj podsjetio me je na na\u0161 univerzitet, sli\u010dno\u0161\u0107u dramske situacije. Mi smo nastavu otkazivali zbog ki\u0161e granata, a oni zbog ledene ki\u0161e. Razlika je samo u tome \u0161to na\u0161i studenti nisu imali koga da tu\u017ee i jo\u0161 uvijek nemaju, upravo zahvaljuju\u0107i sistemima koje smo usvojili kao izmi\u0161ljenu toplu vodu, a svoje ostavili po logici \u201eda je valjalo ne bi se raspalo\u201c! Mislim da je ova logika lo\u0161a, jer iako ka\u017eemo \u201enema dr\u017eave\u201c, mislim da sa sigurno\u0161\u0107u mo\u017eemo re\u0107i da \u201eima univerziteta\u201c. Pod granatama ili pod reformama, univerzitet opstaje i opsta\u0107e, zbog znati\u017eeljnika u potrazi za znanjem, kojima je ta potreba razlogom bistvovanja. Ponovo, i danas vrijedi \u201ebiti zna\u010di u\u010diti\u201c.<\/p>\n
Upitan o svojim \u010dudima i \u010dega se najvi\u0161e gnu\u0161a Isus (ili Isa) odgovorio je ovako: \u201eGospodar mi je mo\u0107 darovao da mrtve pro\u017eivim, slijepim i gluhim vid i sluh povratim, ali mi mo\u0107 da glupaka izlije\u010dim nije dao\u201d (Marmuzati Razi Esedi, Hadisi Isaa). Neznanje je izlje\u010divo, ali ljudska glupost nije. \u010cuvati je se mo\u017eemo ako proniknemo u propagandne planove onih kojima je cilj mo\u0107, vlast i profit, i koji su za osvarenje tih ciljeva spremni zapo\u010deti ratove izmedju bra\u0107e i kom\u0161ija, ubijati djecu i \u017eene, pucati snajperom na civile i pse lutalice na ulicama. <\/p>\n
Upravo je Univerzitet u Sarajevu ispljunuo tri klju\u010dne figure Srpske demokratske stranke koje su fromirale propagandu ugro\u017eenosti i pokrenule rat. Strah u kontaktu sa razli\u010ditim stvara nacionalnu i religizonu zvijer od \u010dovjeka, koja jednim potezom kista bri\u0161e svo znanje i \u0161irinu obrazovanja, ustupaju\u0107i mjesto ludilu i opravdanju razaranja, uni\u0161tavanja i krvoproli\u0107a. Na\u0161 sistem op\u0107eg obrazovanja, koji je uklju\u010divao kvalitet jednako kao i kvantitet jedan je od najboljih u svijetu. Samo se kod nas u\u010dilo koliko ima nezaposlenih na Magadaskaru, kolika je nacionalna prozvodnja traktora u Brazilu, kakvim aluvijalnim razu\u0111enostima obiluje isto\u010dna obala Amerike. I nije nam glava pukla od toga. Bili smo bogatiji i slobodniji. <\/p>\n
Jedina mana na\u0161eg starog sistema obrazovanja bila je \u0161to se u\u010denici ne vje\u017ebaju dovoljno mogu\u0107nostima prezentiranja i ubje\u0111ivanja, tj. propagairanja. Na\u0161em sistemu obrazovanja nedostajalo je samo jedno \u2013 ulijevanje samopouzdanja i samopo\u0161tovanja studentima. Strah samog profesora, razvijen u ranim godinama oformljavanja li\u010dnosti, prenijet je i na studente. Odatle dolaze i idejni kreatori opsade Sarajeva. Manipulacija ugro\u017eeno\u0161\u0107u zadire u plemensku svijest \u010dovjeka i upravlja arhetipima Dobra i Zla, koji podsvjesno ljude djela na MI i ONI. Posljedica je hegemoniziranje sa nacionalisti\u010dkim tendencijama i propaganda stereotipije o Zlu DRUGIH (NJIH). To stvara poriv za odbranom NAS, iako je stvarna prjetnja samo manipulirana iluzija. Potreba za odbranom postaje napad i tako se stvara rat i genocid. Ovaj proces komparativan je studentu koji ima lu\u010denje adrenalina koje je nerelano uslovljeno odbranom organizma od napada koji ne postoji kada ima tremu. Samo \u0161to studenti ne ubijaju profesore. Mo\u017eda pomenutim figurama nikada nije ni trebalo dati diplome. Suprotno nerealnom strahu koji inicira agresiju, ratni fakulteti su bili oslobo\u0111eni straha i bili su forma otpora. Otpora studenata i profesora ludilu koje ih je opsjelo sa brda, odakle se sijala smrt i saka\u0107enje po Sarajevu. Pogledali smo Dalijevoj stvarnosti u o\u010di, vidjeli smisao i besmisao \u017eivota i smrti. <\/p>\n
