svoditi račune, prijatelju, jer svako zrnce u pješčaniku
ionako padne na svoje mjesto. Ono što je nekad boljelo
sad nam je tuđe: proteklo je kao film na platnu dok smo,
grickajući košpice, sjedili udobno zavaljeni u svoje snove.
Ali kad se nakon predstave svjetlo upali, ostane mučan
osjećaj: poput ljuspi prazni dani, i ispremetani. Nikad
nam nije bilo potrebno ništa više od onog što smo
sami proigrali držeći se viših i svojih principa. Danas
postoji samo ono što smo odbacili, sve ostalo nemamo.

The preceding text is copyright of the author and/or translator and is licensed under a Creative Commons Attribution-NonCommercial-NoDerivs 3.0 Unported License.