Ona plače kad niko ne gleda
Ona osjeti dubok pritisak u prsima
Ona se nada da je blizu kraj
Ona plače kad niko ne gleda
Njen otac, adžo, i rođaci još nisu pronađeni.

Ispod daha priča sa ocem kojeg se ne sjeća,
Sa adžom koji bi je razmazio da je preživio,
Sa rođacima koji bi je štitili

Ona priča:

Nije jasno meni ko ni vama
Zašto 11. jula ‘95
8,372 vas poginu.

Godinama imena vaša spominjemo,
Godinama smo se pitali gdje ste.
Kad god riječ je došla:
Još jedna masovna grobnica je pronađena.
Imala sam malu nadu,
Malu nadu da spustim vaša tijela da se odmarate.

Mnogi su zakopali svoje voljene
Ti si bio u grupi nepoznatih muškaraca
Danas ja stojim, suze ću pustiti i neću ih kriti
Moj otac, adžo, i rođaci su identifikovani.
Mnogi će biti sahranjeni
Jedan dan srest ćemo se na ahiretu.

Odmarajte svoje duše moji očevi, adže, i rođaci.
Odmarajte svoje duše u svom domu, u malom gradu imena Srebrenica.

Almedina Alićušić-Merzihić

Prethodno objavljeno: Svezak 11 Br. 1 (2016): Januar

The preceding text is copyright of the author and/or translator and is licensed under a Creative Commons Attribution-NonCommercial-NoDerivs 3.0 Unported License.