Poziv dragom Isusu
andricmak-dizdarsebilj

Poziv dragom Isusu

O Isuse, kako bih volio kada bi se
Udostojio da uđeš u moj stan.
Gdje sasvim obične stvari na zidu vise.
Gdje se u oknima rano gasi dan.

Pričao bih ti, kako svjetiljku mutnu palim,
Da kratki ovaj dan produžim.
Kako živim životom sasvim malim.
I pun jeda, sa braćom svojom služim.

Pričao bih ti o ljudskoj kući.
O oknima koja su pokatkad plava.
O vratima, kroz koja pognut moraš ući.
O bravi, koja se čvrsto zaključava.

Pričao bih ti uz dim obične cigare,
O svakom čovjeku i koji se kako zove.
I kako jedni uvijek nose haljine stare.
I kako drugi uvijek nose haljine nove.

I kako ima sedam brižnih dana.
O Isuse, i svaki je ko što je bilo juče.
I o tom, kako se, kad zaboli rana,
Šešir na čelo duboko, duboko natuče.

Pričao bih ti dugo, sve dok ne začujemo,
Kako se rosa niz prozor sliva.
Onda bih ti rekao sasvim nijemo:
Isuse, umoran si, tebi se sniva.

O lezi, zaspi, na postelji ovoj,
Koju čovjek svaki dan otkupi.
Tužno ti čelo ovit ću u utjehe povoj.
Spavaj samo, a ja ću na klupi.

Creative Commons License
The preceding text is copyright of the author and/or translator and is licensed under a Creative Commons Attribution-NonCommercial-NoDerivs 3.0 Unported License.

ISSN: #1931-4965 // © 2006-2018 Duh Bosne