Kaže Rebeka Vest
andricsebiljmak-dizdar

Kaže Rebeka Vest

Nakon balkanskog rata, Turci su naglo otišli,
A mržnja ostala. Sad se prolama u Bosni.
Mržnja traje, mada je njen predmet ispario.
Ljudska duša je vazda kasnila za svijetom.
Duša je vir gdje zimi ogledaju se ždrali
ujesen k jugu odletjeli.

Pet vijekova Turci bili im u gostima.
A prekonoć otišli. I da se mržnja utulila
kakvo bi zjalo u duši bivšega kmeta zinulo?
Šta bi je grijalo? I za kojom bi bakljom
kroz tmušu glavnjala? Pet stoljeća si od mržnje
živio. Nosio je i nosila te. I nakon stotinu devedeset
i jednu hiljadu šest stotina dvadeset i pet dana
ropstva nepravednoga i ničim zasluženog
odjednom: krivac ispario! A ti pod praznim nebom
ostaješ praznih šaka. U čemu da se ogledneš?
Šta da ti pod krila puše? Oko čeg da se okupiš?
Koliko li će vode niz Drinu proteći prije
nego mu Turčin iz duše iseli? Jer sve dok
mržnja traje, nijesi slama bez stožine.
Imaš i čim i na čem zidati.
Znaš ko si. I odakle i kamo. I kako ti je ime.

Published with the permission of the author

Creative Commons License
The preceding text is copyright of the author and/or translator and is licensed under a Creative Commons Attribution-NonCommercial-NoDerivs 3.0 Unported License.

ISSN: #1931-4965 // © 2006-2018 Duh Bosne