\u017divot sarajevskog studenta je preslika Dalijevih snovidjenja. Nadrealizam je nastao kao odgovor na besmisao i apsurdnost ratnih krvoprolo\u0107a i uni\u0161tavanja. To je bio vapaj podsvjesti i potisnutog u snovima za o\u010duvanjem normalnosti. Realnost na\u0161e stvarne opsjednutosti i izmanipulirane podsvjesne opsjednutosti na\u0161ih \u201eopsjeda\u010da\u201c je normalnost nenormalnog u nadrealizmu, koje su \u010duvali profesori i studenti Univerziteta u Sarajevu. To je ono nam je omogu\u0107ilo da pre\u017eivimo ludilo rata. Narednim nara\u0161tajima ovo iskustvo treba ostaviti kao opomenu, kao formulu koja se mo\u017ee prepoznati u jeziku mr\u017enje, manipulaciji arhetipovima Dobra i Zla, propagandnim stereotipima koji pobu\u0111uju na\u0161u plemensku svijest. Naredne generacije treba da je prepoznaju i uni\u0161te ovaj virus gluposti. A virus gluposti i \u017eivotinju u sebi pobje\u0111ujemo u\u010denjem. Strah od Druga\u010dijeg prevladavamo u\u010denjem o Drugom. Zato nema ve\u0107e radosti od pobjede gluposti i slobode od neznanja.<\/p>\n
Iz ovih reminiscencija ima se jo\u0161 dosta toga nau\u010diti. Mislim da je svakome najve\u0107a njegova sopstvena nesre\u0107a. Normalno psihi\u010dko u \u010dovjeku je sklono zaboravu i potiskivanju. Zato \u0161to smo pre\u017eivjeli pakao, mislimo da on ponovo ne mo\u017ee do\u0107i. Podsje\u0107am nas da mo\u017ee, tako \u0161to \u0107u pomenuti mjesta na kojima se on danas de\u0161ava: Libija, Afganistan, Irak, Palestina, Japan… Molim Vas da minutom \u0161utnje odamo po\u010dast svim \u017ertvama ljudskih i prirodnih katastrofa i svim \u017ertvama opsade Sarajeva. <\/p>\n
Univerzitet u Sarajevu opstao je u opsadnom stanju zahvaljuju\u0107i studentima i profesorima kojima je biti zna\u010dilo u\u010diti. Znanje nam omogu\u0107ava da budemo slobodni. <\/p>\n
Nadam se da \u0107emo zahvaljuju\u0107i njemu, i to bez tudje pomo\u0107i, mo\u0107i da ka\u017eemo ponovo \u201eima dr\u017eave\u201c. Zato je moj zaklju\u010dak danas: U\u017eivajmo u nadrealizmu Dalijevih slika kao posmatra\u010di, a ne akteri sa \u017eeljom i nadom iz Montenovog stiha \u201eNikome se ne ponovilo\u201c. <\/p>\n
\u00a9 2011 Lejla Panjeta <\/em> Na Univerzitetu u Sarajevu od aprila 1992. do kraja 1995. nije bilo bodovanja, postotaka ocjene, bolonjskih evaluacija, obaveznog demokratskog debatiranja, powerpoint prezentacija ili web \/ url referenci u bibliografskim stilovima. U ratu smo koristili olovke i stare rokovnike. Pisa\u0107a ma\u0161ina i kandilo su bili rekviziti za pisanje seminarskih radova ili \u010dlanaka. Nije bilo pitanja kr\u0161enja autorskih prava zbog kopiranja knjiga, […<\/a>]<\/p>\n","protected":false},"author":2,"featured_media":0,"comment_status":"open","ping_status":"open","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_exactmetrics_skip_tracking":false,"_exactmetrics_sitenote_active":false,"_exactmetrics_sitenote_note":"","_exactmetrics_sitenote_category":0,"ngg_post_thumbnail":0,"footnotes":""},"categories":[143],"tags":[],"class_list":["post-1046","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-volume-6-no-4-2011-october","contributor-lejla-panjeta","volume-6-no-4-2011-october"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/1046","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/users\/2"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=1046"}],"version-history":[{"count":11,"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/1046\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":1363,"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/1046\/revisions\/1363"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=1046"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=1046"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.spiritofbosnia.org\/bs\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=1046"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}
\n<\/p>","protected":false},"excerpt":{"rendered":"